Pa ipak, teško je ne misliti, ne sećati se, ne videti. Dvadeset i pet godina mu je prošlo u traženju ‘srednjeg puta’ koji donosi smirenje i daje ličnosti ono dostojanstvo bez kojeg se ne može živeti. Dvadeset i pet godina se išlo, tražilo i nalazilo, gubilo i ponovo sticalo, od jednog ‘zanosa’ do drugog, a sada je, premoren, rastrzan u sebi, istrošen, došao na tačku sa koje je krenuo kad mu je bilo osamnaest godina. Znači da su svi putevi samo prividno išli napred, a u stvari su vodili uokrug, kao varljivi lavirinti iz istočnjačkih priča, i tako ga, umornog i malodušnog, evo, doveli na ovo mesto, među pocepane hartije i ispreturane kopije, na tačku sa koje opet počinje krug, kao sa svake druge tačke u krugu. Znači da ne postoji srednji put, onaj pravi, koji vodi napred, u stalnost, u mir i dostojanstvo, nego da se svi krećemo u krugu, uvek istim putem, koji vara, a samo se smenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani. (…) Samo se putuje. A smisao i dostojanstvo puta postoje samo utoliko ukoliko umemo da ih nađemo sami u sebi. Ni puta ni cilja. Samo se putuje. Putuje se i troši i zamara. (Ivo Andrić, Travnička hronika)
Budućnost je, ima već tome, stigla, ali niti je onakva kakvom smo je zamišljali niti nam se takva kakva jest imalo dopada. Očekivali smo da bude svijetla, a pokazuje se mračnom. Vjerovali smo da će biti bolja, a pokazuje se sve gorom. Štoviše, neki je neugodan dojam među ljudima da se, s obzirom da je budućnost ionako tu, da je živimo ili preživljavamo, i nema više što očekivati, da se više nema čemu nadati i da je već sve odavno potrošeno, da nam je i prošlost potrošena u očekivanju sretnog dana kad će naše nade i snovi biti ostvareni pa ćemo moći napokon uživati bez tjeskobe i brige. Prošlost smo protratili očekujući budućnost, a sada smo, ispada, ostali bez obje. Pojeli ih skakavci.
Od sadašnjosti je ostala pljeva. Sadašnjost je kakofonija zvučnih ugriza, varljiva međuigra irelevantnih informacija i relevantnih dezinformacija, sadašnjost je iritantno titranje milijuna slikâ, poštanski sandučići zatrpani reklamama, sadašnjost nam se sustavno, svakoga dana pred nosom krade, osiromašuje i obezvrjeđuje, jer nas se izvanredno uspješno uvjerava da stvarnost, onakva kakva nam se poput orme nameće, nema alternative i da se mora živjeti po tiranskom diktatu akcija i niže ljudske prirode. Sadašnjost su dinosauri, od onih plišanih u kolijevkama do onih 3D u kinima, sadašnjost su zombiji, živi mrtvaci, vukovi i vukodlaci i cijeli buljuk vampira, među kojima nam neki već mogu služiti kao uzori izgubljene humanosti. Sadašnjost je plastična vrećica koju vjetar nosi pored oronulih zidova išaranih tagovima , potpisima mladeži koja nema prošlosti niti budućnosti. Nastupaju naraštaji koji se ničemu ne nadaju jer su promatrajući roditelje zaključili da je nadati se isto što i biti budala, da je pouzdati se u one koji u krvavoj afričkoj vodurini poziraju pored hipopotama što su ga iz obijesti ustrijelili, ili u onakve koji poput Wolanda zatrave cijelu naciju, isto što i biti proklet.
Jer, ovako govori Gospodin: ‘Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Gospodina odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj…’ . Očekivati da će oni kojima su već za života crvljiva crijeva ikome – osim sebi samima – omogućiti siguran i dostojanstven život je beskrajno naivno i neizbježno dovodi do teških razočaranja, do gušenja u vlastitom bijesu, do vrtloga depresije i podmuklog osjećaja izigranosti koji čovjeka izjeda i tjera ga da u svojoj nemoći da dopre do stvarnih krivaca za svoju bijedu prosipa žuč na one koji su mu pri ruci, a po nečemu su od njega drugačiji. Kao da i oni nisu prevareni, pokradeni, otpušteni i izigrani.
Dok su se oni kojima su zubi mačevi i očnjaci noževi, spremali da proždiru nesretnike na zemlji i siromahe među ljudima – uvjeravajući ih da će ih povesti u obećanu zemlju – ti su nesretnici i siromasi prinosili sebe kao žrtvu, a danas im ti isti ili neki drugi njihovog soja, besramno najavljuju da će im i njihovu vodu i njihovu zemlju i njihov zrak privatizirati pa prodavati po tržišnim cijenama. I sva je prilika, ako se nesretnici i siromasi u ovoj zemlji – dakle većina – i dalje budu prepuštali tome da ih se zavodi i da ih se huška jedne na druge, onda će naposljetku umjesto u obećanoj zemlji iznova završiti u misirskom ropstvu, gorem od ijednog do sada. Pa će i bez sadašnjosti ostati.
U međuvremenu, vrijeme ne haje. Prolazi. Huji. Tik-tak. Svakome u svakom trenu njegova mjera pijeska curi, i dok izgovorite neoliberalni kapitalizam , već ste korak bliže smrti. Prelistate novine, pogledate dnevnik, u kafiću se nadvikujete i prepirete – srećom, tu je pivo – o stvarima nad kojima (više) nemate kontrolu…, bliže ste grobu sat, dan, ili dva. Svakoga čeka njegov grob; raka ne pita jesi li svoje dragocjeno vrijeme što ti je darovano, jesi li svoj jedinstveni život koji je čudo nad čudesima tratio na ludorije, svoje privatne, ili si ga proćerdao komentirajući ludorije eksponenata struktura moći, onih čije se željezne šake kriju u baršunastim rukavicama.
Oblikuju se u ženskim tijelima neki novi ljudi, dolaze na svijet novi naraštaji, nova ljudska stvorenja koja blagog pojma nemaju odakle su i kako treba da žive pa upijaju ono što im se, po povoljnim tarifama, nudi kao stvarnost . A danas je mladima virtualna stvarnost neusporedivo privlačnija i stvarnija od ove naše zastarjele, koju smo – nesposobni da je oblikujemo po mjeri dostojnoj čovjeka – do te mjere zagadili da smo im je ogadili pa se, pozivajući se na prava što smo im ih dali, odmiču od nas najviše što mogu. Iznevjerili smo ih, oduzeli im budućnost, i sad odlaze od nas u zagrljaj onima što će im za šaku impulsa konfigurirati mozgove po mjeri novoga doba, novih hijerarhija, po mjeri vrlog novog svijeta u kojemu je tišina strogo zabranjena, u kojem je autorefleksija ekscentrični eksces, u kojem je standard iskazivanja osobnosti pametnim telefonom uslikati vlastitu stražnjicu u kupaonici, a vrhunac društvenog angažmana opsovati nekome majku komunjarsku ili ustašku, ili takvu psovku barem lajkati.
Sve u svemu, gadnog si i moćnog egregora* stvaramo, svojim riječima i djelima, i napose svojim mislima, svojom mržnjom, zluradošću, zaslijepljenošću, glupošću, i sada nas, nadvijen nad nas, tlači, a mi mislimo da je naša borba protiv krvi i mesa. Nismo željeli poslušati onog vižljastog šatorara koji već dva tisućljeća navodi nebrojene tisuće – zašto ne i u ovom narodu? – da počnu drugačije misliti, govoriti i činiti, a zborio je ovako: Uostalom, braćo, sve što je čestito, što je dično, što je pravedno, što je nevino, što je na dobrom glasu, i sve što je kreposno i hvale vrijedno, to neka bude sadržaj vaših misli!“ Ako dakle milijuni ljudi oko nas ne misle tako, nego su im misli ispunjene nečim upravo suprotnim, egregor nad nama raste i jača. Misli su bitne. Riječi su bitne. Djela su bitna. Svačije i svačija.
Možda, planetarno gledano, za kolektivitete nema nade, možda je nikada nije ni bilo, možda smisao i dostojanstvo puta postoje samo utoliko ukoliko umemo da ih nađemo sami u sebi .
*Egregor je ezoterijski koncept koji predstavlja “misaoni oblik” ili “kolektivni grupni um”, autonomni psihički entitet koji je stvoren mislima skupine ljudi, a jednom stvoren, djeluje na njihove misli. Pojam je izveden iz grčke riječi, egrégoroi, što znači “čuvari/stražari“.
| < | veljača, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery