|
Tko o kome, ja po svome
15.07.2015., srijeda
Put u središte Zemlje
Bilo je to jedne školske godine u srednjoj školi.
Trebalo je odvesti baku na Rab, kod sina i snahe, i ja sam bio najlogičnija pratnja. Imao sam na raspologanju subotu, nedjelju, u ponedjeljak je bio Prvi maj, znači ima se vremena otići na more i natrag, budući da je onda taj put trajao skoro 24 sata.
Ne sjećam se točno vremena, ali sa stanice Čakovec-Buzovec vlak je kretao oko 19 sati, i dolazio u Zagreb oko 22 sata.
Pa je onda trebalo čekati vlak za Rijeku koji je kretao negdje oko 1 u noći, dolazio u Rijeku ujutro oko 6, i onda je bio jedan jedini autobus za Rab s polaskom u 14 sati, i dolazio na Rab oko 18 sati.
No vrijedilo je truda jer još i dan danas me oduševi onaj miris mora kad se popneš na vrh šumovita brda prema Frkanju i zapljusne te taj miris. Već drugi dan ga nema, ali slijedeće godine, onaj prvi dolazak na vrh brda, i taj predivni miris mora, slobode, pustolovine, što li, je tu!
Uvijek sam volio Rab, a volim ga i dan danas.
Enivej, baka i ja smo stigli, odredište nam je bilo blizu autobusne stanice, ja praktično istovarujem baku kod ujaka i ujne i trčim na vrh brda da udahnem taj miris, jer sutra ga više neće biti.
Vrijeme predivno, sunčano, more već toplo, kome se ide natrag u školu.
U to doba kod kuće još nismo imali telefon, već smo se koristili telefonom kod susjede, čijeg se broja ja sad nisam mogao sjetiti, a htio sam je nazvati da mi da telefonski broj od razrednice (jer oni su imali ne samo telefon, nego i telefonski imenik). Sjećao sam se prve tri znamenke, ali ne i druge tri. I tako je okrenem pozivni za Čakovec, prva tri broja i još druga tri broja proizvoljno, na buf! Javi se ženski glas, i ja lijepo zamolim ako mi mogu pogledati u imenik broj moje susjede i dati mi ga.
Istina, mogao sam odmah zatražiti i da mi pogledaju broj od razrednice, ali kome je to palo onda na pamet.
I ženska osoba ljubazno pogleda i da mi broj moje susjede.
Pa ja nazovem susjedu i zamolim da mi pogleda broj moj razrednice.
I šok!
Broj moje razrednice je bio onaj prvi broj koji sam nazvao na buf, i to je bila moja razrednica!
I zovem ja razrednicu (opet) i sve joj lijepo objasnim kako sam prije zvao, i kako sad opet zovem jer puše bura, nevrijeme, trajekti ne voze, pa ako mi može opravdati izostanak iz škole dok trajekti ne provoze.
Prvo se dobrih pet minuta, iz meni sasvim neshvatljivih razloga smijala ko luda, ali onako, od srca.
I zatim mi je rekla da iz pouzdanih izvora zna da trajekti neće voziti još cijeli tjedan, ali će početi u nedjelju i da me očekuje slijedeći ponedjeljak na nastavi.
E, to ja zovem razrednicom!
I imala je potpuno pravo. Ne znam tko je zaposlio ove na TV prognozi, ali za tjedan dana, u nedjelju, trajekti krenuli i ja sam u ponedjeljak bio u školi!
I savladao zaostalo gradivo, napisao sve testove za odličan, a razrednici, koja mi je predavala hrvatski jezik, jedan lijep referat.
I dan danas, ja neke destinacije povezujem sa doživljajem slike te destinacije, i onoga što sam pročitao.
Imam bujnu maštu (još uvijek), volim čitati knjige povezane s magijom za omladinski rast, ljubitelj sam Harry Pottera, Eragona i sličnih knjiga, i kad ih čitam, u mojoj glavi se odmah stvaraju slike pročitanoga.
I zato me recimo uopće ne privlači odlazak u Dubrovnik. Jest da on ima zidine, ali meni je to samo hladan kamen, koji povezujem sa skupoćom.
Da se Dubrovčani ne bi osjetili uvrijeđenim, ne privlače me niti Pariz, New York, ili neke druge svjetske selendre.
Ali mi je životna želja otputovati na Island, i to će mi vjerojatno biti prva stvar kad odem u mirovinu.
A ta želja za posjet Islandu je sasvim sigurno povezana sa Julesom Vernom i Putem u središte Zenlje.
I zato dragi moj čitaoče, bez obzira na godine, nemoj susprezati maštu, jer mašta donosi divne trenutke, putovanja, a i izlike!
Uvijek u tebi treba ostati dio djeteta, da bi život bio potpun!
Oznake: Island, Rab, dubrovnik, Mašta....
|
01.03.2015., nedjelja
Divni dani kratkog djetinjstva
" uvijek sam bio pametno dijete
tako kažu
prao zubiće prije ručka rukice
za mamine goste
učio pjesmice"
Kad malo bolje razmislim, najviše nepodopština kao dijete sam napravio na Rabu, i to još nisam niti bio u školskoj dobi. Ili su mi barem, iz nekog razloga, te nepodopštine najviše ostale urezane u sjećanje.
Ljetovao bih kod svog ujaka, koji je tada još bio nastavnik matematike u osnovnoj školi, a imao je stan iznad sportske dvorane u sklopu škole.
Stan je imao lijepu terasu, s divnim pogledom na rapsku valu, i nalazio se na drugom katu. Na prvom katu je stanovao domar škole, koji je imao sina Damira, godinu dana mlađeg od mene, i on i ja smo bili nerazdvojni prijatelji tokom ljeta, a bome smo napravili i nekoliko grešaka u koracima u odrastanju, pri čemu je moja ujna krivila njega, a njegova baba mene.
Iza te zgrade je bilo brdo, zapravo je dio brda bio iskopan kako bi se napravila ta zgrada, pa vam je između terasice ispod prozora kupatila ujakovog stana bio udaljen metar od potpornog zida koja je zadržavao brdo da ne zatrpa zgradu.
Garantiram da nije bilo više od metra razmaka, jer smo Damir i ja to isprobali skokom s brda na terasicu, ali je tu onda bio problem jer nismo mogli doseći prozorčić kupatila da uđemo u stan, a nismo mogli skočiti nazad jer je potporni zid bio na malo višoj razini od terasice.
Pa smo tako na terasici sačekali večer (a znate da ljeti sunce kasnije zalazi) dok nas nisu išli tražiti, i dok nas konačno nisu spasili s naše avanture. Sjećam se da su vikali na nas, a nas dvojica smo bili samo jako gladni.
Drugom prilikom, naišli smo na tom brdu ostavljenu Bubu. Auto očito nije bio više funkcionalan, pa ga je neki savjesni građanin ostavio jednostavno na tom brdu, jer znate da na otocima nema odlagališta kao na kontinentu.
A Damiru i meni je više nego dobrodošao. Imao je sjedala, kotače, volan, što ćeš više, za dječju maštu dosta. Naizmjence smo ga vozili, jer se umoriš ako sam predugo voziš pa se šoferi moraju mijenjati, i obišli smo njime skoro cijeli svijet!
Kažem skoro, nije da nismo imali u planu obići cijeli svijet, ali se jednog dana, nakon kiše, auto nekim čudom pomaknuo, dok smo nas dvojica bili unutra, i počeo kliziti niz brdo. Srećom, taman metar-dva prije one rupe između brda i zgrade se ispriječio jedan bor koji nas je zaustavio.
I opet nismo kužili zašto viču na nas, pa nismo mi ostavili auto tamo, nego odrasli, i opet su nam zabranili da se družimo, što smo mi drugog dana nekako uvijek zaboravljali.
Bilo je još tih zgodica i nezgodica, no mislim da je kruna svih naših nepodopoština bio naš doprinos školskoj izložbi povodom kraja školske godine.
Damir i ja smo se nečeg sjetili, sad se ne sjećam čega, ali bilo je očito jako važno jer smo odlučli potražiti njegovog oca na radnom mjestu, u školi. Nije bilo nastave, mislim da je školska godina već završila, pa smo bauljali po školi ne bismo li negdje ugledali Damirovog oca. I završili u jednoj učionici gdje je bilo izloženo živo čudo maketa raznih brodića, jedrenjaka, u divnim bojama. Jednostavno su bili prekrasni, a još je k tome bio i divan sunčan dan, pa smo se Damir i ja zapitali da li mogu ploviti po moru. Uzeli smo svaki po jedan s namjerom da ih stavimo u more, no bila je oseka pa nismo dosegli do mora, i jedino razumno rješenje je bilo kod kuće napuniti kadu vodom i isprobati u kadi da li plove.
Prva dva su bila totalno razočarenje, kako smo ih stavili u kadu, tako su se prevrnuli. Ostavili smo ih na terasi, da se posuše od brodoloma, i otrčali po druga dva.
I tako dva po dva, opelješili smo nas dvojica školsku izložbu, i preselili je na terasu ujakovog stana.
I sjećam se da tada nisu vikali na nas, jer su se prvo direktor škole i nekoliko roditelja počeli smijati kad su saznali za slučaj, a onda i svi ostali, a Damir i ja smo bili presretni što smo tako uspješno postavili izložbu na terasi ujakovog stana!
Oznake: Rab, djetinjstvo
|
|
|