Tko o kome, ja po svome

08.11.2016., utorak

Zakaj je Pišta lokal-nacionalista

Pišta za sebe kaže da kroz cijeli svoj život ima sreću u nesreći, a onda s osmijehom na licu objašnjava zašto. Kad ga pitate odakle je, njegov prvi odgovor neće biti “Iz Čakovca!”, nego će prvo ponosno reći da je Međimurec. Kao i svi žitelji Međimurja! Prvo će reći da su Međimurci, a tek onda iz kojega su mjesta u toj Maloj Švicarskoj. A Pišta ne voli da se Međimurje naziva Malom Švicarskom. Jer je on zbog neimaštine otišao za gastarbajtera u Švicarsku, zaposlio se, štedio, i zarađeno uložio u svoje voljeno Međimurje malo, baš kao i mnogi Međimurci. Svi su oni imali nesreću jer su morali otići trbuhom za kruhom, ali su našli sreću povratkom u rodni kraj i ulaganjem u svoju djedovinu. I zato je Međimurje uređen kraj, i zato je Međimurje napredan kraj. I dan-danas Pišta često dolazi doma, a nakon mirovine će se vratiti za stalno. Jer Međimurci odlaze da bi se vratili. Ne odlaze zauvijek i ne napuštaju svoju djedovinu. Pišti je odmor kad dođe doma i uređuje svoj grunt, popije sa susjedom gemišt-dva, možda tri, prijateljski objašnjava da mu ne smeta što je susjedova kuća viša pola metra jer je njegova šira 1 metar i nema ljutnje, jer sve je to dio tradicije i narodnih običaja u Međimurju. A sutra će tako i tako otići zajedno u ribolov ako se uspiju dogovoriti idu li na Muru, Dravu ili neku od brojnih šudrana. Čim prijeđe granicu pri povratku, Pišta se divi silnim vinogradima, voćnjacima, poljima, malim poljoprivrednim gospodarstvima koja proizvode od nadaleko poznatog krumpira do sad već novih egzotičnih nasada aronija, medara gdje marljive pčele rade med, uljare s poznatim bučinim uljem, a na polja se vraća i konoplja. Pomogao je Pišta i svom sinu da postane sam svoj gazda i počne se baviti seoskim turizmom koji je i inače počeo cvjetati u Međimurju. I tako Pišta Međimurju tepa „oko moje malo“, a Čakovcu „zjenico oka moga“. I voli Pišta zjenicu oka svoga, no istovremeno se i ljuti na nju. Jer Čakovec je lijep grad, uređen, živopisan. S jedne strane, živjeti u njemu je isto kao i živjeti na selu – svatko svakog poznaje, svatko o svakome sve zna, bolje nego i on sam. I nemoguće je proći glavnom ulicom, a da ne sretneš nekog poznatog s kim moraš otići na jedno piće jer niste se vidjeli sto godina! A kad je Porcijunkulovo – oni šareni kišobrani iznad glavne ulice koji istovremeno i šire veselje i daju hlad mnogobrojnim posjetiteljima tog najvećeg proštenja u Međimurju, oni brojni štandovi, stari zanati (baš kak su Pištini japica i mamica negda delali!), zabava cijeli tjedan … I tu se Pišti malo stisne srce. Je, sve je to lijepo, treba se i zabaviti, samo kad bi se otvorila i koja tvornica pa onda ne bi morali odlaziti Međimurci u tuđinu, već bi u svome kraju zarađivali i još sretniji bili! Da, čim Pišta dojde doma, napisat će on jedno pismo i gradonačelniku i županu i onima u Zagreb. Samo ide prvo malo na trg poslušati kak popevleju stare međimurske, to ga uvijek pogodi u dušu i dirne u srce. A onda će otići doma i mrčal bu za stolom, malo će odmoriti pa otići raditi ono što najviše voli i što ga uvijek smiri, nešto popravljati na svom gruntu. Jer uvijek se ima nešto za popraviti i urediti, a sve drugo može čekati. A doći će i ta penzija, kad će zauvijek ostati doma! U svojem Međimurju! U svojem Čakovcu! I zato je Pišta lokal-nacionalista. Ne može govoriti o Čakovcu, a da ne govori o Međimurju! Oznake: čakovec, domoljublje, Gastarbajter, Međimurje, Porcijunkulovo, zavičaj

- 11:39 - Ajd sad ti po svome (9) - Isprintaj - #

17.01.2015., subota

Zemlja med dvemi vodami

Tvrdim da su Međimurci najbolji domaćini na svijetu. Evo primjer gustuvaja ili svadbe. Dođite na svadbu na more, i dat će vam pršuta, sira, presuhu francusku salatu, juhu od bravetine (koja ima jako karakterističan miris), janjetinu lešo i janjetinu s ražnja. Ako to ne jedeš, tvoj problem, budi gladan. Dođu u Slavoniju na svadbu, ima pića koliko hoćeš, toplo pivo iz sanduka i/ili rakija. Prvi dan se peku na ražnju vol i prasci, drugi dan se peku na ražnju vol i prasci, treći dan se peku na ražnju prasci i kokoši. Prilog i salata ne trebaju, a ponekad ni kruh. A kad dođeš u Međimurje na svadbu, ima najmanje tri vrste mesa, na tri različita načina pripreme, s tri različita priloga, tako da garantirano ima nešto za svakoga. A i još će domaćin, zapravo posebno domaćica, ilitiga hižna mamica, non stop kružiti okolo da vidi, ne koliko tko pojede, nego ako ima dosta za sve i ako nekome nešto ne paše da mu se napravi nešto drugo. Hižnom japici je više zadatak da sve uvjeri kako je na svadbi posluženo najbolje vino na svijetu. Međimurci bi inače, jer to im je već usađeno u genima, htjeli svima udovoljiti, i opet, prema svima biti dobri domaćini. I tako, dok Dalmoši neće ni pokušati razgovarati sa nekim iz drugog kraja drugačije nego čakavski (tko je strancu kriv što ne zna svjetske jezike), Međimurac će se pretrgnuti da govori književni kako bi ga stranac razumio, što često ispada smješnije nego da mu govori svojim materinjim međimurskim kajkavskim. Napominjem međimurskim kajkavskim, jer, kako je to objasnio Eurosmijeh u svom postu : "Dakle, kako znaš da si Međimurec: - Kad govoriš lokalnim naglaskom, a 99% ostalih Hrvata ne razumije što govoriš - Kad govoriš lokalnim naglaskom Međimuraca iz gornjeg dijela i 50% Međimuraca te ne razumije što govoriš - Kad govoriš lokalnim naglaskom i 25% ljudi iz susjednog sela ne razumije što govoriš" I zato nitko živ na ovom svijetu ne može reći za Međimurca da je nacionalist. Niti slučajno. Lokal nacionalista, to da, to je već druga priča, ali nacionalista ni u ludilu. Kroz stoljeća su Međimurcima govorili kako je kutak između Mure i Drava raj za njih i ne treba im nitko preko tih dviju rijeka. Jer Međimurje je, kako su to objasnili Međimurcima oni na visokim foteljama u Zagrebu, Švicarska u malom. Istina da su u Međimurju najniže plaće, ali to nije bitno, mi smo Švicarska u malom. Jer i ban Jelačić je prvo protjerao Mađare samo preko Drave, Međimurje je kasnije došlo na red. I Tuđman je imao parolu "od Drave do Jadrana", puno kasnije je tu upala i Mura. I zato smo si mi Međimurci navek bili dobri z Hrvatima! Međimurje je valjda jedino mjesto na svijetu gdje ne zaista znači da. Npr. kad vam Međimurci vele "vi bi to i šteli,ne?" znači "vi bi to zaista i htjeli". Ili, što bi posebno moglo biti zanimljivo na sudu "ve bumo se poseksali. ne?" u stvari je zaista potvrda da će doći do seksa, iako je ona rekla ne. I tako smo mi Međimurci dovoljni sami sebi, ne treba nama nitko preko Drave (preko Mure još i manje). Jer, ako se udružimo sa Zagorcima i Podravcima, valjda bude netko ukrao Međimurje, maknuo ga sa zemljopisne karte, i prestat će postojati, ni mi više nećemo biti Međimurci, a tako i tako pola Međimuraca radi u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj. Malo Medjimurje Malo Međimurje zemljo milena, tu je moja domovina gdje me majka rodila. Tu mi Bože živjet daj, tu je moga srca raj! Od sjevera leži vinogradski kraj, a od juga ravno polje, moj je mili zavičaj. Usred Međimurja potok Trnava, kraj potoka raste ruža, potočnica plavetna. A kad jednom dođe mom životu kraj, zbogom ostaj Međimurje, moj premili zavičaj. Oznake: Međimurje, regija

- 09:08 - Ajd sad ti po svome (17) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.