Tko o kome, ja po svome

30.07.2015., četvrtak

Malo za hejtere

Neki dan me uhvatila samokritičnost (što mi bi?), pa sam izjavio da znam da ništa ne znam, ali da pazim da ne hodam malen ispod zvijezda. I taman kad sam se skoro uvjerio kako sam nebitan, saznam da nekima idem na živce. Znači, ipak imam utjecaja!!! Moja pokojna mama mi je još kao djetetu govorila da ću zbog svog jezika ili dobro proći ili nadrapati u životu. Pa sam ja onda odlazio pred ogledalo, plazio jezik i gledao po čemu je to moj jezik poseban. Kako nisam mogao ništa naći, plazio sam jezik drugima ako oni mogu naći kakvu razliku. Onda sam u određenim godinama shvatio da razlika možda nije u izgledu, nego u okusu, pa sam počeo izmjenjivati jezike s pojedinkama, no jedino smo ustanovili da ima dužih i kraćih, debljih i tanjih, i hrapavijih ili glađih. No nisam odustajao. Treba biti uporan, kao kad igraš neku igricu, i prijeđeš na slijedeći nivo tek u stotom pokušaju. Jest da je bilo sto pokušaja, ali upornost se isplatila i ti si došao na slijedeći nivo. Samo treba čekati trenutak kad se poklopi par odlučujućih faktora, a to se uvijek, prije ili poslije dogodi, i prepreka je prijeđena (ili zaobiđena, ovisi o kutu gledanja)! Jer vrijeme nema svoje trajno pakovanje (kao salame, trajno pakovanje, a kolut nestane za dva dana!), vrijeme je prolazno! Moram svojim hejterima poručiti da znam da ih smeta što nisam rasista ili nacionalista. Iako se sjećam jednog od onih testova inteligencije kojih su pune sve novine, a naslov mu je bio upravo “Provjerite jeste li nacionalista!”. I ja uredno riješim test, zbrojim bodove, i krenem da pročitam rezultat, a dijagnoza je bila: “Uopće nije bitno koliko ste bodova skupili! Čim ste krenuli rješavati ovaj test, pokazali ste da ste nacionalista!” Eto, pa kad je tako, moram onda komentirati naše dobre susjede Slovence, koje ne smeta što su muljali, nego ih smeta što su uhvaćeni u muljanju. Pa normalno, svakog nečiste savjesti smeta kad ga se uhvati u muljanju. A sad si Slovenci ni sami međusobno više ne vjeruju, pa uzeli stranca za svog arbitra. Koliko li košta samo njegova ljubav prema Slovenkama (ili Slovencima, whatever)! Znam da hejtere smeta i što sam samo konobar. Pa da ih ražalostim, nisam samo konobar. Imam ja završenu i srednju građevinsku školu, pa sam ja i KV zidar. Eto vam ga sad, sad sam vam ga dobro smjestio! Ajd sad recite da nemam kvalifikacije! Znate li vi koja je to snaga, ujedinjeni konobari i zidari? Ima da vas nema! No sreća vaša što sam ja uvijek bio miroljubiva osoba! Hejterski pozdrav! Oznake: bloger, gtaradi, hejter, jezik, Kolumna, konobar, nacionalist, zidar

- 11:20 - Ajd sad ti po svome (10) - Isprintaj - #

28.07.2015., utorak

Očevi, kćerke i dečki

Kad mi se rodila starija kćer i kad sam došao kući i vidio je prvi put, cijelu noć sam prosijedio uz kinderbet i buljio u nju, to malo stvorenjce, to malo čudo (neka mi mlađa kćer oprosti što nisam tako probdio prvu noć i uz nju, jer sam nekako odmah znao da će biti veći vražičak od starije). I kako su one odrastale, tako su počele rasti i roditeljske, a posebno očeve brige, potpomognute prijateljskim bockanjima kako dolazi vrijeme za dečke. Sjećam se kako sam se znao zapitati kako će to biti kad uistinu budu imale dečka, kako ću reagirati. Kad je starija kćer počela izlaziti, bili su to za nju veseli trenuci izlazaka, za mene noćne more, gledanja na sat, kroz glavu su se vrzmale misli je li sve u redu, budnost dok ne čuješ da se okreće ključ u bravi. I onda je jednog dana izjavila da ima dečka. I ja sam osjetio olakšanje! Veliko, ogromno olakšanje! Jer sam sad znao da ima pratnju od zgrade, cijelo vrijeme izlaska, i natrag do zgrade. Mogao sam mirno zaspati ne čekajući zvuk ključa u vratima! Dobar dečko, samo ima jednu manu, razmazit će mi previše kćer! Pa je onda jednog dana i mlađa kćer rekla: “Mama, tata, sjednite se, moram vam nešto reći! Imam dečka!” Upoznali smo i njega, fin dečkić. Recimo. kad sam sad vozio mlađu kćer na autobus u Varaždin odakle je krenula na more, on se digao ujutro u 4,30 i došao biciklom na autobusnu stanicu da je isprati. A i on ima jednu manu! Živi u Varaždinu, a ona u Čakovcu. Pa onda još rodna ravnopravnost pa se naizmjence nalaze u Varaždinu i Čakovcu. I onda ja nemam mira od trenutka dok je on doprati do vlaka do trenutka dok ne čujem zvuka okretanja ključa u bravi! No dobro, znam, to mi vraća ono što i uz nju nisam probdio prvu noć:) Oznake: odrastanje

- 12:14 - Ajd sad ti po svome (10) - Isprintaj - #

24.07.2015., petak

4 u 3

Evo, bio sam malo u bolnici, tamo imaju klimu, ja doma nemam, pa da se malo rashladim. Smjestili me u sobu sa simpatičnim čovjekom, živ po danu, po noći nikad nisi siguran, jer mu se puls u spavanju spusti i na samo 29, pa sestre svako malo dolaze provjeravati da li diše, jer ga telemetrija ne registrira. Sestre već znam sve od zadnjeg boravka na kardiologiji, dobre, susretljive, pozitivne. Kako sam ja u noći došao na odjel, onako kako to priliči kardiologiji, u noći, tako je slijedeće noći u našu sobu došao i treći cimer, i tako je naša trokrevetna soba imala četiri stanara. Ne, nisam pogriješio u matematici, jer sa trećim cimerom je došla i njegova žena. Dolazila je i ujutro, i popodne, i navečer, kad god poželi, i koliko god poželi. I svaki put je radila neki novi raspored u sobi, prolazila hiljadu puta pokraj svih kreveta neprestano proizvodeći neke zvukove, pozivajući na red sestre zašto njenom mužu stalno nije vlažna obloga (a dolazile su stalno kod njega), pa kako su mu dale samo tri tablete ujutro, a on doma pije četiri. Sa osmijehom na licu se obratila svom dragome i izjavila: Idem ja sad to srediti sa sestrama da se to više ne dešava! Pa je onda tražila da njen dragi bude sam u sobi. Kad smo danas moj prvi cimer i ja odlazili iz sobe, mislim da bi otvorila bocu pjenušca da ju je imala kod sebe. Naravno, donosila je redovito svom dragom kavu i hranu, a on i šećeraš. Pa se čudila visokom šećeru i sa čime to za miloga Boga hrane njenog muža. Naravno, non stop joj je zvonio i mobitel, a nije se ustručavala niti nazivati u noći svog dragog da malo porazgovara s njime. Pa je tako saznala i da je jedan drugi pacijent kojemu je ugrađeno u srce isto što i njenom dragom bio na rehabilitaciji u Opatiji, pa kad će njen muž ići u Opatiju, naravno, da će ići i ona, a izvjesni Zlatko ili tako nekako će već srediti da idu kad to njima bude odgovaralo. Zvala je ona u noći svog dragog i da ga upita koji program na TV gledamo, jer ne gledamo li što i ona gleda kod kuće da odmah prebacimo na taj program. I non stop je davala svom mužu upute da sestre upita ovo, da ih upita ono, da ih podsjeti na ovo, da ih podsjeti na ono. Pa je on svaki put kad je koja sestra došla u sobu (a dolazile su savjesno često), pitao ovo, pitao ono, podsjetio sestre na ovo, podsjetio sestre na ono. Kao da nas dvoje drugih pacijenata u sobi uopće ne postojimo. Na sreću, postojali smo za sestre i liječnike. A da smo moj cimer i ja imali danas bocu pjenušca kod sebe, vjerojatno bismo je otvorili da proslavimo izlazak iz četveroosobne sobe sa tri kreveta! Sad se samo traži netko tko može pomoći sestrama na odjelu! Oznake: domina, ravnopravnost pacijenata

- 16:11 - Ajd sad ti po svome (19) - Isprintaj - #

20.07.2015., ponedjeljak

Zasluge onima koji imaju

Idealista ostaje idealista! I zato ga muči nepravda i nepoštenje, pogotovo kad je to više nego očito! Idealistu posebno muči kad netko prisvoji tuđe zasluge. Kakvi to moraju biti debelokošci da se hladnokrvno pohvale onim što su drugi napravili. A što je najgore, koji god aspekt vam padne na pamet, naći ćete primjer. Recimo Amerikanci. Oni strašno vole prodavati demokraciju. Ali na tuđem ozemlju. I tamo oni smiju ratovati, uništavati, razarati, mijenjati i vladati vladama, ali kod njih, u SAD-u, je sve demokratski. I tamo nema ratova i razaranja. Ali su zaslužni za demokraciju! Pa Nijemci. Dobročinitelji cijeloj Europi, samo im se ne smiješ zamjeriti. Jer Merkelici nije problem niti hladnokrvo rasplakati dijete. Što je tek u stanju učiniti odraslima, kad niti prema djeci nema rezona! Ali zasluge za dobra djela im pripadaju! Pa na kraju krajeva, tu je Grčka. I oni vole demokraciju, ali još više vole da drugi plaćaju tu njihovu ljubav. Ali su zaslužni za očuvanje tradicije. Srbi su u tome pravi majstori. Još će cijeli svijet ubijediti da su onu bili žrtve, Oluja genocidna akcija, a u Srebrenici su oni bili spasitelji. Zapravo, oni su zaslužni za mir! A u tome im jako pomažu Hrvati. Jer Hrvati još nisu raščistili ni period 1941-1945, pa kako se onda može očekivati da 2015. godine Hrvati imaju jasan i čvrst stav što je bilo 1991-1995. Ali ima onih koji ubiru još i dan danas zasluge za taj period, i pri tome se naravno bogate. Zapravo, u Hrvatskoj, što više pokradeš, time si zaslužniji. Što se više ceriš narodu u brk kako si ga pokrao, to si zaslužniji. A gle paradoksa ( zapravo u Hrvatskoj to nije paradoks, u Hrvatskoj je to normala ,) što si više pokrao, to te narod više voli! Ma koga briga što si krao, ti si zaslužan što nisi pokrao još više, a mogao si! A ova bagra od naroda, tko je njoj kriv što u Domovinskom ratu nije ukrala kamion oružja, prodala pa bi danas bila zaslužan poduzetnik. Tko je ovoj bagri kriv što nije pokupovala tvornice po 1 kunu pa bi danas dobivala milijunske subvencije. Blago Hrvatima što imamo tako zaslužne ljudi. A oni za svoje zasluge ne traže puno. Samo da se svi zakoni ne odnose na njih, da mogu voziti kako brzo žele i parkirati gdje žele, da ne moraju plaćati porez, da im se plati i to što dišu, i tako još neke sitnice. A nama, nezaslužnima, pa tko nam je kriv. Dok smo mi spremni sve to plaćati, zašto oni ne bi sve to zaslužno uzimali? Oznake: zasluge

- 11:17 - Ajd sad ti po svome (3) - Isprintaj - #

15.07.2015., srijeda

Put u središte Zemlje

Bilo je to jedne školske godine u srednjoj školi. Trebalo je odvesti baku na Rab, kod sina i snahe, i ja sam bio najlogičnija pratnja. Imao sam na raspologanju subotu, nedjelju, u ponedjeljak je bio Prvi maj, znači ima se vremena otići na more i natrag, budući da je onda taj put trajao skoro 24 sata. Ne sjećam se točno vremena, ali sa stanice Čakovec-Buzovec vlak je kretao oko 19 sati, i dolazio u Zagreb oko 22 sata. Pa je onda trebalo čekati vlak za Rijeku koji je kretao negdje oko 1 u noći, dolazio u Rijeku ujutro oko 6, i onda je bio jedan jedini autobus za Rab s polaskom u 14 sati, i dolazio na Rab oko 18 sati. No vrijedilo je truda jer još i dan danas me oduševi onaj miris mora kad se popneš na vrh šumovita brda prema Frkanju i zapljusne te taj miris. Već drugi dan ga nema, ali slijedeće godine, onaj prvi dolazak na vrh brda, i taj predivni miris mora, slobode, pustolovine, što li, je tu! Uvijek sam volio Rab, a volim ga i dan danas. Enivej, baka i ja smo stigli, odredište nam je bilo blizu autobusne stanice, ja praktično istovarujem baku kod ujaka i ujne i trčim na vrh brda da udahnem taj miris, jer sutra ga više neće biti. Vrijeme predivno, sunčano, more već toplo, kome se ide natrag u školu. U to doba kod kuće još nismo imali telefon, već smo se koristili telefonom kod susjede, čijeg se broja ja sad nisam mogao sjetiti, a htio sam je nazvati da mi da telefonski broj od razrednice (jer oni su imali ne samo telefon, nego i telefonski imenik). Sjećao sam se prve tri znamenke, ali ne i druge tri. I tako je okrenem pozivni za Čakovec, prva tri broja i još druga tri broja proizvoljno, na buf! Javi se ženski glas, i ja lijepo zamolim ako mi mogu pogledati u imenik broj moje susjede i dati mi ga. Istina, mogao sam odmah zatražiti i da mi pogledaju broj od razrednice, ali kome je to palo onda na pamet. I ženska osoba ljubazno pogleda i da mi broj moje susjede. Pa ja nazovem susjedu i zamolim da mi pogleda broj moj razrednice. I šok! Broj moje razrednice je bio onaj prvi broj koji sam nazvao na buf, i to je bila moja razrednica! I zovem ja razrednicu (opet) i sve joj lijepo objasnim kako sam prije zvao, i kako sad opet zovem jer puše bura, nevrijeme, trajekti ne voze, pa ako mi može opravdati izostanak iz škole dok trajekti ne provoze. Prvo se dobrih pet minuta, iz meni sasvim neshvatljivih razloga smijala ko luda, ali onako, od srca. I zatim mi je rekla da iz pouzdanih izvora zna da trajekti neće voziti još cijeli tjedan, ali će početi u nedjelju i da me očekuje slijedeći ponedjeljak na nastavi. E, to ja zovem razrednicom! I imala je potpuno pravo. Ne znam tko je zaposlio ove na TV prognozi, ali za tjedan dana, u nedjelju, trajekti krenuli i ja sam u ponedjeljak bio u školi! I savladao zaostalo gradivo, napisao sve testove za odličan, a razrednici, koja mi je predavala hrvatski jezik, jedan lijep referat. I dan danas, ja neke destinacije povezujem sa doživljajem slike te destinacije, i onoga što sam pročitao. Imam bujnu maštu (još uvijek), volim čitati knjige povezane s magijom za omladinski rast, ljubitelj sam Harry Pottera, Eragona i sličnih knjiga, i kad ih čitam, u mojoj glavi se odmah stvaraju slike pročitanoga. I zato me recimo uopće ne privlači odlazak u Dubrovnik. Jest da on ima zidine, ali meni je to samo hladan kamen, koji povezujem sa skupoćom. Da se Dubrovčani ne bi osjetili uvrijeđenim, ne privlače me niti Pariz, New York, ili neke druge svjetske selendre. Ali mi je životna želja otputovati na Island, i to će mi vjerojatno biti prva stvar kad odem u mirovinu. A ta želja za posjet Islandu je sasvim sigurno povezana sa Julesom Vernom i Putem u središte Zenlje. I zato dragi moj čitaoče, bez obzira na godine, nemoj susprezati maštu, jer mašta donosi divne trenutke, putovanja, a i izlike! Uvijek u tebi treba ostati dio djeteta, da bi život bio potpun! Oznake: Island, Rab, dubrovnik, Mašta....

- 17:33 - Ajd sad ti po svome (6) - Isprintaj - #

12.07.2015., nedjelja

Ljudi, pa kaj delate?

U zadnje vrijeme se dešavaju neke stvari koje me navode da upitam pojedine ljude: Zašto režete granu na kojoj sjedite? I kako spriječiti svaku budalu da se bavi turizmom? No krenimo redom. Dolazi jučer navečer, već pred kraj radnog vremena, češka obitelj, mama, tata i kćer i pitaju da li još mogu dobiti nešto za jelo. Naravno, odgovaram uz osmijeh i smještam za veći stol, iako se oni nekako automatski krenuli prema najmanjem stolu. Gospodin muca, no strpljivo slušam i dogovorimo što će za večeru i piće. Donosim piće, serviram stol, majka i kćer sramežljivo, gotovo bojažljivo pitaju gdje je toalet. Iznosim večeru, i nakon par trenutaka, vraćam se do stola da upitam je li hrana u redu, treba li možda još nešto, i žena se iznenada digne, pruži mi ruku i zahvaljuje. Odgovaram na stisak, zbunjen tim činom. Nastavljaju jesti, čovjek nije pravo ni pojeo zadnji zalogaj, a već dolazi na šank da plati račun. A žena još jednom pruža ruku i zahvaljuje, kćer zahvaljuje, a otac nekako prestao mucati. I krene razgovor, o tome kako se vraćaju sa mora, kako su bili šikanirani od strane osoblja na više mjesta. Nezamislivo je bilo da na moru konobar napravi ono što sam ja, a ja sam im samo odnio vode za piće, budući da nisu htjeli naručiti ništa za piće. Dogovarao sam strpljivo i ljubazno s njima što će večerati, pa je kod gospodina nestalo mucanje koje mu inače uzrokuje nervoza. Večerali su u miru, a ne u grču da što prije oslobode stol. I iznijeli su oni još detalja, da čovjek ne povjeruje. A nije to jedina priča koju čujem u zadnje vrijeme od stranaca koji se vraćaju s mora, a stanu kod nas da se okrijepe za daljnji put. Samo ću još dati primjer jednog mladog ruskog para s bebom koji su jedva našli smještaj zbog bebe, a kad su u jednom kafiću zamolili tople vode iz cafe-aparata da naprave bebi hranu, odgovoreno im je da u Hrvatskoj voda nije za piće, neka kupe vodu u boci kod njih. I tako dolazim u situacije da me ljudi doslovce grle i zahvaljuju na lijepom prijemu i ljubaznosti, pa se, čini mi se, s pravom pitam: pobogu, pa što je to za ugostitelje na moru? Naravno da znam da ima i ljubaznih i finih, ali ovakav doživljaj i jednom tjedno je previše. Možda bi inspektori trebali kažnjavati i neljubaznost, čak sa zatvaranjem lokala, a ne samo neizdavanje računa! Oznake: ljubaznost, turizam

- 11:56 - Ajd sad ti po svome (14) - Isprintaj - #

10.07.2015., petak

Koji smo mi gadovi

Zašto su ljudi toliki gadovi? U mom kraju majka odvela u smrt sebe i sinčića. I mediji jedva dočekali. Bit će da im se osmijeh razvukao od uha do uha jer sad opet imaju tjedan dana, a ako treba i duže, piliti i tupiti o tuđoj nesreći. I s ponosom u naslove stavljaju: Ekskluzivno, Prvi smo saznali, Prvi smo bili na licu mjesta, Prvi smo vidjeli itd. Da ti se želudac okreće dan i noć! Odmah se pojavljuju i razni samozvani stručnjaci, sazivaju konferencije za novinare i iznose svoje teorije zavjere, mudre zaključke jer oni znaju točno što se dogodilo, pravi vidovnjaci! A i narod jedva dočekao da ima koga ogovarati, zna narod točno što je bilo, slutio je narod da će se to dogoditi. Pa dragi moj narode, ako si znao, treba te krivično goniti. Dragi doktori i psiholozi, ako ste znali, zašto niste reagirali? Drage socijalne službe, zašto niste obavili svoj posao? Drage razne udruge, zašto niste poduzele korake na vrijeme? I u svemu tom ogovaranju, nitko se ne pita kako je obitelji, rođacima, prijateljima? Jel im tko rekao, uputio riječi utjehe? Ne! Svi bi samo iz prve ruke htjeli saznati informacije da onda mogu brže bolje dalje olajavati! Pa dajte ljudi (i novinari), pokažite barem malo dostojanstva, nemojte biti lešinari! Oznake: dostojanstvo

- 09:18 - Ajd sad ti po svome (5) - Isprintaj - #

08.07.2015., srijeda

Molimo hitno pomozite

Već sam izvjestio kako smo za Dane otvorenih vrata bili u posjeti Dnevnom centru Udruge za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Međimurske županije i kakvu smo situaciju tamo zatekli. Ukratko, dnevne aktivnosti provode u prostoriji od pedesetak m2 za dvadeset i jednog korisnika, među kojima ima i onih a autizmom! I tada smo pokrenuli akciju 1 kn = 21 osmijeh, sa ciljem da prikupimo barem dio onog što su naveli da bi im trebalo , a to je, podsjetimo se: 1) dograditi kuhinju (imaju majstora koji bi to napravio za 2500kn) 2) veliki frižider sa zamrzivačem (zamrzivač da bude dolje) 3) financijska sredstva za malanje ili potreban materijal za malanje i zaštitu od vlage 4) rolo zavjese za prozore u Dnevnom centru 5) police za stvari u Dnevnom centru i u uredu 6) ormar s policama i bravicom za zaključavanje za ured 7) plutene ploče (panoi) za njihove radove 8) samostojeća vješalica za kapute 9) novi pribor za jelo 10) novi tanjuri (plitki, duboki, desertni) 11) didaktički materijal za individualni rad 12) stručna literatura za rad s osobama s mentalnom retardacijom Odaziv na akciju je bio, ne loš, nego katastrofalan, a moram napomenuti da niti mediji baš nisu previše pokazali volju da nam pomognu u promociji akcije. Postavlja se pitanje zbog čega, zbog korisnika, zbog organizatora ili nešto treće? Jedna naša članica je od tog posjeta postala redovna volonterka i jučer mi je poslala email u kojem je opisala kako to trenutno izgleda boraviti tamo. Zamislite si ovih 37 Celzija u stanu od tridesetak kvadrata gdje borave 2-3 člana obitelji. Paklenski vruće, zar ne! A sad si zamislite tih 37 Celzija u prostoru od pedesetak kvadrata na 21 korisnika centra + osoblje! Nepodnošljivo, slažemo se, zar ne!? I zato apeliramo na vas, pomozite im da nabave, ako ne klimu, a barem neki ventilator koji će im davati kakav-takav osjećaj svježine! Nađe li se donator za ponešto i sa onog gornjeg spiska, sigurno se neće buniti! Pogledajte još jednom spisak, svaka kuna koju donirate znači 21 osmijeh dvadeset i jednog korisnika 50m2 Dnevnog centra Udruge za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Međimurske županije. Zrno po zrno pogača, kuna po kunu vesela kućica! Donacije možete uplatiti na žiro račun Dnevnog centra HR8323400091510710491 Sve dodatne informacije možete dobiti u Dnevnom centru: Dnevni centar Udruge za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Međimurske županije A.G. Matoša 6 40000 Čakovec tel: 040/633-608 ili na e-mail karmen.karloci@gmail.com Gorkić Taradi Voditelj ORaH-ovog Podforuma za ljudska prava i pravdu grada Čakovca PS: Nadam se neće biti zlobnika koji će komentirati: Pa večeras dolazi osvježenje, jer se pakao već sutra nastavlja! Oznake: Dnevni centar Udruge za pomoć osobama s mentalnom , donacije, klima, ventilator

- 09:36 - Ajd sad ti po svome (0) - Isprintaj - #

07.07.2015., utorak

Objašnjenje nekih izreka (ili moja poruka nekima)

U zdravom tijelu zdrav duh! Totalna neistina. Vidio sam mnogo zdravog duha u bolesnom tijelu, a još više bolesnog uma u zdravom tijelu! Zar i ti sine Brute? Ili u prijevodu, moraju li uvijek i tuđa ljubomora i podmetanja biti znak da si uspio u nečemu? Kopiranja još i podnosim, zna se može li pojedini mozak to iskomponirati ili ne, ali dobijem satisfakciju kad ne može izdržati moj pogled, skrene glavu i pocrveni ko rajčica! A ja sam uvijek bio direktan:) Besposlen pop i jariće krsti. Ova izreka ima direktan i indirektan prijevod. Direktan je da se Bozanić i klika bave svime, samo ne vjerom. Indirektan, Milanović i Karamarko se bave svime, samo ne gospodarstvom. Bez muke nema nauke. Još jedna neistina. Ako je diploma potvrda nauke, ona se može bez problema dobiti prepisivanjem ili kupnjom. Bezbroj primjera u Hrvata! Bolje spriječiti nego liječiti. Moto svih dosadašnjih vlada. Koje nas spriječavaju da radimo i zaradimo jer se boje da bi nam rastom kupovne moći mogli porasti apetiti, pa oni to svojom politikom spriječavaju, jer tko će to kasniji kontrolirati? Jutro je pametnije od večeri. A zašto onda ne postoje poslovni doručci, već samo poslovni ručkovi i večere? Lijepo perje nije dovoljno da bi napravio lijepu pticu Ne kaže se badave da ljepota dolazi iznutra. Zato se i silikoni ugrađuju unutra. No ako glava nema prirodno punjenje, badava stavljaš unutra i slamu i perje! Kad čovjek nema svoga dobra, tuđe zlo premeće I zato, kad ne znate što ima novog kod vas, samo pitajte susjede, oni će vam sve ispričati! Tko hoće nađe način, tko neće nađe izgovor I voda uvijek nađe put. A sve dosadašnje vlade su dehidrirale! I za kraj, završna misao. Često mi je jezik brži od pameti. Zato sam naučio brzo tipkati. I ne kajem se zbog toga! Živjeli! Oznake: izreke, poslovice

- 09:27 - Ajd sad ti po svome (4) - Isprintaj - #

04.07.2015., subota

ANKETA: Koliki su Hrvati trutovi?

- 20:34 - Ajd sad ti po svome (6) - Isprintaj - #

01.07.2015., srijeda

Naše odluke nas određuju

Slušam radio i obavještavaju gdje stoji policija i lovi prebrze vozače. Malo kasnije u vijestima, teška saobraćajna nesreća sa poginulima zbog prebrze vožnje. Vozim se kući s posla i vozači koji mi dolaze u susret ablenduju da negdje stoji policija. 3 km kasnije, opet nesreća. Uzrok: prebrza vožnja! S jedne strane smo kolegijalni, s druge strane psujemo prebrze vozače kad skrive nesreću! Pa se pitam je li to baš kolegijalno, ili ne bi trebalo upozoravati gdje stoji policija, ne bi trebalo ablendovati, barem ne onoga koji prebrzo vozi. Onaj koji vozi dozvoljenom brzinom, njemu blendovanje tako i tako nije potrebno! Jer neblendovanjem možda smo upravo spasili nečiji život! I zato smo mi dvolična nacija. S jedne strane kukamo, s druge strane pomažemo onima zbog kojih kukamo! I nije to samo s ablendovanjem, koji god aspekt života pogledate, naći ćete primjer! A ja, kao čovjek naivne, Generalićke naravi, mrzim dvoličnost! Mrzim kad se netko pravi pametan, ali nekako bi te svoje nazovi pametne prijedloge uvalio drugima na realizaciju, i čudi se zašto je problem da netko drugi troši vrijeme na njegove nazovi mudrosti! Mrzim kad ti netko u četiri oka govori kako si dobro napravio nešto, ali onda hvali druge, a tebe niti ne pogleda, već te zapravo gura na marginu, kao da nisi dao nikakav svoj doprinos! Da, mrzim dvoličnost, i treba naći načina kako je preživjeti i pobijediti. Jedna mogućnost je maknuti se, povući, ali onda pobjeđuju oni koji vas žele marginalizirati. Druga mogućnost je da i sami postanete dvolični, ali to je teška kontradikcija, nespojivo s vašom naravi. I ostaje treća mogućnost. Nasmijati se takvima u brk, i krenuti dalje, živući po svojim mjerilima, jer znate da ćete onda imati miran san! Da, to je moja opcija! Jer, jako je važno boriti se u životu za svoja uvjerenja, i živjeti po njima! To je jedna od osnova koja nas čini čovjekom! Oznake: životno raskršće

- 10:30 - Ajd sad ti po svome (5) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.