gospon profesor
srijeda, 31.10.2012.
Vatikan i volovi
"Što je potpisano, potpisano je", izjavio je Milanović u vezi revizije Ugovora sa Svetom stolicom. " Hrvatska strana se uglavnom toga drži. Možete naprosto raskinuti ugovor, na to kao država imate uvijek pravo, ali to naravno ima svoje posljedice”.
Stoga on kao premijer neće potezati to pitanje.
Neobično je slušati Milanovića kako se čvrsto, gotovo fatalistički, drži onoga što je potpisano. Pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je prilikom jednostranog raskida Kolektivnog ugovora sa sindikatima tvrdio nešto sasvim drugo.
Tada je učitelje, nastavnike i liječnike pozivao na razumijevanje zbog teške ekonomske situacije, poručivao im da "ono što nemamo, nemamo", upozoravao ih da nas "velike riječi i galama neće izvući", te apelirao na njih da se strpe dok se stanje u zemlji ne popravi.
Profesorima se ispričavao što im mora srezati plaće, a na prijetnje nekih čelnika sindikata da će sudskim putem tražiti zadovoljštinu zbog jednostranog raskida Kolektivnog ugovora, odgovorio je huškanjem svojih medijskih kerbera.
Temeljni kolektivni ugovor raskinut je zbog promijenjenih gospodarskih uvjeta. Ugovor s Vatikanom unatoč tome ipak neće biti raskinut. Vlada je jednostrano raskinula Kolektivni ugovor, ne obazirući se na posljedice. Upravo zbog tih posljedica Milanović ne želi ni spominjati, a kamoli dirati Ugovor s Vatikanom.
Zar Milanovića ne zabrinjava činjenica da barata dvostrukim mjerlima?
Vjerojatno ne. On se radije drži one stare: što je garantirano Bogu, ne može biti garantirano i volovima. (T. Klauški)
utorak, 30.10.2012.
Čikaška škola
Pitanje: Koliko ekonomista Čikaške škole je potrebno da se promijeni pregorjela žarulja?
Odgovor: Nijedan. Ako žarulja pregori, za to će se pobrinuti tržište.
četvrtak, 18.10.2012.
Strah i ljudskost
Iz intervjua s psihologinjom Ljubicom Uvodić Vranić:
P: Što mislite - zašto strah za egzistenciju preuzima dominaciju nad ljubavi prema bližnjemu i tko stoji iza takvog slijeda događaja - mediji, politika ili nešto treće?
O: Kukavica umire stotine puta, a hrabar čovjek samo jednom. Svi se mi bojimo gladi i financijske propasti, pitanje je samo ostaje li taj strah veći od naše ljudskosti. Nekima je važno da prežive pod svaku cijenu, neki svoje preživljavanje ne žele platiti gubitkom samopoštovanja i ljubavi prema sebi i drugima.
P: Psihologija danas poznaje novije termine poput 'psihoze čovječanstva', 'političke psihopatologije' ili 'doktrine šoka'. Zašto su sve češći upravo negativni termini?
O: Ustrašenima je lakše vladati. Širenjem priča o tome da je sve strašno i svakim danom sve strašnije ostavlja prostora za manipulacije i sugerira apatiju u kojoj je sve normalno jer je sve suludo.
Ključna rečenica: "...pitanje je samo ostaje li taj strah veći od naše ljudskosti".
Svatko si ga treba postaviti.
nedjelja, 14.10.2012.
Hrvatsko zagorje u 2. svjetskom ratu
Sjećam se iz djetinjstva, davnih ’70-ih, da su stariji ljudi katkad spominjali misterioznu riječ preokret . Rekli bi otprilike nešto kao, …i onda je došel preokret . Na moje pitanje o čemu se radi, obično bi nešto sebi promumljali u bradu i skrenuli temu razgovora, ili bi mi rekli, dečec, još si mali . Nekako sam dokučio da se radilo o godini 1945., a o tome kako je bilo prije nje bi nam u školi pripovijedao narodni heroj Marko Belinić. Kako je pak povijest prije ’45-e izgledala onima protiv kojih je ratovao, nismo čuli ništa. U međuvremenu mi je postalo jasno o čemu je bila riječ, ali općenito govoreći, o tome kako je tijekom 2. svjetskog rata bilo u mom užem zavičaju, Hrvatskom zagorju, imao sam neznatnih spoznaja praktički sve do nedavno, dok nisam pročitao izuzetno zanimljivu knjigu Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. (Plejada, Zagreb, 2012.), autora Filipa Škiljana. Radi se zapravo o proširenoj doktorskoj disertaciji, a autor je, kao što napominje u Predgovoru, nastojao prikazati to traumatično razdoblje što je moguće objektivnije. Moj je dojam da je uvelike uspio izbjeći bilo kakvu ideološku obojanost i opterećenja, i da nam je na raspolaganju vrlo vrijedna studija koja se temelji na arhivskim izvorima i, što je zapravo najzanimljivije, na usmenim iskazima sudionika toga vremena. Autor je doslovce posjećivao ljude u njihovim domovima. Evo što kaže: Bivši partizani su mnogo lakše pristajali na razgovore od bivših pripadnika ustaške vojske i Vražje divizije. Što se tiče domobrana i dezertera, kod njih je razgovorljivost ovisila o naravi… Najkompliciraniji za razgovor bili su pripadnici ustaških i njemačkih jedinica. Bili su prestrašeni, nepovjerljivi i nesigurni u ono što su mislili da ispitivač želi čuti, zatvoreni, a vrlo često i potpuno nepristupačni za pojedine teme. Partizani su, za razliku od njih, vrlo često bili jako razgovorljivi pa su čak ponekad stvarali mitove od vlastitih pobjeda“. Svakom sugovorniku bilo je postavljeno sedamnaest pitanja, primjerice, Sjećanja na prvi dan rata; Povlačenje kraljevske vojske kroz Hrvatsko zagorje; Kako ste doživjeli ulazak Nijemaca u Hrvatsko zagorje; Židovi, Srbi i Romi na području najbliže okolice (njihova sudbina); Kada ste prvi put vidjeli ustaše, a kada partizane; Držanje lokalnog svećenika za vrijeme Drugog svjetskog rata; Dolazak partizana (tzv. preokret) 1945. godine i povlačenje ustaša, domobrana i Nijemaca prema Bleiburgu; Situacija nakon rata – partizanska vlast… Škiljan je razgovarao s trideset i dvoje ljudi rođenih ’20-ih i ’30-ih godina prošloga stoljeća, koji žive širom Hrvatskoga zagorja (navedeni su njihovi inicijali, godina rođenja i mjesto boravka).
Nakon Uvoda, autor nas upoznaje sa situacijom uoči rata, tj. sa socijalnom i gospodarskom slikom, političkim strankama i opredjeljenjima stanovništva. Potom opisuje događaje nakon uspostave NDH, i odnos novih vlasti spram Srba, Židova i Roma. Zanimljiv mi je bio podatak iz fusnote na str. 42.: A.G. (1920.) iz Brezja se prisjeća kako su Židovi bili omiljeni prije Drugog svjetskog rata u stubičkom kraju i ‘kako su svima htjeli pomoći’ što potpuno razbija stereotipnu fašističku predodžbu o Židovima kao lihvarima i pokvarenjacima… Felleri su držali ljekarnu, Weissovi trgovinu sitnim alatom, a Kleinovi trgovinu živežnim namirnicama, a prema iskazima svjedoka nemalo su puta pomagali onima koji nisu imali novaca ne naplaćujući im robu koju su kupovali… . Kako bilo, gotovo svi su likvidirani u koncentracijskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška, a imovinu i gotovinu su, eufemistički govoreći, preuzeli ustaški dužnosnici. U Hrvatskom zagorju također je djelovao koncentracijski logor, i to u Lobor-gradu, baroknom dvorcu obitelji Keglević. Bio je to ustvari tranzitni logor iz kojega se ljude, mahom zatočenice Židovke i Srpkinje, odvozilo u Auschwitz i druge logore smrti. Uvjeti u logoru su bili neljudski, i o tome je mučno čitati.
Autor se nadalje bavi opisom početaka otpora režimu, djelovanjem zapravo malobrojnih komunista, njihovim prvima akcijama, ustaškim represalijama… Tijekom 1942. i 1943. u Hrvatskom zagorju bilo je malo partizanskih napada. Jedan od rijetkih bio je onaj na oružničku postaju u Zaboku, 2. studenoga 1942. Oružnici su taj napad odbili. Ipak, partizani su opljačkali poštu i željezničku stanicu, a na stanici su još zapalili vagon te skladište. Potom dolazi do postupne obnove rada Komunističke partije i do formiranja 2. Zagorskog partizanskog odreda. Detaljno se opisuju partizanske akcije i odmazde ustašâ. To je ujedno i dokaz da ustaše nisu vidjeli samo neprijatelja u onima koji nisu bili Hrvati, već i u svima onima koji nisu mislili kao oni, pa su onda, iživljavajući se na nedužnom stanovništvu kažnjavali čitave krajeve. Jedan od prvih takvih pokolja dogodio se u selu Laz iznad Marije Bistrice. Naime, partizani su ustaše natjerali u bijeg pa su se potonji sljedećeg dana vratili i opljačkali te spalili zaselak Krč. Nekoliko dana kasnije Lazance su terorizirali Čerkezi, ubivši dvadeset i dvoje ljudi, a naročito je stradao zaselak Gabudi. Dakako, bilo je slučajeva kad su partizani odvodili ljude i ubijali ih jer su ih smatrali kolaborantima. Uglavnom, zla vremena.
U zadnjem dijelu knjige, naslovljenom Lice i naličje partizanske pobjede, autor opisuje zbivanja nakon preokreta , Križni put kroz Hrvatsko zagorje i poslijeratno djelovanje tzv. Križara.
Priča o Hrvatskom zagorju u 2. svjetskom ratu nije crno-bijela niti jednostavna. Zločini, bilo ustaški, bilo njemački, bilo partizanski, duboko su se usjekli u zagorsku memoriju. I upravo o tim zločinima vrlo često ovisi i sud današnjih stanovnika Hrvatskog zagorja o ‘komunistima’ ili ustašama. U kraju oko Gornjeg Jesenja partizanski pokret ostao je ocijenjen kao zaštitnički, pošten i častan, a ustaše kao nešto ‘što se nikada više ne smije ponoviti’. U gornjostubičkom kraju za pokolj u Gornjoj Stubici, iako su ga počinile ustaše, vrlo često se terete partizani (budući da su oni bili povod tom pokolju – ubojstvo petorice općinskih službenika…). U Mihovljanu partizani su ostali u uspomeni kao nevjernici koji su srušili crkvu, bez obzira na to što su se ustaše utaborili u njoj, a u Lazu su Čerkezi i ustaše, a posebno bojnik Barišić iz Marije Bistrice, sinonimi za zlo i smrt.
Ovaj kratki informativni tekst tek je poticaj da svatko zainteresiran za tu tematiku posegne za ovom knjigom u kojoj se mogu vidjeti i autentične fotografije iz Zlatara, Donje Stubice, Marije Bistrice, Gornje Šemnice…
Možemo se na kraju složiti s autorom da je istraživanje koje je proveo obavio u zadnji čas, dok su još živi svjedoci. Uspoređivanje njihovih iskaza s postojećom dokumentacijom metoda je koja obećava visok stupanj vjerodostojnosti.
četvrtak, 11.10.2012.
Iz dupeta u glavu
Piše mi jedan komentator na novom blogu: "Razgovarao sam pred koji dan s jednim čovjekom, inače privatnikom. Na sva usta odmah je počeo kritizirati “one na državnim jaslama” od kojih (kako kaže) 'nikakve koristi', koji 'ništa ne zarađuju' i 'samo su teret, krvopije na leđima onih koji stvaraju neku vrijednost i zarađuju'. Slušao sam ga neko vrijeme: ta je 'pjesma' danas uobičajena među privatnicima. Kad se malo ispuhao, upitao sam ga gdje su mu djeca. Kaže: u školi. Upitam ga dalje: Zašto ti djeca nisu kod kuće i zašto ne sjediš s njima i ne učiš ih (preskočio sam ovoga puta namjerno pitanje njegove kompetencije uopće za to)? Pogledao me kao da sam pao s Marsa i odvratio da on nema vremena za to, da radi od jutra do mraka. Velim mu dalje: 'Ako je tako, zašto onda ne unajmiš nastavnike da ti dođu kući i podučavaju ti djecu s obzirom na to da ti i žena nemate vremena za to?' Kaže: 'Pa znaš li ti koliko bi to koštalo, zar nisi nikad uzimao instrukcije za djecu?' Velim: 'OK. Ti jesi uzimao instrukcije za klince i znaš da to baš nije badava. Zašto nisi uštedio taj novac i sam im objasnio gradivo?' Opet priča kako nema vremena, a onda i priznanje da je to davno učio i zaboravio, morao bi se podsjetiti… a tko zna bi li i tada znao… ukratko: bilo mu je jednostavnije uzeti nekoga da mu pouči djecu u onome što nisu shvatila u školi nego da se sam oko toga muči.
Rekao sam mu na kraju: 'Ti ljudi za koje kažeš da su na državnim jaslama i da su ti teret čuvaju tvoju djecu dok ti radiš, tako da se možeš posvetiti svome poslu, pored toga ih u tom vremenu nešto i uče i trude se da nauče, što ti također ne bi stigao, a pitanje je i imaš li dovoljno znanja za to. I sve to rade za plaću koja je puno manja od iznosa koji bi im morao dati da ti dolaze kod kuće svakoga radnog dana i uče ti djecu – iznosa koji teško da bi mogao platiti. Pa jesu li teret ili su ti pomoć? Jesu li ti trošak ili ti omogućuju da radiš taj svoj posao kojim se ponosiš kao onim koji 'stvara novu vrijednost'? Jesu li trutovi na državnim jaslama ili i oni sami kroz obrazovanje tvoje djece stvaraju novu vrijednost?”
Nakon toga uslijedio je muk. A i što bi drugo."
srijeda, 10.10.2012.
Doček profesora-milijunaša
Gimnazijalci dočekali svog profesora -milijunaša napisavši mu na ploču:
"Dragi profesore! Svaka Vam dala! PS. Kad častite?"
Dakle, možete li zamislite sebe da svom profesoru (latinskoga) napišete takvo što? A novine to lijepo prenijele, nek' se vidi zrelost gimnazijalaca iz Belog Manastira.
utorak, 09.10.2012.
Prava, ali ne i dužnosti
Danas sam u jednom gradu vidio jumbo plakat na kojem je nacrtan dječji crtež. Nacrtano je sedam ili osam ljudi, i svaki ima stripovski oblačić iznad glave u kojemu piše riječ PRAVO. A ispod svih njih je velikim slovima napisano: A ONDA? TOLERANCIJA!
Dakle, svi imaju PRAVA, koja treba TOLERIRATI, a u čemu se sastoje DUŽNOSTI, OBAVEZE i ODGOVORNOST, o tome nam plakat ne kazuje ništa.
ponedjeljak, 08.10.2012.
Lakoća nastavničkog posla
Ovo je s foruma na kojem su forumaši omalovažavali rad nastavnika pa je neka učiteljica napisala sljedeći odgovor.
"Hajde ovako: svatko tko misli da je nastavnički posao lagan, neka isproba sljedeću vježbicu.
Uzmi si vremena danas i sroči 5 govora, od kojih svaki treba ispuniti 45 minuta, o bilo čemu, u što se ti osobno dobro razumiješ. Pri tome uzmi u obzir da svoju publiku moraš zainteresirati i motivirati na pažnju, slušanje, razumijevanje i usvajanje tog tvog govora. Naravno, trebaš smisliti i nekoliko zanimljivih zadataka i aktivnosti koje će tvoju publiku potaknuti na sudjelovanje i interakciju.
Sutra ustani, pristojno se obuci i odvozi po gradu 30 minuta do sat vremena, vrati se kući, upali televizor i pojačaj ga. Stani pred televizor i u 45 minuta izgovori taj svoj govor i sve što si pripremio/la tako da govoriš glasnije od televizora. S vremenom postepeno pojačavaj ton televizora (jer učenička pažnja opada i postaju pričljiviji i nezainteresiraniji) te i dalje govori glasnije od televizora. Usput naravno moraš pratiti sve što se na ekranu odvija i program koji gledaš. Kad god netko od ukućana prođe, ti odgovori suvislo na sva njegova pitanja i udovolji svim njegovim zahtjevima.
Naravno, nemoj zaboraviti sve vrijeme biti ugodan i smiren te imati osmijeh na licu kako bi pridonio boljoj atmosferi u prostoriji.
Nakon 45 minuta, uzmi pauzu od 5 minuta, ali tada jako pojačaj ton televizora, kako bi dočarao odmor u školi. Po mogućnosti, neka tvoje dijete nekoliko puta protrči pored tebe ili se potuče s bratom ili sestrom. Ti tada smireno i vješto riješi tu situaciju, tako da svi budu zadovoljni.
Zatim vrati ton na početnu postavku (svejedno glasnije od uobičajene), uzmi svoj drugi pripremljeni govor, zadatke i aktivnosti i ponovi sve u idućih 45 minuta. Opet isti odmor od 5 minuta pa ponovno sve ispočetka, 45 minuta. To radi tako 5 puta zaredom.
Onda pozovi kod sebe susjedu, s kojom imaš neki problem i provedi 45 minuta s njom, smireno i uljudno rješavajući taj problem, objašnjavajući kako i zašto je do njega došlo i predloži kako ga efikasno riješiti.
Kada završiš, opet sjedni u auto i vozaj se po gradu 30 minuta do sat vremena. Vrati se kući, malo se odmori (pitam se, hoćeš li upaliti televizor ili imati snage igrati se sa svojom djecom), zatim sjedni i pripremi 5 novih govora za sutra.
Ponovi ovu vježbu 5 dana zaredom pa mi se javi i reci da li još uvijek vjeruješ da je naš posao lagan.
Eto, to ti je profesorski radni tjedan, bez papirologije, dežurstava, pisanja godišnjih, mjesečnih i operativnih planova, razredništva, planiranja i sveg ostalog. Samo radni tjedan."
petak, 05.10.2012.
Spolni odgoj – britanska iskustva
Uz Dan učitelja, izvadak iz kurikuluma profesora M. Pyhtona.