gospon profesor
subota, 15.02.2014.
Hrvatski poučak
A kad dugo gledaš u Hrvatsku, i Hrvatska se zagleda u tebe.
četvrtak, 13.02.2014.
Švejk vs. Hitler
"Neki dan me netko pitao, ovdje u Zagrebu, jesu li Česi za vrijeme njemačke okupacije ratovali u Wehrmachtu. Nas ni sâm Hitler nije htio u Wehrmachtu, jer se bojao da ćemo ga zajebati."
Češki redatelj Filip Remund u intervjuu za novi Zarez.
nedjelja, 09.02.2014.
Kako stvari stoje?
"Za ljudsku vrstu ne vidim drugi izlaz osim globalnog štrajka, otkazivanja poslušnosti eksploatatorima i kao krajnje sredstvo – terorizam. Suprotstavimo se jednom postotku. Jedini način da se čovječanstvo izvuče iz bijede u kojoj se nalazi jest da oduzme moć i kriminalno goni 1 posto što posjeduje bogatstvo svijeta. Onih 1 posto što nas je dovelo u situaciju u kojoj ljudskost/ljudski život nema drugu osim materijalnu vrijednost. Dakle, bogate. I političare koji su marionete bogatih. Ovaj i ovakav libertarijanizam čini 'slobodu' instrumentom opresije. 'Sloboda' je postala krinka koju koriste oni koji žele eksploatirati bez ograničenja, onemogućavajući od naroda 'izabranoj' vlasti da obrani 99 posto."
Citat je ovo iz teksta Nikole Strašeka vrijednog da se za njega odvoji vrijeme. Prenosim ga sa stranica http://www.jergovic.com/ajfelov-most/page/2/ u cijelosti.
Para todos todo/Svima sve
Prije pedeset i tri tisuće godina jedna je neandertalska obitelj pokopala svoje dijete. Znanstvenike koji su otkrili grobnicu zaprepastila je činjenica da se radi o počivalištu sedmogodišnjeg, od rođenja, hendikepiranog djeteta. Grob malog neandertalca pokazao je da su se njegovi roditelji, uprkos nesposobnosti malog bića da samostalno opstane, za njega brinuli, hranili ga i odgajali. Dakle, mali je kostur invalidnog neandertalca postao dokaz kako su i neandertalci, koje je Homo Sapiens istrijebio1, bili sposobni za nesebičnost,empatiju te brigu za slabije i nemoćne. Bilo je to veliko iznenađenje jer se smatralo kako se radi o bitnoj distinkciji između Homo sapiensa i Neandertalca.
Čovjek je, kao i njegov rođak Neandertalac, društveno biće i bez obzira na instinkt za preživljavanjem, sposoban je dobrotom i ljubavlju iznenaditi ne samo druge već i sebe. U tom fenomenu leži sićušna nada čovječanstva.
Altruizam i suosjećanje sve su rjeđe kvalitete u društvu koje živi na pogonsko gorivo sebičnosti, konzumerizma i materijalizma, društvu u kojem – 53 tisuće godina nakon što je u mali grob pokopan hendikepirani neandertalski dječak – živimo, volimo, mislimo, radimo, bolujemo i čekamo da umremo.
Nisam ekonomist i bez obzira što se u ovom tekstu namjeravam baviti kapitalizmom, neću vas, drugovi, gnjaviti brojkama, statistikama i analizama BDP-a. Zapravo, smatram da je današnja ekonomska znanost sluškinja bogatih, znanost kojom manjina manipulira čovječanstvom, uz pomoć statistika i brojki, da bi opravdala nevjerojatne razlike u bogatstvu između pojedinaca i društva, između “izabranih” država i ostatka svijeta.2 Ekonomija je danas “znanost” koja hladnoćom brojeva, grafikona i kvartalnih izvještaja opravdava činjenicu da ljudi u jednom dijelu svijeta pate od pretilosti a u drugom, svakodnevno, deseci tisuća djece umiru od gladi. Pokušat ću kroz ovaj tekst filtrirati mučninu, tugu i bijes koje u mom duhu, srcu i utrobi stvara ekonomsko uređenje društva u kojem živim, ekonomsko uređenje koje se zove kapitalizam i vlada planetom. Svakodnevni izlazak na ulicu stvara u meni želju da udarim u želudac ovaj indiferentni, nepravedni, strahotama ispunjeni svijet onako kako njegove manifestacije udaraju moju utrobu prožimajući me osjećajem bijesa, nemoći i frustracije.
Kapitalizam se zasniva na eksploataciji većine društva od strane manjine koju zovemo kapitalistima. Naslijedivši feudalizam, sva je sredstva proizvodnje predao manjini (klasi kapitalista), dok je radnik, onaj koji ta sredstva stvara, istih lišen. Kapitalizam, kada bih ga objašnjavao djetetu, društveno je uređenje u kojem osoba radi 14, 12 ili 8 sati dnevno, a plaćena je za 10, 8 ili 6 sati rada. Ta dva sata viška, dva sata neplaćenog, besplatnog rada, sjeme su kapitalističke eksploatacije. U ta se dva sata skriva temeljna nepravda iz koje je izrastao nasmiješeni monstrum koji vlada našim životima i sudbinom planeta. I mogu me koliko god žele, dragi moji drugovi, ekonomisti sa Cambridgea, Oxforda,Harvarda i Yalea uvjeravati kako se radi o jedinomogućem, ljudskoj prirodi idealno prilagođenom sistemu, domišljajući se već sto i pedeset godina opravdanjima – kao što je “nevidljiva ruka” Adama Smitha – zašto jedni žive u šupama a drugi u palačama, zašto jedni bacaju hranu a drugi umiru od gladi, ja im, drugovi, povjerovati – neću.
Iako je kapitalizam isprva odigrao progresivnu ulogu u razvitku društva uništivši cehovska ograničenja, osobnu zavisnost radnika, lokalnu zatvorenost i razdrobljenost te stvorio preduvjete socijalizma, danas, u 21.stoljeću, sistem koji vlada našim planetom više nije kapitalizam devetnaestog stoljeća i industrijske revolucije, već evoluirani hibrid kapitalizma i feudalizma. Danas umjesto da guramo plug po poljima, sjedimo u uredima i trpimo teror zidova i ubilačko neonsko svjetlo što “povećava” produktivnost
Pognuta leđa, iste radnje. Mramorni pogledi i tijela mamurna od rada, rada, rada. Sati rastrgani kao plijen vučjeg čopora. Minute kao kapi vode što ti udaraju u čelo, jedna po jedna, polako, neprestano, neminovno – sve dok ne probuše kožu i urone mozak u stupor ropstva. Takav rad, drugovi, permanentno je uništenje ljudskosti. Zadatak ljevičarskog (ako ta podjela danas uopće ima smisla) mislioca nije, kako je pisao Walter Benjamin, “da se vozi u vlaku historije nego da povuče kočnicu”. U ovom tekstu pokušat ću povući kočnicu, ma koliko to uzaludno bilo, jer vlak se historije zbog mojih riječi zaustaviti neće.
Kako je kapitalizam u drugoj polovici 19. stoljeća došao do tako mu drage i neophodne slobodne radne snage? U Velikoj je Britaniji aristokracija u čijem se posjedu nalazila većina obradive zemlje, početkom druge polovice 19. stoljeća, pod utjecajem ljudi poput Thomasa Roberta Malthusa (Malthus zaslužuje poseban tretman – radi se o bogataškom djetetu, zloglasnom demografu i “filozofu” koji je u svom “Eseju o principima stanovništva” napisao ovo: “Sva djeca koja se rode iznad broja potrebnog za održavanje broja stanovnika na željenoj razini, neizbježno bi morala nestati, osim ako se za njih napravi mjesta smrću odraslih osoba… To mora biti aktivna politika vlasti… Trebamo potaknuti djelovanje prirode u stvaranju tog mortaliteta umjesto da ga glupo i uzaludno sprječavamo. A ako se bojimo prečestih posjeta strašnog oblika gladi, trebamo pobunama potaknuti druge oblike prisilnog i prirodnog uništenja. Umjesto preporučivanja čistoće siromašnima potaknuti suprotne navike. U našim gradovima trebamo praviti uže ulice, nagomilavati više ljudi u kuće i izazivati povratak kuge. Na selu trebamo graditi naselja blizu stajaćih voda i osobito poticati u svim močvarnim i nezdravim uvjetima. Ali iznad svega trebamo strogo osuđivati specifične lijekove protiv harajućih bolesti i one dobronamjerne ljude, koji su pak u zabludi, a koji misle da su čovječanstvu učinili uslugu time što su osmislili projekte za potpuno istrebljenje neke određene bolesti”. Zatim već spomenutog H. Spencera i ostalih socijalnih darvinista, seljacima oduzela zemlju od koje su živjeli. Ta se operacija u povijesti Velike Britanije naziva “Grand closure” ili “veliko zatvaranje”. “Velikim zatvaranjem” ljudi koji su većinom živjeli u selima od plodova zemlje i mukotrpnog rada, prisiljeni su da se dosele u velike gradove, gdje će postati slobodna radna snaga (free labour), glavni zamašnjak industrijske revolucije. Ovdje bih vam htio ukazati na spise Friedricha Engelsa, koji je i sam bio vlasnik tvornice, dakle industrijalac, i koji vrlo precizno, naturalistički i plastično pokazuje u kakvim su uvjetima radili radnici u tom velikom procvatu napretka o kojem danas djeca uče kao epohi industrijske revolucije. Prosječni radni dan trajao je14 – 16 sati. Čovjeku je ostalo 8 ili 10 sati da jede, druži se s obitelji i spava, da bi sutra morao krenuti ispočetka.
Slobodna radna snaga u kolonijama omogućena je na isti način – oduzimanjem zemlje u kraljičino ime. Tako su, na primjer, polako nestajale afričke nomadske kulture, i ljudi koji su stoljećima ili tisućljećima živjeli od zemlje, bivali prisiljeni na selidbu u gradove da tamo postanu unajmljena radna snaga. Tu je i bezobzirna, zloglasna upotreba dječjeg rada. Sedmogodišnja djeca radila su u rudnicima, tkaonicama i dimnjacima jer su bila dovoljno malena da se provuku na mjesta kojima je odraslim ljudima pristup nemoguć.
Tako je kapitalizam započeo svoj veliki uspon – uz pomoć dječjeg rada, protjerivanja ljudi sa zemlje, četrnaestosatnog radnog dana i zatvora za neradnike (u dikensijanskom Londonu postojali su zatvori za nezaposlene, “društvene parazite”, u koje su zatvarani ljudi koje bi policija pokupila na cesti jer nisu bili zaposleni ili su im možda samo pijani privukli pažnju ). No kako je vrijeme odmicalo, a ideje Marxa i Engelsa postajale dostupne radničkim masama, osnivani su prvi sindikati i počinjali prvi štrajkovi. Radnici su polako shvaćali kako bez njihovih žuljevitih ruku kapitalisti ne mogu opstati. I zatim počinje period adaptacije, koncesija u korist proleterijata, skraćivanje radnog vremena, malo bolji uvjeti i malo veće plaće. Ali od osamdesetih godina 20.stoljeća, Reaganove administracije i vladavine Margaret Thatcher, taj proces postaje reverzibilan. Radnici gube krvlju, suzama i znojem stečena prava, a na otvorenu scenu stupaju ljudi poput Miltona Friedmana, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju i čovjeka koji je uz pomoć State Departmenta i Henrya Kissingera osmislio novu ekonomsku politiku Čilea nakon što je CIA, uz pomoć čileanske vojske, generala Pinocheta i njegovog, elitnog oficirskog kadra školovanog u zloglasnoj School of the Americas – poučenog metodama mučenja, efikasnoj upotrebi “odreda smrti” i uspostavi vojne diktature – u klasičnom državnom udaru srušila legalnu, demokratski izabranu vlast ljevičara i socijalista Salvadorea Allendea i pretvorila nacionalni stadion Santiago de Chile u koncentracioni logor za istrebljivanje ljudi koji su mislili drugačije od američke vanjske geopolitike. SAD ionako, posprdno, smatra Srednju i Južnu Ameriku vlastitim “stražnjim dvorištem” ( backyard ).
Dakle, nakon kraja sedamdesetih i predsjednikovanja Jimmya Cartera, čovjeka koji će, osim po slabosti i neodlučnosti, ostati zapamćen kao čovjek koji je Amerikancima pokušao objasniti kako se ljudi ne vrednuju prema onome što imaju već po onome što čine i koji je na Bijelu kuću postavio solarne ploče i vratio Panamski kanal Panamcima (vrlo brzo bio je opet u američkim rukama ), na scenu stupa glumac Ronald Reagan, dugogodišnji glasnogovornik najvećih američkih korporacija poput General Electrica, lutka čiji je prvi potez bio skidanje Carterovih ploča i okret prema idealima slobodnog tržišta demonstriran u frazi koju je, glumački nadahnuto izgovorio, otvarajući burzu na Wall Streetu: “Let the bull loose!” Bik, čija skulptura u napadačkoj pozi stoji na Wall Streetu, u ovoj je euforičnoj rečenici, naravno, ekonomija – deregulirana, oslobođena državne kontrole, slobodna kako je slobodan i bik na rodeu, slobodna da zapjenjena divlja ljudskim životima i društvom uništavajući ideju općeg dobra, solidarnosti i zajednice u korist nižih poreza i privatizacije naftnovojnokorporativnog kompleksa na koji je, u svom oproštajnom govoru naciji, krajem 40-ih, upozoravao američki general i predsjednik D. Eisenhower. Reagan i njegov potpredsjednik Bush prvi, ostat će zapamćeni po nizu skandala i kriminalnih djela, poput afere Iran/Contra i intenziviranja “rata protiv droge”, sintagme koja je samo eufemizam za rat protiv siromašnih.
Danas znamo da se klice, uzroci i temelji globalnog ekonomskog kolapsa 2008. nalaze u ekonomskim potezima Reaganove administracije. Deregularizacija tržišta (podivljalog bika), niži porezi za bogate i ideja kako se tržište samo kontrolira, bazirano na pogrešnoj interpretaciji Darwinovog principa evolucije po kojoj najjači opstaju a slabiji zaslužuju propast, polako su ali sigurno doveli do “ekonomske kataklizme”. No, globalna ekonomska apokalipsa koju su najavljivali svi mediji riješena je metodom socijalne pomoći korporacijama i bankama koje su se našle pred bankrotom. Ideja da su banke i osiguravajuća društva “prevelika da propadnu” te ih se, da bi izbjegli armagedon, mora spašavati novcem poreznih obveznika a posredno i mjerama štednje koje su nastupile diljem svijeta, u isto vrijeme kada bankari i CEO-i korporacija, nakon što su poslovnim odlukama doveli vlastite kompanije do bankrota, isplaćuju sami sebi stotine milijuna dolara bonusa dok bi čovječanstvo trebalo platiti nastalu štetu, predstavlja nevjerojatnu travestiju pravde, ideje općeg dobra i demonstrira nam da su mjere štednje zapravo prenošenje gubitaka na sve stanovnike svijeta i s druge strane privatizacija profita od strane istih ljudi koji su krizu izazvali. Sam termin “corporate welfare” po mojem je mišljenju contradictio in adjecto, i sintagma koja bi sigurno ušla u Orwelov “novogovor” iz 1984. Prije nekoliko dana izašao je Oxfamov izvještaj za 2013. godinu po kojem 85 ljudi posjeduje jednako bogatstvo kao i 3,5 milijarde drugih ljudskih bića. Ovih 85 moglo bi stati u jedan zagrebački tramvaj.
A početkom devedesetih u globalni se korporativni, vojni, naftni i bankarski kazino ušetala i Neovisna Država Hrvatska. U trenutku kada je sedmostoljetni san, “mudrom” politikom našeg vrhovnika nakrivljenih usana, postao stvarnost i ispred je zgrade UN-a u New Yorku podignuta trobojnica sa crveno-bijelim kockicama u sredini, hrvatski vanjski dug iznosio je pet milijardi dolara. Danas, dvadeset i dvije godine od međunarodnog priznanja, taj dug iznosi sto i pedeset milijardi. Dakle čak i matematičkom laiku, kakav sam i sam, jasno je da se vanjski dug povećao 30 puta u dvadeset i tri godine od kada su Hrvati “svoji na svome”.
Ne namjeravam se baviti ekonomskim analizama, niti sam za to sposoban. No, brojke su egzaktne i služe kao uvod u tekst čiji su povod i tema kapitalizam kao društveno uređenje, nestanak solidarnosti, suosjećanja i altruizma kao posljedica tog istog društvenog uređenja te na kraju, građani države koja proživljava društvenu i ekonomsku kataklizmu koju poznajemo pod terminima “privatizacija”, “tranzicija” i “recesija”, a ogleda se u vakuumiziranim pogledima ljudi što svakodnevno sakupljaju boce po ulicama Zagreba i ostalih gradova Neovisne Države Hrvatske.
Svakog se dana vozim tramvajem i hodam zagrebačkim ulicama gledajući kako ljudske ruševine, poderotine u tkivu društva za koje je sram postao nedopustiv luksuz, kopaju po kontejnerima i kantama za smeće, sakupljaju boce i pokušavaju preživjeti. Jedna boca vrijedi 50 lipa. U jednom dućanu, koji mora biti određene kvadrature, moguće je prodati samo 20 boca što iznosi 10 kUna. Za 20 treba obići 2 dućana. I tako sve dok se ne sakupi dovoljno. Dovoljno za još jedan dan.
Gledam ih svakodnevno, većinom starije ljude koji bi trebali uživati u plodovima dugogodišnjeg rada, kako različitim, često ingenioznim tehnikama, vade plastične boce iz smeća i time nadopunjuju mjesečni budžet. Ti spadaju među “sretnije” jer vjerojatno primaju penziju, a sakupljanje boca samo je bonus. Oni drugi, što od sakupljanja boca žive, u daleko su težoj poziciji. No, ovako izvana, teško ih je razlikovati. Bezbroj puta bih, šećući zagrebačkim ulicama, vidio starijeg čovjeka, uredno obučenog, ošišanog i obrijanog, kako mi se približava i sviješću bi zaiskrila misao: “On ne mora sakupljati boce.” Ali u devet od deset slučajeva, svagdan bi me udario u pleksus, a čovjek što po svemu izgleda kao osoba koja nema razloga da kopa po smeću, zastao bi, zagledao se i štapom ili rukom pročačkao kontejnerom. Svakog puta kada bih se tako prevario – a prevario bih se gotovo uvijek iako se ne radi samo o starijim nego o ljudima svih dobi – na trenutak bih ostao bez zraka, obuzela bi me fizička slabost i osjećao bih stid i poniženje. Luksuz koji ti ljudi ne mogu priuštiti. Šetnja Zagrebom u mojoj se svijesti pretvara u šetnju grotesknim, ubojitom satirom razotkrivenim svijetom što je svojim slikama stvorio njemački slikar Georg Grosz čija platna, većinom ona iz doba Vajmarske republike, reflektiraju današnju stvarnost zagrebačkih (i svjetskih ) ulica.3 Grosz je slikao berlinske ulice dvadesetih godina prošlog stoljeća i te su slike dokument i umjetnička vizija vremena koje je rodilo nacizam, Drugi svjetski rat i Holokaust.
Od propasti Lehman brothersa i ekonomske “apokalipse”, gledam kako ulice množe sakupljače boca i prosjake kraj kojih prolaze djevojke sa torbicama vrijednim dvadesetak tisuća kUna i momci zagledani u plastičnu kutijicu vrijednu kao prosječna plaća. Pošto velika većina nesretnika što obilazi smeće ne koristi hvataljke i rukavice, možete ih, drugovi, osim po kolicima ili vrećama punih flaša, prepoznati po bolesnoj koži – rezultatu česte interakcije prljavštinom. Svakodnevni lov na boce poklanja im čireve, gnojne kraste i ispucalu, crvenu kožu. Na taj su način i fizički žigosani svojim društvenim položajem – svakodnevnom borbom da se skupi dovoljno za sendvič sa parizerom i flašu mirogojčeka.
Ono što je još zanimljivije, po gradu se mogu vidjeti i mladi dečki, tridesetogodišnjaci u naponu snage, kako metodički razrađuju rutu od kontejnera do kante, od ulice do ulice, od dućana do dućana, sa velikom, crnom, plastičnom vrećom prebačenom preko ramena.
Tko zna, možda postoje pravila, dogovori i podjele teritorija? Druga je, i vjerojatnija, opcija da i među sakupljačima boca vlada kapitalističko načelo pobjednika i gubitnika. Slobodno tržište na djelu. Mladi nose vreće preko vrata, stari vuku kolica. U neka druga vremena, kada bi netko pao ili bi ga vidjeli kako leži na ulici, ljudi su prilazili i pokušavali pomoći. Danas se ne osvrću, opkoračuju tijelo na cesti i prolaze zagledani u male plastične kutije koje su im svele svijet na pedalj svjetlećeg ekrana. Tako ulicama Zagreba luta privid ljudskih bića, akumulirana bijeda otporna na sram i naizgled nesvjesna svijeta oko sebe, koncentrirana na kante i kontejnere.
Ironično je da smo nekoć davno, u američkim filmovima, tijekom elaboriranih scena potjere, viđali glavnog junaka kako pravednički juri kriminalce i kako se pred njegovim autom odjednom pojavljuju dječja kolica koja gura stara žena. I kad bi junak u punoj brzini udario kolica, u prvi mah bili bi šokirani, misleći kako je udario kolica s bebom. Ali kad bi junak pogledao u retrovizor (“So long suckers!” rekao bi Homer Simpson) vidjeli bismo da su se ulicom, umjesto dječjeg mozga, razletjele limenke i boce. Junak bi odahnuo i nastavio potjeru. A starica, koju bi montažer izbacio iz filma, nastavila bi skupljati svoj dnevni ulov. Sada to više ne moramo gledati u kinima i na TV-u, sad te ljude vidimo uživo na ulicama kojima hodamo svaki dan.
A junak se, dragi moji drugovi, snašao u sveopćem kaosu krvi, plača, mržnje, bezumlja i krađe što su obilježili posljednjih dvadesetak godina Neovisne Države Hrvatske. Dok su se televizijama razlijevale rijeke ljudi sa plastičnim vrećicama u rukama uokvirene zapaljenim kućama i gustim crnim dimom, poduzetni su poduzimali. I kao što se zbilo 1941. i 1945., novi su se vladari, rođeni u krvi posljednjeg balkanskog “kijameta”, smjestili na brdima sjeverno od Ilice, iako se ovaj put nisu samo useljavali u židovske vile – inače, često remek-djela hrvatskog modernizma – nego su mnoge srušili i izgradili nove (“još starije i bolje”) ili su “popravljali” već postojeće te tako preobrazili dio grada u poprište građevinskog kulturocida. Oni koji su u ovoj našoj divljoj (kakva još postoji?) verziji kapitalizma – zapravo običnog grabeža koji zovemo privatizacija – najbolje prošli, učinili su to krađom i korumpiranom rasprodajom 50 godina sakupljanog javnog dobra, tvornica, trgovina i firmi, banaka i telekomunikacijskih sistema i, naravno, otpuštanjem radnika u ime – profita.
Da mi je netko dok sam bio klinac, osamdestih godina prošlog stoljeća, rekao da će ljudi kupovati flaširanu vodu pomislio bih da je lud. A sada kupuju vodu, razmislite malo drugovi moji, vodu iz prozračno dizajniranih flaša, koje zatim završavaju u kontejneru i na taj način ljudima čije su živote pregazili i upropastili omogućuju da kopajući po smeću prežive, da skupe 20-ak kUna za hranu. I alkohol potreban da zaborave na – sutra.
U vrijeme ustaškonacističke Hrvatske zakoni su bili rasni. A danas su ti zakoni – klasni. Danas te ubijaju poniženjem koje svakodnevno trpiš da bi preživio. Fascinantno je kako se radi o istim ljudima koji su veći dio života proživjeli u zemlji gdje takvih prizora nije bilo. Istim ljudima što su uplaćivali dio svoje mjesečne plaće u fond solidarnosti, živjeli u zemlji gdje je pravo na zdravstveno osiguranje bilo osigurano svakom građaninu, a korupcijom se smatralo deset deka kave i bombonijera, gdje je školstvo načelno bilo jednako kvalitetno i besplatno, gdje je distribucija bogatstva bila pravednija, gdje je postojalo društvo građana, svjesnih vlastite odgovornosti, obaveza i općeg dobra. Ne kažem da nije bilo siromašnih ali nisi, druže, u svakom trenutku na gradskom raskršću mogao vidjeti dvadesetogodišnju djevojku ili momka u automobilu koji vrijedi milijun kUna, i odmah pokraj njega, kod prvog kontejnera, ispijenu groszovsku ljušturu ljudskog bića kako drhtavim, krastavim rukama, glave uronjene u smeće, čeprka za bocom vrijednom 50 lipa. A još kad je osoba u skupom autu neki osamnaestogodišnji balavac kojem je tata zamračio javni novac i time osudio ljude na egzistenciju čije su koordinate kontejneri i kante za smeće, onda je ta situacija prilično nalik situaciji u zemljama kao što su Brazil ili SAD. Iako u Hrvatskoj ne postoji rasno pitanje (jer onih drugačije, tamnije boje kože nema dovoljno) i još uvijek nema favela (ne usuđujem se dijelove Zagreba nazvati getom), ako sistem, samovoljno ali i pod pritiskom krupnog kapitala i investicija koje hrvatski ekonomski analitičari prizivaju kao plemenski vračevi kišu, nastavi štititi “kontroverzno”4 bogate i povećavati jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju, stopa će kriminala nastaviti rasti (a raste od početka rata, nezaustavljivo, nemilosrdno, samouvjereno), pa ćemo i mi dobiti svoju “Crvenu komandu” (Comando vermelho), i mladići će, umjesto da kopaju po smeću, nabaviti oružje i početi otimati aute, novčanike, zlatninu i rolexe – sve ono što uspješni “kontroverzni poduzetnik” treba imati. Uspoređujući drugu Jugoslaviju i Neovisnu Državu Hrvatsku, razlike u ekonomskom standardu vidljive su svakome tko ih vidjeti želi. U Jugoslaviji pljačka banke bila bi senzacija. Danas je samo majušni dio crne kronike.
Ono što se dogodilo s državama nastalim na ruševinama Jugoslavije, prijelaz je iz “društva potrebe” u “društvo želje”, preobražaj koji se u kapitalističkim zemljama odvija već 150 godina, od druge polovice devetnaestog stoljeća pa preko razdoblja nakon Drugog svjetskog rata kada kapitalizam doživljava nezaustavljiv uspon koji traje sve do naših dana – preobražaj čije sveobuhvatne, konzumerističke posljedice živimo.
Neimari Neovisne Države Hrvatske promijenili su ekonomsko uređenje preko noći i zatim započeli privatizaciju u najgorim mogućim uvjetima – usred rata. Najgorim za društvo, najboljim za izabranu grupu pojedinaca. Razlika između “društva potrebe” i “društva želje” jednostavna je i skriva se u imenu. U “društvu potrebe” ljudi kupuju samo ono što im je za život potrebno, uz minimalni luksuz. “Društvo potrebe” ne nudi na policama svojih supermarketa 87 vrsta šampona i 43 vrste konzervirane tunjevine. “Društvo potrebe” ne svodi ljude na potrošače, a proizvođače na sluge profita.
Naravno, ako si htio nove levisice morao si do Trsta. Ploče su donošene iz evropskih gradova i zatim se, presnimavane na kazete, širile društvom. Jadali su se građani Jugoslavije, posebno mladi, žudeći za zapadom, za obiljem koje, kako im se činilo, kapitalizam nudi. A kada im je taj isti monstrum kapitalizma provalio u živote, nakon krvavog derneka u mračnoj balkanskoj krčmi, na vlastitoj su koži osjetili kako obilje ne znači ništa ako nemaš novaca da u njemu uživaš.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća moj je otac bio predsjednik sindikata Privredne banke. Sindikat bi organizirao sastanak, tzv. radnički savjet, na kojem su svi, s načelno jednakim pravom glasa, dogovarali odnos između plaće čistačice i plaće direktora. A tih godina, u “tamnici naroda”, kaže mi tata, odnos je bio jedan prema sedam. Danas je taj odnos, nagađam, 1 prema 347. Nije to samo hrvatski simptom. Ali ovo jest: građani Hrvatske opet žive Austro-Ugarsku monarhiju. Žive kao “bečki konjušari”, “domobrani Jambreki” što jurišaju mobitelima pod zastavom Deutche telekoma: banke su u vlasništvu Talijana i Austrijanaca, glavna državna energetska firma u vlasništvu je Mađara, telekomunikacije Nijemaca, a ostalo je na prodaju slobodnom europskom i svjetskom tržištu. Nakon rata vođenog protiv nacista i “domaćih izdajnika” između 1941. i ’45., i uspostave druge Jugoslavije u kojoj su postojale institucije poput fonda solidarnosti i ravnopravnija raspodjela društvenog bogatstva, ova je država, kao i sve ostale koje je nedavni rat podržavio, danas samo podrepak svjetskog kapitalizma. Sve su zakrvljene države postale robovi neoliberalnog kapitalizma, odnosno dio globalnog društvenoekonomskog sistema koji onih 1 posto, kako otkriva memorandum Citigroupa (jedne od najvećih banaka na svijetu) poslan najbogatijim klijentima, zove PLUTONOMIJOM – koristeći termin u zaigranoj i šaljivoj atmosferi visokih financija kao igru riječi: ekonomija – plutonomija. Samo što ovaj pluto dolazi od grčke riječi za bogatstvo, a pravo ime sistema u kojem živimo je plutokracija: grčki plutos- bogatstvo + kratos – vladam.
Danas je siromaštvo, kao i u viktorijanska vremena, osobna a ne društvena krivica. Siromaštvo se smatra odrazom grešnog i slabog pojedinca kojeg Bog ne voli, pa ga, eto, kažnjava. Siromaštvo je, dakle, božja kazna. Ovo se vjerovanje prvo iz Velike Britanije preselilo u SAD, a zatim je tijekom 20. stoljeća postalo pervazivno u dijelovima svijeta u kojima vlada kapitalizam. Danas, u 21.stoljeću, siromaštvo je i dalje privatni problem, a razlika između bogatih i siromašnih nezaustavljivo raste da bi, nakon financijskog sloma, u globalnim razmjerima doživjela vrhunac. I tu dolazimo do nevjerojatnog paradoksa. SAD, država koja je svojom beskrupuloznom verzijom kapitalizma “zarazila” veći dio svijeta, intervenira u “slobodno tržište” i novcem građana spašava korporacije i banke koje su se zaigrale i dovele svjetsku ekonomiju na rub kolapsa. Za to postoji i termin – corporate welfare – termin što zvuči kao gruba šala a zapravo je najgora travestija socijalističkih ideja . Socijalizam za bogate a neoliberalni kapitalizam za sve ostale.
Zaigravši se u globalnom financijskom kazinu, sa središtem na Wall Streetu i londonskom sitiju, banke su se kladile na oklade i s jedne strane svjetsku ekonomiju dovele na rub apokalipse, a s druge svojim zaposlenicima isplaćivale bonuse u iznosima od nekoliko desetaka pa do stotinu i više milijuna dolara, nagrađujući ih za djela kojima su svjetsku ekonomiju i vlastitu tvrtku dovele na rub propasti. Veliki pisac Semezdin Mehmedinović, nakon što je preživio opsadu Sarajeva, i dokopao se SAD-a, nakon nekoliko manualnih poslova, zaposlio se u novinskoj agenciji Reuters. Kada se dogodio slom, Reutersovi zaposlenici, radnici, koji su po dvadeset, trideset, četrdeset godina radili u u kompaniji čija je primarni zadatak praćenje ekonomskih trendova, ostali su bez penzija, iznenanđeni ekonomskom kataklizmom. Mehmedinović, koji je, na sreću, tamo radio i u mirovinski fond uplaćivao samo tri, četiri godine, sa iskrenim je čuđenjem promatrao svoje kolege kako se sudaraju sa činjenicom da je novac koji su godinama odvajali od plaće, zamišljajući sigurnu, neopterećenu mirovinu, odjednom nestao i da su nakon više desetljeća rada, pred penzijom ostali bez ičega. Vjerojatno neki od njih danas guraju kolica puna limenki i boca izbjegavajući heroje što jure ulicama u crnim limuzinama. Ironija se krije u činjenici da je Reuters jedan od glavnih medijskih autoriteta po pitanju ekonomije. A agencija Standard&Poor’s, pred čijom ocjenom danas, pet, šest godina nakon sloma, strepi čitava Neovisna Država Hrvatska i većina zemalja svijeta, dan prije kataklizme i bankrota, dala je banci Lehman Brothers “triple A” (trostruko A), najvišu moguću ocjenu. Zapadnjački neoliberalni kapitalizam stvorio je ove agencije da funkcioniraju kao korektiv i osiguranje potencijalnim ulagačima. E pa sve su te agencije banci Lehman brothers dan prije bankrota dale trostruko A ili najviši mogući kreditni rejting.
A mi, u Neovisnoj Državi Hrvatskoj koja broji nešto više od 4 milijuna stanovnika (dakle poput jednog njujorškog kvarta), strepimo nad ocjenom koju će nam ta agencija dati. Jer o toj ocjeni, dragi moji drugovi, ovisi kreditna sposobnost ove male zemlje. I kakvu smo ocjenu u 2013. dobili? Ocjenu – junk. Dakle, smeće. Zašto bi naša vlada strahovala od ocjene koju daje, dokazano, nesposobna ili bolje reći pristrana, sa bankama i korporacijama slizana agencija? Otkud joj pravo? Otkud kredibilitet? Neću nagađati iako je mnogima sve jasno. Htjeli smo zapad, levisice, parfeme, mercedese i “slobodu”.
Ono što pronalazim nevjerojatnim jest činjenica da većina ljudi u Neovisnoj Državi Hrvatskoj koja je živjela i u socijalizmu, i dalje, nakon što se (barem površinski) otrijeznila od nacionalne mržnje i masovnog klanja oko teritorija, poslušno podržava opće stanje stvari. Američki izvoz, izvorno britanske verzije demokracije, demokracije u kojoj se na vlasti izmjenjuju dvije stranke – progresivnija i konzervativnija varijanta – unjedrio se u hrvatsku političku stvarnost. A pošto smo društvo zatrovano mržnjom, motivacija glasača opterećena je, uz silnu medijsku propagandu, nacionalističkim a ne ekonomskim interesima.
Biti odrpan, danas, znak je ljudskosti u društvu koje skriva protraćene živote kupovinom blještavila i skriva se od vlastite praznine iza zatamnjenih stakala crnih limuzina. In girum imus nocte consumimur igni – noću idemo u krug proždirani vatrom. Da, doista uživamo društvo spektakla… Moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se očekuje od njega. Prešavši na kapitalizam, pod utjecajem PR-a i marketinga, bezglavo smo se sunovratili iz “društva potrebe” u “društvo želja”, promijenivši ekonomsko uređenje preko noći, za razliku od zapadnih uzora što transformaciju i razvoj kapitalizma proživljavaju već stotinu i pedeset godina i na promjene se donekle adaptiraju iako je i zemljama zapada nakon sloma 2008. sve jasnije kako je današnji kapitalizam ostvarenje sna i “filozofske” misli Ayn Rand, žene koja je altruizam smatrala čistim zlom, a državnu pomoć siromašnima iskorištavanjem bogatih. Kada je u pitanju današnji tzv. “neoliberalni” kapitalizam odgovor se krije u činjenici da se radi o ideologiji koju je teško implementirati jer je toliko nehumana da su potrebne sve moći PR-a, reklama i masovnih medija da ju poput virusa ubace u društvo, ideologiji koja te uvjerava da se pobrineš samo za sebe i zaboraviš na sve druge, ideologiji koja društvo dijeli na “pobjednike” i “gubitnike”. U biti, radi se o ideologiji koju već stotinu i pedeset godina pokušavaju pretvoriti u način promišljanja svijeta, društva i odnosa između ljudskih bića. Novi duh vremena zapovijeda: zaradi bogatsvo zaboravljajući na sve osim sebe. Ovakav vid društvenoekonomskih odnosa pisac i scenarist Dave Eggers oslikava borbom pojedinca da zgrabi takozvani “fuck you money”, novac koji pojedincu, njegovoj djeci i unucima osigurava ugodnu egzistenciju, novac koji ga odvaja od društvenih problema i dopušta da provede život ne radeći ništa. “Fuck you money” nova je varijanta američkog sna, iluzije kojom mediji, vlast i ideolozi kapitalizma perpetuiraju laž kako je u društvu slobodnog tržišta jedini cilj pojedinca da zgrabi “jebite se novac” i ostatak života provede sunčajući se i igrajući golf. I naravno laž da svatko može postati milijunaš. Po istraživanjima socijalne mobilnosti, SAD i Velika Britanija na samome su dnu. Radi se stratificiranim društvima u kojima siromašni umiru još siromašniji, a bogatiji još bogatiji. Isto je i po pitanju distribucije bogatstva. U SAD-u je danas situacija takva da jedan posto populacije posjeduje četrdeset posto ukupnog bogatstva.
Sto i pedeset godina dio svijeta koji iz svoje mišje perspektive zovemo zapadom, nalazi se pod masivnim ideološkim udarom u pokušaju da mu se nametne nova društvena paradigma – sebičnost i izolacija. No, čovjek je društveno biće, a kapitalistička je ideologija toliko neljudska da se konstantno suočava sa otporom. Taj se otpor održao do danas, i nastavit će se, drugovi, sve dok ne ostvarimo cilj: pravedno društvo, bazirano na ravnopravnoj distribuciji bogatstva i ideji općeg dobra, solidarnosti i altruizma.
Nekoliko je ključnih ljudi koji su stvorili idejne temelje kapitalističkog društvenog uređenja u kojem živimo i uveli paradigmu “predatorskog ekonomskog racionalizma”. Radi se o ljudima za koje većina ne zna, ljudima čija se imena rijetko spominju, pa ipak, njihove su ideje i interpretacija svijeta danas ostvarene u društvu konzumerističkog spektakla gdje dnevno deseci tisuća djece umiru od gladi a kontejneri su puni bačene hrane.
Pokušat ću ukratko opisati tu famoznu nekolicinu čije su ideje prihvatili korporativni vladari svijeta i zatim ih implementirali u sva društva na ovom malom planetu koja su kao ekonomsko uređenje odabrali kapitalizam. U temelju svega mali je šesnaestostoljetni “priručnik u vladanju” po imenu “Princ”, Niccoloa Machiavellia iz čijih nekoliko desetaka stranica raste korijen filozofije moći, umijeća vladanja nad drugima. No, ljudi čije ideje vidimo ovaploćene svugdje oko nas u gotovo svakom trenutku, ipak su živjeli bliže našem vremenu. Kada bih htio biti zločest, našao bih užitak u činjenici da nitko od ljudi koje mislim navesti nije doživio današnjicu, trenutak za kojim su čitave živote žudili, koji su promišljali i o kome su maštali. Nama najbliži a najstariji, austrijski je ekonomist i filozof Friedrich von Hayek, rođen 1899. u Beču, čovjek koji se školovao na sveučilištu u Freiburgu, pa na zloglasnom čikaškom univerzitetu i u London school of economics. Hayek je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, na preporuku Margaret Thatcher odlikovala ga je kraljica Elizabeta II i dobitnik predsjedničke medalje za slobodu kojom ga je počastio američki predsjednik G.H.W. Bush. Hayekov “briljantni” doprinos čovječanstvu ideja je da su privatne investicije u javna tržišta bolje od državnih investicijskih programa. Knjigom “The road to serfdom”, inspiriranom djelom francuskog liberalnog mislioca Alexisa de Tocquevillea, Hayek propagira ideje individualizma i klasičnog liberalizma. Početkom pedesetih godina 20. stoljeća odlazi na sveučilište u Chicagu gdje upoznaje Miltona Friedmana, i piše “značajna” ekonomska djela čija se osnovna filozofska misao svodi na što manju interakciju između ljudi koji žive u zajedničkom društvu. Hayek je bio jedan od vodećih kritičara socijalizma koji je smatrao društvenim uređenjem što zahtijeva centralizirani ekonomski plan a taj plan, po njemu, vodi u totalitarizam. Hayek rođenje civilizacije vidi u uspostavi privatnog vlasništva. Njegova socijalna i politička filozofija svodi se na spontano društveno uređenje organizirano oko ideje slobodnog tržišta. Hayek zamišlja idealno individualističko, slobodnim tržištem regulirano društvo koje “ne ovisi o dobroti ljudi koji bi njime upravljali.” Nije mu se sviđala ideja “socijalne pravde”. Uspoređivao je tržište sa igrom u kojoj nema smisla rezultate određivati kao pravedne i nepravedne, smatrajući “socijalnu pravdu” praznom frazom bez sadržaja, rezultate pojedinačnih napora nužno nepredvidljivim, a pitanje da li je redistribucija prihoda pravedna – besmislenim. Državnu redistribuciju prihoda ili kapitala gledao je kao neprihvatljivo uplitanje društva u slobodu pojedinca. Ali čak je i Hayek smatrao da ne postoji razlog zašto u slobodnom društvu država ne bi osigurala svima zaštitu od ekstremne deprivacije tj. Siromaštva – u vidu osigurane minimalne nadnice.
Druga, vrlo utjecajna osoba po pitanju današnjeg kapitalizma zove se Edward Bernays, čovjek kojeg se smatra jednim od izumitelja PR-a. Početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, Bernaysu su na vrata luksuznog apartmana na Mannhattanu pokucali predsjednici američkih duhanskih korporacija. Bernays ih je pristojno primio i saslušao. Gospoda proizvođači duhana našli su se u problemima. Polovica potencijalnih mušterija nije kupovala njihove proizvode. Ta polovica bile su žene. U to vrijeme, dok su se borile za pravo glasa i jednakost spolova, žena koja bi zapalila cigaretu na javnom mjestu prema društvenom je mišljenju bila ili prostitutka ili osoba lakog morala. Kapetani duhanske industrije u ovom su stavu vidjeli veliki gubitak profita. Zamolili su gospodina Bernaysa da im pomogne.
Edward Bernays, čovjek koji je utjecao na ljudsko društvo dvadesetog i ovog stoljeća više nego mnogi puno slavniji političari i filozofi, revolucionari i umjetnici, bacio se na posao. Javio se ujaku Sigmundu Freudu u Beč i u zamjenu za kutiju kubanskih cigara dobio – u SAD-u neobjavljen – “Uvod u psihoanalizu”. Bernays je, pročitavši knjigu, ingeniozno shvatio kako otkrića njegovog ujaka nisu primjenljiva samo na pojedinca nego i na mase. Pripremio se za Uskršnju paradu što se svake godine odvijala na ulicama New Yorka. Unajmio je dvadesetak “debitantica” (djevojaka iz bogatih i uglednih obitelji koje sa 18 godina debitiraju u visokom društvu), i isplanirao svoju prvu veliku prevaru ili kako bi to danas nazvali u PR žargonu – spin. Pročitavši “Uvod u psihoanalizu” Bernays je shvatio kako cigareta predstavlja falusoidni simbol i povezao ga sa “ženskim kompleksom kastracije”. No, ono što je kod Freuda bilo pitanje pojedinca, za Bernaysa je bilo pitanje gomile. Platio je “debitantice” da se prošetaju ulicama New Yorka kao dio Uskršnje parade. On će, rekao im je, sjediti u gledalištu i dati znak. Istovremeno, pozvao je novinare glavnih američkih novina poput New York Timesa i Washington Posta – novina čije su članke prenosile sve manje novine diljem Amerike – i najavio im kako će se na paradi dogoditi nešto nesvakidašnje i vrijedno vijesti. “Debitanticama” je rekao da za haltere, ispod svojih haljina, zataknu tabakere i na njegov znak zapale cigaretu. Uz to im je napomenuo da novinarima na pitanje zašto su zapalile cigaretu u javnosti odgovore kako u fini papir umotan duhan za njih predstavlja “baklju slobode”.”Debitantice” su šetale paradom, Bernays je dao znak, one zadigle suknje, iz tabakera izvadile cigarete i zapalile. Novinari i fotoreporteri istog su se časa sjatili i sljedećeg dana sve su novine u Americi pisale o “bakljama slobode” kao simbolu ženske emancipacije.
U roku od dva, tri tjedna gotovo su sve američke žene pušile na javnom mjestu izražavajući solidarnost s “debitanticama”. Prodaja cigareta udvostručena je, vlasnici duhanskih korporacija bili su oduševljeni, a Bernays je postigao trijumf na tada nepostojećem polju odnosa sa javnošću. Iskoristio je borbu žena za ravnopravnost i manipulirajući njihovim pravednim zahtjevima omogućio duhanskim korporacijama ogroman profit. Od tog trenutka Bernaysu prilaze moćnici, političari i vlasnici korporacija moleći ga da i za njih učini nešto slično. Bernays je, prepoznavši priliku, počeo surađivati s najbogatijim i najutjecajnijim krugovima američkog društva oblikujući stoglavo čudovište – PR. Osim PR-a Bernays se domislio i tzv. “product placementu” odnosno prikrivenom reklamiranju proizvoda u filmovima i na TV-u vezujući proizvod uz najveće zvijezde svoga vremena. Također on je jedan od idejnih tvoraca muške opsesije automobilom kao izrazom seksualne moći, pretvarajući auto u metaforu muške potencije i ostvarenosti, slobode i ljubavi. Sjetimo se samo svih onih poljubaca u autu koji vrve američkim filmovima.
Danas za Edwarda Bernaysa, jednog od originatora struke koja predstavlja stup kapitalizma, znaju samo studenti psihologije, marketinga i odnosa sa javnošću. U ono vrijeme, Bernaysovim metodama divio se stanoviti Joseph Goebells koji će ih desetak godina kasnije primijeniti na njemački narod.
Slijedi matematičar John Nash – holivudski “Beautiful mind”, “izmučeni heroj” u Oskarom nagrađenoj izvedbi Rusella Crowea – paranoidni shizofrenik koji nam je u živote uveo game theory, sebičnost, svjetonazor u kojem je čovjek čovjeku vuk. Teorija igara, koja porijeklo vuče iz Nashove (kao i Hayek, nobelovac, samo iz matematike) “briljantne ideje” da su ljudi po prirodi sebični, vođeni vlastitim interesima čak i kad čine dobro, radeći za zloglasnu korporaciju RAND (jednog od glavnih kooperanata američkog ministarstva obrane za vrijeme hladnog rata a i danas, organizaciju u kojoj je radio i “zviždač” Pentagonovih papira Daniel Ellsberg) smišljao je “igre” koje su trebale pokazati kako će racionalan čovjek uvijek donijeti odluku baziranu na vlastitom interesu. Te igre bile su ključne za promišljanje hladnog rata i mogućnosti nuklearne kataklizme. Znanstvenici u Randu promišljali bi varijante i strategije pokušavajući zamisliti slijedeći – racionalni – potez protivnika. Tako su došli i do fantastično ilustrativne hladnoratovske paradigme: M.A.D. – mutually assured destruction (međusobno osigurano uništenje). Jednu od najpoznatijih igara smislio je baš John Nash, a pravila su ovakva: Ukrao si veliki dijamant. No dijamant nemaš kome prodati osim osobi koja je naručila krađu. Ali toj osobi (kao ni svakoj drugoj, kako kaže Nash) ne možeš vjerovati. Ti ćeš sakriti dijamant, on novac. Zatim ćete se čuti telefonom i, udaljeni stotinama kilometara (ipak se ovdje radi o 50-im i 60-im godinama 20.st.), jedno drugome reći gdje se nalaze predmeti želje. Po Nashu čovjek bi racionalno morao donijeti slijedeću odluku: zadržati dijamant i otići na mjesto gdje se nalazi novac. U najgorem slučaju ostaješ bez novca, u najboljem – win! win! Situacija – naći ćeš novac, a dijamant će ostati tvoj. No, kada su ovu igru pokušali primijeniti na zaposlenice i zaposlenike Randa statistički je dokazano kako su ljudi spremniji na suradnju nego na prevaru, kako su skloniji kooperaciji i dogovoru nego sebičnom ostvarenju vlastitih interesa. Nashova ideja čovjeka kao potpuno i samo racionalnog bića, sebične nakupine gena čiji je jedini cilj u životu uspjeh, bogatstvo, užitak i stvaranje nove nakupine gena, pala je u vodu na testu provedenom među zaposlenicima iste zloglasne korporacije za koju je igru smišljao. Teorija igara i ideja ljudskog bića čiji je jedini cilj u životu vlastiti interes izvanredna je metafora društva spektakla koje živi nas – umjesto da mi živimo u njemu – kroz masovne medije, internet, mobitele, instagrame, twittere, facebookove, googleove, amazone. Želja za bogatstvom, kontrolom i moći nije prevladavajuća želja čovječanstva već manjeg dijela koje ne samo da želi zadržati status quo nego svakodnevno ukida neka od nekoliko stotina godina starih prava za koje se 99 posto čovječanstva borilo tisućljećima. Da ih se pita vratili bi nas najmanje u vrijeme prije Francuske revolucije ako ne u srednji vijek.
Jedna od ključnih kreatora današnje kapitalističke društvene paradigme je žena poi menu Ayn Rand – Ruskinja koja je pobjegla iz Sovjetskog Saveza nakon revolucije i došla u Ameriku gdje je napisala svoja dva najprodavanija i “najznačajnija” romana, “Atlas shrugged” i “The Fountainhead”. Simptomatično, jedna od te dvije knjige, “Fountainhead”, nedavno je prodavana uz Jutarnji list i reklamirana kao najprodavanija knjiga u Americi, odmah iza Biblije, “kao najdraža knjiga para Pitt/Jolie”. Njene ideje glase otprilike ovako: ljudi su zavedeni altruizmom, suosjećanjem, željom da pomognu jedni drugima. Randova kaže, izrijekom, u intervjuu Mikeu Wallaceu, iz 60-ih, kako je altruizam zlo, a bilo kakva socijalna pomoć ugroženima, siromašnima, getoiziranim dijelovima populacije čisto bacanje novca, jer za nju su porezi po visini prihoda, i porezi uopće, kao i javno dobro – crvena krpa.
Divila se bogatašima, “pobjednicima” u areni slobodnog tržišta i o njima, s ljubavlju i bezgraničnim divljenjem, pisala. To su njeni junaci. Iskrivljavala je Nietszcheovu filozofiju. Njoj je nepojmljiva ideja da bi netko sa visokim prihodima i velikim (zarađenim ili naslijeđenim) bogatstvom trebao nešto od toga vratiti zajednici. Po njenom mišljenju ili filozofskom sustavu koji je prozvala objektivizam, a drugi ljudi, poklonici i neistomišljenici, njene su mahnite ideje nazivali randizam, čovjek se prevashodno mora brinuti za svoj interes, a ostali ga se ne tiču. Osim kada su mu potrebni da ostvare svoje ciljeve. Randova je nakon početnog vala popularnosti osnovala “neformalnu” grupu svojih istomišljenika i učenika koju je ironično prozvala Kolektiv. Ne čudi da je jedan od mladih, očaranih mladića u Kolektivu bio i stanoviti Al Greenspan koji će kasnije vladati američkom ekonomijom u otprilike isto vrijeme od početka deregularizacije tržišta do “sloma”. Na direktno pitanje Mikea Wallacea u interviewu iz 60-ih, koji je Rand dala nakon senzacionalne prodaje njenih knjiga i širenja ideja po SAD-u i ostalim kapitalističkim zemljama, tko bi u tom njenom svijetu gradio ceste, bolnice, škole i vrtiće, Randova je hladno odgovorila kako bi cestu izgradio lokalni bogataš u slučaju da mu je potrebna da dođe do svog imanja. Isto tako vrtiće, bolnice i škole gradili bi bogataši za svoju djecu, i to bi bile privatne škole, sa visokom školarinom. I Randova je bila u pravu, gotovo poput starozavjetnog proroka, jer danas se u zemljama tržišnog kapitalizma škole dijele na javne i privatne, a jaz između bogatih i siromašnih je ogroman i samo se povećava. Socijalna mobilnost, u SAD-u, “gdje svatko može ostvariti američki san”, gotovo da i ne postoji. Položaji u društvu su petrificirani. Bogati su bogati, i svakim danom sve bogatiji, dok siromašni sanjaju američki san, koji perpetuiraju najjače američke medijske kuće služeći se primjerima iz sporta (siromašni crnci postaju milioneri igrajući američki nogomet i košarku); industrije zabave – glumci, pjevači…i elektronske industrije. Zatim su tu i uspjesi geekova: Bill Gates, Steve Jobs, i danas Mark Zuckerberg5. Ali se zaboravlja da su oni svi pohađali najskuplje fakultete (Harvard, Yale…) jer su im to bogati roditelji mogli platiti.
Nekolicina ljudi koje spominjem svojim su djelovanjem uvelike oblikovali svijest čovječanstva u 20. stoljeću, posebno dio planeta pod utjecajem zapada ( SAD-a, V.B.-e) i kapitalizma. A pravi plodovi njihovog rada svoj vrhunac doživljavaju danas, u 21. stoljeću.
Zašto se taj “slobodni”, “demokratski” svijet priklonio idejama ljudi kao što su Hayek, Bernays, Randova i Nash? Kako to da je američki pisac i filozof iz 19 st. H. D. Thoreau, čovjek koji je izmislio ideju “nenasilnog otpora” i “građanskog neposluha”, danas gotovo potpuno nepoznat. Ghandi je u Južnoafričkoj republici prvi put naišao na Thoreauov esej “Građanska neposlušnost” i inspiriran njime, poveo nenasilnu borbu za odcjepljenje Indije od Britanskog imperija.
Kasnije je M. L. King putovao u Indiju da proučava taktike nenasilne borbe, iako je autor djela koje je inspiriralo tu borbu američki pisac i filozof. A Thoreau je danas gotovo nepoznat, njegova se djela ne čitaju, a ideje ne odgovaraju neoliberalnoj tržišnoj ekonomiji. Thoreau je u knjizi “Walden” opisao svoja iskustva kada je odlučio otići iz civilizacije, iz grada, i vlastitim rukama izgraditi kolibu na jezeru po kojem je nazvao knjigu. Materijal i ostalo koštalo ga je tadašnjih 28 dolara. U toj kolibi Thoreau je proveo dvije godine, sublimirajući ih u knjizi u jednu, idealnu godinu, u kojoj je prikazao kako se čovjek može prehraniti hranom koju je sam uzgojio u svom vrtu, i sporadičnim manualnim poslovima. I pritom uživati, pisati, razmišljati i biti dijelom prirode.
Da je neoliberalni kapitalizam sistem kojim upravljaju psihopati očito je i dokazano. Ti su ljudi i njihova (ne)djela glavni argumet zašto se radi o fundamentalno krivom društvenom uređenju, uzroku svih svjetskih problema – od klimatskih promjena do trgovine oružjem, ljudima, drogama i perpetuiranjem ratova. Američka je ekonomija bazično još od Prvog svjetskog rata, a posebno od i nakon Drugog, bazirana na ratu, na proizvodnji i upotrebi oružja. I dalje nagrađivati ove pojedince vodi čovječanstvo u izumiranje. Kompetitivnost umjesto kooperacije u korijenu je današnje krize i recesije, a stravičnu disparatnost između onih koji imaju i onih koji nemaju nećemo prevladati dok na odgovorne pozicije ne postavimo ljude vođene suosjećanjem i altruizmom, ljude koji umjesto o vlastitom probitku razmišljaju o općem dobru. Kako je pisao Brodski: “Više me kod političkih kandidata zanima koje su ih knjige oblikovale i koje knjige čitaju nego svi politički programi koje nam nude.”
Živimo u potrošačkom totalitarizmu gdje nas se pomoću sredstava masovne komunikacije pretvara u strojeve za zarađivanje i trošenje. Oni koji to nisu u stanju, naime zaraditi lovu i potrošiti je na gluposti, odbačeni su i prezreni. U Hrvatskoj, nenavikloj na ova surova pravila, društvu u kojem se još samo rijetki sjećaju varijante kapitalizma iz doba Kraljevine Jugoslavije, ova promjena stvorila je shizofrenu situaciju u kojoj premijer, poput kokošara (svaka čast kokošarima i time se netko mora baviti) predaje neke slike i odijela svome prijatelju mesaru, krupnom lokalnom ekonomskom igraču. S jedne strane postoje generacije koje se sjećaju jugoslavenske varijante socijalizma, a s druge su generacije rođene u ratu koje danas kreću u pohod na najodgovornije pozicije. Što ćemo kada nekog krupnog kapitalista naslijedi njegov sin, odgojen u svijetu bez suosjećanja? Ili još gore, što s ljudima koji su godinama na najodgovornijim pozicijama u izvršnoj vlasti, a da nisu napravili ama baš ništa za opće dobro? Politika je u Hrvatskoj biznis koji osigurava bržu i veću zaradu nego trgovina narkoticima, oružjem i bijelim robljem -zajedno. Pritom je rizik, kao što vidimo, gotovo nikakav. Zbog nacionalizma, zbog korporativnog gangsteraja, zbog ratova koji se vode u ime profita u novonastalom globalnom selu klanje nevinih nikada ne prestaje. Kako to da nas u vrijeme interneta sve manje toga spaja a sve više razdvaja. Kako to da se misleći ljudi Čilea, Bangladeša, Nigerije, Bugarske i svih ostalih “malih” zemalja ne udružuju na način na koji se udružuju Haliburton i američko ministarstvo obrane. Gdje je, drugovi, naš “španjolski građanski rat”? Meni je nepojmljivo da bi nešto što proizlazi iz humanosti i altruizma kao što su bolnice ili škole trebalo postati vlasništvo privatnih firmi za koje svi misleći ljudi znaju da im je jedina, baš jedina, briga – profit. Biti “slobodan” u kapitalističkom društvenom uređenju zapravo je nemoguće. Život je sveden na dvije mogućnosti: eksploatirati ili biti eksploatiran.
Čovjek žrtvuje zdravlje da bi zaradio novac. Zatim žrtvuje novac kako bi spasio zdravlje. Nakon toga je toliko tjeskoban oko budućnosti da ne uživa svagdan. A rezultat svega je da ne živi ni u sadašnjosti niti u budućnosti. Živi kao da nikada neće umrijeti. A tada umire bez da je uopće živio.
Živimo na betonskim pašnjacima, gdje je trava postala boca iz kontejnera, kažem vam drugovi, živimo kao stoka, umorni od svijeta i težine savjesti čovječanstva, savjesti što se taloži u podsvijesti svih što su ikada umrli i svih što danas žive i koračaju pod suncem, uplašeni, zgnječeni i jadni. Vrijeme je da se svijet promijeni, ali on to neće učiniti sam, potrebni smo mi,”beskorisni proždrljivci”6, kako nas zovu oni što vladaju svijetom i grčevito ga drže u svojim drhtavim, smežuranim,pohlepnim, starim šakama-da ga počnemo mijenjati.
Skupljači boca, klošari (i “zviždači” kao Ellsberg, Snowden i Manning) jedini su heroji koje poznajem, jedini koji, primorani na takav život i paralizirani sramom, utjelovljuju stvarnost koju živimo, a zapravo su naša nada. Potlačeni, poniženi, povrijeđeni i uvrijeđeni, vjerujte dolazi naš dan. Dolazi novi svijet, u kojem ćemo se otrgnuti iz čeličnobetonskog stiska u kojem nas drže i koji im omogućuje da još više zarade, još više požderu, još više ubiju, još više unište, sistem koji im daje za pravo da na račun vlastite pohlepe razore budućnost planeta, budućnost naše djece i generacija što dolaze.
Ljudi ne poštuju svoje živote, ne cijene vrijeme im dano: ne vrijeme božje, ne vrijeme sudbine. Čovjek mora napokon shvatiti da mu je vrijeme poklonjeno, privremeno, na korist ili štetu. Ljudi su stekli vrijeme, život sam – veličanstvenim spojem zvijezda i gena. Bog ne postoji, ali ako sam već pritisnut uza zid da se izjasnim, za mene bog je svemir, bog je moja svijest a ne sitničavi,osvetoljubivi Jahve, Allah ili onaj divan momak, filozof, socijalist, Židov po imenu Isus.. Ljudi bi trebali biti zahvalni što žive – a oni, oni trošeći po dućanima troše jedinstvene i neponovljive živote.
Jedan je čovjek davno rekao: postoje životi za koje je bolje da nisu življeni. Mislio je na živote Karla Štajnera, Prima Levija, Varlama Šalamova, Batu Stefanovića i ono bezimeno more lica koja zure u nas kao znak,opomena, upozorenje – lica iz Varšavskog geta ili djevojčice koja gole i spaljena napalmom u panici trči seoskim putem, negdje daleko, negdje gdje nema kauča, tv-a i trgovačkih centara. Negdje gdje gore kuće, a ljudska su tijela eksplozijom otprhnuta poput polja maslačaka udarom vjetra. Negdje daleko, gdje vatra i bol proždiru našu braću i naše sestre, gdje tv ekipe snimaju vijesti koje donose slabašni eho krika što svi ti ljudi – izmučeni, poniženi, krvavi – nijemo ispuštaju u prazninu svemira zureći u nas pogledom i glasom što iz utrobe šišti očaj i ništavilo u indiferentno ždrijelo kamere. Kažu da suze pamte, ali ovdje nitko ne plače. Da, oni zure u nas, rastopljene po kaučima, nas koji jurimo autima za čiju cijenu može preživjeti dvadesetak obitelji iz jednog kvarta u Dhaki. Ali ne govorim o njima – govorim o ljudima koji tragedije ni ne trebaju jer im je sam život ropstvo, urbani, konzumeristički gulag gdje nema velike razlike između Treblinke i trgovačkog centra, terora neonskog svjetla koje poboljšava radnu efikasnost po uredima i tvorničkim postrojenjima. I to je prisilni rad, i to je konačno rješenje – veliki, globalni projekt da nas se pretvori u zombije konzumerizma. Dan im je život, nakupina gena kojoj je cilj stvoriti novu nakupinu gena. A zaboravljaju najvažnije: kakvi će tek robovi biti njihova djeca. Veliki filozof Emil Cioran divno je formulirao taj nečujni krik kojim urla 90 posto čovječanstva riječima: “Volim misao u kojoj još ima daška mesa i krvi, i hiljadu puta mi je draža ideja nastala iz seksualne napetosti ili nervozne depresije nego prazna apstrakcija. Zar ljudi nisu shvatili da je prošlo vreme za površne intelektualne igre, da je agonija beskrajno važnija od silogizma, da je očajnički krik mnogo sadržajniji od najsuptilnije misli…?”
Da, doista živimo društvo spektakla kakvo je opisao Guy Debord. Talmudska legenda kaže da u svakom trenutku na svijetu postoji 36 ljudi na čijim plećima leži savjest čovječanstva. Bojim se da ih više nema 36.
Ravnopravno je društvo ono koje se prvo brine za “gubitnike” i štiti slabe. Ono što vidim u državi u kojoj živim i diljem svijeta, jest da bogati postaju još bogatiji a siromašni siromašniji. Bogati su (p)ostali indiferentni razvijajući sve kompleksniju filozofiju pohlepe, dok siromašni tonu u beznađe jer im se prilika za rad i promjenu ekonomskog konteksta ne pruža.
Za ljudsku vrstu ne vidim drugi izlaz osim globalnog štrajka, otkazivanja poslušnosti eksploatatorima i kao krajnje sredstvo – terorizam. Suprotstavimo se jednom postotku. Jedini način da se čovječanstvo izvuče iz bijede u kojoj se nalazi jest da oduzme moć i kriminalno goni 1posto što posjeduje bogatstvo svijeta. Onih 1 posto što nas je dovelo u situaciju u kojoj ljudskost/ljudski život nema drugu osim materijalnu vrijednost. Dakle, bogate. I političare koji su marionete bogatih. Ovaj i ovakav libertarijanizam čini “slobodu” instrumentom opresije. “Sloboda” je postala krinka koju koriste oni koji žele eksploatirati bez ograničenja, onemogućavajući od naroda “izabranoj” vlasti da obrani 99 posto.
A materijalizam konzumerističke kulture, koja pruža beskrajne distrakcije i ohrabruje kontinuiranu potragu za novim proizvodima, u suprotnosti je i sa idejom umjetnosti čija je svrha da nas poveže sa nepromjenjivim i sveprisutnim tragičnim osjećajem života. Jedan stih, pjesma ili rečenica otvara mogućnost budućnosti, sadašnjosti i prošlosti ujedinjenih nad bezdanom na koji smo svi osuđeni. Taj bezdan je raka u koju će smjestiti moju urnu ili lijes i zatrpati rahlom, crnom zemljom.
Kako to da nas u vrijeme interneta sve manje toga spaja, a sve više razdvaja. Možda je udruživanje ljudi preko interneta sporo, možda ćemo se ujediniti i skinuti ovaj jaram feudalnog kapitalizma s leđa tek kada nas pritisnu do kraja – ali, pitam se, zar već danas nismo zgnječeni kao crv pod čizmom neoliberalnog, dereguliranog kapitalizma? A i pitanje slobode interneta u kontekstu Snowdenovog otkrića zapravo otkriva kakvo nas gargantuansko oko promatra.
Možda će doći do spontanog, globalnog otkazivanja poslušnosti? Globalno selo – globalni štrajk. Ali sve to traje predugo. Kako to da svaka tehnologija, nova tehnologija prvo koristi najbogatijima? Gdje su ljudi kao Jonas Salk, gdje su oni danas? Čovjek je mogao prodati lijek privatnicima za milijune i milijune, no moral, humanizam je prevladao i on ga je poklonio svijetu. Nikola Tesla, čovjek koji je osvijetlio svijet koristeći energiju prirode same, nikada nije radio iz ljubavi prema novcu. Internet nije nastao u korporativnim uredima, nastao je u Cernu, nastao je kroz suradnju znanstvenika i Tim Berners Lee poklonio ga je svijetu. No korporativne krvopije sada sišu profit, o svemogući profit, iz tog poklona. A kada banke vlastitom greškom, bolje reći vlastitom pohlepom, upadnu u probleme, najveći promotor kapitalizma u svijetu djeluje poput socijalističke države, intervenira u ekonomiju i spašava banke novcem poreznih obveznika. Corporate welfare – zar postoji gora travestija od tog termina?
Mnogi koje svakodnevno gledam po ulicama i tramvajima već su zatrpani, ali se još uvijek trzaju misleći da se život krije u stvarima koje će kupiti, povišici ili bogatstvu koje će zaslužiti. Bogatstvu koje neće oživjeti njihove prazne oči, bolesno blijedu, zelenkastotrulu kožu koja pokriva crvima zaraženo, mrtvo biće u koje su se pretvorili.
Ključ pakla je u radu čiji je smisao da zadovolji konzumerističke potrebe, i taj pakao nije s one strane života, taj pakao im je u očima, pokretima, načinu na koji stoje u redu ili se guraju za stolicom u tramvaju. Da se razumijemo, daleko sam više ispunjen nepatvorenom mržnjom spram arhitekata i ideologa ovakvog opstanka nego spram ljudskog krda koje pase i radi, radi i pase. Ono što me iznutra ubija jest njihovo prepuštanje sistematskom isisavanju života, konzistentnom gašenju iskre koja gori u svakom srcu pri rođenju dok ju škola, fakultet, posao i život ne ugase i tmina zavlada utrobom ljudi.
Ali svijet je u vrtlogu pohlepe, mahnitosti, bijesa, tuge, očaja i nemoći. A oni, oni nam se smiju. S 78-og kata, promatrajući kroz čvrsta stakla, kako mali kao mravi trčkaramo, poput zlog djeteta sa povećalom što žarom svoga bogatstva prži mrave što sitni trčkaraju pod njegovim nogama. Ostaju samo skvrčena, pougljenjena ljudska stanja, stvorena investicijama, ili kompjuterskim klikom ljudi sa 78-og kata, ljudi nebodera i privatnih helikoptera, Brioni odijela i talijanskih cipela koje bi prehranile cijeli kvart u Dhaki, Juarezu i slamovima diljem svijeta. Kažu kako je ovo nova jednadžba – 99% nasuprot 1% bića ljudskih što zemlju obitavaju, što dišu, seru, piju, rađaju, jedu i misle. Zar to ne radi 100% ljudi. Zašto onda postoji taj 1%? Ponekad u polušali, pomislim kako su ti starci koji “vladaju” svijetom oboružani tehnologijom i iz nečeg naizgled nemoćnog kao što je mr. Burns iz Simpsona, pretvaraju se u ubilačke strojeve kao što su transformersi. I kada bi revolucija počela ozbiljno, vidjeli bismo ih kako nas gaze, šutiraju i pretvaraju u prah i pepeo hodajući divovskim koracima u svojem supermodernom odijelu, odijelu-letjelici sa raketama i mitraljezima velikog kalibra.. Neka su prokleti. Možda bi vjera u boga, da me prožima iznutra, zaliječila bijes i frustraciju koju osjećam gledajući ih. Pola milijuna ljudi, većinom djece, svakodnevno prijeti smrt od gladi, međunarodna zajednica je kao i uvijek neodlučna, a gadovi sjede po restoranima sa michelinovim zvjezdicama i razgovaraju o golfu. Potreban je nenasilan globalni otkaz poslušnosti. Pa da vidimo kako im carstva propadaju. Koliko bi ih dan protesta i nerada, nas koji spadamo u 99 posto, koštao? Koliko bi dana mogli izdržati? Sjećam se priče iz vremena ruske revolucije, strašne priče o starom pukovniku vezanom za invalidska kolica. Živio je na katu, i uvijek je, da bi se spustio i izašao iz kuće, bilo potrebno nekoliko slugu. Jela su mu donošena na kat, kuharice su kuhale, sobarice čistile, a onda je došao dan kada se sve promijenilo. Pukovnik je, nesposoban da se sam spusti s kata, umro od gladi, a u kuhinji su sluge ostavile poruku na zidu, poruku koju on nikada nije vidio. Na zidu je pisalo: “Pozdravljamo Vas gospodine pukovniče, mi smo se pridružili revoluciji.” Da li u ovoj priči vidite pouku, drugovi?
srijeda, 05.02.2014.
Hrvatska na "akciji"
Pa ipak, teško je ne misliti, ne sećati se, ne videti. Dvadeset i pet godina mu je prošlo u traženju ‘srednjeg puta’ koji donosi smirenje i daje ličnosti ono dostojanstvo bez kojeg se ne može živeti. Dvadeset i pet godina se išlo, tražilo i nalazilo, gubilo i ponovo sticalo, od jednog ‘zanosa’ do drugog, a sada je, premoren, rastrzan u sebi, istrošen, došao na tačku sa koje je krenuo kad mu je bilo osamnaest godina. Znači da su svi putevi samo prividno išli napred, a u stvari su vodili uokrug, kao varljivi lavirinti iz istočnjačkih priča, i tako ga, umornog i malodušnog, evo, doveli na ovo mesto, među pocepane hartije i ispreturane kopije, na tačku sa koje opet počinje krug, kao sa svake druge tačke u krugu. Znači da ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi napred, u stalnost, u mir i dostojanstvo, nego da se svi krećemo u krugu, uvek istim putem, koji vara, a samo se smenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani. (…) Samo se putuje. A smisao i dostojanstvo puta postoje samo utoliko ukoliko umemo da ih nađemo sami u sebi. Ni puta ni cilja. Samo se putuje. Putuje se i troši i zamara. (Ivo Andrić, Travnička hronika)
Budućnost je, ima već tome, stigla, ali niti je onakva kakvom smo je zamišljali niti nam se takva kakva jest imalo dopada. Očekivali smo da bude svijetla, a pokazuje se mračnom. Vjerovali smo da će biti bolja, a pokazuje se sve gorom. Štoviše, neki je neugodan dojam među ljudima da se, s obzirom da je budućnost ionako tu, da je živimo ili preživljavamo, i nema više što očekivati, da se više nema čemu nadati i da je već sve odavno potrošeno, da nam je i prošlost potrošena u očekivanju sretnog dana kad će naše nade i snovi biti ostvareni pa ćemo moći napokon uživati bez tjeskobe i brige. Prošlost smo protratili očekujući budućnost, a sada smo, ispada, ostali bez obje. Pojeli ih skakavci.
Od sadašnjosti je ostala pljeva. Sadašnjost je kakofonija zvučnih ugriza, varljiva međuigra irelevantnih informacija i relevantnih dezinformacija, sadašnjost je iritantno titranje milijuna slikâ, poštanski sandučići zatrpani reklamama, sadašnjost nam se sustavno, svakoga dana pred nosom krade, osiromašuje i obezvrjeđuje, jer nas se izvanredno uspješno uvjerava da stvarnost, onakva kakva nam se poput orme nameće, nema alternative i da se mora živjeti po tiranskom diktatu akcija i niže ljudske prirode. Sadašnjost su dinosauri, od onih plišanih u kolijevkama do onih 3D u kinima, sadašnjost su zombiji, živi mrtvaci, vukovi i vukodlaci i cijeli buljuk vampira, među kojima nam neki već mogu služiti kao uzori izgubljene humanosti. Sadašnjost je plastična vrećica koju vjetar nosi pored oronulih zidova išaranih tagovima , potpisima mladeži koja nema prošlosti niti budućnosti. Nastupaju naraštaji koji se ničemu ne nadaju jer su promatrajući roditelje zaključili da je nadati se isto što i biti budala, da je pouzdati se u one koji u krvavoj afričkoj vodurini poziraju pored hipopotama što su ga iz obijesti ustrijelili, ili u onakve koji poput Wolanda zatrave cijelu naciju, isto što i biti proklet.
Jer, ovako govori Gospodin: ‘Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Gospodina odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj…’ . Očekivati da će oni kojima su već za života crvljiva crijeva ikome – osim sebi samima – omogućiti siguran i dostojanstven život je beskrajno naivno i neizbježno dovodi do teških razočaranja, do gušenja u vlastitom bijesu, do vrtloga depresije i podmuklog osjećaja izigranosti koji čovjeka izjeda i tjera ga da u svojoj nemoći da dopre do stvarnih krivaca za svoju bijedu prosipa žuč na one koji su mu pri ruci, a po nečemu su od njega drugačiji. Kao da i oni nisu prevareni, pokradeni, otpušteni i izigrani.
Dok su se oni kojima su zubi mačevi i očnjaci noževi, spremali da proždiru nesretnike na zemlji i siromahe među ljudima – uvjeravajući ih da će ih povesti u obećanu zemlju – ti su nesretnici i siromasi prinosili sebe kao žrtvu, a danas im ti isti ili neki drugi njihovog soja, besramno najavljuju da će im i njihovu vodu i njihovu zemlju i njihov zrak privatizirati pa prodavati po tržišnim cijenama. I sva je prilika, ako se nesretnici i siromasi u ovoj zemlji – dakle većina – i dalje budu prepuštali tome da ih se zavodi i da ih se huška jedne na druge, onda će naposljetku umjesto u obećanoj zemlji iznova završiti u misirskom ropstvu, gorem od ijednog do sada. Pa će i bez sadašnjosti ostati.
U međuvremenu, vrijeme ne haje. Prolazi. Huji. Tik-tak. Svakome u svakom trenu njegova mjera pijeska curi, i dok izgovorite neoliberalni kapitalizam , već ste korak bliže smrti. Prelistate novine, pogledate dnevnik, u kafiću se nadvikujete i prepirete – srećom, tu je pivo – o stvarima nad kojima (više) nemate kontrolu…, bliže ste grobu sat, dan, ili dva. Svakoga čeka njegov grob; raka ne pita jesi li svoje dragocjeno vrijeme što ti je darovano, jesi li svoj jedinstveni život koji je čudo nad čudesima tratio na ludorije, svoje privatne, ili si ga proćerdao komentirajući ludorije eksponenata struktura moći, onih čije se željezne šake kriju u baršunastim rukavicama.
Oblikuju se u ženskim tijelima neki novi ljudi, dolaze na svijet novi naraštaji, nova ljudska stvorenja koja blagog pojma nemaju odakle su i kako treba da žive pa upijaju ono što im se, po povoljnim tarifama, nudi kao stvarnost . A danas je mladima virtualna stvarnost neusporedivo privlačnija i stvarnija od ove naše zastarjele, koju smo – nesposobni da je oblikujemo po mjeri dostojnoj čovjeka – do te mjere zagadili da smo im je ogadili pa se, pozivajući se na prava što smo im ih dali, odmiču od nas najviše što mogu. Iznevjerili smo ih, oduzeli im budućnost, i sad odlaze od nas u zagrljaj onima što će im za šaku impulsa konfigurirati mozgove po mjeri novoga doba, novih hijerarhija, po mjeri vrlog novog svijeta u kojemu je tišina strogo zabranjena, u kojem je autorefleksija ekscentrični eksces, u kojem je standard iskazivanja osobnosti pametnim telefonom uslikati vlastitu stražnjicu u kupaonici, a vrhunac društvenog angažmana opsovati nekome majku komunjarsku ili ustašku, ili takvu psovku barem lajkati.
Sve u svemu, gadnog si i moćnog egregora* stvaramo, svojim riječima i djelima, i napose svojim mislima, svojom mržnjom, zluradošću, zaslijepljenošću, glupošću, i sada nas, nadvijen nad nas, tlači, a mi mislimo da je naša borba protiv krvi i mesa. Nismo željeli poslušati onog vižljastog šatorara koji već dva tisućljeća navodi nebrojene tisuće – zašto ne i u ovom narodu? – da počnu drugačije misliti, govoriti i činiti, a zborio je ovako: Uostalom, braćo, sve što je čestito, što je dično, što je pravedno, što je nevino, što je na dobrom glasu, i sve što je kreposno i hvale vrijedno, to neka bude sadržaj vaših misli!“ Ako dakle milijuni ljudi oko nas ne misle tako, nego su im misli ispunjene nečim upravo suprotnim, egregor nad nama raste i jača. Misli su bitne. Riječi su bitne. Djela su bitna. Svačije i svačija.
Možda, planetarno gledano, za kolektivitete nema nade, možda je nikada nije ni bilo, možda smisao i dostojanstvo puta postoje samo utoliko ukoliko umemo da ih nađemo sami u sebi .
*Egregor je ezoterijski koncept koji predstavlja “misaoni oblik” ili “kolektivni grupni um”, autonomni psihički entitet koji je stvoren mislima skupine ljudi, a jednom stvoren, djeluje na njihove misli. Pojam je izveden iz grčke riječi, egrégoroi, što znači “čuvari/stražari“.
utorak, 04.02.2014.
"Svi normalni ljudi normalni su na isti način, svaki ludi čovjek lud je na svoj način." (G. Smilevski, 'Sestra Sigmunda Freuda')
Briljantan roman.
