Budući da se čitateljska publika na ovom blogu ipak mijenja (neki odlaze, neki dolaze), a kako rijetko tko čita i stare tekstove (ovo je tri stotine i prvi post), odlučio sam ponovno objaviti tekst o Uskrsu i običajima vezanima uz njega.
Uskrsna priča
Prolog
Jinx: Na zapadu
sve, sve zaboravi sve/pljuni laž, progutaj poruke/jutro briše tragove/nitko ništa ne razumije/na zapadu/na zapadu…
Uskrs je.
Kako to već biva, „čak milijun kilograma šunke i 75 milijuna jaja" pojest će za ovaj blagdan naši sugrađani. Želim im dobar tek, a ja ću se ipak osvrnuti na neke druge njegove aspekte. Naime, budući da mi nikad zapravo nije sjelo farbanje „uskrsnih“ jaja, a nisu mi ni kao djetetu bili jasni „uskrsni“ zečevi (osim što sam volio čokoladu kao takvu), već sam odavno – davno prije interneta – bio potražio razloge njihovu pojavljivanju u uskrsnom kontekstu. Jer, u djetinjstvu mi se na to pitanje odgovaralo kako se već odgovara(lo) na dosadna dječja pitanja, uglavnom na takav način da sam ih imao sve manje volje postavljati, bilo kod kuće, bilo u školi ili na vjeronauku. „Uvijek ti nešto pametuješ!“ Upućivan, kako-tako, u kršćanski Misterij s jedne strane, a istodobno okružen ljudima koji farbaju jaja i poklanjaju čokoladne antropomorfizirane zečeve upakirane u šarenu foliju s druge, zarana sam s tim u vezi počeo ćutjeti stanovitu nelagodu. Kakve veze ima onaj razapeti pa uskrsli Čovjek i Bog s pisanicama, zečevima i šunkama? „To su naši običaji“, bilo je najviše što sam mogao saznati od odraslih.
Pa, odakle ti „naši običaji“? Nisam etnolog, folklorist niti antropolog pa ne trebate očekivati nekakvu stručnu analizu podrijetla uskrsnih običaja, ali pomislio sam da bi bilo zanimljivo iznijeti neke spoznaje s tim u vezi, premda se već dosta toga – uz recepte – može pročitati čak i u dnevnom tisku. Prvo nešto o podrijetlu imena blagdana. Najuočljivija veza s pretkršćanskim vremenima vidljiva je u engleskom nazivu za Uskrs – Easter. Naime, ta suvremena engleska riječ razvila se iz staroengleske riječi Eastre (Eostre ili Eoaster) koja datira iz razdoblja prije 899. godine. A staroengleska riječ potječe od imena anglosaksonske božice Eostre koju se slavilo tijekom mjeseca posvećenog njoj u čast, mjeseca koji odgovara našem travnju. Prema nekim lingvistima, germanski pretkršćanski narodi istu su božicu zvali Ostara, a ukoliko zalazimo još dalje u vrijeme i prostor – ne odgovaram (niti to itko može) za apsolutnu točnost podataka – možemo spomenuti i litavsku Aušru, ili bliskoistočnu Astartu ili Ištar, pa sve do božice Ushas koja se spominje u Vedama, i do teoretske proto-indoeuropske božice zore Hausos. Vuku li sve spomenute božice, kao i grčka Eos i rimska Aurora, uistinu podrijetlo od nje, ne znam. Možda zna gospon Ježić, indolog. Ono što mene ovdje zanima jest činjenica da se Uskrs na engleskom zove Easter, a na njemačkom Ostern. A također su zanimljive i teorije o povezanosti božice Eastre/Ostare sa zečevima (i jajima?). Jaja su inače bojali stari Perzijanci, vezano uz proslavu Nove Godine, koja je – vidi vraga – padala negdje oko proljetne ravnodnevnice. Jaje su svetim simbolom smatrali i Babilonci. Postoji mit o golemom jajetu koje je palo s neba, a iz njega je izašla božica Aštarta. Encyclopaedia Britannica kaže: „Jaje kao simbol plodnosti i obnovljenog života vraća nas k drevnim Egipćanima i Perzijancima koji su imali običaj da boje i jedu jaja tijekom svoje proljetne proslave“. Jaja susrećemo i u misterijima boga Bakhusa i božice Cerere, štovali su ih i druidi, a bojali su ih i u starom Japanu. Uglavnom, pretkršćanski germanski narodi slavili su blagdan Eastre/Ostare, kojoj su u pratnji bili zečevi. Zečevi su, čuli ste, neobično plodne životinjice: navodno zečica može začeti novo leglo dok još nije izlegla zečiće koje nosi. Stoga ne čudi što se baš zec nalazi uz božicu proljeća i novog života. E sad, kristijanizacije poganskih običaja već sam se bio dotakao u postu Putovanje maga, a očito je da se o tome radi i ovdje. Jer, kao što zarana naslutih, jaja i zečevi – kao i ukrašavanje jelke – s onim Nazarećaninom nemaju nikakve veze, ali nekako mi se čini kao da ovih godina nadiru sa svih strana i u golemim količinama. A što ćemo kad narod to veseli! Prema nekim istraživanjima, uskrsni zeko vuče podrijetlo iz jugozapadne Njemačke gdje se kao takav spominje u 17. stoljeću. U Ameriku je stigao upravo s njemačkim doseljenicima tijekom 18. stoljeća. Prvi jestivi zečevi počeli su se izrađivati od tijesta početkom 19. stoljeća. A kako to biva i s ostalim fenomenima koji su nastali u Europi (razne varijante Djeda Mraza, Noć vještica…) pa su prenijeti u Ameriku, iz Novog svijeta vratili su nam se u ekstremno komercijaliziranom obliku…
No, dobro.
Jasno je da su kršćanski misionari isprva često riskirali život evangelizirajući pripadnike sjevernoeuropskih plemena. Netko tko je došao u doba proljetnih svečanosti tijekom kojih se slavila božica plodnosti (a slavila se, po svoj prilici, vrlo konkretno), propovijedajući novu vjeru koja je veličala Boga utjelovljenog u muškom liku, Boga koji je ubijen i koji je uskrsnuo, nije baš mogao očekivati neko pretjerano oduševljenje. Štoviše, prije je mogao očekivati da ga objese na kakvom hrastu. Ipak, malo pomalo, misionari su naišli na nečije otvorene uši pa se čudna nova vjera počela širiti. No, po svoj prilici, uz izvjesne ustupke: ok, prihvaćamo pravoga Boga od pravoga Boga, ali ne dirajte nam naše zečeve i jaja! Ili je možda bilo obratno: misionari su zaključili da je (za njih u svakom slučaju) pametnije kršćansku poruku širiti tako što će ljudima ostaviti njihove praznike/običaje, ali uz uvjet da u njih unesu kršćanski sadržaj. I tako, ustupak ovdje, ustupak ondje, mic po mic, desetljeće po desetljeće, stoljeće po stoljeće, i evo srednjovjekovne kršćanske Europe. U anglosaksonskom području blagdan božice Eastre postao je Easter – Uskrs.
U slavenskim pak jezicima Uskrs se naziva Velikom noći (poljski: Wielkanoc, slovački: Vel’ká noc, češki: Velikonoce) ili Velikim danom (makedonski/ukrajinski/bugarski: Velikden). Što se tiče hrvatskog i srpskog (Vaskrs), naziv blagdana je teološki konotiran: uskrsnuće. Riječ ’uskrsnuti’ je pak navodno nastala od praslavenskog izraza koji je značio ’rasti’, ’razvijati se’. Postoji i naziv Vazam ili Vuzem (od staroslavenskog ’vzeti’, ’uzeti’). Postoji i teorija da su riječ ’uskrs’ Ćiril i Metod iskovali od riječi ’krsnuti’, ’oživjeti’. Tko će ga znati? Ako imate neke dodatne/preciznije informacije…
Inače, s obzirom na milijun kilograma šunke spomenutih na početku teksta, možda bi nam bolje odgovarao mađarski naziv blagdana, Husvet, koji navodno – ne znam mađarski – znači doslovce „uzimanje mesa“, pri čemu se mislilo na kraj korizme.
„To su naši običaji.“ Da, to su običaji, ali kakve uistinu veze – ponavljam pitanje – ti „naši“ običaji (koji, vidjeli smo, vuku podrijetlo od neobično, mentalno, prostorno i vremenski, udaljenih naroda), imaju s mukom, smrću i, kako kršćani vjeruju, uskrsnućem Isusa, Krista? Ne mislim sad na vezu tipa, „paaa, kao što pile izlazi iz jajeta, tako i Krist uskrsava iz groba“. Ne mislim na molitvu iz 17. stoljeća, „Blagoslovi, o Gospodine, molimo te, ova jaja koja si stvorio, da mogu postati zdrava hrana tvojim slugama, koji ih jedu u znak sjećanja na našeg Gospodina Isusa Krista“.
Ako dakle tu ima nešto važnije od uživanja u šunki i jajima (u ovo doba godine proda se 30% više jaja no ostalih mjeseci, o šunkama da ne govorimo) – protiv čega nitko osim samih nesilica, vegetarijanaca/vegana ili, možda, adventista nema ništa – o čemu se zapravo radi? To, „o čemu se radi“, moglo bi se opisati na različite načine, a budući da ovih dana čitam čudesnu knjigu Denisa de Rougemonta Ljubav i Zapad (Nakladni zavod MH, 1974.), nekako mi se učinilo prikladnim citirati ovdje kraći ulomak. Premda tema knjige nije u vezi s temom posta, de Rougemontova dijagnoza suvremenog Zapadnjaka je, čini mi se, precizna:
„Jer svi mi, koliko nas ima, ne znajući vodimo život civiliziranog čovjeka u doslovce besmislenoj zbrci religija nikada sasvim mrtvih, a rijetko kad sasvim shvaćenih i prakticiranih… nepoznatih, ali tim djelotvornijih kompleksa, nagona mnogo manje naslijeđenih od neke životinjske naravi nego od običaja potpuno zaboravljenih koji su postali mentalnim tragovima, ožiljcima, sasvim nesvjesnim, te stoga često brkanim s nagonom“.
Epilog
Jinx: Na zapadu
sve, sve zaboravi sve/pljuni laž, progutaj poruke/jutro briše tragove/nitko ništa ne razumije/na zapadu/na zapadu…
| < | travanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
darko.milosichr@gmail.com
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery