gospon profesor

subota, 29.01.2011.

Cvetak zanovetak

Prije gotovo dvije godine objavio sam tekst I know it's only TURBOFOLK, but I like it!

Budući da ovih dana čitam o ideji da u Hrvatskoj nastupi Svetlana "Ceca" Ražnatović, pomislio sam da ga repostam jer, nažalost, nimalo nije izgubio na aktualnosti.

I know it's only TURBOFOLK, but I like it!

Koka-kola, Marlboro, Suzuki,
Diskoteke, gitare, buzuki,
To je život, to nije reklama,
Nikom nije lepše nego nama.


Negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća počeo sam primjećivati kako u srednjoj školi koju sam polazio sve više mojih kolegica i kolega – a radilo se nota bene o kajkavskom kraju – sluša srpske i bosanske narodnjake. Koliko se sjećam, među ondašnjim srednjoškolcima iznimno su popularni bili Miroslav Ilić (Pozdravi je pozdravi, volim je ko pre, eh da mogu poslati joj suze, suze bi joj rekle sve…), inače apsolutna legenda, zatim „bosanski Alen Delon“ Halid Bešlić (Neću, neću, dijamante, suho zlato, brilijante, ni safire, nit' rubine, samo ona da ljubi meeee…), pa Hanka Paldum (Voljela sam oči zelene, voljela sam oči nevjerne…), Nedžad Salković (Ne klepeći nanulama, dok silaziš sa čardaka…), Mitar Mirić (Živela, živela ljubav, kažimo sada u glas, prokleti, prokleti bili, svi koji rastave nas…), Nazif Gljiva (Nije meni što sam ranjen sad, nit što moram umrijeti mlad, već što drage nema iz sokaka, da zaliječi rane u junaka…), Marinko Rokvić, Himzo Polovina, Vesna Zmijanac…, i, naravno, jedna i jedina, Lepa Brena (Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol… (1981.), Mile voli disko, disko, a ja kolo šumadijsko… (1982.), Sitnije, Cile, sitnije, pokaži mi najbitnije… (1983.), da spomenem najveće njezine hitove tih godina koji su dezorijentiranim jugoslavenskim masama pomagali da zaliječe tugu zbog odlaska najvećeg sina naših naroda i narodnosti).

Budući da je mene osobno više potresla smrt Johna Lennona (»E, jesi čuo da je ubojica imao sa sobom Lovca u žitu?«), i budući da sam tada znao nabrojati sve pjesme sa svih albuma skupine The Doors u bilo koje doba dana ili noći (»Treća stvar na drugoj strani Morrison Hotela je Queen of the Highway!«) , a engleski sam brusio prevodeći stihove poema Celebration of the Lizard (The snake was pale gold, Glazed and shrunken…) i An American Prayer (Shake dreams from your hair, My pretty child, my sweet one… Što li je Jim htio reći?), bio sam svjetlosnim godinama udaljen od svijeta i svjetonazora vršnjaka koji su se ložili na Almu Ekmedžić. Ipak, s obzirom na dobar sluh i nemogućnost da se u potpunosti akustički izoliram od sve prisutnijeg i sve agresivnijeg istočnjačkog melosa, popamtio sam brojne numere, čemu je naročito pridonio boravak u JNA gdje prvih šest mjeseci nisam čuo ne rock glazbu nego niti obične zabavnjake. Za doručak (»Danas konzerva ovčetine iz 1972.!«), ručak (»Boranija, peti dan za redom!«) i večeru (»Ćufte sa spanaćem u paradajz-sosu!«) na pisti smo, čekajući smotru (»Čivša motra, opet smotra«, psovali su Kosovari) slušali jedino i isključivo repertoar koji je odgovarao Di-džeju, desetaru Bratoljubu Pantiću iz Surdulice, a kako tada i do walkmana nije bilo baš jednostavno doći, uz sve oblike fizičkog i psihološkog terora koji sam podnosio (»Je li bre VOJNIČE, kako ti to stoje OPRTAČI?! Na šta, bre, ličiš, BRE?! Idi trkom do komande, proveri jesam li tamo!«), morao sam podnositi i stihove poput Pusti da te mole, al' zapamti jedno, davala, ne davala, umreće se jednom… (V. Zmijanac).

Teško mi je bilo tih osamdesetih proniknuti u umove mladih kajkavaca koji su po klijetima i kućama, za rođendane i Nove godine, uz gemište i domaći špek i luk, gibanicu i puricu s mlincima uvijek i svugdje slušali glazbu koja mi se činila neusporedivo manje bliskom od Beatlesa i Stonesa, Floyde da ne spominjem. U redu, o ukusima se ne raspravlja, to je jasno. Po svoj prilici je nerazumijevanje bilo obostrano. Ipak, teško mi je bilo predočiti prizor u kojem naši vršnjaci u Vrnjačkoj Banji na nekoj žurki slušaju Veselo, veselo Zagorci, Suze za zagorske brege ili Vu plavem trnaci. Teško mi je bilo zamisliti, dok sam promatrao kako na raznim veselicama moji poznanici, Štijef i Jurek, padaju u trans i razbijaju tanjure o zidove i flaše o vlastite glave, a sve uz I tebe sam sit kafano, dabog da se zapalila…, dakle, teško mi je bilo zamisliti da neki Milenko i Srđan seku vene uz novi LP Dečki z bregov ili Krapinu ’83. Bit će da ima nešto u orijentalnim ritmovima što opija, što tjera ljude da skaču na stolove i drlje košulje. Kako bilo, osamdesetih godina Hrvatska je bila oblijepljena plakatima koji su najavljivali gostovanja Halida Muslimovića i Mile Kitića.

I što se od tada, u tom smislu, promijenilo?

Uglavnom ništa, osim nekolicine imena.

Danas učenici u školi u kojoj radim, njih otprilike trećina (optimistična procjena), slušaju na MP3 playerima i mobitelima Daru Bubamaru, Gogu Sekulić, Seku Aleksić i Jelenu Karleušu, koja je za časopis Vreme (br. 431, 23. siječnja 1999.) izjavila sljedeće: „Svi mi u ovom poslu smo, u suštini, kurve. Ne baš u pravom smislu te reči, ali tu negde. Umeće je sebe dobro unovčiti. Ja sebe ubrajam u vrhunske kurve koje umeju da se prodaju za najbolju moguću cenu, na najveštiji način“.
Prema ovoj novoj generaciji turbo-folk izvođačica, Hanka Paldum i Fahreta Jahić Živojinović su glazbene dive i distingvirane dame, uistinu fine gospođe, a narodnjaci iz osamdesetih zvuče kao glazba vaše i naše mladosti. Dobro, razumijete što želim reći. Jer, iz ove perspektive benigni folk iz osamdesetih mutirao je u maligni turbo-folk devedesetih i dvijetisućitih. Prema nekim analitičarima, moguće je pratiti uspon Miloševićevog režima (Mila braćo, došlo novo doba, rodio se Milošević Sloba) i promocija turbofolka kao glazbene vrste s povlaštenim položajem, ali to je već tema za sebe. Meni je ovdje interesantniji fenomen kojemu svjedočim, kao što rekoh, od osamdesetih do danas, a to je da se u Hrvatskoj, bez obzira na rat i sve što s time ide, i dalje sluša Ceca, koja čak ima i fan-site u Hrvatskoj („Dobro došli na PRVI I NAJBOLJI HRVATSKI CECA RAŽNATOVIĆ FAN SITE! Na ovom situ ćete moći svakodnevno čitati zanimljivosti o najpopularnijoj pjevačici Balkana Ceci Ražnatović! Uz to su Vam također dostupni i drugi sadržaji npr. kompletna Cecina biografija na hrvatskom jeziku, diskografija, lyrics, fotogalerija, video galerija i mnoštvo drugih! BUDITE NAJBOLJI - BUDITE CECA-FANS!“), a fascinira me i činjenica da postoje tinejdžeri koji bez problema na zaslonu mobitela imaju Pavelićevu fotografiju i slušaju naizmjence Marka Perkovića (Nećete u Čavoglave dok smo živi mi...) i Svetlanu Cecu Ražnatović (Nude mi beli luk i rakiju, na noge staju i dobacuju, iz kog sam filma bože ispala, sve bih na jedno mesto poslala...).

Pa to je, štojaznam, kao da je netko ’79. istodobno slušao Sex Pistols i Emerson, Lake & Palmer, išao na radne akcije (ORA Sava ’79.) i na proštenje u Mariju Bistricu . Nezamislivo!

Image and video hosting by TinyPic

Kao dodatak, evo i riječi pjesme Cvetak zanovetak:

Sa momcima kada šetam
zbijem šalu, zanovetam
a to njima nije pravo
pa mi kažu da sam đavo
(2x)

Ja sam cvetak, čudan cvetak
ja sam cvetak zanovetak
neka znade momče svako
ubrati me neće lako

Ja sam cvetak, čudan cvetak
ja sam cvetak zanovetak
(2x)

Znam da mnogi za mnom žude
neka, neka, nek' se trude
onaj ko me begeniše
neka čezne i uzdiše
(2x)

Ref. 2x

Neka bude šta će biti
ja se neću promeniti
ko još može da se nađe
sa mnom na kraj da izađe
(2x)

Ref. 2x


Pa tko voli...

29.01.2011. u 10:42 • 7 KomentaraPrint#

subota, 22.01.2011.

O Tunisu iz prve ruke

"Do you speak English?" upitao sam vozača džipa.

"Mohammed." Široki osmijeh.

"Do you speak English?" ponovio sam.

"Mohammed."

Rekoh mu ime. Pružamo si ruke i srdačno se rukujemo. Mohammed – glatko izbrijani, elegantni muškarac s modernim naočalama i žutim turbanom – ne govori engleski, ali njegov je osmijeh topao i nedvosmisleno prijateljski. Tunižani su općenito glatko izbrijani i općenito slabo stoje s engleskim (vrhunac im je, uz cjenjkanje, Hau ar ju maj frend?); uz materinji arapski manje-više svi govore francuski, a s hrvatskim se turistima ulični prodavači sporazumijevaju na nevjerojatnoj mješavini hrvatsko-rusko-njemačko-arapskog, uz spomenutu englesku frazu. Nerijetko će vam se obratiti i sa Samo gledam. Čini se da su neki shvatili da to na hrvatskom znači Dobar dan pa kad prolazite pored trgovina veselo vam, podižući ruke na pozdrav, dovikuju Samo gledam! Samo gledam! Hrvatski turisti su tamo očito dobro poznati, a dolaze tijekom cijele godine – od obitelji s malom djecom, pojedinaca i parova željnih "egzotike" do maturalaca i umirovljenika. Uglavnom, u Tunis idu svi oni kojima je hrvatska obala preskupa i predaleka. Jer, Tunis je jeftina destinacija na sat i pol leta od Zagreba. Prosječna plaća je oko stotinu i pedeset eura (na obali, u tzv. prvom Tunisu, penje se na nekoliko stotina eura; u unutrašnjosti, u drugom Tunisu, pada ispod stotine). Vodič će vas odmah upozoriti da je davanje bakšiša od najmanje jednog tuniskog dinara (1 euro = 1,8 dinara) nešto što se apsolutno podrazumijeva i za najmanju uslugu. To je naročito uočljivo u hotelima tijekom obroka: konobar će vas vrlo ljubazno izbjegavati poslužiti pićem ukoliko ste se pokazali netaktičnim po tom pitanju.

Predvorje hotela El Mouradi El Menzah u Hammametu

Image and video hosting by TinyPic

U Tunisu, državi čiji je prvi predsjednik bio Habib Bourguiba, nesvrstani prijatelj druga Tita, boravio sam u prvom tjednu nove godine. Krenuo sam na putovanje ne sluteći – u turističkoj agenciji nisu ni čmrknuli o političkoj situaciji – da u zemlji, koju se prezentira kao sjevernoafričku priču o uspjehu, vrije nakon prosinačkog protestnog samospaljivanja Mohameda Bouazizija, nezaposlenog fakultetski obrazovanog mladića koji je, nakon uzaludnih nastojanja da nađe posao, pokušao zaraditi za život prodajom svojih poljoprivrednih proizvoda, što je izazvalo reakciju policije koja ga je u tome spriječila – po svoj prilici nije pristao na reket. Nakon pokušaja da se nađe s guvernerom svoga vilajeta kojemu se želio požaliti na postupak organa reda, navodno je ismijan i fizički izbačen na ulicu gdje se zatim polio benzinom i zapalio.

Predsjednik Ben Ali u posjetu samospaljenom mladiću (u međuvremenu je mladić preminuo, a Ben Ali utekao)

Image and video hosting by TinyPic

Kako bilo, o tome nisam imao pojma; predstavnica agencije koja živi u Tunisu desetak godina prvih nekoliko dana nije nam o svemu rekla ni riječi. Ipak, odmah po dolasku na aerodrom, nakon što smo krenuli prema hotelu, skrenula nam je pažnju na posvuda prisutne orvelijanske portrete tuniskog predsjednika Ben Alija – čovjek doista djeluje poput nekog Velikog Brata koji vas vazda odnekud promatra – zagonetno napomenuvši da bi ti portreti uskoro mogli biti uklonjeni (što se u međuvremenu vjerojatno dogodilo). Nitko nije obratio pozornost, dakako. Došli smo u turistički posjet.

Jedna od sveprisutnih fotografija donedavnog predsjednika

Image and video hosting by TinyPic

I doista, prvih nekoliko dana živjeli smo u tuniskoj paralelnoj stvarnosti: prvi Tunis sa svojim hotelskim resortima, marinama i apartmanskim naseljima po europskim standardima, hotelima krcatima izvrsnom hranom i pićima, još okićenima novogodišnjim ukrasima i – posve nadrealno – Djedom Mrazom (uključujući i sobove). Soft intro u arapski svijet, ne može biti nježniji. Svakog jutra doručak završavam halvom, ne mogu je se dovoljno nauživati. Trećeg dana po dolasku posjetili smo glavni grad: na ulazu u medinu ne mogu ne zapaziti policijski kombi prepun policajaca s dugim cijevima. Još nekolicina oko vozila. Tunis je, zna se, demokratska zemlja, odakle sad ovo? No, u labirintu uličica u staroj medini, u prvom pravom susretu s Magrebom, atak na čula je snažan – prvi put vam je doista jasno da ste na drugom kontinentu, u drugoj civilizaciji. Kaftani, marame, kožne torbe, bazični parfemi – jasmin, mošus, ambra – sve moguće marke odjeće i obuće, neopisivo kičasti suveniri, šareni začini, čajevi, hrana, brijačnice, gomile smeća i ljudi koji se ni najmanje ne libe verbalno pa i fizički svratiti pozornost na ono što nude. Uspostavite li kontakt očima, gotovi ste. Progovorite li, nema vam spasa. Uđete li u trgovinu, jamačno ćete nešto kupiti.

Trgovina začinima

Image and video hosting by TinyPic

"Hau mač?" pitam, pokazujući novčanik.

"Siksti fajv!"

"Nooo, fajv!" Čovjek se hvata za glavu. Izvodi ritual: ne može vjerovati, uništit ću ga, ima malu djecu, ja sam kapitalist, bandit… Predstava s utvrđenom koreografijom.

"Fifti?"

"No, ten." Ponavlja se ritualno zgražanje. Ukoliko zaista želite spustiti cijenu, krenete van. Svaki vaš korak prema izlazu, deset dinara manje. Cijena pada sa šezdeset i pet dinara na deset. Po svoj prilici bi se mogla spustiti još. Isprva vam je neugodno, ali kasnije shvaćate da je sasvim u redu spustiti cijenu što je moguće niže: kao da se više cijeni vaša sposobnost cjenjkanja nego sama roba koju vam prodaju.

U Tunisu je snimljeno nekoliko vrlo poznatih filmova. Roman Polanski snimio je Pirate, Franco Zeffirelli Isusa iz Nazareta, George Lucas Zvjezdane ratove, Anthony Minghella Engleskog pacijenta, Montipajtonovci Brianov život… Jednog od njih, Michaela Palina, sjetio sam se kad smo posjetili Kairouan, četvrti sveti muslimanski grad, gdje se nalazi najstarija afrička džamija, podignuta 670. godine. Palin je o njoj snimio dokumentarac koji je prikazan i kod nas. Posjetili smo i izvanredno očuvani amfiteatar u El Jamu u kojem je Ridley Scott snimio Gladijatora. Oko arene dočekuju nas deve kojima izbija pjena na usta: sezona je parenja. Povici Horvatska, Kroatija, Kroasi, Samo gledam, Hau mač… Rano je jutro. Pije se čaj od mente i puši šiša.

Amfiteatar u El Jemu

Image and video hosting by TinyPic

S Mohammedom smo se upoznali u Douzu, gradu u središnjem dijelu zemlje, poznatom kao "Vrata Sahare". Nekad je bio važna postaja karavanama, a danas je poznat po festivalu na kojem se hrvaju deve i pokazuju različiti tradicionalni zanati i vještine stanovnika pustinje. Ipak, Douz je ovih dana poznat i po tome da je u njemu policija ubila dvoje ljudi koji su sudjelovali u protuvladinim demonstracijama. Slično se dogodilo i u Tozeuru, nedaleko alžirske granice, pustinjskom gradu u kojem Europa djeluje jako daleko, prekrivenom slojevima pijeska i upravo nepojmljivim količinama smeća po ulicama. Paradoks je u tome što Tunižani zapravo itekako drže do osobne higijene i čistoće vlastitih kuća, no kad se radi o javnim površinama izvan turističkih zona, interes im naglo opada: neki dijelovi (polu)pustinje prekriveni su razasutim otpacima; možete se voziti desecima kilometara i nailaziti na smeće po poljima, kao da je neka pustinjska oluja razbucala nekoliko lokalnih Jakuševaca. Primijetio sam stidljive pokušaje vlasti da utječu na svijest ljudi po tom pitanju, ali nisam stekao dojam da su urodili plodom. Ipak, navodno je Tunis najčišći od zemalja Sjeverne Afrike. Ono što mi je također upalo u oči su nebrojene nedovršene kuće i zgrade, razasute uokolo, kako se čini, bez ikakvog urbanističkog plana.

Mohammed

Image and video hosting by TinyPic

Tozeur, džamija

Image and video hosting by TinyPic

Tozeur, bazar

Image and video hosting by TinyPic

Nakon što smo obišli ostatke ostataka Kartage, jahali na devama i posjetili trogloditsko berbersko naselje kod Matmate, između posjeta oazama Chebika i Tamerza, usput sam negdje kupio Tunisia News, novine na engleskom, zapravo propagandni provladin materijal, neku vrstu tuniskog Vjesnika. Na naslovnici četiri članka, sva četiri o predsjedniku Ben Aliju: gdje je bio, što je rekao, s kim se sastao. Na sljedećim stranicama slično: minhauzenovska obećanja o ulaganjima, porastu zaposlenosti, objašnjenja da je mladić koji se zapalio bio psihički nestabilan, da nerede izazivaju smetenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici instruirani izvana. Deja vu? Vrlo neoriginalno, uvijek ista retorika vladajućih: mi činimo čuda na području ekonomije i demokratizacije društva, a raznorazni jalnuši nam podmeću klipove pod noge. Kako bilo, shvatio sam da se nešto iza brda valja.

Kartaga, topheti, sarkofazi stotina djece žrtvovane punskim bogovima

Image and video hosting by TinyPic

Karavana odlazi...

Image and video hosting by TinyPic

Pustinjska oaza Chebika, nedaleko alžirske granice

Image and video hosting by TinyPic

Tunis 2011., tenkovi na građane

Image and video hosting by TinyPic

Kasnije, dan-dva prije povratka, kad sam već postao svjestan da se u zemlji događaju nemiri (morali smo zaobilaziti neka područja), i da ima ubijenih, promatrao sam hotelsku blagovaonicu u kojoj je dvjestotinjak turista iz europskih zemalja halapljivo tamanilo zeytun meshwi (okruglice od govedine s maslinama), brik a l'oeuf (tunjevina s jajima u kori od tijesta), kuskus s piletinom i ljutim umakom harisa, chakchouku (varivo od povrća sa smeđim šećerom i tučenim jajem) i nalijevalo se tuniskim crnjakom ili Coca-Colom, promatrao sam, dakle, blagovaonicu ukrašenu šarenim girlandama i natpisima Merry Christmas & Happy New Year, i pomislio na scenu iz Kuma 2 kad američki turisti i mafijaši u hotelu u Havani slave novu 1959. dok Fidelovi revolucionari već pale automobile na gradskim ulicama i ruše korumpirani nenarodni Batistin režim. Nemiri u Tunisu nisu se događali u blizini hotela, ali očito je da su prosvjednici režim predsjednika Ben Alija (74), koji je na vlasti od 1987., smatrali korumpiranim i nenarodnim. Ben Ali je inače do 1987. bio ministar unutarnjih poslova i nakratko premijer, kad je u svojevrsnom light puču smijenio doživotnog predsjednika Bourguibu i zatvorio ga u kućni pritvor. (To je otprilike kao da je Ranković svrgnuo Tita.) Premda se ne može reći da se u Tunisu ništa nije napravilo od istjerivanja Francuza 1957., tj. od dolaska na vlast Ben Alija 1987., naročito što se tiče turizma, činjenica je da vrlo uzak sloj elite bliske predsjedniku posjeduje 90 posto svega. Ostalih desetak milijuna Tunižana preživljava s rečenih stotinu i pedeset eura, u prosjeku, i od bakšiša, tko ima sreće da smisli kakvu uslugu, poput čovjeka usred fascinantnog isušenog slanog jezera Chott el-Jerid, koje se prostire na površini gotovo dvostrukoj većoj od Istarskog poluotoka, koji za život zarađuje fotografirajući se sa svojom pustinjskom lisicom.

Pustinjsku lisicu ima i čuvar ZOO-a blizu Tozeura

Image and video hosting by TinyPic

U međuvremenu, od mog povratka u Hrvatsku, tijekom pisanja ovoga teksta, u Tunisu se dogodila povijest. Srušen je režim, Ben Ali je pobjegao (navodno u Saudijsku Arabiju), supruga s tonom i pol zlata nestala je u nepoznatom smjeru, članovi obitelji su pohapšeni... zemlja je u dva dana promijenila tri predsjednika, ubijeno je gotovo stotinu ljudi, vjerojatno svi turisti napustili su zemlju – dječak s pustinjskom lisicom ostat će i bez ono malo bakšiša – i pitanje je kada će se vratiti. Kaos i dalje traje, dojam je da vlasti ipak nisu očekivale toliku želju naroda da makne predsjednika. Sasvim je moguće pretpostaviti da su mu odlazak iz zemlje savjetovali oni koji kupe vrhnje od tuniskog turizma: vlasnici hotelskih lanaca. Kad su zaključili da narod ne odustaje, shvatili su da je bolje da se Njegova Ekselencija makne, jer čemu su investirali tolike pare ako će hoteli zjapiti prazni.

Glavni grad Tunis – Game Over

Image and video hosting by TinyPic

Oči u oči

Image and video hosting by TinyPic

Nakon 23 godine, kraj Ben Alijevog vladanja Tunisom

Image and video hosting by TinyPic

Što će se sljedećih mjeseci događati u Tunisu, ali i okolnim zemljama, ne znam, ali Tunižani su svakako pokazali da je narod u stanju srušiti režim. Da, Ben Ali je ekstremne islamiste držao na uzdi (policija je brijala brade, obeshrabrivalo se nošenje hijaba), što se sviđalo zapadnim vladama, ali je pritom nemilice zgrtao bogatstvo na račun zemljaka (navodno cca pet milijardi dolara, on osobno), što se sviđalo njemu i familiji. Svi su bili sretni, osim deset milijuna osiromašenih Tunižana. Hoće li se sad uspjeti snaći i dovesti na vlast ljude koji će se znati oduprijeti islamizaciji a la Bin Laden s jedne strane, i globalizaciji po neoliberalnoj mjeri s druge?

Djevojke iz Soussea

Image and video hosting by TinyPic

22.01.2011. u 13:15 • 19 KomentaraPrint#

srijeda, 19.01.2011.

Assange vs. Zuckerberg

Stigao mi zanimljiv e-mail...

Koja je, kaže, razlika između Assangea i Zuckerberga?

Assange (WikiLeaks) vam besplatno daje privatne informacije korporacija i on je negativac.

Image and video hosting by TinyPic

Mark Zuckerberg (Facebook) vaše privatne informacije daje korporacijama u zamjenu za novac i on je osoba godine!

Image and video hosting by TinyPic

Stvarno, ni nakon odgledanog filma nije mi baš jasno kako Facebook može vrijediti milijarde dolara. Prosim, nek' me netko prosvijetli.

19.01.2011. u 12:29 • 29 KomentaraPrint#

subota, 15.01.2011.

Specijalan mi smo spoj...

Netko mi je danas spomenuo pjesmu Walter skupine Dubioza Kolektiv; preslušao sam je na YouTubeu, a onda sam nastavio surfati pa nabasao na jedan od trash-šlagera s kraja 70-ih...

15.01.2011. u 23:35 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 13.01.2011.

O Tunisu ni mu ni be

U utorak je u tuniškom gradu Douzu – gdje sam bio nema ni desetak dana – ubijen tridesetosmogodišnji profesor informatike Hattem Bettahar, koji je tamo boravio na odmoru s obitelji.

On je jedan od – ovisno o izvorima – pedesetak poginulih u višetjednim demonstracijama koje su eskalirale posljednjih nekoliko dana.

Nije mi baš jasno kako to da u našim medijima, posebice na HTV-u, praktički nema nijedne vijesti o zbivanjima u Tunisu. Pronašao sam nešto malo na teletekstu, i to je manje-više sve. Mislim, tamo je nekoliko grupa hrvatskih državljana, sigurno preko stotinu ljudi; svakako ih ima više nego u nekim drugim područjima s kojih se uvelike izvještavalo.

A zašto je Tunižanima pukao film?

Zbog nezaposlenosti i korumpiranih političara.

Image and video hosting by TinyPic

13.01.2011. u 15:23 • 22 KomentaraPrint#

nedjelja, 09.01.2011.

Selam alejkum!

Jedna slika umjesto tisuću riječi...

Image and video hosting by TinyPic

09.01.2011. u 18:41 • 10 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2011 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2024 (3)
Veljača 2024 (17)
Siječanj 2024 (1)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga



Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery

webArhiv@