gospon profesor
utorak, 31.01.2012.
Anglizmi, a ne Žikina dinastija
Čitajući o Gundulićevom Osmanu, učenici u svakom razredu rečenice u kojima se spominje "putovanje Kazlar-age", riječ "age" čitaju kao da se radi o anglizmu, dakle, "ejdž". Inače, srbizme ne primjećujem već godinama, čak su prestali koristiti "izvinite", dakle, pravi problem su anglizmi, a ne Žikina dinastija. Ali, zapravo se ne bojim za hrvatski jezik.
petak, 27.01.2012.
On je ZA
srijeda, 25.01.2012.
Platon na akciji!
Platonovi tekstovi, jeftino, navali narode! Samo 19,90 kuna!
petak, 20.01.2012.
Ususret referendumu
O ulasku Hrvatske u Europsku uniju "razgovara" se u javnosti uglavnom na dva načina. Prvi način EU dosljedno demonizira, a ilustrirat ću ga dijelom pisma što mi ga je poslao jedan angažirani vjernik-laik: "EU ovakva kakva je sada je iluminatsko-masonska tvorevina! Dakle, tu je sve loše. Male države gube suverenitet, financijsku neovisnost, dobivamo dužničko ropstvo, duhovno-moralnu destrukciju: gay brakove, legalizaciju eutanazije i prostitucije; uskoro će se Turci, Bugari, Marokanci naseljavati po našim otocima i odlučivati o svim bitnim pitanjima na lokalnoj razini, Talijani će i nadalje izlovljavati našu ribu, uvozit ćemo mlijeko, krumpir, goveda, pajceke... ne zato jer nismo sami to sposobni proizvesti, nego jer postoje kvote koje nam to nameću… to je grozota pustoši! To su luđaci u odijelima i kravatama… Inteligentni zli ljudi nadahnuti od Sotone vode ovaj svijet. Zato kažem, 'ajmo glasati protiv…".
Ovakav diskurs nije neuobičajen; prosurfa li se forumima, blogovima i komentarima ispod tekstova vezanih uz tematiku EU, ovakvi ili slični zaključci nisu iznimka nego pravilo: u EU je baš sve loše, nema ničega pozitivnoga (ili se ignorira); osim toga, alternativa neulasku, ako se i nudi, također je prepuna općih mjesta, nekakva maglovita neovisnost, kao da već dvadeset godina nismo neovisni pa eto gdje smo… Drugi način govora o EU je političko-birokratsko-medijski i prožet je frazama o bajoslovnim pretpristupnim fondovima, o mogućnosti sukreiranja europske politike, o zdravoj konkurenciji, golemom tržištu i nižim cijenama, o nestanku granica i većoj mobilnosti ljudi i robâ, o prednostima studiranja na europskim sveučilištima, o interkulturalnom dijalogu i pristupanju klubu uređenih civiliziranih zemalja, o konačnom bijegu s Balkana i povratku u Europu koje smo zapravo oduvijek dio, o povijesnoj prilici i mogućnosti kupnje Plavca u Francuskoj, itd.
Ovakav diskurs je uobičajen u istupima mainstream političara i pripadnika društvene elite, bez obzira na to jesu li lijevi ili desni: ističu se isključivo prednosti ulaska u EU, vrlo rijetko se govori o nedostacima, masone & vraga da i ne spominjem. Zbunjenost nastupa kad se prvima postavi pitanje: pa, ako su u EU na vlasti anacionalne sotonjare, topla braća i masoni, kako to da su HDZ & pape & vatikanska administracija & Hrvatska biskupska konferencija & kardinal Bozanić ZA ulazak RH u EU? Primjerice, prethodni papa Ivan Pavao II., tijekom posjeta 5. lipnja 2003., izjavio je i ovo: "Hrvatska je nedavno predala zahtjev da postane sastavni dio… velike obitelji europskih naroda. Ne mogu ne očitovati želju da se uspješno ostvari ta težnja". Ili, Vjesnik, 5. lipnja 2011.: "Ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice Federico Lombardi ustvrdio je da papa Benedikt XVI. podržava ulazak Hrvatske u EU". Da zabuna bude veća, projektu EU se protive i neki britanski političari, i to upravo zato jer ga (intimno) smatraju "vatikanskom zavjerom" (budući da su ideju ujedinjene Europe nakon 2. svjetskog rata promovirali političari praktični katolici)! Dakle, na desnici vlada stanovita konfuzija.
S druge strane, ni na ljevici nema jedinstvene platforme: najartikuliraniju kritičku analizu protiv ulaska u EU pročitao sam u lijevo orijentiranom Zarezu; u dva prošlogodišnja temata detaljno je ukazano na brojne uistinu problematične aspekte (ponajprije ekonomske) ulaska u EU. Ono što mi se svidjelo u njihovom pristupu jest racionalna, prizemljena, argumentirana raščlamba, lišena povišenih tonova, a to je upravo ono što je u većem dijelu "razgovora" o EU u protekla dva desetljeća izostalo. Praktički svih ovih godina nije bilo nikakvih okruglih stolova gdje bi se sučelili predstavnici jednih i drugih pa lijepo natenane, iz tjedna u tjedan, iznosili svoje argumente pred narodom. To se, dakako, moglo organizirati, ali se nije, a sad je prekasno. Sad imamo situaciju u kojoj, govorit ću u svoje ime, ne znam dovoljno. Je li Europa "monstrum koji svira Mozarta" (Krleža), ili je "nedovršeni projekt" (Žmegač) čijem bismo ostvarenju trebali i sami pridonijeti? Hoće li nas "zbijanje redova" Zapadne uljudbe zaštititi od Istočne "žute opasnosti" (gospon Šafranek), tj. "kapitalizma s azijskim vrijednostima" (Žižek), ili je EU trojanski konj privatnih korporacija?
Vjerojatno sve pomalo, i daleko, daleko, daleko više… dobroga i lošega.
nedjelja, 08.01.2012.
Žene i čišćenje
Jeste li primijetili da su među češćim reklamama na televiziji one za kojekakve proizvode za čišćenje? Osim što im se, tim proizvodima, nikad ne dive muškarci (hm, njih zapravo u tim reklamama i nema, osim kakvog zmazanog maminog zlata koje je dotrčalo s igrališta i onih mišićavih animiranih "mistera"), zajedničko im je da se njihova primjena predstavlja u ionako aseptičnim prostorima: na kilometre se vidi da u tim sretnim, besprijekorno uređenim domovima uvijek obasjanima zrakama sunca sve već blista; od prašine nema ni p, od mrlja ni m, jedino u WC školjci, i to kad se pogleda pod sitnozorom, žive neobična stvorenja, neki mali monstrumi, ljigava čudovišta, zla bića nalik likovima izvanzemaljaca iz stripova crtanih 50-ih godina. Ona su prikazana kao neki podmukli podstanari, uljezi koji nam rade o zdravlju, dakle o glavi. I onda zgodna kućanica, nalik jednoj od onih stepfordskih supruga, teško odredive dobi, s kojom bi se trebale poistovjetiti sve gledateljice pred malim ekranima, poput revolverašice hvata plastičnu bocu sa sredstvom za čišćenje – u biti otrovom – i zalije sve zakutke toaletnog stolca, potamanivši tako zle horde mikroba. To što je ostatak stana aseptičan znači da je, sugeriraju nam kopirajterski magovi, postupak primijenjen i na nj: za svaku površinu u stanu postoji odgovarajuće sredstvo za čišćenje – u biti otrov. Jer, ne preporuča se uporaba gumenih rukavica bez veze, premda o tome možete doznati samo usmenom predajom.
Dezinficirana WC školjka predstavlja tako konačnu pobjedu, upravo trijumf uspješne domaćice: nakon što je istrijebila bakterije u kuhinji, pokokala grinje u tepihu i madracima, anihilirala spore i plijesni po kutovima sobâ i masakrirala bacile po kvakama i tipkovnici PC-ja, može se, nakon što se istuširala natrljavši se šamponom u kojemu ima, primjerice, natrij lauril sulfata, formaldehida, parabena i drugih kemikalija – u biti otrova – lijepo razboljeti. Ako pretjeruje, dakako. A na što nas drugo reklame – iza kojih u ovom slučaju stoji industrija sredstava za čišćenje – potiču nego da pretjerujemo? Pobijemo li kakvim dezinficijensom, kako se bombastično reklamira, 99,99 posto – to bi žensku populaciju koja je ciljana skupina valjda trebalo oboriti s nogu – SVIH mikroorganizama s kojima živimo, pobit ćemo i 99,99 posto onih među njima koji su KORISNI za nas i naše zdravlje. Dobar dio ih je neutralan, ali čak i oni koji jesu štetni indirektno (naravno, ukoliko se prekomjerno ne razmnože i ojačaju) su dobri za nas jer jačaju naš imunološki sustav.
A propos "prekomjernog razmnožavanja": do njega, paradoksalno, upravo i može doći ukoliko se pretjerano čisti, jer i mikrobi razvijaju otpornost na sredstva za čišćenje: najjači prežive, mutiraju i prenose otporni gen na sljedeću generaciju. Inače, pitanje zašto, kad je riječ o ravnopravnosti spolova, o toj ravnopravnosti baš i nema govora kad se radi o čišćenju, vrlo je zanimljivo. Zaista, zbog čega muškarci u pravilu manje mare za pospremanje od žena? Kakav je odnos spolova prema prljavštini? Retoričko pitanje: tko je lakše podnosi ili čak ignorira? Antropološko-sociološko-psihološka analiza bi nas mogla daleko odvesti (čistoća i red se u svim društvima dovode u vezu sa svetim, pravilnim, dobrim…); za one koje je tema zaintrigirala, preporučam knjigu kulturalne teoretičarke Laure Kipnis, Ženska psiha – Prljavština, seks, zavist, ranjivost (Algoritam, 2009.) čije se prvo poglavlje bavi upravo odnosom žena spram prljavštine. Možda ima nešto u autoričinoj ironičnoj dilemi: " Da budemo posve iskreni, nije jasno je li pravi kućanski problem između spolova to što muškarci neće čistiti ili to što žene hoće". Dilema je ironična posebice pristupimo li joj iz feminističkog motrišta: naime, čini se da unatoč višedesetljetnoj više ili manje uspješnoj kampanji za ravnopravnost i unatoč nesumnjivim pomacima u raznim sferama, žene i dalje čiste, peru i pospremaju – vidimo to i po reklamama – više nego muškarci. Vješto osmišljene reklame samo tjeraju vodu na taj mlin – subliminalna sugestija glasi: "Ako i tvoj stan i tvoje rublje, draga moja, ne budu izgledali ovako, ako TI SAMA ne budeš izgledala ovako, nešto nije u redu s tobom kao domaćicom, suprugom, majkom i ženom! Stoga, kupi ovo fantastično sredstvo za čišćenje, ovaj pjenušavi šampon, i primi se posla!" Brini o sebi.
četvrtak, 05.01.2012.
Ukidanje ocjena na polugodištu?
Čitam u Vjesniku najavu da će se ukinuti ocjenjivanje na polugodištu. Nego, zanimljiva mi je reakcija ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje Vinka Filipovića koji se slaže s najavom ukidanja.
»Moje 17-godišnje iskustvo rada u školi upućuje na poželjnost ukidanja određenih administrativnih normi koje više nemaju nikakvo racionalno opravdanje. Činjenica je, naime, da su odgojno-obrazovna razdoblja u kalendaru asimetrična po trajanju. Prvo polugodište je nekoliko tjedana kraće od drugoga i u tom razdoblju, prema postojećem pravilniku o ocjenjivanju, učitelji su dužni iz svakog predmeta ocijeniti učenika iz po nekoliko elemenata. Vrlo se često događa da su u problemu kako ispuniti obvezu iz pravilnika, a istodobno realizirati predviđene programe za to polugodište«, kaže Filipović.
Smatra da zaključivanje ocjena na kraju prvog polugodišta nema svoje realno utemeljenje, jer je zaključna ocjena na kraju godine rezultat svih ocjena tijekom nastavne godine, čime ocjena na polugodištu postaje - irelevantna.
Uz to, dodaje, današnji sustav informacija koje roditelji mogu dobiti o trenutačnom uspjehu djeteta naprosto čini nepotrebnom ovu vrstu u nekim ranijim vremenima jedine informacije o stanju ocjena. »Ukidanjem zaključne ocjene na polugodištu nastavna godina dobila bi kontinuitet i učitelji bi mogli puno lakše isplanirati realizaciju programa, kao i ocjenjivanje učenika«, zaključuje šef Agencije za odgoj i obrazovanje.
Hm, zanimljivo kako je sa svim tim razmišljanjima u javnost izašao baš nakon što je nova prosvjetna vlast najavila spomenuite promjene. Ne sjećam se da je u tom smislu ikada išta spomenuo.
utorak, 03.01.2012.
O kupanju i higijeni
Časopis Preporod br. 10 iz listopada 1911. donosi sljedeću preporuku:
Kupelji svakomu zdravomu preporučujemo. Poslije ručka ne kupaj se bar dok ne prođe dva sata. Najmanje se svakih 14 dana okupaj i operi sapunom: ako je moguće operi i kosu. Poslije kupelji valjano se obriši, naročito kosu, nijesi li imao pokrivenu glavu nepomočnom kapicom. Kad se okupaš u hladnoj vodi izvan kuće, ogrni se valjano i odmah pođi kući. Naročito se preporučuje da se ljeti dnevno u hladnoj vodi kupaš. Ne kupaj se ako voda nije bar 18 Celzijusa topla. Ne kupaj se ako se dobro ne osjećaš (kašlješ, imadeš proljev i slično). Vruć ne ulazi u hladnu vodu.
