Nedavno sam, nema tome niti mjesec dana, u zagrebačkom HNK po prvi put – bi li mi zbog toga trebalo biti neugodno? – prisustvovao izvedbi jedne Wagnerove opere, konkretno, Lohengrina. Nekako sam se osjetio dostatno glazbeno potkovanim da mogu odslušati i odgledati – a da pritom uživam – djelo kompozitora čija će se 200. godišnjica rođenja obilježavati širom svijeta ovog 22. svibnja. Takozvanu ozbiljnu glazbu – što je posve neprimjeren naziv – slušam manje-više svakodnevno već godinama, ali sam se uglavnom zadržavao na razdoblju baroka i klasicizma, i ponešto kasnijih skladatelja, dakle, štono riječ, klasika : Bach, Mozart, Beethoven… Chopin, Liszt… Dakako, u kojekakvim radijskim emisijama odslušao sam i sijaset drugih autora pa sporadično i Wagnera, koji me ipak pomalo plašio jer sam shvaćao da je, meni, u izvjesnom smislu zahtjevniji za slušanje od spomenutih, uz koje se mogu, primjerice, pisati i tekstovi za blog. Kako bilo, prije odlaska u HNK pokušao sam se što bolje pripremiti pa sam pročitao ponešto tekstova o Lohengrinu.
Wagner je tu operu skladao u manje od godinu dana, a praizvedba je bila 1850. Nakon što ju je poslušao, Franz Liszt – čijom se kćeri Wagner bio oženio – izjavio je: S tim Wagnerovim djelom stari svijet opere stiže do svojeg završetka. Duh lebdi nad vodama i tu je svjetlo“. Ovakvih überpatetičnih ocjena, kad su Wagnerova djela u pitanju, ne nedostaje. Baudelaire tako spominje doživljaj fascinantne svjetlosti , čiste bjeline što preplavljuju cijelo djelo, uz dobrodošle kontraste prilikom pojavljivanja zločeste Ortrud… I tome slično. U Hrvatskoj je Lohengrin prvi put izveden 1890. u Rijeci, a predstava na kojoj sam bio 13. travnja izvedena je pred prepunim kazalištem. Wagner u nas očito ima svoju publiku već čitavo stoljeće i kusur.
O čemu se radi? Radnja je opere smještena u Antwerpen u 10. stoljeću. Kralj Henrik zatiče Brabant podijeljen oko nasljedstva vojvodskog prijestolja. Friedrich od Telramunda zauzima tron i optužuje Elsu, vladaricu Brabanta, da je ubila zakonitog nasljednika, svog brata Gottfrieda. Elsa se zaklinje u svoju nedužnost pa Kralj odlučuje spor razriješiti borbom između Telramundova i Elsinog predstavnika. Kako se nitko ne želi boriti u Elsino ime, ona pripovijeda san o vitezu u sjajnom oklopu, kad li u u barci koju vuku labudovi stiže Lohengrin. On pristaje braniti njezinu čast pod uvjetom da ga nikad ne pita za njegovo ime ili podrijetlo. Lohengrin pobjeđuje u boju, a Telramund, protjeran kao izdajnik, sa suprugom Ortrud, skuje plan kojim se želi osvetiti misterioznom vitezu i zavaditi ga s Elsom. Tijekom ceremonije vjenčanja njih dvoje javno optužuju Lohengrina da je Telramunda pobijedio korištenjem čini. Kasnije, u bračnoj ložnici, Elsina znatiželja raste sve dok na koncu ne izusti zabranjeno pitanje. Telramund upada kako bi napao Lohengrina, no ovaj ubija provalnika i potom pred sudom obznanjuje odgovor na Elsino fatalno pitanje: on je Lohengrin i vitez je Svetog grala pa mu je dozvoljeno ostati među ljudima samo ako je njegov identitet skriven. Pozdravlja se s nesretnom Elsom, a njegov do tad začarani labud pretvara se u Gottfrieda, pravog nasljednika prijestolja…
Ukoliko se, dakle, pripremite, radnju možete bez poteškoća pratiti, a tu su i titlovi s prijevodom pa njemački jezik nije problem. Izvedba mi se, sve u svemu, svidjela. Nisam glazbeni stručnjak pa mi ne pada na pamet upuštati se u nijansirano procjenjivanje uspješnosti pojedinih izvođača; za moja laička uha, svi su bili izvrsni. Sa zanimanjem sam očekivao redateljsko-scenografsko rješenje prizora s labudom: u svemu, vrlo efektno. Kostimi također. Osobno sam najviše uživao kad bi se pojavila zlica Ortrud (zašto su nam negativci često simpatičniji?) i otpjevala svoje; svaka čast Elsi, dobroj, dragoj Elsi, no kog’ se vraga nije mogla suzdržati?
Čitajući tako o tom nedvojbeno genijalnom kompozitoru, ponešto sam i naučio pa prenosim dio toga i ovdje, da, u skladu s koncepcijom bloga, naučite i vi. Wagnerov biograf, Ernest Newman, napisao je da je Wagner posjedovao toliko mnogo životne energije da je njegov osjećaj za ćudoređe nije uvijek mogao držati pod nadzorom, ali je uvijek vjerovao u sebe, a ta je vjera bila toliko snažna da je mogla pomaknuti planine. Naposljetku je postigao u potpunosti savršenstvo života te moć nad čovječanstvom zbog čega se ovaj zapis više doima kao bajka nego kao stvarnost .
Wagner je, dakle, bio genij koji se moguće potajno smatrao bogom, ili barem od Boga poslanim mesijom čije je poslanje i smisao boravka na Zemlji objediniti sve vrste umjetnosti u sveobuhvatno umjetničko djelo čija je duša glazba. Čovjeku s takvom vizijom, koji je praktički utemeljio kult s hramom u Bayreuthu, u koji i danas pobožno hodočaste brojni sljedbenici, i koji je prijateljevao s ekscentričnim bavarskim kraljem Ludwigom, lako bi se mogla prišiti kakva dijagnoza, kad iza sebe ne bi ostavio djela toliko utjecajna da se može reći da je izmijenio sudbinu opere pa i glazbene umjetnosti u cjelini. Uostalom, o njemu je napisano više bibliografskih jedinica no o bilo kojem drugom skladatelju, a na popisu najboljih kompozitora svih vremena mnogi ga vide na prvom, drugom i trećem mjestu. Kako bilo, kao i u slučaju nekih drugih izvanserijskih osobnosti, pokazuje se da, riječima Viktora Žmegača, estetska i moralna kultura ponekad mogu biti u zastrašujućem raskoraku . Hja.
Što se pak tiče, meni zanimljivog, odnosa Wagnera i Schopenhauera (da sad ne spominjemo Nietzschea), tih divova njemačke kulture 19. stoljeća, za skladatelja je susret s mišlju velikog filozofa, koji je umjetnost držao lijekom za bol i dosadu života, bio od presudne važnosti. Tako je, u svojoj četrdeseti i prvoj godini, djelo Svijet kao volja i predodžba pročitao u nekoliko mjeseci četiri puta, i doživio neku vrstu otkrivenja. Schopenhauerove misli rasvijetlile su mu značenje njegovog vlastitog stvaralaštva. Shvatio sam svog vlastitog Wotana , zabilježio je. U određenom smislu, filozof mu je pomogao da shvati sebe.
Wagner je nakon toga s obožavanjem pisao o Schopenhaueru, šireći svoje oduševljenje na prijatelje i sljedbenike. Premda je posredno kontaktirao s ostarjelim misliocem, do njihovog susreta nije došlo. Štoviše, dade se zaključiti da dojmovi čangrizavog starca o glazbeniku nisu bili toliko pozitivni koliko je potonji priželjkivao. Kompozitor je svom idolu poslao kopiju Prstena Nibelunga, no reakcije nije bilo. Wagnerov ego – a on bijaše golem – vjerojatno je trpio, i tko zna tko je zbog toga stradao. Moguće da je i bolje da Wagner nije saznao za bilješke što ih je Schopenhauer bio ispisao na marginama libreta: prepune su primjedaba na arhaični rječnik i stilističke eskapade. Premda su možda obojica dijelili svjetonazor mistične rezigniranosti i pesimizma, obostranog prepoznavanja nije bilo. Schopenhauer je neobično snažno utjecao na Wagnera, ali filozof nije dijelio s njim isti ukus kad su literatura i glazba u pitanju.
U svakom slučaju, premda je za vjerne sljedbenike Richard Wagner neupitna veličina, Zeus glazbenog Olimpa, među kolegama kompozitorima i glazbenim stručnjacima dvoji se oko njegovog mjesta na ljestvici s obzirom na trijumvirat Bach-Beethoven-Mozart. Tako će skladatelj Virgil Thomson napisati da Wagner ne predstavlja apsolutnu vrijednost , kao spomenuta trojica, oko koje bi se svi jednoglasno složili, dok će pijanist Bruno Walter svoje dojmove nakon slušanja Tristana i Izolde opisati ovako: Bio sam napustio ovaj svijet… Moj je zanos do ponoći pjevao u meni, a kad sam se sljedećeg jutra probudio, shvatio sam da se moj život promijenio. Započelo je novo doba: Wagner je bio moj bog, a ja sam želio postati njegovim prorokom“.
Post je objavljen 20.05.2013. u 23:39 sati.