Marketing
Zakaj je Pišta lokal-nacionalista
Pišta za sebe kaže da kroz cijeli svoj život ima sreću u nesreći, a onda s osmijehom na licu objašnjava zašto.
Kad ga pitate odakle je, njegov prvi odgovor neće biti “Iz Čakovca!”, nego će prvo ponosno reći da je Međimurec. Kao i svi žitelji Međimurja! Prvo će reći da su Međimurci, a tek onda iz kojega su mjesta u toj Maloj Švicarskoj.
A Pišta ne voli da se Međimurje naziva Malom Švicarskom.
Jer je on zbog neimaštine otišao za gastarbajtera u Švicarsku, zaposlio se, štedio, i zarađeno uložio u svoje voljeno Međimurje malo, baš kao i mnogi Međimurci. Svi su oni imali nesreću jer su morali otići trbuhom za kruhom, ali su našli sreću povratkom u rodni kraj i ulaganjem u svoju djedovinu.
I zato je Međimurje uređen kraj, i zato je Međimurje napredan kraj. I dan-danas Pišta često dolazi doma, a nakon mirovine će se vratiti za stalno. Jer Međimurci odlaze da bi se vratili. Ne odlaze zauvijek i ne napuštaju svoju djedovinu. Pišti je odmor kad dođe doma i uređuje svoj grunt, popije sa susjedom gemišt-dva, možda tri, prijateljski objašnjava da mu ne smeta što je susjedova kuća viša pola metra jer je njegova šira 1 metar i nema ljutnje, jer sve je to dio tradicije i narodnih običaja u Međimurju. A sutra će tako i tako otići zajedno u ribolov ako se uspiju dogovoriti idu li na Muru, Dravu ili neku od brojnih šudrana.
Čim prijeđe granicu pri povratku, Pišta se divi silnim vinogradima, voćnjacima, poljima, malim poljoprivrednim gospodarstvima koja proizvode od nadaleko poznatog krumpira do sad već novih egzotičnih nasada aronija, medara gdje marljive pčele rade med, uljare s poznatim bučinim uljem, a na polja se vraća i konoplja.
Pomogao je Pišta i svom sinu da postane sam svoj gazda i počne se baviti seoskim turizmom koji je i inače počeo cvjetati u Međimurju.
I tako Pišta Međimurju tepa „oko moje malo“, a Čakovcu „zjenico oka moga“.
I voli Pišta zjenicu oka svoga, no istovremeno se i ljuti na nju.
Jer Čakovec je lijep grad, uređen, živopisan. S jedne strane, živjeti u njemu je isto kao i živjeti na selu – svatko svakog poznaje, svatko o svakome sve zna, bolje nego i on sam. I nemoguće je proći glavnom ulicom, a da ne sretneš nekog poznatog s kim moraš otići na jedno piće jer niste se vidjeli sto godina!
A kad je Porcijunkulovo – oni šareni kišobrani iznad glavne ulice koji istovremeno i šire veselje i daju hlad mnogobrojnim posjetiteljima tog najvećeg proštenja u Međimurju, oni brojni štandovi, stari zanati (baš kak su Pištini japica i mamica negda delali!), zabava cijeli tjedan …
I tu se Pišti malo stisne srce. Je, sve je to lijepo, treba se i zabaviti, samo kad bi se otvorila i koja tvornica pa onda ne bi morali odlaziti Međimurci u tuđinu, već bi u svome kraju zarađivali i još sretniji bili!
Da, čim Pišta dojde doma, napisat će on jedno pismo i gradonačelniku i županu i onima u Zagreb.
Samo ide prvo malo na trg poslušati kak popevleju stare međimurske, to ga uvijek pogodi u dušu i dirne u srce. A onda će otići doma i mrčal bu za stolom, malo će odmoriti pa otići raditi ono što najviše voli i što ga uvijek smiri, nešto popravljati na svom gruntu. Jer uvijek se ima nešto za popraviti i urediti, a sve drugo može čekati. A doći će i ta penzija, kad će zauvijek ostati doma! U svojem Međimurju! U svojem Čakovcu!
I zato je Pišta lokal-nacionalista. Ne može govoriti o Čakovcu, a da ne govori o Međimurju!
Post je objavljen 08.11.2016. u 11:39 sati.