Čitali smo neki dan kako je krupna domaća politička zvjerka ustrijelila nedužnog domaćeg apolitičnog medvjeda, što je nekima među nama teško shvatiti. Sjetio sam se da sam svojedobno o dotičnom lovcu napisao tekst u kojem sam analizirao njegovu pojavu u dnevnim novinama, a povodom kandidature za predsjednika države. Ovo smaknuće "iz zabave" jednog šumskog Božjeg stvorenja koje je išlo za svojim poslom samo potvrđuje ono što sam tada napisao. Evo tog teksta:
Lep kao greh
Dok sam prijepodne ispijao kavu ispred Vrapčića, dokono sam listao današnji primjerak Večernjeg lista, ne sluteći da ću u njemu naići na članak kakav bih očekivao, recimo, u Gloriji, a ne u respektabilnoj dnevnoj novini kakvom Večernjak-bezgrešnjak zacijelo samoga sebe smatra.
Na lijevoj stranici, ispod „romantičnog“ naslova kakvog se ne bi postidjela ni Moja sudbina (ili tajna?), fotografija je odraslog muškarca na nekakvom besmislenom prijevoznom sredstvu, križancu traktora Tomo Vinković i dječjeg motocikla. Muškarac na tom čudu liči na podbuhlog, odebljeg wannabe dvojnika Georgea Clooneyja (što će možda netko shvatiti kao kompliment, ali nije!). Izraz na licu tog zrelog čovjeka odaje zadovoljstvo što upravlja tako zgodnim vozilom koje je netko dizajnirao valjda za zabavu uspješnih pedesetogodišnjaka koji su u duši, kako je to krasno, ostali avanturama skloni dječaci.
A avanturama je gospodin Nadan Vidošević, saznajemo odmah na početku tog sladunjavog i ulizivačkog teksta, bio sklon od rane mladosti. Autor nam dočarava kako je taj, meni inače posve nezanimljiv čovjek, 1977. godine, „kada je snijeg prekrio grad pod Marjanom“, pošao s prijateljima, „nekoliko golobradih splitskih mladića“, „u avanturu osvajanja snijegom zametenog najvišeg vrha Mosora”. Opis nastavlja u stilu hagiografske publicistike: gradski mulci koji su s entuzijazmom krenuli „iskušati sposobnosti snalaženja u uvjetima u kakvim dotad nikad nisu bili”, okusiti “okrutnost Splitu najbliže planine” i “pod čizmama osjetiti dubok snijeg”, dozvat će negdje iz podsvijesti sliku hrabrih omladinaca koji prkose elementima, naročito kad im je „kamenjar prekriven dubokim snijegom… pokazao zube i izlet pretvorio u agoniju” nakon što je jedan od njih uganuo nogu, a ostali odlučili „da će ozlijeđenog prijatelja nositi na leđima preko planine do Dugopolja”.
Priča se nastavlja u maniri osrednje školske zadaće, znate ono kad učenik piše na način za koji misli da se profesoru sviđa, s mnoštvom otrcanih sintagmi: „S Mosora su sišli u mrklu noć, umorni i promrzli zakucali na vrata prve kuće na koju su naišli, nadajući se da će im nepoznati domaćini pružiti gostoprimstvo, dopustiti da se malo odmore i okrijepe toplim napitkom prije povratka u Split. Nisu pogriješili u procjeni gostoljubivosti Kotlanica, koja ih je stajala prvog mladenačkog pijanstva i još niza nevolja koje im je ono prouzročilo do povratka slatkom i toplom domu”. Slatkom i toplom domu. Za ovo snižavam ocjenu.
Tu se u konstruiranje vlastitog lika i djela uključuje i glavni akter, Nadan Vidošević. S vedrom nostalgijom prisjeća se svoje mangupske mladosti: „Ljudi su nas srdačno primili u kuću, ponudili nam jelo, a poslije toga nazdravili su nam crnim vinom iz bukare. Svaki gutljaj tog vina grijao nam je tijelo, pa smo od te miline zaboravili da u ispijanju trebamo imati granice.
Crno vino udarilo nam je u glavu, a put od sela u Dugopolju do ceste koja vodi za Split, gdje smo trebali sačekati autobus, po mrkloj zimskoj noći bio je dulji od uspona na Mosor. Upadali smo iz vrtače u vrtaču, a vrhunac je bio kada smo pred sobom ugledali bazen pun snijega.
Zaletili smo se u njega i ne sluteći kakvo će nas iznenađenje dočekati. Upali smo svi u njega i ne znajući da nismo u snijegu, nego u bazenu punom gašenog vapna. Bili smo bijeli od glave do pete, odjeća i kosa natopljeni vapnom. Takvi smo i još malo pod gasom došli našim kućama u Split”.
Riječi su to čovjeka koji bi želio postati predsjednikom države. Našim predsjednikom. Shvaćamo i to da ga autor teksta nastoji oponašati, odatle onaj „slatki i topli dom“.
Kao što sam već spomenuo, praktički do jučer bio mi je taj čovjek posve nezanimljiv i gotovo nepoznat. Negdje sam pročitao da su navodno srpske novinarke svojedobno izjavile da je „lep k'o greh“. Hm. Nemoguće mi je gledati muškarca ženskim očima, ali valjda se nađe i takvih kojima je Nadan Vidošević lijep.
No, budući da sebe smatra dovoljno kvalitetnim da predstavlja sve nas skupa, nastavio sam čitati. Spomenuo sam „romantični“ naslov a la Glorija: „Vidošević privatno - cijeli život ljubio je samo Inu”. To je tako lijepo rečeno. A još ljepše je ono što slijedi: “Dvadeset je sedam godina braka iza Nadana i njegove Ine. (Čak ni u Storyju nisu ovoliko sladunjavi, g.p.) Upoznali su se u splitskoj gimnaziji gdje su išli u isti razred, a počeli su hodati tek pred maturu. Njihov prvi ‘sudar’ zaista je bio romantičan i neobičan. Nadan je sa svojim ‘spačekom’ pošao na vaterpolski trening, a Ina prijateljici. Sreli su se na ulici blizu starog Hajdukova placa i ...?”, zastaje u ključnom trenutku autor, majstor napetosti, i prepušta riječ protagonistu: “Ja nisam otišao na trening, a ona prijateljici. Završili smo na Marjanu. I tako je počela naša ljubavna priča”. Poštedjet ću vas opisa proslave rođendana na “zadnjem sjedištu moga auta”, na kojem su, “tek kada smo došli na ‘sigurno’ mjesto”, šeretski poantira N.V., “zajedno ugasili sve svijeće na torti”. Aferim, majstore!
Zatim saznajemo kako ovaj čovjek, „besprijekorne poslovne biografije“ (hm, a na forumima sve bruji…) u osnovnoj školi nije baš bio besprijekoran jer je, priznaje, „pao na polugodištu petog razreda“, pa je „trčao oko stola ispred oca“. No, pametan kakvim ga je dao dragi Bog, to ga je iskustvo „prvog školskog mangupluka“ potaknulo da se „uozbilji“ i da taj isti razred prođe s - čistom peticom! Wow! That's the spirit!
I dalje grdeći imidž simpatičnog mangupa, sugerirajući nam kako je eto svašta u životu prošao pa će nas znati voditi, opisuje kako ga je „klapa… vodila svugdje osim u školu“. „I to je dobro bilo, nije mi žao zbog toga. Izvukao sam pouku iz toga. Sedmi i osmi razred završio sam s odličnim uspjehom tako da sam se bez problema upisao u gimnaziju.“ Čestitamo!
Ostatak teksta pročitajte sami. Izdvojio bih još jedino epizodu u kojoj je mladi Nadan pokazao svoje liderske sposobnosti i spremnost da se izloži riziku. Evo što je „kroz smijeh“ ispričao novinaru: „Ravnatelj gimnazije trebao je svim učenicima potpisati potvrde kojim su učenici dobivali besplatni prijevoz. Ne znam zbog čega je to odugovlačio i postojala je realna šansa da zbog nepotpisanih potvrda učenici taj mjesec ne dobiju besplatan prijevoz. Odglumio sam ravnatelja i umjesto njega potpisao sve potvrde, kolege i ja smo dobili besplatan školski prijevoz. Međutim, brzo se otkrilo što sam uradio, prijetilo mi je isključenje iz škole, ali uslijedio je oprost i ja sam se 'popravio'“. No comment. Ne znam zašto je riječ „popravio“ stavljena pod navodnike.
Ovaj primjer navodno genijalnog početka predsjedničke kampanje popraćen je i mnoštvom fotografija: N.V. na čudnom vozilu, N.V. trči za kravom i teletom, N.V. je uhvatio tele dok krava zbunjeno gleda, N.V. s Dinom i Tonyjem, N.V. među radnicima, N.V. među ratnicima, N.V. među sportašima, N.V. s voljenom ženom, prijateljima, rođacima… Ja, N.V., sam tako lijep, pametan, uspješan, snalažljiv, i jednostavno sam najbolji izbor za predsjednika Republike Hrvatske.
Jedno je sigurno. Moj glas je nakon ovoga izgubio.
| < | svibanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery