Sve su to i moja pitanja i dileme. Možda se varam, ali čini mi se da pisci današnjice, oni popularni na vrhu statistika pišu ono što čitatelji/ce žele čitati. Ono što je u trendu.Radi popularnosti. Kao što se ponašaju i neki političari ili sindikalisti. Nema tu dubine, a za nešto složenije malo je čitatelja. Možda je uvijek tako bilo. Ne treba se zavaravati. Upravo čitam : Leta umjetnost i kritika zaborava od Haralda Weinricha u izdanju Facte. Preporučam. Hoću reći zaboravili smo Dekamerona. Ne znam jesu li srednjoškolci i čuli za njega. Vrhunska je literatura. Bolja od tih nijansi. Bar mislim,nisam čitala, vjerojatno ni neću. Ne stižem, a inače možda i bih- pročitala sam u mladosti puno toga suvišnog i lošeg, jer mi se činilo da je sve vrijeme svijeta moje. Tvoj bi post tražio duže promišljanje i pisanje, ali ni to ne stižem.
31.05.2013. (08:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
hm hm, dobra tema, tom logikom morala zaista bi se trebala cenzurirati i Pjesma nad pjesmama, kao što sam kažeš za Bibliju. Nisi me prevario sa ovim o De Sadeu, čim nije bilo urina ni izmeta to nije Markiz :) Književnost će nam se pokazati kao ono što odluči vrijeme kroz svoje sito. A jednog dana, za jedno zaboravljeno djelo koje nije prošlo test vremena, može slobodno pisati da je bilo dobro primljeno kod kritičara, ali što ti to znači ako nema ono nešto što zapinje ljudima za oko da ga prenose dalje, stoljećima.
31.05.2013. (11:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tako je nekako. Odlomak djela Ivana Kozarca ima širu temu i dio je nekakvog mozaika. 50 nijansi sive, s druge strane, su same sebi svrha.
Mislim da je to stavljeno u udžbenik kako bi se pokazalo učenicima da i u staroj književnosti ima zanimljih stvari, kao mamac. A onda počnu čitati i nakon 100 stranica, nema ni traga romansi. 300 stranica, tek je nešto počelo! Ali tada je već prekasno, i racionalizacija utrošenog napora ih prisili na čitanje do kraja (pun intended).
U osnovi, vjerujem da je stavljeno kako bi se trollalo učenike.
01.06.2013. (16:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
samo ja
Nije to ništa. Komunisti nam pripremaju ovakvu lektiru:
"Onda bi ga razodijevao, razmrsivao mu kose i njega, naga, dizao kao pero, prenosio kao slamku i grizao njegovo bijelo meso, zubima je grizao, i na njegove bolne povike muklo sašaptavao: 'Boli te, a? … Eto daj i ti mene: grebi me, grizi, gnjavi, bodi… Bodi!... I mučio – neobuzdan i nezasitljiv – mučio je njega… tako supijan cijele noći te se nije ni u san zavesti mogao…“
" Lažeš… lažeš! Bjesnio bi on, i kad bi njegovi zubi zagrizli u njegovo nježno meko meso sitnog bijelog uda i on jauknuo – podivljao bi… Gnjeo bi ga, tukao, grizao dalje… I već tren po tom ljubio mu usne, onaj isti ud , ono isto tijelo i šaptao: 'Oprosti'.“
02.06.2013. (00:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U kontekstu tvog posta razmišljam o velikim britanskim filmskim umjetnicima, Mikeu Leighu i Kenu Loachu. Njihov je rad vrlo društveno kritičan, ne okreću pogled ni od čega, pa ipak, nakon gledanja bilo kojeg od njihovih filmova čovjek se osjeća napunjenih duševnih baterija, osjeća veličinu i ljepotu života uprkos strašnim kontroverzama i proturječjima, osjeća da vrijedi živjeti i boriti se. Govoreći o osobnim kataklizmama pripadnika radničke klase u uvjetima bujajuće nemani liberalnog kapitalizma, o lokalnim kriminalcima i njihovim maloljetnim žrtvama, o teškim traumama iz Zaljevskog rata koje daju mučna i tragična razrješenja ili o trgovini ženama iz Ukrajine ili Poljske u modernom Londonu bez granica, Loach ipak slavi život, a to mogu samo geniji. Tu negdje vidim i "ulogu" književnosti: ona uvijek mora puniti duševne ili duhovne baterije čitatelja, bez obzira na temu. Naši iznimno talentirani Kozarac, Kamov pa čak i veliki Krleža, naši meštri od riječi poput Novaka i Marinkovića, isuviše često ostavljaju čovjeka jadnog i deprimiranog. Kad sklopiš korice za Dostojevskim, pun si religioznog osjećanja, čak i ako si ateist. Kad sklopiš korice za Houellebecqom, složit ćeš se da je riječ o značajnom piscu, ali ćeš ostati prazan, satrven, pogažen, demotiviran. Ima Krleža čiste, neprolazne Ljepote u "Banketu" ili "Zastavama", ali je ukupni dojam njegova opusa ono nešto što čovjeka satire i poništava. Do toga sam zaključka došao zrelo nakon mnogih krležijanskih godina i bez ikakve ideološke ili religijske konverzije s ovog na ono. Uzmi knjigu sabrane Krležine poezije i probaj je još jednom, u neko kišno poslijepodne, pročitati od korica do korica; ako se nakon toga poduhvata ne budeš osjećao jadno i slomljeno, kao da ti je netko isisao svu duševnu energiju, onda ili si zabušavao pri čitanju, ili si komparatist književnosti i kroatist. ;-) Neki dan gledam to Vaništino narcisoidno "Ukidanje retrospektive" u MSU: uđoh pun energije, a iziđoh bolestan čovjek, s fibrom koja je samo čekala svoga aktivatora (dok me, začudo, jedan Matko Vekić puni energijom čak i kad "portretira" Audije, robne marke ili nogometaše). Uprkos rafiniranim dežurnim zgražateljima, koji ne daju protiv nesvodive i totalne umjetničke slobode, koji i najmanju natruhu potrebe za moralom ili etikom u tome kontekstu proglašavaju stupidnom ideološkom zaslijepljenosti, koji pojam duševnosti s gađenjem odbacuju kao puki diletantizam, ja ipak smatram da se unutar ukupna korpusa umjetnosti, primjerice književnosti, može i smije jasno odvojiti ona koja iznutra ispunjuje čovjekovu dušu (a pod njom svakako ne mislim na autore poput Grahama Greena), koja ga nadahnjuje prema Ljubavi, od one koja tek vrsno i majstorski, ali gmazovski amoralno skenira probleme i ponore života.
05.06.2013. (01:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ovo sam već na jednom mjestu razlagao - Mariano će se možda i sjetiti - no, evo, u kontekstu njegovog komentara došlo mi da osvježim sjećanje... Na taj jedan, naime, koliko poznat toliko i poučan slučaj: Madame Bovary. Ta je knjiga po izlasku završila na sudu - zbog povrede javnog morala, ni manje ni više! Osim toga, napadnuta je iz istog razloga i od kritičarske kreme. Saint-Beuve zamjera Flaubertu što u romanu nema ''nijednog lika koji bi utješio, umirio čitaoca dobrim ponašanjem''. Preporučuje mu primjer neke mlade žene iz provincije koja, nemajući djece, postaje dobročiniteljica, poučava seosku djecu čitanju i ''moralnoj kulturi''; i nije mu jasno zašto taj Flaubert kao da se baš trudi da mu se u romanu ne nađe nitko takav. ''Postoje takve duše u životu provincije i sela: zašto i njih ne pokazati? To krijepi, to tješi, te pogled na čovječanstvo tako može biti samo potpuniji'', popuje plitko Saint-Beuve. A George Sand piše Flaubertu sa zamjerkom zašto svojim čitaocima, umjesto da ih ''tješi'' kao ona, nosi ''neutješnost''. Pa mu kaže: ''Umjetnost nije samo kritika i satira.'' O tome pak piše Kundera u Zavjesi: ''Flaubert joj odgovara da nikada nije htio pisati ni kritiku, ni satiru. On ne piše romane da bi čitaocima priopćio svoje sudove. Pri srcu mu je nešto posve drugo: 'Uvijek sam nastojao ući stvarima u dušu.' Njegov odgovor jasno pokazuje: pravi predmet nesporazuma nije Flaubertov karakter (je li on dobar ili loš, hladan ili suosjećajan), nego pitanje što je roman.'' Kundera nam još odaje i da dolazi u napast narugati se ''na račun te moralne lekcije koja me neodoljivo podsjeća na obrazovne poticaje nekadašnjeg 'socrealizma'.'' Mariano, kako se čini, ne dijeli taj smisao za humor; njemu ne bi bilo jasno što Kundera nalazi smiješnoga u ovom zahtjevu da bi umjetnost imala bodriti, potkrepljivati srdašca. Ali nije stvar što nekuženje vica tu upozorava na bankrot čula humora, već što ukazuje i na nešto značajnije - to, naime, da Mariano iz temelja ne kuži umjetnost.
05.06.2013. (21:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ali kad smo već potegli Kunderu, što da ja sad from scratch izlažem, kad je ovaj to čuveno odradio i bolje i prije mene. Ako već ne i Zavjesu, u najmanju ruku bi trebalo Iznevjerene oporuke proučiti! O tome, recimo, kako se sustavno, od Broda naovamo, od Kafke i njegove biografije radila kič-hagiografija, u svrhu beatifikacije nekakvog isposnika, kaktusa, monaha, sveca, mučenika. ''Garta je bio svetac našeg vremena, istinski svetac.'' (Rečenica iz romana Maxa Broda, s likom Garte kao neskrivenim portretom Kafke.) ''Franz Kafka je živio i patio za nas!'' (Roman Karst na simpoziju kafkologa 1963.) ''Može li svetac'', pita izazovno Kundera, ''posjećivati bordele? Brod je objavio Kafkine dnevnike blago cenzurirane, izostavljajući ne samo svaku aluziju na kurve, nego sve što se odnosilo na spolnost.'' Kafkologija na taj način iskrivljava, krivotvori Kafku - u što se može uvjeriti svatko tko se sjeća nekih scena iz lektire, kao scene s njegovateljicom Leni iz Procesa, ili suca s pornografijom u ruci, ili valjanja Friede i zemljomjera iza šanka u Dvorcu, u lokvama piva, ili debele Brunelde iz Amerike. ''Kafka nije patio za nas! On se zabavljao za nas!'' Nikakav svetac, nikakav romantik! ''Erotska imaginacija Kafkinih romana nadahnjuje se naprotiv gotovo isključivo iz drugog izvora: 'Prošao sam pokraj bordela kao pokraj kuće ljubljene.' (Dnevnik, 1910., rečenicu je Brod izostavio.)'' Brod je bio Kafkin iskreni prijatelj, ali ga niti malo nije razumio kao autora; smrt Josefa K. je, recimo, tumačio kao autorovu osudu K.-ovog gledanja u ženi samo ''najniže seksualnosti'' (poput Goebbelsa koji osuđuje na smrt zle nagonske cinizme koji idu kontra plemenitosti duše); što je, kao prvo, netočno (zapravo nam Kafkin genij očuđuje neodvojive aspekte naše seksualnosti: da ima svoju komičnu stranu, dvosmislenost istovremenog privlačenja i odbijanja, čudnovatost drugoga kao uvjet, duboku beznačajnost koja ne umanjuje njenu neodoljivu moć, itd., a nije mu smisao djela u priglupoj moralističkoj frazetini unižavati ili uzdizati ženu), i drugo, sporan je sam taj moralni obzor, plićak bez premca, koji u posjećivanju bordela i ostalim očitanjima ida u čovjeku vidi nešto strašno nedolično, što treba skrivati, što bi kompromitiralo prijatelja Franza. ''Brod je bio romantik. Naprotiv, u temelju Kafkinih romana nazrijevam duboki antiromantizam, koji se očituje u svakom detalju: u načinu na koji Kafka gleda društvo, kao i u tome kako gradi rečenicu''. Ali pozor: umjetno pumpanje tzv. Moralnih Vrijednosti nije samo pogrešna, nego i baš maligna rabota - sad navodim Kunderinu centralnu tezu - jer uzrokuje neosjetljivost i frktanje nosom prema pravoj vrijednosti koja je tu prisutna. Moralizatorsko krivotvorenje, patvoreno u svom patosu, užasno u svom lirizmu, pretenciozno u sentimentalizmu i mobiliziranju oduševljenja za Duhovno, očituje se kao estetska ravnodušnost: to je suština prigovora. Ili, riječima samog Kafke: ''hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja''. To je taj princip, o kojem sam relativno nedavno i pisao: teatar u kojem se diže velika i kreposna buka oko Morala i Duha, no upravo tako previđajući ono što tu jest supstancijalno duhovno, kao i - u ovom slučaju - što jest pravi unutarnji moral djela (naime, baš ta njena estetska bit, koja je za Mariana ''samo''). (''Hermann Broch je kazao: jedini moral romana je spoznaja; roman koji ne otkriva nijedan komadić što ga postojanje dotad nije poznavalo nemoralan je. Dakle, 'ući stvarima u dušu' i dati dobar primjer dvije su različite i nepomirljive namjere''...) Za kafkologe su brojne sjajne poetske scene i rečenice iz Kafkinih djela u pravilu sporedne; ostaju hladni na njih; jedino što ih zanima je izvući neku moralnu i filozofsku potku. (''Ne čudimo se dakle da Brod, romantični obožavatelj žena za koga koitus nije stvarnost nego 'simbol osjećaja', nije vidio u Bruneldi ničeg istinskog, ni sjenu stvarnog iskustva, već samo opis 'užasne kazne koja će stići one koji ne slijede pravi put'.'') Umjesto ozbiljne književne kritike, imamo religiozne alegorije (Brod: Dvorac = milost Božja, Zemljomjer = novi Parsifal u potrazi za božanskim), ili, kasnije, bezbrojna psihoanalitička, marksistička, politička palamuđenja. ''Pod utjecajem Broda, kafkologija sustavno tjera Kafku s područja estetike: kao 'religioznog mislioca', ili pak lijevo usmjerenog''; takva je metoda ''mrziteljica muza'', usmjerena drito protiv umjetnosti, izravan je Kundera. ''Briga nas za Kafku umjetnika, koji nas zbunjuje svojom teškom estetikom, želimo Kafku kao jedinstvo življenog i napisanog''. I poanta: ''Do vraga sveti Garta! Njegova kastrirajuća sjena skrila je jednog od najvećih pjesnika romana svih vremena.''
05.06.2013. (21:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ali tu mi se nameće i asocijacija na jednu Nietzscheovu misao, iz kasnijeg predgovora Rođenju tragedije... kaže: ''Čisto estetskom pristupu i izlaganju svijeta (...) nije doista ništa oprečnije od kršćanskog nauka koji jest i hoće biti samo moralan, a sa svojim apsolutnim mjerama (...) svaku umjetnost istjeruje u carstvo laži - to znači niječe, proklinje, osuđuje. (...) U takvu sam načinu mišljenja i vrednovanja, koji se, ako je imalo autentičan, spram umjetnosti mora postaviti neprijateljski, oduvijek osjećao i neprijateljstvo spram života (...) bezuvjetna volja kršćanstva da dopusti samo moralne vrijednosti, uvijek me se doimala kao najopasniji i najčudovišniji od svih mogućih oblika 'volje za propašću', ili barem kao znak najtežeg oboljenja, umora, ozlovoljenosti, iscrpljenosti, osiromašenosti života''. Mariano nije kršćanin. Ali Mariano je u jednakoj mjeri frigidan, ne posjeduje senzore za eros umjetnosti. Odakle to dolazi? Nemam o tome puno dvojbi: s istog mjesta. Njegov poriv zlovolje prema i-moralnoj umjetnosti sve je samo ne nepovezan s njegovim ''duhovnjačkim'' usmjerenjem, o kojem pak saznajemo jednim klikom na njegov blog; Mariano se, evo, fura na Indiju. Nešto što se zove: Svami Muktananda: "ANTAR ŠRAVANA: PEČAT SVJESNOSTI"; već sam naslov sve kaže o tome da se radi o nekoj svetoj vodici. (Ne vidi me se, ali upravo kolutam očima kao da su loto kuglice.) Zašto je to bitno? Jer Mariano kad npr. čuje da je netko svet ili ''prosvijetljen'', njega ne spopadne smijeh pred redikulstvom osoba koje su same sebe u stanju ozbiljno s tim doživljavati, nego mu to bude simpatično, to ga nadahnjuje, on u tome nalazi vrijednost i ideal. Imamo, elem, posla s gledanjem na svijet kroz određene naočale. Mariano njeguje holističke fatamorgane, pojmove recimo ''astralnosti'', ''Vrhovne Božanske Impersonalne Energije'', ''potpune predanosti svom izabranom Bogu ili Guruu'', ''Svijesti kao Osvjetljenja'', ''Svete Rezonancije'' i sličnih jurodivih sumanutosti (a sve ovo samo u jednom postu). I ne, nemam ništa protiv, neka mu, riječ da bih rekao, svatko ima pravo kultivirati svoje eskapističke iluzije. Problem je samo što on zatim i problematiku umjetnosti promatra kroz tu i takvu prizmu, koja mu muti i onemogućuje čist pogled, goneći ga na mrzilaštvo muza, kroz prizmu tog temeljnog agelastinstva, koje uvjetuje frigidnost spram života (jer važno je ono Vječno, ne ono prolazno) i sljepilo za eros umjetnosti, goneći ga da joj nameće proizlazeće kapriciozne zadaće, s protjerivanjem s područja estetike i apelima na didaktičko dizanje/promoviranje Morala, bodrenje srdaca, punjenje energijom duševnosti. Zato je to bitno: Mariano evo istupa i dijeli pravdu na polju koje ne može biti nespojivije s njegovim idealima svete jurodivosti. (Ne treba sumnjati da bi se zato sjajno razumio s Brodovim ili Karstovim kafkološkim fascinacijama Gartom-svecem .)
05.06.2013. (23:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tko o čemu, @pero u šaci o Kafki i Kunderi (što uopće nije loše). U "Umjetnosti romana" sladostrasno sam uživao još prije mnogo godina i do danas nisam odstupio ni milimetar od svega onoga što je Kundera ondje rekao. Još od ranih devedesetih, kad sam kod Ludwiga (tada još Ljudevita) Bauera pohađao radionicu kreativnog pisanja, moji su književno-stvaralački i estetski kriteriji u istom tom umjetničkom ključu, jednako amoralni, floberovski žedni da se "uđe stvarima u dušu" - kad je riječ o OSNOVAMA. Da si moje navođenje referenci - Mikea Leigha, Kena Loacha i Matka Vekića (a mogu sad navesti i Anselma Kiefera, među mnogima) - uzeo ozbiljno, shvatio bi da ja ipak nisam taj na koga se trebaju adresirati misli o drčnome čovi što se trudi shvatiti umjetnost ali mu ne ide pa ne ide. Kao i prije u nekim polemikama, iz mojih riječi ti iščitavaš ono što ja nisam mislio. To je posve legitimno, zato jer su riječi jako siromašne za misli koje se u njih trebaju ugurati pa su putevi prema nesporazumima širom otvoreni pred nama; problem je u tome što ti spram mojih misli uvijek imaš isti odjek: brže-bolje zaključuješ na temeljima vlastitih spoznajnih okvira (kao da izvan njih bespogovorno nema više ničega). Čak sam naveo Grahama Greena (ne zbog Profe, nego baš kanda sam slutio da će gosn Witold naići drumom), u nadi da će se shvatiti da mi je katolička i ina -ička estetika bliska koliko i sirovi rogači od kojih me tjera na povraćanje. Dragi Witolde, jesi li gledao rane filmove Mikea Leigha, ili Loachove "Sweet Sixteen", "Route Irish" ili "My Name Is Joe"? U njima je sve vrlo crno, ali opet ni blizu onom depresivnom Ogrestinom crnilu u "Crvenoj prašini". Leigh i Loach usred pakla slave život, Kafka i Kundera također, dok su Kozarac, Kamov, Ogresta i slični nešto drugo, ne znam točno što, ali sasvim sigurno ne u rangu prvospomenutih. To među njima nije moralno-etička, već duševno-energetska distinkcija. Ti uporno i vazda misliš da ja govorim o moralno-etičkim "kategoričkim imperativima" umjetnosti, dok ja govorim o duševno-metafizičko-energetskim, kastanedijanskim, šamanskim, gurdjieff-ljevskim, da ne kažem ezoteričnim "novim momentima" na koje se Flaubert, Kafka i Kundera uopće ne referiraju, jer spadaju u zweigovski "jučerašnji svijet". A i tvoji mi "registri", kojima se sprdaš mome smislu za humor, mojoj umjetničkoj uskraćenosti i mojoj drčnosti a la Svetozar Vukmanović - Tempo, jednako djeluju kao da pripadaju tom Jučerašnjem Svijetu. Ima jedna anegdota, koja s ovom polemikom nema puno veze, ali me ova polemika na nju podsjetila. Alice Bailey napisala je desetak ili petnaest knjiga ezoterne tematike, na način da joj je tibetanski majstor Djwal Khul sav taj sadržaj telepatski izdiktirao, dok je bio udaljen od nje tisućama kilometara. Carl Gustav Jung pročitao je sve te knjige i njima se oduševio. Pohvalio je Aliceinu bujnu maštu i konstatirao kako je njeno životno djelo odličan dokaz psihoanalitičkih teorija o kolektivnom nesvjesnom iz kojeg svatko može crpiti vrlo domišljate, a ujedno i arhetipske ideje. Sve super, rekla je na to Alice Bailey, samo jedna mala sitnica: kako je moguće da mi kolektivno nesvjesno šalje poštom pakete iz Indije? Hm. Ako vidiš spoznajno-umjetničku razliku između Loacha i Ogreste, između ljudi Jučerašnjeg Svijeta (poput Murtića, Price ili čak i Ljube Ivančića) i ljudi novog spoznajno-civilizacijskog diskursa poput Matka Vekića, ako možeš vidjeti da se tu radi o umjetničkoj EVOLUCIJI, a ne o navijek istim kunderijanskim frazama o umjetnosti, onda ćeš shvatiti o čemu ja to govorim. Umjetnost EVOLUIRA na način da moralni, etički angažman biva u nju ugrađen; nova umjetnost je etična po defaultu, a ne zato jer tako hoće neki zatucani pop. Tu više uopće nije riječ o tome, treba li umjetnost ili ne treba imati etičku komponentu; to pitanje postalo je zastarjelo i nazadno. Meni je mišljenje ili vjerovanje, da umjetnost ne smije imati moralno-etičke preduvjete, već da mora biti slobodna da istražuje dušu stvari, jednako naivno i po samoj strukturi pogrešno kao što je naivno i pogrešno kad ljudi kažu: "Da ima Boga, On ne bi dozvolio ratove." Jer: uopće se ne radi o tome. Tvoj je diskurs jedna pokvarena ploča s (predivnom) Ellom Fitzgerald, dok tamo neki Efterklang i James Blake ispisuju već jednu novu povijest. U toj novoj povijesti posve je nebitno ima li Boga ili nema, mora li umjetnost biti moralna ili mora biti amoralna i t.sl. Nebitno je, jer je evolucija umjetnosti iznjedrila jednu novu platformu koja se ne može iščitavati ili analizirati s pozicija starih svjetonazora.
06.06.2013. (00:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@pero u šaci - Budale pljuju po onome što ne razumiju, a to je onda strašno banalno i neugodno za čitati. Izabrao si citirati nekoliko pojmova s mog bloga pa si time - poput Cristobala Colona - nabasao na "Ameriku", misleći da ubadaš u "Indiju". Željeti proskribirati koga odlazeći na njegov teren i otamo donoseći "dokaze o zločinu" - pojmove, sintagme i naslove - zaista je nedvosmisleno jadno. Zašto? Zato jer TEK govori nešto o samome "detektivu", a ne o sumnjivcu kog se nadzire. Pojmovi vrijede ili ne vrijede samo u skladu s kognitivnim mogućnostima onih koji trebaju iščitati njihova značenja. Uzmimo sanskrtski pojam advaita (na hrvatskom: nedvojstvo). Poneki će se katolički svećenik krvoločno obrušiti na taj i slične pojmove, posve im oduzimajući bilo kakvu pozitivnu vrijednost, jadan nemajući pojma da je o istoj toj advaiti - samo katoličkom terminologijom - lucidno govorio i sam Toma Akvinski. Gosn Witold ne zna, da su ljudi poput Stefana Zweiga, Franza Kafke i Gustava Meyrinka (simpatizeri i dobri poznavatelji rada Rudolfa Steinera) bilo vrlo dobro ezoterijski i okultno "informirani" (na temelju Kafkine knjige aforizama "Razmišljanja o grijehu, patnji, nadi i pravome putu" Konrad Dietzfelbinger napisao je odličnu rozenkrojcersku knjigu "Kafkina tajna", koja je eonima daleko od dječjeg svjetonazora Maxa Broda). U konačnici, na temelju tvog zadnjeg komentara - koji spominje izraze "jurodiva sumanutost", "eskapističke iluzije", "mrzilaštvo muza", "frigidnost", "holistička fatamorgana" i sl. - zaključujem da netko drugi, a ne ja, ima problema s moralizatorskim svjetonazorom. Samo - kad govoriš o holističkoj fatamorgani, ni ne slutiš da zvučiš jako zatucano. Tvoje linearne intelektualne reference samo su sjenke na zidovima pećine, ali ti mniješ da vidiš cijeli svijet. Da, vidiš. Jučerašnji svijet.
06.06.2013. (01:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pobogu, pa meni je odavno poznato kako je tebi ''katolička i ina -ička estetika bliska koliko i sirovi rogači'', kao što je i tebi vrlo dobro poznato da mi je to poznato. To sam naveo upravo znajući za tvoj otpor, koji dijelim, da bih ti podvukao da imaš izvjestan zajednički nazivnik: istup ti itekako ima bitne srodnosti s nečime što ti je blisko koliko i sirovi rogači. (Ono kad kažem da dolazi ''s istog mjesta'' kao i kršćanska frigidnost, umor i ozlovoljenost - iz čega, dakako, uvijek slijede i apeli na Moral. I jedno i drugo je, naime, metafizičko do koske... a metafizika je u svojoj imanentnoj agelastiji nužno baš to: ''mrziteljica muza''. Kao što si i sam pokazao zahtjevima na umjetnost da ''ispunjuje čovjekovu dušu'', puni joj moralne baterije, te ju ''nadahnjuje prema Ljubavi'', i sl. ) Pomalo si i k' o gospoja s valunzima u tom variranju energetskom labilnošću, osjetljivošću: kad konzumiraš djela kod kojih je prisutan saint-beuveovski element da te ''utješi, umiri dobrim ponašanjem'', onda bivaš napunjen energijom, a kad taj element izostaje i nema ničega što bi te moralno bodrilo, krijepilo, tješilo - kod Houllebecqua, npr. - ti onda ostaješ ''prazan, satrven, pogažen, demotiviran'' - Krleža te ''satire i poništava'' - mnogi drugi te ostavljaju jadnim i deprimiranim, Vaništa čini izmuženim i bolesnim s fibrom, itd. Mariano, zadaća umjetnosti nije pozitivno i konstruktivno naviještati smisao života i puniti sizife osjećajem da im vrijedi živjeti i dalje kotrljati. Činjenica da ti to tako osjećaš, da imaš titravu potrebu da te se stalno uvjerava kako život (ipak) ima smisla, malo govori o umjetnosti, ali zato ukazuje na zabrinjavajuću oseku nekog fundamentalnijeg, neumoljivijeg i samoniklijeg elan vitala kod tebe, neovisnog o tome puše li trenutno bura ili jugo. A to je kod tebe, znači, funkcija onoga što si danas čitao? Ja mogu razumjeti da fiziološki patiš od tog ''energetskog'' problema, da ti raspoloženje menstruira ciklusno prema hormonima moralne uzdignutosti, pa si u duhu pretjerano up ili down ovisno o tome je li ti se pokazalo nešto dizajuće ili spuštajuće. Ali to bi ipak trebao moći razumjeti kao svoj vlastiti problem, Mariano, a ne nabijati konju umjetnosti samar koji si si ti zamislio kao jahačku terapiju. Ako želiš motivacijske govore, plati ulaznicu pa se nadahnjuj i trepći do mile volje na nekom kič-predavanju kod Nicka Vujičića ili već takvih... Pojmovi s tvog bloga nisu, Mariano, ni preneseni ovdje s pretenzijom da objasne cjelinu i sav razmah tvog svjetonazora, nego da metonimijski ocrtaju to njegovo ključno svojstvo usmjerenja ka ''spiritualnom'' i ''svetosti'' - svojstvo koje već sami navedeni pojmovi jasno i nedvosmisleno utjelovljuju - a pritom svojstvo nespojivo s oranjem duhovne njive (dojadila mi je riječ ''umjetnost'') koje svoju svrhu, smisao i suštinu nalazi u onome što sam prigodno definirao pomogavši se Kunderom i Flaubertom: ''ući stvarima u dušu''. Ali, evo, ti ne priznaješ ovdje te ''navijek iste kunderijanske fraze o umjetnosti''. Nije to, stavljaš ruku na srce, možda loše kao neka osnova, odnosno nekad bilo, jer svojedobno si i sam ''sladostrasno uživao'' u tim frazama, uostalom do danas nisi od njih ''odstupio ni milimetar''. Pa što si onda u međuvremenu? Ono što se kaže: moved on; išao si dalje! Nisi ti neki statičan i linearan tip, o, nikako, nego si dinamično dogurao do novih i još boljih spoznaja! Ma da, vrijedi to što nam Kundera tupi, samo - educiraš me - nije svijet na tome stao, dobra je Ella, pero, ali postoje danas već i Efterklang i James Blake! I mogu ti reći, stvarno se osjetih zastarjelim. Ja živio u uvjerenju da je Flaubert bezvremen, ali ne, Mariano zna bolje, naposljetku je stari Gusta ipak prevaziđen, pripada ''jučerašnjem svijetu'' - treba otkriti ''novu umjetnost''! U redu, slušam. Koje su to spoznaje posrijedi, što za tebe čini novu paradigmu, za kakve dosege duha figuriraju Efterklang&Blake kao metafora za Flaubertovu&Kunderinu Ellu? Kad evo s čim ti meni izađeš: a) idealni kafkolog Dietzfelbinger; b) ezoterija, majketi! (Kažem to sad s uskličnikom, ali nisam se puno iznenadio, dakako.) Ja ovamo pokušavam ozbiljno razgovarati, a ti mi nazad - ezoterijom! Pa si me se sjetio ispraviti - da zašto ja mislim da ti na umu imaš etiku kao ''kategoričke imperative'' (otkud znaš da mislim?), dok ti zapravo govoriš o ''duševno-metafizičko-energetskim, kastanedijanskim, šamanskim, gurdjieff-ljevskim, da ne kažem ezoteričnim 'novim momentima'''... Pa ja baš nešto slično i jesam imao na umu da ti imaš na umu - o, Tempo, o mores!
06.06.2013. (15:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Moguće je da ti mene i ne bereš najtočnije u trenucima kad ti se malo sprdam zbog tvog guranja Duhovnog elementa. Skuži, Mariano, problem koji imam s time nije što bi sadržavalo suvišak duha za moj ukus, nego naprotiv - zbog manjka; prepoznajem to Duhovno kao jedno od najboljih očitovanja siromaštva duha. Pratiš? Sve što je mističko i metafizičko i ''onostrano'' - to su na duhovnom polju posla mediokritetska, za bezveznjake, za dileje i/ili lujke. Treba jako nemati duha (ili barem biti jako uneređen u glavi, te s naglašenim eskapističkim porivom) za biti prijemčiv na taj Duhovni žanr metafizičke provenijencije, da ne govorim o kojekakvim misticizmima, new-ageovima i ezoteriji, za što ne mogu naći ljepše riječi od poreza na sujevjerne (a i to sam se potrudio, izbrisavši nekoliko težih riječi koje su mi prvo pale na pamet). Da neka Alice Bailey koja je napisala ezoterijske knjige što ih joj je ''tibetanski majstor Djwal Khul'' telepatski diktirao, udaljen tisućama kilometara! :D Držim se za trbuh, stvarno si pišurija jedna, moj Tempo. A reci, jesi znao da se Luke Skywalker svojedobno uz pomoć Jedi majstora Yode suprotstavio hegemoniji Imperija, a kad ga je zli Palpatine htio dokrajčiti Silom, Lukeov stari Darth Vader se iskupio za prijašnje grijehe ubivši tog svog šefa Palpatinea? Tvoje riječi o tibetanskim majstorima, telepatiji i bujnoj mašti neke Alice nisu ništa manje divlje razuzdane u djetinjastoj fantazmagoričnosti od bujne mašte iz Star Warsa. Ne samo u smislu paranormalnosti, nego, kako da kažem, i u šund smislu... Jer naravno da su odmah tu i gurui i swamiji i saibabe i ostale babe astralnih projekcija. Dobar mi je bio naš Osječanin Dario Grgić kad se prisjeća scene na Ohridu u kojoj Allen Ginsberg primjenjuje ''mlaku iskupiteljsku ulogu religije'', zatvarajući oči i deklamirajući kako su ''dva beskraja koja tada ugledamo, onaj unutarnji i ovaj vanjski, jednako veliki''. A Dario si misli: ''pih, tja i pfuj''. To i sam smatram pravom reakcijom, koja vrijedi i za one tvoje ''potpune predanosti svom izabranom Bogu ili Guruu'' itd.... Pih, tja i pfuj i rolajz. Dario evocira i mudar zapis Danila Kiša: ''ne sledi istočnjačke filozofije, ti imaš pametnija posla''. Pa mi onda, Mariano, plasiraš Steinera i Gurdjieffa i šamane, rozenkrojcere, okultiste i neke tamo ''energije''... Što je sljedeće što ćeš mi navesti? Alistaira Crowleya? Žiku Slavinskog? ''Aspektika: gnoza četvrte dimenzije'', ''Talismanska magija'' ili ''Integralni Ekskalibur'' - jesu li to naslovi po tvojoj mjeri? Možda publicistika o tajnim društvima i svetom gralu? Mariano, gdje je dno zaumne šunderije koja bi i za tebe već bila suviše ezoterična? Ja čak ozbiljno ovo pitam, jer nakon što si mi preporučio okultizam i šamane stvarno ne znam više što sve od tebe mogu očekivati. Čarobnjak Merlin? Klaunovi iz Mišakove emisije? David Icke, anyone? Sungazeiraš li? Tko zna, možda i ne ideš kod doktora nego vjeruješ u homeopatiju i molitvu? Jesi već nabavio svoj orgonit da te čuva od nečistih sila? Ideš li kod vidovnjaka? Astrologija, jyotish - to ti što znači u životu? Hoćeš li mi izraditi natalnu kartu, pliz? Ne možda Vidovitog Milana, ali evo Vidovitu Alice vidim da pušiš žestoko. Uh, Tempo, Tempo... loš ti neki taj horoskop. I ne kažem, bog s tobom, tvoja stvar, tvoj život - dozvoljeno je da pušiš fantazme, da trošiš opijate kakve te volja. Samo, kako bi se netko takav, s takvih svojih misticističkih i svetačkih šund pozicija, smio prihvatiti aršina kojim će mjeriti ozbiljne napore na oranju one njive? To obavezno mora završiti u vidu trivijalizacije. Nametati npr. Flaubertu obavezu da sadrži u svom supstratu ''duševno-metafizičko-energetsku'' potku je kao buniti se Bachu da nije u fugu semplirao refren Eminema ft. Rihanna. Ti si poput fana Ratova zvijezda koji bi tražio od Bergmana da u svoje mračne, spore filmove unese malo živosti s mačevima koji svijetle i malo nadahnjujuće etike. Ali dosta priče. Sve stane u jednu rečenicu: tvoja ideja da su (nekad se mislilo svevremenski) ''Flaubert, Kafka i Kundera'' u odnosu na svoja zlatna doba sad već ''jučerašnji svijet'', prevaziđeni nekim ''novim momentima'', počiva zaboga na - turbofolk momentima ezoterije i Duhovnosti?! I rest my case.
06.06.2013. (16:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
odmak
Sve su to i moja pitanja i dileme. Možda se varam, ali čini mi se da pisci današnjice, oni popularni na vrhu statistika pišu ono što čitatelji/ce žele čitati. Ono što je u trendu.Radi popularnosti. Kao što se ponašaju i neki političari ili sindikalisti. Nema tu dubine, a za nešto složenije malo je čitatelja.
Možda je uvijek tako bilo. Ne treba se zavaravati.
Upravo čitam : Leta umjetnost i kritika zaborava od Haralda Weinricha u izdanju Facte. Preporučam.
Hoću reći zaboravili smo Dekamerona. Ne znam jesu li srednjoškolci i čuli za njega. Vrhunska je literatura. Bolja od tih nijansi. Bar mislim,nisam čitala, vjerojatno ni neću. Ne stižem, a inače možda i bih- pročitala sam u mladosti puno toga suvišnog i lošeg, jer mi se činilo da je sve vrijeme svijeta moje.
Tvoj bi post tražio duže promišljanje i pisanje, ali ni to ne stižem.
31.05.2013. (08:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
gospon profesor
@ odmak: hvala na komentaru. Da, ne treba se zavaravati.
31.05.2013. (10:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
hm hm, dobra tema, tom logikom morala zaista bi se trebala cenzurirati i Pjesma nad pjesmama, kao što sam kažeš za Bibliju. Nisi me prevario sa ovim o De Sadeu, čim nije bilo urina ni izmeta to nije Markiz :) Književnost će nam se pokazati kao ono što odluči vrijeme kroz svoje sito. A jednog dana, za jedno zaboravljeno djelo koje nije prošlo test vremena, može slobodno pisati da je bilo dobro primljeno kod kritičara, ali što ti to znači ako nema ono nešto što zapinje ljudima za oko da ga prenose dalje, stoljećima.
31.05.2013. (11:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
gospon profesor
@ neverin: kad sam spomenuo Bibliju, nisma imao na umu Pjesmu nad pjesmama, barem ne ponajprije.
31.05.2013. (15:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Igniss
Tako je nekako. Odlomak djela Ivana Kozarca ima širu temu i dio je nekakvog mozaika. 50 nijansi sive, s druge strane, su same sebi svrha.
Mislim da je to stavljeno u udžbenik kako bi se pokazalo učenicima da i u staroj književnosti ima zanimljih stvari, kao mamac. A onda počnu čitati i nakon 100 stranica, nema ni traga romansi. 300 stranica, tek je nešto počelo! Ali tada je već prekasno, i racionalizacija utrošenog napora ih prisili na čitanje do kraja (pun intended).
U osnovi, vjerujem da je stavljeno kako bi se trollalo učenike.
01.06.2013. (16:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
samo ja
Nije to ništa. Komunisti nam pripremaju ovakvu lektiru:
"Onda bi ga razodijevao, razmrsivao mu kose i njega, naga, dizao kao pero, prenosio kao slamku i grizao njegovo bijelo meso, zubima je grizao, i na njegove bolne povike muklo sašaptavao: 'Boli te, a? … Eto daj i ti mene: grebi me, grizi, gnjavi, bodi… Bodi!... I mučio – neobuzdan i nezasitljiv – mučio je njega… tako supijan cijele noći te se nije ni u san zavesti mogao…“
" Lažeš… lažeš! Bjesnio bi on, i kad bi njegovi zubi zagrizli u njegovo nježno meko meso sitnog bijelog uda i on jauknuo – podivljao bi… Gnjeo bi ga, tukao, grizao dalje… I već tren po tom ljubio mu usne, onaj isti ud , ono isto tijelo i šaptao: 'Oprosti'.“
02.06.2013. (00:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vilko
U kontekstu tvog posta razmišljam o velikim britanskim filmskim umjetnicima, Mikeu Leighu i Kenu Loachu. Njihov je rad vrlo društveno kritičan, ne okreću pogled ni od čega, pa ipak, nakon gledanja bilo kojeg od njihovih filmova čovjek se osjeća napunjenih duševnih baterija, osjeća veličinu i ljepotu života uprkos strašnim kontroverzama i proturječjima, osjeća da vrijedi živjeti i boriti se. Govoreći o osobnim kataklizmama pripadnika radničke klase u uvjetima bujajuće nemani liberalnog kapitalizma, o lokalnim kriminalcima i njihovim maloljetnim žrtvama, o teškim traumama iz Zaljevskog rata koje daju mučna i tragična razrješenja ili o trgovini ženama iz Ukrajine ili Poljske u modernom Londonu bez granica, Loach ipak slavi život, a to mogu samo geniji. Tu negdje vidim i "ulogu" književnosti: ona uvijek mora puniti duševne ili duhovne baterije čitatelja, bez obzira na temu. Naši iznimno talentirani Kozarac, Kamov pa čak i veliki Krleža, naši meštri od riječi poput Novaka i Marinkovića, isuviše često ostavljaju čovjeka jadnog i deprimiranog. Kad sklopiš korice za Dostojevskim, pun si religioznog osjećanja, čak i ako si ateist. Kad sklopiš korice za Houellebecqom, složit ćeš se da je riječ o značajnom piscu, ali ćeš ostati prazan, satrven, pogažen, demotiviran. Ima Krleža čiste, neprolazne Ljepote u "Banketu" ili "Zastavama", ali je ukupni dojam njegova opusa ono nešto što čovjeka satire i poništava. Do toga sam zaključka došao zrelo nakon mnogih krležijanskih godina i bez ikakve ideološke ili religijske konverzije s ovog na ono. Uzmi knjigu sabrane Krležine poezije i probaj je još jednom, u neko kišno poslijepodne, pročitati od korica do korica; ako se nakon toga poduhvata ne budeš osjećao jadno i slomljeno, kao da ti je netko isisao svu duševnu energiju, onda ili si zabušavao pri čitanju, ili si komparatist književnosti i kroatist. ;-) Neki dan gledam to Vaništino narcisoidno "Ukidanje retrospektive" u MSU: uđoh pun energije, a iziđoh bolestan čovjek, s fibrom koja je samo čekala svoga aktivatora (dok me, začudo, jedan Matko Vekić puni energijom čak i kad "portretira" Audije, robne marke ili nogometaše). Uprkos rafiniranim dežurnim zgražateljima, koji ne daju protiv nesvodive i totalne umjetničke slobode, koji i najmanju natruhu potrebe za moralom ili etikom u tome kontekstu proglašavaju stupidnom ideološkom zaslijepljenosti, koji pojam duševnosti s gađenjem odbacuju kao puki diletantizam, ja ipak smatram da se unutar ukupna korpusa umjetnosti, primjerice književnosti, može i smije jasno odvojiti ona koja iznutra ispunjuje čovjekovu dušu (a pod njom svakako ne mislim na autore poput Grahama Greena), koja ga nadahnjuje prema Ljubavi, od one koja tek vrsno i majstorski, ali gmazovski amoralno skenira probleme i ponore života.
05.06.2013. (01:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ovo sam već na jednom mjestu razlagao - Mariano će se možda i sjetiti - no, evo, u kontekstu njegovog komentara došlo mi da osvježim sjećanje... Na taj jedan, naime, koliko poznat toliko i poučan slučaj: Madame Bovary. Ta je knjiga po izlasku završila na sudu - zbog povrede javnog morala, ni manje ni više! Osim toga, napadnuta je iz istog razloga i od kritičarske kreme. Saint-Beuve zamjera Flaubertu što u romanu nema ''nijednog lika koji bi utješio, umirio čitaoca dobrim ponašanjem''. Preporučuje mu primjer neke mlade žene iz provincije koja, nemajući djece, postaje dobročiniteljica, poučava seosku djecu čitanju i ''moralnoj kulturi''; i nije mu jasno zašto taj Flaubert kao da se baš trudi da mu se u romanu ne nađe nitko takav. ''Postoje takve duše u životu provincije i sela: zašto i njih ne pokazati? To krijepi, to tješi, te pogled na čovječanstvo tako može biti samo potpuniji'', popuje plitko Saint-Beuve. A George Sand piše Flaubertu sa zamjerkom zašto svojim čitaocima, umjesto da ih ''tješi'' kao ona, nosi ''neutješnost''. Pa mu kaže: ''Umjetnost nije samo kritika i satira.'' O tome pak piše Kundera u Zavjesi: ''Flaubert joj odgovara da nikada nije htio pisati ni kritiku, ni satiru. On ne piše romane da bi čitaocima priopćio svoje sudove. Pri srcu mu je nešto posve drugo: 'Uvijek sam nastojao ući stvarima u dušu.' Njegov odgovor jasno pokazuje: pravi predmet nesporazuma nije Flaubertov karakter (je li on dobar ili loš, hladan ili suosjećajan), nego pitanje što je roman.''
Kundera nam još odaje i da dolazi u napast narugati se ''na račun te moralne lekcije koja me neodoljivo podsjeća na obrazovne poticaje nekadašnjeg 'socrealizma'.''
Mariano, kako se čini, ne dijeli taj smisao za humor; njemu ne bi bilo jasno što Kundera nalazi smiješnoga u ovom zahtjevu da bi umjetnost imala bodriti, potkrepljivati srdašca.
Ali nije stvar što nekuženje vica tu upozorava na bankrot čula humora, već što ukazuje i na nešto značajnije - to, naime, da Mariano iz temelja ne kuži umjetnost.
05.06.2013. (21:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ali kad smo već potegli Kunderu, što da ja sad from scratch izlažem, kad je ovaj to čuveno odradio i bolje i prije mene. Ako već ne i Zavjesu, u najmanju ruku bi trebalo Iznevjerene oporuke proučiti! O tome, recimo, kako se sustavno, od Broda naovamo, od Kafke i njegove biografije radila kič-hagiografija, u svrhu beatifikacije nekakvog isposnika, kaktusa, monaha, sveca, mučenika. ''Garta je bio svetac našeg vremena, istinski svetac.'' (Rečenica iz romana Maxa Broda, s likom Garte kao neskrivenim portretom Kafke.) ''Franz Kafka je živio i patio za nas!'' (Roman Karst na simpoziju kafkologa 1963.) ''Može li svetac'', pita izazovno Kundera, ''posjećivati bordele? Brod je objavio Kafkine dnevnike blago cenzurirane, izostavljajući ne samo svaku aluziju na kurve, nego sve što se odnosilo na spolnost.'' Kafkologija na taj način iskrivljava, krivotvori Kafku - u što se može uvjeriti svatko tko se sjeća nekih scena iz lektire, kao scene s njegovateljicom Leni iz Procesa, ili suca s pornografijom u ruci, ili valjanja Friede i zemljomjera iza šanka u Dvorcu, u lokvama piva, ili debele Brunelde iz Amerike. ''Kafka nije patio za nas! On se zabavljao za nas!'' Nikakav svetac, nikakav romantik! ''Erotska imaginacija Kafkinih romana nadahnjuje se naprotiv gotovo isključivo iz drugog izvora: 'Prošao sam pokraj bordela kao pokraj kuće ljubljene.' (Dnevnik, 1910., rečenicu je Brod izostavio.)'' Brod je bio Kafkin iskreni prijatelj, ali ga niti malo nije razumio kao autora; smrt Josefa K. je, recimo, tumačio kao autorovu osudu K.-ovog gledanja u ženi samo ''najniže seksualnosti'' (poput Goebbelsa koji osuđuje na smrt zle nagonske cinizme koji idu kontra plemenitosti duše); što je, kao prvo, netočno (zapravo nam Kafkin genij očuđuje neodvojive aspekte naše seksualnosti: da ima svoju komičnu stranu, dvosmislenost istovremenog privlačenja i odbijanja, čudnovatost drugoga kao uvjet, duboku beznačajnost koja ne umanjuje njenu neodoljivu moć, itd., a nije mu smisao djela u priglupoj moralističkoj frazetini unižavati ili uzdizati ženu), i drugo, sporan je sam taj moralni obzor, plićak bez premca, koji u posjećivanju bordela i ostalim očitanjima ida u čovjeku vidi nešto strašno nedolično, što treba skrivati, što bi kompromitiralo prijatelja Franza. ''Brod je bio romantik. Naprotiv, u temelju Kafkinih romana nazrijevam duboki antiromantizam, koji se očituje u svakom detalju: u načinu na koji Kafka gleda društvo, kao i u tome kako gradi rečenicu''.
Ali pozor: umjetno pumpanje tzv. Moralnih Vrijednosti nije samo pogrešna, nego i baš maligna rabota - sad navodim Kunderinu centralnu tezu - jer uzrokuje neosjetljivost i frktanje nosom prema pravoj vrijednosti koja je tu prisutna. Moralizatorsko krivotvorenje, patvoreno u svom patosu, užasno u svom lirizmu, pretenciozno u sentimentalizmu i mobiliziranju oduševljenja za Duhovno, očituje se kao estetska ravnodušnost: to je suština prigovora. Ili, riječima samog Kafke: ''hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja''. To je taj princip, o kojem sam relativno nedavno i pisao: teatar u kojem se diže velika i kreposna buka oko Morala i Duha, no upravo tako previđajući ono što tu jest supstancijalno duhovno, kao i - u ovom slučaju - što jest pravi unutarnji moral djela (naime, baš ta njena estetska bit, koja je za Mariana ''samo''). (''Hermann Broch je kazao: jedini moral romana je spoznaja; roman koji ne otkriva nijedan komadić što ga postojanje dotad nije poznavalo nemoralan je. Dakle, 'ući stvarima u dušu' i dati dobar primjer dvije su različite i nepomirljive namjere''...) Za kafkologe su brojne sjajne poetske scene i rečenice iz Kafkinih djela u pravilu sporedne; ostaju hladni na njih; jedino što ih zanima je izvući neku moralnu i filozofsku potku. (''Ne čudimo se dakle da Brod, romantični obožavatelj žena za koga koitus nije stvarnost nego 'simbol osjećaja', nije vidio u Bruneldi ničeg istinskog, ni sjenu stvarnog iskustva, već samo opis 'užasne kazne koja će stići one koji ne slijede pravi put'.'') Umjesto ozbiljne književne kritike, imamo religiozne alegorije (Brod: Dvorac = milost Božja, Zemljomjer = novi Parsifal u potrazi za božanskim), ili, kasnije, bezbrojna psihoanalitička, marksistička, politička palamuđenja. ''Pod utjecajem Broda, kafkologija sustavno tjera Kafku s područja estetike: kao 'religioznog mislioca', ili pak lijevo usmjerenog''; takva je metoda ''mrziteljica muza'', usmjerena drito protiv umjetnosti, izravan je Kundera. ''Briga nas za Kafku umjetnika, koji nas zbunjuje svojom teškom estetikom, želimo Kafku kao jedinstvo življenog i napisanog''.
I poanta: ''Do vraga sveti Garta! Njegova kastrirajuća sjena skrila je jednog od najvećih pjesnika romana svih vremena.''
05.06.2013. (21:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ali tu mi se nameće i asocijacija na jednu Nietzscheovu misao, iz kasnijeg predgovora Rođenju tragedije... kaže: ''Čisto estetskom pristupu i izlaganju svijeta (...) nije doista ništa oprečnije od kršćanskog nauka koji jest i hoće biti samo moralan, a sa svojim apsolutnim mjerama (...) svaku umjetnost istjeruje u carstvo laži - to znači niječe, proklinje, osuđuje. (...) U takvu sam načinu mišljenja i vrednovanja, koji se, ako je imalo autentičan, spram umjetnosti mora postaviti neprijateljski, oduvijek osjećao i neprijateljstvo spram života (...) bezuvjetna volja kršćanstva da dopusti samo moralne vrijednosti, uvijek me se doimala kao najopasniji i najčudovišniji od svih mogućih oblika 'volje za propašću', ili barem kao znak najtežeg oboljenja, umora, ozlovoljenosti, iscrpljenosti, osiromašenosti života''.
Mariano nije kršćanin. Ali Mariano je u jednakoj mjeri frigidan, ne posjeduje senzore za eros umjetnosti. Odakle to dolazi? Nemam o tome puno dvojbi: s istog mjesta. Njegov poriv zlovolje prema i-moralnoj umjetnosti sve je samo ne nepovezan s njegovim ''duhovnjačkim'' usmjerenjem, o kojem pak saznajemo jednim klikom na njegov blog; Mariano se, evo, fura na Indiju. Nešto što se zove: Svami Muktananda: "ANTAR ŠRAVANA: PEČAT SVJESNOSTI"; već sam naslov sve kaže o tome da se radi o nekoj svetoj vodici. (Ne vidi me se, ali upravo kolutam očima kao da su loto kuglice.) Zašto je to bitno? Jer Mariano kad npr. čuje da je netko svet ili ''prosvijetljen'', njega ne spopadne smijeh pred redikulstvom osoba koje su same sebe u stanju ozbiljno s tim doživljavati, nego mu to bude simpatično, to ga nadahnjuje, on u tome nalazi vrijednost i ideal. Imamo, elem, posla s gledanjem na svijet kroz određene naočale. Mariano njeguje holističke fatamorgane, pojmove recimo ''astralnosti'', ''Vrhovne Božanske Impersonalne Energije'', ''potpune predanosti svom izabranom Bogu ili Guruu'', ''Svijesti kao Osvjetljenja'', ''Svete Rezonancije'' i sličnih jurodivih sumanutosti (a sve ovo samo u jednom postu). I ne, nemam ništa protiv, neka mu, riječ da bih rekao, svatko ima pravo kultivirati svoje eskapističke iluzije. Problem je samo što on zatim i problematiku umjetnosti promatra kroz tu i takvu prizmu, koja mu muti i onemogućuje čist pogled, goneći ga na mrzilaštvo muza, kroz prizmu tog temeljnog agelastinstva, koje uvjetuje frigidnost spram života (jer važno je ono Vječno, ne ono prolazno) i sljepilo za eros umjetnosti, goneći ga da joj nameće proizlazeće kapriciozne zadaće, s protjerivanjem s područja estetike i apelima na didaktičko dizanje/promoviranje Morala, bodrenje srdaca, punjenje energijom duševnosti. Zato je to bitno: Mariano evo istupa i dijeli pravdu na polju koje ne može biti nespojivije s njegovim idealima svete jurodivosti. (Ne treba sumnjati da bi se zato sjajno razumio s Brodovim ili Karstovim kafkološkim fascinacijama Gartom-svecem .)
05.06.2013. (23:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vilko
Tko o čemu, @pero u šaci o Kafki i Kunderi (što uopće nije loše). U "Umjetnosti romana" sladostrasno sam uživao još prije mnogo godina i do danas nisam odstupio ni milimetar od svega onoga što je Kundera ondje rekao. Još od ranih devedesetih, kad sam kod Ludwiga (tada još Ljudevita) Bauera pohađao radionicu kreativnog pisanja, moji su književno-stvaralački i estetski kriteriji u istom tom umjetničkom ključu, jednako amoralni, floberovski žedni da se "uđe stvarima u dušu" - kad je riječ o OSNOVAMA. Da si moje navođenje referenci - Mikea Leigha, Kena Loacha i Matka Vekića (a mogu sad navesti i Anselma Kiefera, među mnogima) - uzeo ozbiljno, shvatio bi da ja ipak nisam taj na koga se trebaju adresirati misli o drčnome čovi što se trudi shvatiti umjetnost ali mu ne ide pa ne ide. Kao i prije u nekim polemikama, iz mojih riječi ti iščitavaš ono što ja nisam mislio. To je posve legitimno, zato jer su riječi jako siromašne za misli koje se u njih trebaju ugurati pa su putevi prema nesporazumima širom otvoreni pred nama; problem je u tome što ti spram mojih misli uvijek imaš isti odjek: brže-bolje zaključuješ na temeljima vlastitih spoznajnih okvira (kao da izvan njih bespogovorno nema više ničega). Čak sam naveo Grahama Greena (ne zbog Profe, nego baš kanda sam slutio da će gosn Witold naići drumom), u nadi da će se shvatiti da mi je katolička i ina -ička estetika bliska koliko i sirovi rogači od kojih me tjera na povraćanje. Dragi Witolde, jesi li gledao rane filmove Mikea Leigha, ili Loachove "Sweet Sixteen", "Route Irish" ili "My Name Is Joe"? U njima je sve vrlo crno, ali opet ni blizu onom depresivnom Ogrestinom crnilu u "Crvenoj prašini". Leigh i Loach usred pakla slave život, Kafka i Kundera također, dok su Kozarac, Kamov, Ogresta i slični nešto drugo, ne znam točno što, ali sasvim sigurno ne u rangu prvospomenutih. To među njima nije moralno-etička, već duševno-energetska distinkcija. Ti uporno i vazda misliš da ja govorim o moralno-etičkim "kategoričkim imperativima" umjetnosti, dok ja govorim o duševno-metafizičko-energetskim, kastanedijanskim, šamanskim, gurdjieff-ljevskim, da ne kažem ezoteričnim "novim momentima" na koje se Flaubert, Kafka i Kundera uopće ne referiraju, jer spadaju u zweigovski "jučerašnji svijet". A i tvoji mi "registri", kojima se sprdaš mome smislu za humor, mojoj umjetničkoj uskraćenosti i mojoj drčnosti a la Svetozar Vukmanović - Tempo, jednako djeluju kao da pripadaju tom Jučerašnjem Svijetu. Ima jedna anegdota, koja s ovom polemikom nema puno veze, ali me ova polemika na nju podsjetila. Alice Bailey napisala je desetak ili petnaest knjiga ezoterne tematike, na način da joj je tibetanski majstor Djwal Khul sav taj sadržaj telepatski izdiktirao, dok je bio udaljen od nje tisućama kilometara. Carl Gustav Jung pročitao je sve te knjige i njima se oduševio. Pohvalio je Aliceinu bujnu maštu i konstatirao kako je njeno životno djelo odličan dokaz psihoanalitičkih teorija o kolektivnom nesvjesnom iz kojeg svatko može crpiti vrlo domišljate, a ujedno i arhetipske ideje. Sve super, rekla je na to Alice Bailey, samo jedna mala sitnica: kako je moguće da mi kolektivno nesvjesno šalje poštom pakete iz Indije? Hm. Ako vidiš spoznajno-umjetničku razliku između Loacha i Ogreste, između ljudi Jučerašnjeg Svijeta (poput Murtića, Price ili čak i Ljube Ivančića) i ljudi novog spoznajno-civilizacijskog diskursa poput Matka Vekića, ako možeš vidjeti da se tu radi o umjetničkoj EVOLUCIJI, a ne o navijek istim kunderijanskim frazama o umjetnosti, onda ćeš shvatiti o čemu ja to govorim. Umjetnost EVOLUIRA na način da moralni, etički angažman biva u nju ugrađen; nova umjetnost je etična po defaultu, a ne zato jer tako hoće neki zatucani pop. Tu više uopće nije riječ o tome, treba li umjetnost ili ne treba imati etičku komponentu; to pitanje postalo je zastarjelo i nazadno. Meni je mišljenje ili vjerovanje, da umjetnost ne smije imati moralno-etičke preduvjete, već da mora biti slobodna da istražuje dušu stvari, jednako naivno i po samoj strukturi pogrešno kao što je naivno i pogrešno kad ljudi kažu: "Da ima Boga, On ne bi dozvolio ratove." Jer: uopće se ne radi o tome. Tvoj je diskurs jedna pokvarena ploča s (predivnom) Ellom Fitzgerald, dok tamo neki Efterklang i James Blake ispisuju već jednu novu povijest. U toj novoj povijesti posve je nebitno ima li Boga ili nema, mora li umjetnost biti moralna ili mora biti amoralna i t.sl. Nebitno je, jer je evolucija umjetnosti iznjedrila jednu novu platformu koja se ne može iščitavati ili analizirati s pozicija starih svjetonazora.
06.06.2013. (00:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vilko
@pero u šaci - Budale pljuju po onome što ne razumiju, a to je onda strašno banalno i neugodno za čitati. Izabrao si citirati nekoliko pojmova s mog bloga pa si time - poput Cristobala Colona - nabasao na "Ameriku", misleći da ubadaš u "Indiju". Željeti proskribirati koga odlazeći na njegov teren i otamo donoseći "dokaze o zločinu" - pojmove, sintagme i naslove - zaista je nedvosmisleno jadno. Zašto? Zato jer TEK govori nešto o samome "detektivu", a ne o sumnjivcu kog se nadzire. Pojmovi vrijede ili ne vrijede samo u skladu s kognitivnim mogućnostima onih koji trebaju iščitati njihova značenja. Uzmimo sanskrtski pojam advaita (na hrvatskom: nedvojstvo). Poneki će se katolički svećenik krvoločno obrušiti na taj i slične pojmove, posve im oduzimajući bilo kakvu pozitivnu vrijednost, jadan nemajući pojma da je o istoj toj advaiti - samo katoličkom terminologijom - lucidno govorio i sam Toma Akvinski. Gosn Witold ne zna, da su ljudi poput Stefana Zweiga, Franza Kafke i Gustava Meyrinka (simpatizeri i dobri poznavatelji rada Rudolfa Steinera) bilo vrlo dobro ezoterijski i okultno "informirani" (na temelju Kafkine knjige aforizama "Razmišljanja o grijehu, patnji, nadi i pravome putu" Konrad Dietzfelbinger napisao je odličnu rozenkrojcersku knjigu "Kafkina tajna", koja je eonima daleko od dječjeg svjetonazora Maxa Broda). U konačnici, na temelju tvog zadnjeg komentara - koji spominje izraze "jurodiva sumanutost", "eskapističke iluzije", "mrzilaštvo muza", "frigidnost", "holistička fatamorgana" i sl. - zaključujem da netko drugi, a ne ja, ima problema s moralizatorskim svjetonazorom. Samo - kad govoriš o holističkoj fatamorgani, ni ne slutiš da zvučiš jako zatucano. Tvoje linearne intelektualne reference samo su sjenke na zidovima pećine, ali ti mniješ da vidiš cijeli svijet. Da, vidiš. Jučerašnji svijet.
06.06.2013. (01:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Pobogu, pa meni je odavno poznato kako je tebi ''katolička i ina -ička estetika bliska koliko i sirovi rogači'', kao što je i tebi vrlo dobro poznato da mi je to poznato. To sam naveo upravo znajući za tvoj otpor, koji dijelim, da bih ti podvukao da imaš izvjestan zajednički nazivnik: istup ti itekako ima bitne srodnosti s nečime što ti je blisko koliko i sirovi rogači. (Ono kad kažem da dolazi ''s istog mjesta'' kao i kršćanska frigidnost, umor i ozlovoljenost - iz čega, dakako, uvijek slijede i apeli na Moral. I jedno i drugo je, naime, metafizičko do koske... a metafizika je u svojoj imanentnoj agelastiji nužno baš to: ''mrziteljica muza''. Kao što si i sam pokazao zahtjevima na umjetnost da ''ispunjuje čovjekovu dušu'', puni joj moralne baterije, te ju ''nadahnjuje prema Ljubavi'', i sl. )
Pomalo si i k' o gospoja s valunzima u tom variranju energetskom labilnošću, osjetljivošću: kad konzumiraš djela kod kojih je prisutan saint-beuveovski element da te ''utješi, umiri dobrim ponašanjem'', onda bivaš napunjen energijom, a kad taj element izostaje i nema ničega što bi te moralno bodrilo, krijepilo, tješilo - kod Houllebecqua, npr. - ti onda ostaješ ''prazan, satrven, pogažen, demotiviran'' - Krleža te ''satire i poništava'' - mnogi drugi te ostavljaju jadnim i deprimiranim, Vaništa čini izmuženim i bolesnim s fibrom, itd. Mariano, zadaća umjetnosti nije pozitivno i konstruktivno naviještati smisao života i puniti sizife osjećajem da im vrijedi živjeti i dalje kotrljati. Činjenica da ti to tako osjećaš, da imaš titravu potrebu da te se stalno uvjerava kako život (ipak) ima smisla, malo govori o umjetnosti, ali zato ukazuje na zabrinjavajuću oseku nekog fundamentalnijeg, neumoljivijeg i samoniklijeg elan vitala kod tebe, neovisnog o tome puše li trenutno bura ili jugo. A to je kod tebe, znači, funkcija onoga što si danas čitao? Ja mogu razumjeti da fiziološki patiš od tog ''energetskog'' problema, da ti raspoloženje menstruira ciklusno prema hormonima moralne uzdignutosti, pa si u duhu pretjerano up ili down ovisno o tome je li ti se pokazalo nešto dizajuće ili spuštajuće. Ali to bi ipak trebao moći razumjeti kao svoj vlastiti problem, Mariano, a ne nabijati konju umjetnosti samar koji si si ti zamislio kao jahačku terapiju. Ako želiš motivacijske govore, plati ulaznicu pa se nadahnjuj i trepći do mile volje na nekom kič-predavanju kod Nicka Vujičića ili već takvih...
Pojmovi s tvog bloga nisu, Mariano, ni preneseni ovdje s pretenzijom da objasne cjelinu i sav razmah tvog svjetonazora, nego da metonimijski ocrtaju to njegovo ključno svojstvo usmjerenja ka ''spiritualnom'' i ''svetosti'' - svojstvo koje već sami navedeni pojmovi jasno i nedvosmisleno utjelovljuju - a pritom svojstvo nespojivo s oranjem duhovne njive (dojadila mi je riječ ''umjetnost'') koje svoju svrhu, smisao i suštinu nalazi u onome što sam prigodno definirao pomogavši se Kunderom i Flaubertom: ''ući stvarima u dušu''.
Ali, evo, ti ne priznaješ ovdje te ''navijek iste kunderijanske fraze o umjetnosti''. Nije to, stavljaš ruku na srce, možda loše kao neka osnova, odnosno nekad bilo, jer svojedobno si i sam ''sladostrasno uživao'' u tim frazama, uostalom do danas nisi od njih ''odstupio ni milimetar''. Pa što si onda u međuvremenu? Ono što se kaže: moved on; išao si dalje! Nisi ti neki statičan i linearan tip, o, nikako, nego si dinamično dogurao do novih i još boljih spoznaja! Ma da, vrijedi to što nam Kundera tupi, samo - educiraš me - nije svijet na tome stao, dobra je Ella, pero, ali postoje danas već i Efterklang i James Blake!
I mogu ti reći, stvarno se osjetih zastarjelim. Ja živio u uvjerenju da je Flaubert bezvremen, ali ne, Mariano zna bolje, naposljetku je stari Gusta ipak prevaziđen, pripada ''jučerašnjem svijetu'' - treba otkriti ''novu umjetnost''!
U redu, slušam. Koje su to spoznaje posrijedi, što za tebe čini novu paradigmu, za kakve dosege duha figuriraju Efterklang&Blake kao metafora za Flaubertovu&Kunderinu Ellu?
Kad evo s čim ti meni izađeš: a) idealni kafkolog Dietzfelbinger; b) ezoterija, majketi! (Kažem to sad s uskličnikom, ali nisam se puno iznenadio, dakako.)
Ja ovamo pokušavam ozbiljno razgovarati, a ti mi nazad - ezoterijom!
Pa si me se sjetio ispraviti - da zašto ja mislim da ti na umu imaš etiku kao ''kategoričke imperative'' (otkud znaš da mislim?), dok ti zapravo govoriš o ''duševno-metafizičko-energetskim, kastanedijanskim, šamanskim, gurdjieff-ljevskim, da ne kažem ezoteričnim 'novim momentima'''...
Pa ja baš nešto slično i jesam imao na umu da ti imaš na umu - o, Tempo, o mores!
06.06.2013. (15:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Moguće je da ti mene i ne bereš najtočnije u trenucima kad ti se malo sprdam zbog tvog guranja Duhovnog elementa. Skuži, Mariano, problem koji imam s time nije što bi sadržavalo suvišak duha za moj ukus, nego naprotiv - zbog manjka; prepoznajem to Duhovno kao jedno od najboljih očitovanja siromaštva duha. Pratiš? Sve što je mističko i metafizičko i ''onostrano'' - to su na duhovnom polju posla mediokritetska, za bezveznjake, za dileje i/ili lujke. Treba jako nemati duha (ili barem biti jako uneređen u glavi, te s naglašenim eskapističkim porivom) za biti prijemčiv na taj Duhovni žanr metafizičke provenijencije, da ne govorim o kojekakvim misticizmima, new-ageovima i ezoteriji, za što ne mogu naći ljepše riječi od poreza na sujevjerne (a i to sam se potrudio, izbrisavši nekoliko težih riječi koje su mi prvo pale na pamet).
Da neka Alice Bailey koja je napisala ezoterijske knjige što ih joj je ''tibetanski majstor Djwal Khul'' telepatski diktirao, udaljen tisućama kilometara! :D
Držim se za trbuh, stvarno si pišurija jedna, moj Tempo.
A reci, jesi znao da se Luke Skywalker svojedobno uz pomoć Jedi majstora Yode suprotstavio hegemoniji Imperija, a kad ga je zli Palpatine htio dokrajčiti Silom, Lukeov stari Darth Vader se iskupio za prijašnje grijehe ubivši tog svog šefa Palpatinea? Tvoje riječi o tibetanskim majstorima, telepatiji i bujnoj mašti neke Alice nisu ništa manje divlje razuzdane u djetinjastoj fantazmagoričnosti od bujne mašte iz Star Warsa. Ne samo u smislu paranormalnosti, nego, kako da kažem, i u šund smislu...
Jer naravno da su odmah tu i gurui i swamiji i saibabe i ostale babe astralnih projekcija.
Dobar mi je bio naš Osječanin Dario Grgić kad se prisjeća scene na Ohridu u kojoj Allen Ginsberg primjenjuje ''mlaku iskupiteljsku ulogu religije'', zatvarajući oči i deklamirajući kako su ''dva beskraja koja tada ugledamo, onaj unutarnji i ovaj vanjski, jednako veliki''. A Dario si misli: ''pih, tja i pfuj''. To i sam smatram pravom reakcijom, koja vrijedi i za one tvoje ''potpune predanosti svom izabranom Bogu ili Guruu'' itd.... Pih, tja i pfuj i rolajz. Dario evocira i mudar zapis Danila Kiša: ''ne sledi istočnjačke filozofije, ti imaš pametnija posla''.
Pa mi onda, Mariano, plasiraš Steinera i Gurdjieffa i šamane, rozenkrojcere, okultiste i neke tamo ''energije''...
Što je sljedeće što ćeš mi navesti? Alistaira Crowleya? Žiku Slavinskog? ''Aspektika: gnoza četvrte dimenzije'', ''Talismanska magija'' ili ''Integralni Ekskalibur'' - jesu li to naslovi po tvojoj mjeri? Možda publicistika o tajnim društvima i svetom gralu? Mariano, gdje je dno zaumne šunderije koja bi i za tebe već bila suviše ezoterična? Ja čak ozbiljno ovo pitam, jer nakon što si mi preporučio okultizam i šamane stvarno ne znam više što sve od tebe mogu očekivati. Čarobnjak Merlin? Klaunovi iz Mišakove emisije? David Icke, anyone? Sungazeiraš li? Tko zna, možda i ne ideš kod doktora nego vjeruješ u homeopatiju i molitvu? Jesi već nabavio svoj orgonit da te čuva od nečistih sila? Ideš li kod vidovnjaka? Astrologija, jyotish - to ti što znači u životu? Hoćeš li mi izraditi natalnu kartu, pliz? Ne možda Vidovitog Milana, ali evo Vidovitu Alice vidim da pušiš žestoko.
Uh, Tempo, Tempo... loš ti neki taj horoskop.
I ne kažem, bog s tobom, tvoja stvar, tvoj život - dozvoljeno je da pušiš fantazme, da trošiš opijate kakve te volja. Samo, kako bi se netko takav, s takvih svojih misticističkih i svetačkih šund pozicija, smio prihvatiti aršina kojim će mjeriti ozbiljne napore na oranju one njive? To obavezno mora završiti u vidu trivijalizacije. Nametati npr. Flaubertu obavezu da sadrži u svom supstratu ''duševno-metafizičko-energetsku'' potku je kao buniti se Bachu da nije u fugu semplirao refren Eminema ft. Rihanna. Ti si poput fana Ratova zvijezda koji bi tražio od Bergmana da u svoje mračne, spore filmove unese malo živosti s mačevima koji svijetle i malo nadahnjujuće etike.
Ali dosta priče. Sve stane u jednu rečenicu: tvoja ideja da su (nekad se mislilo svevremenski) ''Flaubert, Kafka i Kundera'' u odnosu na svoja zlatna doba sad već ''jučerašnji svijet'', prevaziđeni nekim ''novim momentima'', počiva zaboga na - turbofolk momentima ezoterije i Duhovnosti?!
I rest my case.
06.06.2013. (16:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
gospon profesor
@ Mariano @ pero: bih li, uz vaše dopuštenje, mogao prenijeti vaše komentare na svoj blog na Večernjem?
06.06.2013. (17:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Što se mene tiče, slobodno je; prenosi.
06.06.2013. (18:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vilko
Mogao bi. Tj. možeš. :)
06.06.2013. (19:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
gospon profesor
Hvala!
06.06.2013. (19:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...