"Onda bi je razodijevao, razmrsivao joj kose i nju, nagu, dizao kao pero, prenosio kao slamku i grizao njeno bijelo meso, zubima je grizao, i na njene bolne povike muklo sašaptavao: 'Boli te, a? … Eto daj i ti mene: grebi me, grizi, gnjavi, bodi… Bodi!... I mučio – neobuzdan i nezasitljiv – mučio je nju… tako supijan cijele noći te se nije ni u san zavesti mogla…“
" Lažeš… lažeš! Bjesnio bi on, i kad bi njegovi zubi zagrizli u njeno nježno meko meso sitnih bijelih grudi i ona jauknula – podivljao bi… Gnjeo bi je, tukao, grizao dalje… I već tren po tom ljubio joj usne, one iste grudi, ono isto tijelo i šaptao: 'Oprosti'.“
Ova dva citata nisu preuzeta iz nekog od djelâ notornog bludopisca Donatiena Alphonsea Françoisa, Marquisa de Sadea, što je moguće kome palo na pamet, čak i ako nije pročitao nijednu njegovu knjigu. Seksualni sadizam – pogotovo u ekstremnim formama – kojega je zagovarao (i prakticirao) taj naš posrnuli brat gotovo se automatski dovodi s njim u vezu pa je netko doista mogao pomisliti da će tema teksta biti 120 dana Sodome ili Filozofiju u budoaru.
Nekome je pak možda palo na pamet da ću napisati štogod o knjigama koje posljednjih tjedana ne silaze s top-lista najčitanijih u Hrvatskoj, u kojoj, govore statistike, oko polovica stanovništva u godinu dana nije pročitala nijednu knjigu, a eto, ostali, koji čitaju, krive stvari čitaju, primjerice, Pedeset nijansi sive, spisateljice“ E. L. James, ili druga dva nastavka te trilogije koju su upućeni od milja prozvali pornografijom za mame“, a u kojoj, kako kaže naš izdavač, Profil, pratimo avanture stidljive studentice Anastasie Steele nakon što upozna karizmatičnog tajkuna Christiana Greya“, dočim na jednom vjerskom portalu čitam da je riječ o emocionalno oštećenom biznismenu kojemu je jedini cilj u cijeloj priči da uvjeri Anastasie da mu se priključi u sadomazohističkom robovanju seksu“ (netko zločest zaključio bi da je ovo potonje bolja reklama). Romani se u svijetu prodaju u milijunskim nakladama (oko stotinu milijuna primjeraka, preciznije), a statistike govore da svoju publiku (bilo bi zanimljivo saznati spolnu – ili rodnu? kako ono ide? – strukturu čitateljstva) imaju i u našoj zemlji. Čekam, primjerice, neki dan u redu u pošti, i primijetim tinejdžerku koja uzima s police spomenutu knjigu i pokazuje je, po svoj prilici, majci, koja je očito znala o čemu je riječ. Uglavnom, došlo neko takvo vrijeme, čita se S&M literatura u obiteljima, poklanja se za rođendane. Premda slutim da, kao i kad je de Sade u pitanju, nije riječ o umjetničkoj književnosti, budući da spomenuta, hm, djela, nisam čitao, neću se upuštati u njihovo obezvrjeđivanje jer u pravilu ne komentiram nešto s čime se nisam pobliže upoznao.
Dakle, uvodni citati nisu plod bolesne mašte ludoga markiza niti im je autorica sredovječna gospođa koja je počela pisati zbog krize srednje dobi pa slučajno potrefila duh vremena . Uvodni citati nisu ni iz jednog od desetaka ili stotina takvih“ romana što ih je, mahom na dekadentnom Zapadu, napisano tijekom posljednjih dvjestotinjak godina, a kojima je središnja tema sadomazohistički odnos.
Pa odakle su onda?
Citirano sam prepisao iz Čitanke za 3. razred četverogodišnjih strukovnih škola, Književnost 3, Snježane Zrinjan (Alfa, 2005., ur. B. Petrač), str. 205.
Navodi iz jednog romana ipak jesu, romana što ga je u svojim ranim dvadesetim godinama, između 1907. i 1910., napisao tuberkulozom dobrano načeti Ivan Kozarac. To, međutim, nije erotski niti pak pornografski roman, jer kao takav valjda se ne bi našao na popisu obavezne lektire za učenike trećih razreda, i valjda odabrani ulomak u Čitanci iz kojega sam citirao nekoliko rečenica ima neku svrhu, primjerice, da onim učenicima – znači, golemoj većini – koji neće pročitati Đuku Begovića, dočaraju o kakvom se osebujnom liku radi ( Mi smo čeljad vilenjačka, bajajuća, 'hola. Mi smo ko leptiri. Malo više sunca – sagaraš, malo više kiše – crkavaš. I samo bi od ruže do ruže.“), a radi se o antijunaku, arhetipskom bekriji, fatalnom bećaru-Šokcu, (auto)destruktivnom anarhoidu, utjelovljenju životne filozofije u-se-na-se-poda-se“, čija je seksualnost bliža Thanatosu nego Erosu, koji ničeanski prezire moral slabih, i koji se spram ženâ odnosi upravo u duhu spominjanog markiza (suprugu ostavlja razdrta oplećka, krvavih, pregrizenih dojki“), o čovjeku koji je svoj Edipov kompleks riješio tako što se oca – koji ga je i odgojio“ – doslovce riješio, zbog čega je odrobijao svoje, bez kajanja. Uglavnom, učenici imaju prilike susresti se s likom koji je ocoubojica, razvratnik (rodoskvrnuće uključeno); Kaja Zokina, Đenka Meseljeva, Željanica Filakova… bezimene udovice i 'soldatuše', to name just a few, sadistički nastrojen, de facto bezbožnik, preziratelj ropskog“ morala pobožnih suseljana ( Da se pokajem?! Šta ja imam okajivati! Ja – pa da okajivam! Bi l’ možda morao malko i proplakati i pocmizdriti? … on da poklecava, oltar ljubi....? To on neće. Ne, pa da se o životu radi!“), likom koji na kraju – koje li ironije kad su u pitanju katastrofalne sudbine junakâ hrvatske književnosti, svih tih talentiranih i perspektivnih nesretnika što ih predvodi Šenoin Lovro – ne završava tragično, nego, premda je proćerdao imanje i čuva nečije svinje, premda je unesrećio desetke ženâ i umlatio ćaću, djeluje tek blago neraspoloženo ( Ne žali on niti za zemljom, niti za kućom, niti za onim životom bećarenja i kerenja, ne žali ni za čim.“).
A valjda je roman na popisu školske lektire i zato, ili ponajprije zato jer ima neku umjetničku vrijednost. Književnost je umjetnost riječi, i prema svim relevantnim književnim kritičarima i povjesničarima književnosti, Đuka Begović udovoljava kriterijima prema kojima ga se svrstava u značajan roman hrvatske moderne. E sad, netko ciničan mogao bi napomenuti da je značajan jer boljih nemamo ili je tek nešto bolji od onih stvarno loših, ali s čim imamo, s tim klimamo, što je tu je.
Pitanje, dakle, glasi: po čemu je nešto tek, držimo se primjerâ, S&M soft porn, a kad se opisi takvih nekih nedvojbeno postojećih odnosa među ljudima mogu smatrati umjetničkima, i štoviše, ponuditi se na čitanje mladima od šesnaest ili sedamnaest godina? Gdje je, naime, granica i tko određuje kriterije, tj. tko se može smatrati arbitrom po tom pitanju? Pa, po svoj prilici, već spomenuti stručnjaci. Jer, prepusti li se procjenjivanje je li nešto umjetnički vrijedno pisanje ili nije bilo kome čiji je svjetonazor pod snažnim (ili posvemašnjim) utjecajem ideologije ma koje vrste, onda se u pitanje može dovesti, mic-po-mic“, i, štojaznam, Ana Karenjina, Ema Bovary, zapravo manje-više cjelokupna književnost (uključujući i Bibliju, u mjeri u kojoj jest i književno djelo) jer se najveći dio djelâ neizbježno dotiče tih neobično kompleksnih pitanja ljudske žudnje manifestirane – ili zbog represije kojoj je izložena, ili pak zbog odbacivanja svih uzusa – i na razne perverzne“ načine (navodnici su zbog toga jer je danas, je li, teško uspostaviti konsenzus oko toga što je perverzno). Netko, dakako, može reći da i stručnjaci mogu biti ideološki opterećeni, ali evo, zadržimo se samo na pitanju je li Đuka Begović umjetnički vrijedno djelo, kakvim se u našim stručnim krugovima smatra već stotinjak godina, ili ga takvim proglašavaju prikriveni ljubitelji S&M igrica, podlo ga podmećući generacijama naše mladeži. Što biste vi rekli?
Ne radi se o tome treba li ili ne treba pisati o – jer o tome je manje-više uvijek riječ – ljudskom spolnom životu; radi se tome zašto i kako pisati o ljudskom spolnom životu (kao i o bilo čemu drugome). Neki bi, doduše, najradije da neka viša instanca jednostavno zabrani da u književnim djelima bude golotinje, spolne ljubavi, vulgarizama, psovki, sadomazohizma, nasilja i sličnih stvari (svega onoga što svakako jest, na sreću ili na žalost, dio svijeta u kojem živimo), da se, dakle, uvede cenzura pa da se tako, nadaju se njezini zagovaratelji, zaštiti naša uljudba i naša mladež. Nekih takvih pokušaja da se piscima ograniči sloboda stvaranja, dakle conditio sine qua non svake umjetnosti, sjetit ćemo se iz povijesti totalitarnih režima, bivših i onih postojećih. Pokušaj do srži amoralnih i neljudskih režima da zaštite moral u književnosti iznjedrio je, dakako, grotesknu književnost lišenu literarne vrijednosti. Cenzura nije dobro rješenje.
Što jest dobro rješenje?
Recimo to ovako. Književnici moraju imati punu slobodu (OK, malo mi je bedasto govoriti o nečemu toliko samorazumljivom kao što je sloboda stvaralaštva, ali opet, nekako mi se čini da postoji potreba da se to po tko zna koji put naglasi) pisati (i) o kojekakvim opačinama, od političkih do seksualnih, koje ionako svi vidimo i znamo za njih. Jer, u onoj mjeri u kojoj su autentični umjetnici, opisat će to upravo zbog katarzičnog učinka što ga vrhunska umjetnost može izazvati, koji će nas potaknuti da živimo osvještenije, ili u najmanju ruku zbog dijagnosticiranja stanja u kojemu se društvo, zajednica, ili pojedinac nalaze. Postaviti pravu dijagnozu nije mala stvar; ukazati na pervertirane odnose nužno je. Pritom, pravi umjetnik neće o opačinama ili žudnji pisati tako da to bude samo sebi svrhom: po tome se i može razlikovati dobra od loše književnosti. Kao i dobar kuhar, koji ne spravlja jelo isključivo od začinâ, dobar pisac će iskoristiti sve sastojke što mu ih stvarnost nudi, ali u takvim omjerima da konačna kreacija pridonese tome da nakon što je konzumiramo“ budemo cjelovitiji i plemenitiji, svjesniji sebe i sposobniji razumjeti druge: to je ono što vrhunska književnost postiže. Ukoliko u tome ne uspije, imamo ga pravo – argumentirano – kritizirati. Ono što ne bismo smjeli činiti je poticati paranoju, pozivati na linč, širiti moralnu paniku ili pokušavati, pod krinkom brige za moralno zdravlje nacije, lobirati za svoju političku/ideološku opciju. Upravo to je nemoralno.
Nedavno sam, nema tome niti mjesec dana, u zagrebačkom HNK po prvi put – bi li mi zbog toga trebalo biti neugodno? – prisustvovao izvedbi jedne Wagnerove opere, konkretno, Lohengrina. Nekako sam se osjetio dostatno glazbeno potkovanim da mogu odslušati i odgledati – a da pritom uživam – djelo kompozitora čija će se 200. godišnjica rođenja obilježavati širom svijeta ovog 22. svibnja. Takozvanu ozbiljnu glazbu – što je posve neprimjeren naziv – slušam manje-više svakodnevno već godinama, ali sam se uglavnom zadržavao na razdoblju baroka i klasicizma, i ponešto kasnijih skladatelja, dakle, štono riječ, klasika : Bach, Mozart, Beethoven… Chopin, Liszt… Dakako, u kojekakvim radijskim emisijama odslušao sam i sijaset drugih autora pa sporadično i Wagnera, koji me ipak pomalo plašio jer sam shvaćao da je, meni, u izvjesnom smislu zahtjevniji za slušanje od spomenutih, uz koje se mogu, primjerice, pisati i tekstovi za blog. Kako bilo, prije odlaska u HNK pokušao sam se što bolje pripremiti pa sam pročitao ponešto tekstova o Lohengrinu.
Wagner je tu operu skladao u manje od godinu dana, a praizvedba je bila 1850. Nakon što ju je poslušao, Franz Liszt – čijom se kćeri Wagner bio oženio – izjavio je: S tim Wagnerovim djelom stari svijet opere stiže do svojeg završetka. Duh lebdi nad vodama i tu je svjetlo“. Ovakvih überpatetičnih ocjena, kad su Wagnerova djela u pitanju, ne nedostaje. Baudelaire tako spominje doživljaj fascinantne svjetlosti , čiste bjeline što preplavljuju cijelo djelo, uz dobrodošle kontraste prilikom pojavljivanja zločeste Ortrud… I tome slično. U Hrvatskoj je Lohengrin prvi put izveden 1890. u Rijeci, a predstava na kojoj sam bio 13. travnja izvedena je pred prepunim kazalištem. Wagner u nas očito ima svoju publiku već čitavo stoljeće i kusur.
O čemu se radi? Radnja je opere smještena u Antwerpen u 10. stoljeću. Kralj Henrik zatiče Brabant podijeljen oko nasljedstva vojvodskog prijestolja. Friedrich od Telramunda zauzima tron i optužuje Elsu, vladaricu Brabanta, da je ubila zakonitog nasljednika, svog brata Gottfrieda. Elsa se zaklinje u svoju nedužnost pa Kralj odlučuje spor razriješiti borbom između Telramundova i Elsinog predstavnika. Kako se nitko ne želi boriti u Elsino ime, ona pripovijeda san o vitezu u sjajnom oklopu, kad li u u barci koju vuku labudovi stiže Lohengrin. On pristaje braniti njezinu čast pod uvjetom da ga nikad ne pita za njegovo ime ili podrijetlo. Lohengrin pobjeđuje u boju, a Telramund, protjeran kao izdajnik, sa suprugom Ortrud, skuje plan kojim se želi osvetiti misterioznom vitezu i zavaditi ga s Elsom. Tijekom ceremonije vjenčanja njih dvoje javno optužuju Lohengrina da je Telramunda pobijedio korištenjem čini. Kasnije, u bračnoj ložnici, Elsina znatiželja raste sve dok na koncu ne izusti zabranjeno pitanje. Telramund upada kako bi napao Lohengrina, no ovaj ubija provalnika i potom pred sudom obznanjuje odgovor na Elsino fatalno pitanje: on je Lohengrin i vitez je Svetog grala pa mu je dozvoljeno ostati među ljudima samo ako je njegov identitet skriven. Pozdravlja se s nesretnom Elsom, a njegov do tad začarani labud pretvara se u Gottfrieda, pravog nasljednika prijestolja…
Ukoliko se, dakle, pripremite, radnju možete bez poteškoća pratiti, a tu su i titlovi s prijevodom pa njemački jezik nije problem. Izvedba mi se, sve u svemu, svidjela. Nisam glazbeni stručnjak pa mi ne pada na pamet upuštati se u nijansirano procjenjivanje uspješnosti pojedinih izvođača; za moja laička uha, svi su bili izvrsni. Sa zanimanjem sam očekivao redateljsko-scenografsko rješenje prizora s labudom: u svemu, vrlo efektno. Kostimi također. Osobno sam najviše uživao kad bi se pojavila zlica Ortrud (zašto su nam negativci često simpatičniji?) i otpjevala svoje; svaka čast Elsi, dobroj, dragoj Elsi, no kog’ se vraga nije mogla suzdržati?
Čitajući tako o tom nedvojbeno genijalnom kompozitoru, ponešto sam i naučio pa prenosim dio toga i ovdje, da, u skladu s koncepcijom bloga, naučite i vi. Wagnerov biograf, Ernest Newman, napisao je da je Wagner posjedovao toliko mnogo životne energije da je njegov osjećaj za ćudoređe nije uvijek mogao držati pod nadzorom, ali je uvijek vjerovao u sebe, a ta je vjera bila toliko snažna da je mogla pomaknuti planine. Naposljetku je postigao u potpunosti savršenstvo života te moć nad čovječanstvom zbog čega se ovaj zapis više doima kao bajka nego kao stvarnost .
Wagner je, dakle, bio genij koji se moguće potajno smatrao bogom, ili barem od Boga poslanim mesijom čije je poslanje i smisao boravka na Zemlji objediniti sve vrste umjetnosti u sveobuhvatno umjetničko djelo čija je duša glazba. Čovjeku s takvom vizijom, koji je praktički utemeljio kult s hramom u Bayreuthu, u koji i danas pobožno hodočaste brojni sljedbenici, i koji je prijateljevao s ekscentričnim bavarskim kraljem Ludwigom, lako bi se mogla prišiti kakva dijagnoza, kad iza sebe ne bi ostavio djela toliko utjecajna da se može reći da je izmijenio sudbinu opere pa i glazbene umjetnosti u cjelini. Uostalom, o njemu je napisano više bibliografskih jedinica no o bilo kojem drugom skladatelju, a na popisu najboljih kompozitora svih vremena mnogi ga vide na prvom, drugom i trećem mjestu. Kako bilo, kao i u slučaju nekih drugih izvanserijskih osobnosti, pokazuje se da, riječima Viktora Žmegača, estetska i moralna kultura ponekad mogu biti u zastrašujućem raskoraku . Hja.
Što se pak tiče, meni zanimljivog, odnosa Wagnera i Schopenhauera (da sad ne spominjemo Nietzschea), tih divova njemačke kulture 19. stoljeća, za skladatelja je susret s mišlju velikog filozofa, koji je umjetnost držao lijekom za bol i dosadu života, bio od presudne važnosti. Tako je, u svojoj četrdeseti i prvoj godini, djelo Svijet kao volja i predodžba pročitao u nekoliko mjeseci četiri puta, i doživio neku vrstu otkrivenja. Schopenhauerove misli rasvijetlile su mu značenje njegovog vlastitog stvaralaštva. Shvatio sam svog vlastitog Wotana , zabilježio je. U određenom smislu, filozof mu je pomogao da shvati sebe.
Wagner je nakon toga s obožavanjem pisao o Schopenhaueru, šireći svoje oduševljenje na prijatelje i sljedbenike. Premda je posredno kontaktirao s ostarjelim misliocem, do njihovog susreta nije došlo. Štoviše, dade se zaključiti da dojmovi čangrizavog starca o glazbeniku nisu bili toliko pozitivni koliko je potonji priželjkivao. Kompozitor je svom idolu poslao kopiju Prstena Nibelunga, no reakcije nije bilo. Wagnerov ego – a on bijaše golem – vjerojatno je trpio, i tko zna tko je zbog toga stradao. Moguće da je i bolje da Wagner nije saznao za bilješke što ih je Schopenhauer bio ispisao na marginama libreta: prepune su primjedaba na arhaični rječnik i stilističke eskapade. Premda su možda obojica dijelili svjetonazor mistične rezigniranosti i pesimizma, obostranog prepoznavanja nije bilo. Schopenhauer je neobično snažno utjecao na Wagnera, ali filozof nije dijelio s njim isti ukus kad su literatura i glazba u pitanju.
U svakom slučaju, premda je za vjerne sljedbenike Richard Wagner neupitna veličina, Zeus glazbenog Olimpa, među kolegama kompozitorima i glazbenim stručnjacima dvoji se oko njegovog mjesta na ljestvici s obzirom na trijumvirat Bach-Beethoven-Mozart. Tako će skladatelj Virgil Thomson napisati da Wagner ne predstavlja apsolutnu vrijednost , kao spomenuta trojica, oko koje bi se svi jednoglasno složili, dok će pijanist Bruno Walter svoje dojmove nakon slušanja Tristana i Izolde opisati ovako: Bio sam napustio ovaj svijet… Moj je zanos do ponoći pjevao u meni, a kad sam se sljedećeg jutra probudio, shvatio sam da se moj život promijenio. Započelo je novo doba: Wagner je bio moj bog, a ja sam želio postati njegovim prorokom“.
| < | svibanj, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery