Sjećam se iz djetinjstva, davnih ’70-ih, da su stariji ljudi katkad spominjali misterioznu riječ preokret . Rekli bi otprilike nešto kao, …i onda je došel preokret . Na moje pitanje o čemu se radi, obično bi nešto sebi promumljali u bradu i skrenuli temu razgovora, ili bi mi rekli, dečec, još si mali . Nekako sam dokučio da se radilo o godini 1945., a o tome kako je bilo prije nje bi nam u školi pripovijedao narodni heroj Marko Belinić. Kako je pak povijest prije ’45-e izgledala onima protiv kojih je ratovao, nismo čuli ništa. U međuvremenu mi je postalo jasno o čemu je bila riječ, ali općenito govoreći, o tome kako je tijekom 2. svjetskog rata bilo u mom užem zavičaju, Hrvatskom zagorju, imao sam neznatnih spoznaja praktički sve do nedavno, dok nisam pročitao izuzetno zanimljivu knjigu Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. (Plejada, Zagreb, 2012.), autora Filipa Škiljana. Radi se zapravo o proširenoj doktorskoj disertaciji, a autor je, kao što napominje u Predgovoru, nastojao prikazati to traumatično razdoblje što je moguće objektivnije. Moj je dojam da je uvelike uspio izbjeći bilo kakvu ideološku obojanost i opterećenja, i da nam je na raspolaganju vrlo vrijedna studija koja se temelji na arhivskim izvorima i, što je zapravo najzanimljivije, na usmenim iskazima sudionika toga vremena. Autor je doslovce posjećivao ljude u njihovim domovima. Evo što kaže: Bivši partizani su mnogo lakše pristajali na razgovore od bivših pripadnika ustaške vojske i Vražje divizije. Što se tiče domobrana i dezertera, kod njih je razgovorljivost ovisila o naravi… Najkompliciraniji za razgovor bili su pripadnici ustaških i njemačkih jedinica. Bili su prestrašeni, nepovjerljivi i nesigurni u ono što su mislili da ispitivač želi čuti, zatvoreni, a vrlo često i potpuno nepristupačni za pojedine teme. Partizani su, za razliku od njih, vrlo često bili jako razgovorljivi pa su čak ponekad stvarali mitove od vlastitih pobjeda“. Svakom sugovorniku bilo je postavljeno sedamnaest pitanja, primjerice, Sjećanja na prvi dan rata; Povlačenje kraljevske vojske kroz Hrvatsko zagorje; Kako ste doživjeli ulazak Nijemaca u Hrvatsko zagorje; Židovi, Srbi i Romi na području najbliže okolice (njihova sudbina); Kada ste prvi put vidjeli ustaše, a kada partizane; Držanje lokalnog svećenika za vrijeme Drugog svjetskog rata; Dolazak partizana (tzv. preokret) 1945. godine i povlačenje ustaša, domobrana i Nijemaca prema Bleiburgu; Situacija nakon rata – partizanska vlast… Škiljan je razgovarao s trideset i dvoje ljudi rođenih ’20-ih i ’30-ih godina prošloga stoljeća, koji žive širom Hrvatskoga zagorja (navedeni su njihovi inicijali, godina rođenja i mjesto boravka).
Nakon Uvoda, autor nas upoznaje sa situacijom uoči rata, tj. sa socijalnom i gospodarskom slikom, političkim strankama i opredjeljenjima stanovništva. Potom opisuje događaje nakon uspostave NDH, i odnos novih vlasti spram Srba, Židova i Roma. Zanimljiv mi je bio podatak iz fusnote na str. 42.: A.G. (1920.) iz Brezja se prisjeća kako su Židovi bili omiljeni prije Drugog svjetskog rata u stubičkom kraju i ‘kako su svima htjeli pomoći’ što potpuno razbija stereotipnu fašističku predodžbu o Židovima kao lihvarima i pokvarenjacima… Felleri su držali ljekarnu, Weissovi trgovinu sitnim alatom, a Kleinovi trgovinu živežnim namirnicama, a prema iskazima svjedoka nemalo su puta pomagali onima koji nisu imali novaca ne naplaćujući im robu koju su kupovali… . Kako bilo, gotovo svi su likvidirani u koncentracijskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška, a imovinu i gotovinu su, eufemistički govoreći, preuzeli ustaški dužnosnici. U Hrvatskom zagorju također je djelovao koncentracijski logor, i to u Lobor-gradu, baroknom dvorcu obitelji Keglević. Bio je to ustvari tranzitni logor iz kojega se ljude, mahom zatočenice Židovke i Srpkinje, odvozilo u Auschwitz i druge logore smrti. Uvjeti u logoru su bili neljudski, i o tome je mučno čitati.
Autor se nadalje bavi opisom početaka otpora režimu, djelovanjem zapravo malobrojnih komunista, njihovim prvima akcijama, ustaškim represalijama… Tijekom 1942. i 1943. u Hrvatskom zagorju bilo je malo partizanskih napada. Jedan od rijetkih bio je onaj na oružničku postaju u Zaboku, 2. studenoga 1942. Oružnici su taj napad odbili. Ipak, partizani su opljačkali poštu i željezničku stanicu, a na stanici su još zapalili vagon te skladište. Potom dolazi do postupne obnove rada Komunističke partije i do formiranja 2. Zagorskog partizanskog odreda. Detaljno se opisuju partizanske akcije i odmazde ustašâ. To je ujedno i dokaz da ustaše nisu vidjeli samo neprijatelja u onima koji nisu bili Hrvati, već i u svima onima koji nisu mislili kao oni, pa su onda, iživljavajući se na nedužnom stanovništvu kažnjavali čitave krajeve. Jedan od prvih takvih pokolja dogodio se u selu Laz iznad Marije Bistrice. Naime, partizani su ustaše natjerali u bijeg pa su se potonji sljedećeg dana vratili i opljačkali te spalili zaselak Krč. Nekoliko dana kasnije Lazance su terorizirali Čerkezi, ubivši dvadeset i dvoje ljudi, a naročito je stradao zaselak Gabudi. Dakako, bilo je slučajeva kad su partizani odvodili ljude i ubijali ih jer su ih smatrali kolaborantima. Uglavnom, zla vremena.
U zadnjem dijelu knjige, naslovljenom Lice i naličje partizanske pobjede, autor opisuje zbivanja nakon preokreta , Križni put kroz Hrvatsko zagorje i poslijeratno djelovanje tzv. Križara.
Priča o Hrvatskom zagorju u 2. svjetskom ratu nije crno-bijela niti jednostavna. Zločini, bilo ustaški, bilo njemački, bilo partizanski, duboko su se usjekli u zagorsku memoriju. I upravo o tim zločinima vrlo često ovisi i sud današnjih stanovnika Hrvatskog zagorja o ‘komunistima’ ili ustašama. U kraju oko Gornjeg Jesenja partizanski pokret ostao je ocijenjen kao zaštitnički, pošten i častan, a ustaše kao nešto ‘što se nikada više ne smije ponoviti’. U gornjostubičkom kraju za pokolj u Gornjoj Stubici, iako su ga počinile ustaše, vrlo često se terete partizani (budući da su oni bili povod tom pokolju – ubojstvo petorice općinskih službenika…). U Mihovljanu partizani su ostali u uspomeni kao nevjernici koji su srušili crkvu, bez obzira na to što su se ustaše utaborili u njoj, a u Lazu su Čerkezi i ustaše, a posebno bojnik Barišić iz Marije Bistrice, sinonimi za zlo i smrt.
Ovaj kratki informativni tekst tek je poticaj da svatko zainteresiran za tu tematiku posegne za ovom knjigom u kojoj se mogu vidjeti i autentične fotografije iz Zlatara, Donje Stubice, Marije Bistrice, Gornje Šemnice…
Možemo se na kraju složiti s autorom da je istraživanje koje je proveo obavio u zadnji čas, dok su još živi svjedoci. Uspoređivanje njihovih iskaza s postojećom dokumentacijom metoda je koja obećava visok stupanj vjerodostojnosti.
Post je objavljen 14.10.2012. u 20:07 sati.