Klimavo silazeći sa ljestava u želji da se dohvatim sigurnosti Majke Zemlje čuo sam ju kako govori: - Znaš baš bi voljela otići na nekakav koncert, ne znam da li ovoga ljeta dolazi tko zanimljiv?

Kako ova žene mene zbunjuje, ona koja je mene naučila kako je bez veze i dosadno preslušavati cijeli CD od jednog izvođača. Ona zbog koje sam u našem početku potajno da ona ne čuje preslušavao čitave albume meni dragih izvođača, tržeći nekakvu koncepciju, pratio album od prvog tona prve pjesme do zadnjeg zvuka zadnje. Ona zbog koje sam ja, onaj koji je tvrdio da su CD-ovi grobari glazbe jer možeš sam birati raspored pjesama i tako ubijati umjetničku viziju glazbenika, prihvatio CD-ove, odbacio pucketave ploče, spremio ih u prašinu garaže zajedno s gramofonom koji je godinama bio čuvan pod staklenim zvonom kao da je njegova igla načinjena od dijamanta skupljeg od samog Pink Pantera. Ona zbog koje sam sve to zaboravio, ona uz koju sam naučio da je baš zgodno u sat i nešto muzike poslušati drage stvari raznih autora na jednom CD-u.
Ej, ona bi išla na koncert i cijelu večer slušala jednog te istog.

- Ne bi to bilo loše – stenjući sam odgovarao, spuštajući se po ispuštenu, uslijed vodenog šoka, boju i kist, jer spuštanje i penjanje po ljestvama uslijed moje urođene ili stečene fobije od visine mi je predstavljalo ipak određeni napor bez obzira koliko visoke ili niske ljestve bile i koliko sam ja nisko ili visoko na njima.
- Ustvari – nastavio sam sa zemlje, gledajući je na prozoru, gledajući kako joj sunce prolazi kroz kosu – Znaš jako je malo koncerata koje bi ja volio posjetiti, ustvari možda samo grupe koje već dugo sviraju pa mogu na koncertu preslušati nekakvu njihovu retrospektivu, nekakav presjek najboljeg od njih, pa onda ne može biti dosadno.
- Nešto kao U2, Stonesi, Bowie….
- Aha. Baš tako. Onda u dva sata koncerta, kroz pjesme osvježiš memorijske ćelije koje nose u sebi neke lijepe stvari koje su se događale, a koje su ovim ili onim vezama vezane uz te pjesme. - mudrovao sam zadovoljan što sam napokon na zemlji i što sam znao da ću se za nekoliko trenutaka naći u kući u njenom zagrljaju, kojeg je samo jedna sekunda bolji osjećaj nego ga svi koncerti svih glazbenika svijeta mogu napraviti.
- Travis? – upita.

Oh kako bi se na why does always rain on me rastopio u kapljice i odmah od uzbuđenja ispario u oblak. Kako na tu pjesmu trnci krenu od guzice ka glavi ili obratno, ne znam odrediti ali milijuni malih iskrica se sa mojih leđa krenu razlijevati čitavim tijelom, koljena klecnu, pluća duboki uzdah traže, srce zakuca drugačije, mozak ispune čudni osjećaji. Sjeta, tuga, radost, veselje, sve istodobno, kroz glavu lete slike kada je ta pjesma bila ono sto je naše, ono malo što smo mogli imati, ono malo što nam nitko nije mogao uzeti, ono malo što nam je značilo jako puno, ono malo koje je prerastalo u najveće na svijetu jer kada svira na radiju, ja ju slušam, ja znam da ju ona sluša, znam da smo te tri minute zajedno, jedno, da svira samo za nas dvoje, da blokovi zgrada i ulica nestaju, kilometri, prepreke nestaju, da ništa nije između nas, da oboje svako na svom kraju svijeta u istom trenutku jeca why does always rain on me, ali i da oboje znamo da će naše Sunce ipak zasjati za nas.

- Bas bi voljela otići na koncert Travisa, oni su mi OK, a onaj mali pjevač mi je baš onako sladak, simpatičan….

Sladak, simpatičan, mio, drag… a gdje sam ja tu. Travisov koncert pa da dva sata gleda u njega milog, dragog, simpatičnog, slatkog, da dva sata tražim njen pogled, da ga dva sata ne uhvatim, da mi dva sata koncerta i tko zna koliko još dana prepričavanja i sjećanja na koncert olovne kugle klikeraju po želucu. Vjerujem da bi mi i why does always rain on me zazvučala bolno, vjerujem da je ne bi čuo kao našu pjesmu, već kao njenu i nekog tamo slatkog, milog, dragog, simpatičnog i neka taj mili, simpatični, dragi, slatki pjevajući pogleda u našem pravcu, onda adio Travis, adio why does always rain on me, ne bih ih mogao nikada u životu više poslušati. Stvarno sam ljubomoran kao pas, iako znam da to nije dobro, iako znam da nemam razloga za ljubomoru, iako se trudim to ne pokazivati van, ono kao svejedno mi, ono kao kul, a u meni vulkan, najradije bi s bejzbol palicom razmicao sve oko nje.

Žureći u kuću u susret zagrljaju i poljubcu viknuo sam: - Anđelčiću moj, sve za tebe i na koncert Travisa, čim bude negdje u blizini.

nastavlja se ....

*u jukeboxu svira a što drugo nego Travis - Why Does It Always Rain On Me

** na blogu dnevne mudrosti svaki dan možete pročitati po jednu misao ili pričicu onih judi koji su svoja razmišljanja znali pretočiti u riječi, riječi iz kojih smo mi ostali učili, možete sudjelovati u njegovom stvaranju dijeleći s ostalima one misli ili priče koje su na Vas ostavile traga, netko će pročitati, možda naučiti, saznati, spoznati nešto ....

Praveći nešto kao nekakav red među raznim datotekama na raznim diskovima naišao sam na neke dijelove Priče o Anđelu koju sam svojedobno ovdje pisao, a koje nikada nisu u ovome obliku bile nigdje objavljene. Nazvati ću ih izbačenim scenama. Izbačenim jer tada mi se nisu nikako uklapale u ono što pišem. Kako spadam među one koji i odbačeno čuvaju pročitao sam ih ponovo, zamislio se, prošetao kao profesor Baltazar par krugova po sobi i rekoh sebi 'Zašto ne!', ako može biti Kum jedan, dva i tri, ako može biti Kill Bill jedan i dva, o Američkim pitama i Policijskim akademijama da i ne pričam, zašto ne bi mogla biti i moja Priča o Anđelu dva. Iskreno se nadam da ću proći malo bolje nego Sharon Stone sa svojim Sirovim strastima dva.
Pred vama je pilot epizoda Priče o Anđelu (dva). Likovi su još uvjek svi isti.


Ranoljetno ranopopodnevno sunce tuklo me je u leđa, grijalo i ubacilo crva u glavu da bi mogao cvrknuti, pocrvenjeti, izgorjeti, imati kasnovečernje seanse sa jogurtima, imati daljednevna bolna oblačenja. Ipak prepuštao sam se nježnom toplom milovanju sunčevih zraka, sjedeći na ljestvama, držeći u jednoj ruci kist za bojanje, držeći u drugoj ruci kantu s bojom, ljuljajući se lagano u ritmu glazbe koja je dopirala iz poluotvorenih prozora kuće. Razvlačim onim kistom gore-dolje, ostavljam plavi trag na prljavo bijelom zidu. Od uvijek sam volio plavu boju, pa sam bio posebno oduševljen time što ovu kuću bojim u plavo, jer plavo je more, plavo je nebo, plavo je beskonačno, kao što je i beskonačna moja sreća što ću u ovoj kući moći ostati koliko god budem želio, što ću je moći obojiti u plavo.
Vlasnik kuće je otputovao sa Mauricijusa u Ameriku, napravio tamo nekakav dobar posao i ne misli se vraćati nazad, dobro mu je. Preko nekih prijatelja i preko nekoliko telefonskih razgovora, na njegov račun, jer mu dobro ide, objasnio mi je da mogu u kući ostati koliko god mi se bude sviđalo, da brinem za kuću, da baš ne propadne skroz, da plaćam režije, da katkada pokosim travu oko nje, da mijenjam sijalice u njoj, ma da radim što god hoću s njom, da se ponašam kao da je moja, da je prodam ako hoću, ali onda ipak neka novce stavim u neku banku, jer ma kako mu dobro ide i on je samo čovjek i nekada mu može doći u glavu da se opet vrati, pa bi mu moglo zatrebati.
Nisam mislio kuću prodavati, sviđala mi se, točnije sviđala nam se.

Zvuk glazbe koja je dopirala iz kuće je postao snažniji, glas Lorenza Cherubinija popularnozvanog Jovanotti je pjevao o umiranju od ljubavi ja sam mumljao skupa s njim na mom nikakvom talijanskom ..so soltanto che se te ne vai io morirň d'amore uoh uoh io morirň d'amore nai na…….

Nagnula se na prozor i upitala: -'Želiš li što?'
Kako ništa više od njezinog poljupca nisam mogao poželjeti nagnuo sam se prema prozoru, nagnuo se prema najljepšoj na prozoru i pokušao napraviti brzi prepjev Jovanottia u nešto što će zvučati kao …samo osjetiti najslađe usne na svijetu…
Naravno samo lud bi mislio da onome tko na suncu boja kuću ništa drugo ne treba, a ona sasvim sigurno nije bila luda, pa je savijajući svoje tijelo kroz prozor u pozu koja bi omogućila susret naših usana, njenih iz kuće i mojih na ljestvama, punu čašu vode izlila na moju glavu. Uh, šok, iznenađenje! Umjesto slatkog poljupca hladna voda na glavu. Umjesto ljubljenja, ljuljanje na ljestvama, ispuštanje boje i kista na pod. Umjesto dodira njene kože, grebanje noktima po zidu, hvatanje spasa. Umjesto 'Ljubavi moja!', zubima zaustavljena psovka. Umjesto blaženstva koje ide uz poljubac s najdražom, najradije bi skakutao od bijesa na ljestvama. Ali njen smijeh i ipak rashladno-ugodno kotrljanje vode niz moju glavu otopili su bijes u meni brzinom, kojom bi najjače sunce najtoplijeg dana u najsušnijoj pustinji otopilo kockicu leda.

- 'Izvini, nisam mislila da ćeš se toliko uplašiti.' – rekla je kroz smijeh, ali ipak takvim glasom koji je otkrivao istinsko žaljenje, kako zbog njenog nepromišljenog poteza koji je, obzirom na moje iskustvo stajanja na ljestvama, mogao u konačnici rezultirati bijelim naslagama gipsa na meni , na koje bi mi se prijatelji mogli potpisivati, a i ona crtati, tako i zbog toga što njenu šalu nisam shvatio kako ju je ona zamislila.

- Baš dobar ovaj Jovanotti, mogao sam umrijeti od ljubavi, padajući s ljestava – rekao sam na glas, radije nego da sam dreknuo - Koji ti je…? Želiš me se riješiti?


U jukeboxu svira: Jovanotti - Moriro D'amore

Na trećoj planetarnoj putanji od Sunca smjestio se naš dom, planet Zemlja. Među ostalim planetima Sunčevog sustava, ta malena plava planeta koju nazivamo Zemlja od ostalih se razlikuje po obilnosti vode i atmosferom bogatom dušikom i kisikom. Život na Zemlji razvio se u više oblika i u svojstvenoj ravnoteži prirode žive ljudi, životinje i biljke. Zemljine prekrasne raznolikosti otkrivaju prisutnosti različitih živih vrsta koje obitavaju u slojevitoj strukturi atmosfere, tla te u dubinama vodenih bogatstava planet Zemlja. Ravnoteža života na Zemlji prisutnost je čovjeka u skladu sa ostalim biljnim i životinjskim vrstama. Kako vrijeme nosi svoje i ljudski um napreduje i svoje mogućnosti koristi u neskladu sa prirodnom ravnotežom i tu se javljaju nepravilnosti koje utječu na osiromašenje bogatstava Zemlje.

Razvojem industrije uništava se Zemljin prirodni balans i time se uništavaju vrijednosti ljepote života na Zemlji. Mnogi čimbenici pridonose otežanom životu koji prvenstveno proizlaze iz razvijene industrije. Ipak ljudska svijest o očuvanju planete Zemlje vodi bitku sa svim lošim utjecajima industrije naspram uništavanja našeg planeta. Potaknuti bitkom za bolju i sretniju budućnost Zemlje, oni svjesni stanovnici planete Zemlje, odlučili su 22.travanj proglasiti 'Danom planeta Zemlja' i time probuditi svijest većeg broja ljudi ka boljoj budućnosti Zemlje. Tako na taj dan razne organizacije pokušavaju predočiti neke podatke i činjenici koje skupljaju tijekom godine, a govore o uvjetima života na Zemlji koji nažalost postaju sve lošiji. Svjesno uništavamo sami sebe i ostale živote s kojima bismo trebali živjeti u ravnoteži, no pritom ne misleći kako će vjerojatno naša djeca u bliskoj budućnosti morati dvostruko više ispaštati živeći teškim životom na Zemlji.

U nadi kako će svake godine ljudi postati svjesniji što se oko njih događa, 22.travanj budi svijest jedinog života kojeg imamo na ovoj planeti. Puno riječi neće učiniti život boljim sve dok se ne pokrene riječ u djelo. Volite li sebe? Ako je vaš odgovor DA tada se dobro okrenite i procijenite koliko kvalitetno živite u svojoj okolini i želite li sretnije i potpunije živjeli morate živjeti u skladu s prirodom. Mnogima će se činiti teško utjecati ili uopće predočiti si prirodni balans ako žive u velikim gradovima i gdje kao pojedinci možda teško možemo uvidjeti koliko kvalitetno možemo poboljšati život. Ne smijemo dozvoliti da se priklonimo ugrožavanju i neekološkom ponašanju već moramo odlučno pokazati svoju ekološku svijest tako da uporno djelujemo.

Dan planete Zemlje prvi put na međunarodnoj razini od strane Ujedinjenih naroda obilježen je u travnju 1970. godine kako bi se naglasila nužnost očuvanja prirodnih resursa. Program o očuvanju Zemlje, a koji je prerastao u obilježavanje Dana Zemlje, pokrenut je 21.ožujka 1970. kao sveučilišni projekt.

Upravo na ovaj Dan ljudi, organizacije, pa čak i političari žele ukazati na zagađenost zraka, vode i tla; uništenja staništa; kročenje i paljenje šuma, te ubijanje životinjskih vrsta. Jednom riječju 'Dan planeta Zemlje' je Dan kada postavljamo pitanje 'Ima li načina da spasimo barem ono što ima ?'. Odgovor leži u nama, a očigledno je da toga uopće nismo niti svjesni. Dosada se radilo mnogo toga, a zapravo se vrlo malo toga i učinilo. Na Zemlji smo ostavili toliko duboke rane koje je vrlo teško zaliječiti. I što nam opet vrijede samo riječi, kada će se mnogi samo oglušiti na poruke i vapaje pomoći koje odašilje Zemlja.

POMOZIMO ZEMLJI JER JEDINO TAKO ĆEMO POMOĆI I SEBI !

Prepreke su da se preskaču. Nema te prepreke koju mi nećemo preskočiti, ma koliko ona visoka bila, jer niti jedna prepreka koja je postavljena pred nama nije baš tolika da bi nama bila nesavladiva. Usporedimo li njihovu veličinu sa veličinom naše želje da se nađemo s druge strane, sve prepreke postaju malene, jer davno je neko pametno rekao da ako postoji želja postoji i način. No ponekad i malene prepreke postaju ono mjesto ispred kojega stojimo i ne idemo dalje, stojimo jer ne znamo način. I to je dobro jer očito postoje prava vremena za određene stvari, jer prepreke prelazimo samo onda kada smo skroz spremni, ni tren ranije.

Dok stojimo tako pred preprekom koja nam je trenutno previsoka i ne znamo kako preko nje imamo par mogućnosti kako potrošiti vrijeme, najlakše je zakukati, život je vrlo zahvalna tema za jadanje, suza ovamo, suza onamo, par pitanja zašto baš meni, kud baš meni i evo nas spremni smo sebe proglasiti najvećim jadnicima ovoga Svemira, spremi smo zaboraviti sve što je do tada bilo, sve što bi moglo kasnije biti, ne postoji ništa samo mi jadni pred preprekom, jadni kao u kompletu uvezana sva svjetska izdanja Jadnika (naravno na svim jezicima, bez obzira što neke i ne razumijemo). No prepreka i dalje ostaje neovisno o tome koliko mi glasno kukali provodeći vrijeme samo kukajući.

Što možemo onda osim kukanja? Možemo sve svoje napore, svu svoju sposobnost, sav svoj razum, svo svoje srce uposliti samo s jednim ciljem, ciljem iznalaženja načina kako preko prepreke. I to nije loše ako nemamo pametnijeg posla i ako imamo tvrdu glavu. Nisam siguran da ćemo tako moći dalje jer da znamo kako preko, već bi bili s druge strane, a par neuspjelih prelazaka, prepreku bi nam moglo učiniti još višom i nesavladivijom i vrlo lako nas ubaciti u stanje uvezanih Jadnika.

Gadna stvar su te prepreke, tko ih samo izmisli, što raditi s njima kada se postave ispred nas ako ne kukati, ako ne boriti se s njima. Možda okrenuti se na drugu stranu i praviti se kao da nikada i nismo htjeli preći tu prepreku, uvjeriti sebe da ono iza prepreke nije za nas. Ni ovo nije tako loše, nema prepreke nema problema, nema jadanja, nema borbe, ali nema ni nas. Odustanemo li, križamo se, brišemo se, ne postojimo, odustajanjem od svojih želja odustajemo od sebe. Nisam siguran da smo za to ovdje.

Što onda s preprekama? Ne znam. Ja ih puštam da stoje. Nisu se bez veze pojavile. Možda su tu s ciljem da nam pokažu da postoji još nešto osim onoga smjera kojim smo naumili, da postoji još nešto što moramo upoznati i naučiti prije nego krenemo dalje onamo kamo želimo stići. Nisu prepreke kraj puta, možda su one putokazi koji nas tjeraju da se okrenemo oko sebe i da primijetimo da postoji puno toga nečega još oko nas što moramo naučiti kako bi narasli, kako bi nam i ta prepreka pred nama postala savladiva. Rješenja su uvijek tu, netko mudar je zaključio da se ne može pojaviti problem koji istodobno ne nosi sa sobom svoje rješenje (R. Bach), tako i za prepreke postoje načini kako preko njih, živeći život ih učimo, nalazimo.

Mnoge prepreke smo prošli, pogledamo li unazad sada i ne čine nam se tako velike, jer smo rasli savladavajući ih, možda smo ih i sami pred sebe stavljali da bi ih savladavajući jačali i bili sigurniji u sebe, da bi spoznavali, da bi učili, da bi živjeli.


u jukeboxu svira: Gloria Gaynor - I Will Survive

Jednom davno, davno, prije nego što je prva kiša pala na zemlju, prije nego što je Sunce prvi puta zasjalo, prije nego je uopće svemir postojao ovakav kakav je danas, u vrijeme kada su i najstariji preci svemira bili mala djeca, kružila je priča, priča koju su svi potajno pričali, priča koje su se svi bojali, priča u koju nisu htjeli vjerovati.

Sjedeći na jednoj zvijezdi, koja je odavno prije milijardu godina umrla i prestala sjati, češkajući se po nozi, stari mudrac je pričao: .... pojaviti će se jednog dana ljubav, pojaviti će se na jednom planetu koji će se zvati Zemlja, na planetu koji će se okretati oko jednog malog Sunca, pojaviti će se ljudi, ljudi koji će vjerovati u ljubav, u pravu jedinstvenu i nesebičnu ljubav, u ljubav koja ima energiju kakvu niti jedna sila nikada neće imati, koja ima sjaj kakav ni sve zvijezde i sunca kada se skupe na godišnjem skupu, napiju zvjezdane prašine i zasjaje najsjajnije, nikada neće imati, ljubav koja ima moć kakvu niti jedna moć nikada nije imala.

Ljudi će živjeti tu ljubav, iskrenu i pravu, dijeliti će ju, nesebično poklanjati. Ljubav će zajedno s njima i u njima rasti i jačati, zagospodariti će cijelim svemirom i ništa više nama poznato neće postojati, samo ljubav............

jukebox za ovu priliku svira : nixi je zaželjela negdje na blogu čuti U2 - One pa evo je umjesto Housemartins - Caravan Of Love

Dragi dnevniče, subota je. Mislim nije subota, ali pišem sada kao da je subota, jer nisam stigao u subotu ovo napisati. Koliko dugo ti pišem, znaš da je subota ono meni baš onako fin dan. Znaš subotom ne radim pa sam cijeli dan kod kuće. Znaš da subotom i ne kuham, jer sam sam kod kuće na ručku, pa onda ne kuham, nego kupim sira i kajmaka, ustvari vrhnja kako me moja žena uči. Ona kaže da samo seljačine kažu kajmak, a fin i učen svijet govori vrhnje. Onda se ja trudim da pred njom govorim vrhnje, a u stvari uvijek mislim na kajmak, jer ne bi da ona misli da se udala za seljačinu.

Danas kao i svake subote ona radi, opet je puno posla u kancelariji, pa ona i njen šef Mato moraju subotom dolaziti i napraviti ono što nisu preko tjedna. Subotom se uvijek fino sredi, fino obuče, namiriše onim nekim mirisom, kaže da je to miris nekog cvijeta, možda i je ali nekog cvijeta iz neke daleke zemlje jer ja nisam vidio ni pomirisao još niti jedan cvijet koji tako miriši. Možda u drugim zemljama cvijeće drugačije miriše, ja ne znam, nisam nikada išao iz ove moje zemlje. Moja žena često putuje, bila je i u Mađarskoj, bila je i u Rimu, a prošli mjesec je bila i u Parizu, a kada dođe toplije vrijeme često putuje tu kod nas na more. Ja more ne volim, bio sam jednom davno i lijepo je, plavo, možeš satima gledati u njega. U njega nisam ulazio, jer znaš da ne znam plivati, ali sam rukom uzeo malo vode iz njega i liznuo i stvarno ne lažu slano je. Moja žena voli more i onda ona ode na more a ja ostanem kod kuće i gledam u nebo i ono je lijepo i plavo. I fino mi bude jer onda ne moram kuhati.

Znaš da kuham svaki dan. Znaš moja žena se umori na poslu i onda kada dođe kući mora odmarati. Radim i ja, ali ona kaže da nije isto sjediti osam sati u uredu s punom glavom slova i brojki i šetati sa čekićem u ruci, kao što ja šetam. Ti znaš da ja radim na željeznici i da cijeli dan hodam s onim velikim čekićem u ruci od kotača do kotača na vagonu, lupim ga malo, poslušam, ako zvoni dobro onda je dobro, a ako ne zvoni dobro onda nije dobro i moram nešto napraviti (ne bi sada puno o tome, pisao sam ti to već ranije onda kada sam ti pisao kada je neko kroz prozor vagona bacio zaprljanu dječju pelenu koja je pogodila mene u glavu dok sam slušao kako kotač zvoni). Znaš ne šetam ja cijeli dan sa čekićem, nekada nema vlakova pa onda sjedim u jednom starom vagonu i moram ti priznati ja se ne umorim sjedeći, možda zato što dok sjedim nisu mi u glavi slova i brojke, nego se stalno smijem jer Stipo (znaš on ti radi sa mnom, ali samo s druge strane vlaka) stalno priča smiješne viceve. Baš je taj Stipo smiješan čovjek, uvijek i sve na neku šalu okrene i baš mi je lijepo raditi s njim.

Znaš moja ti žena jako puno radi na poslu. Mislim da njen šef Mato ne može raditi bez nje, često ju zove kući na telefon i popodne kada ne rade. Nekada se i ja javim na telefon, a onda me njen šef Mato fino pozdravi i upita kako sam i to tako fino kao da sam predsjednik države, ja mu onda kažem da sam dobro i da sam ja uvijek dobro, onda on kaže meni da je blago meni kad je tako i onda me zamoli da mu dam na telefon svoju ženu jer imaju nekakvih problema na poslu. Sigurno je to težak posao taj u uredu sa brojkama i slovima u glavi, kada te brojke i slova ne mogu ni popodne, kada se ne radi, izaći iz glave, onda ja zovnem svoju ženu i dam joj telefon i odem gledati televizor, jer kada ona priča na telefon onda mogu gledati što hoću i bez problema i pitanja mijenjati kanale na televizoru. Katkada samo čujem kako se smije dok priča sa šefom na telefon i tada pomislim da je i šef Mate isto sigurno neki smiješan čovjek i da moja žena baš ima veliku sreću što radi s takvim čovjekom, jer ja znam kako je fino raditi s nekim tko te može nasmijati, kao što mene Stipo nasmijava. Dobar je taj njen šef Mato, par puta kada sam radio popodne i kada sam s posla došao kući, iza kauča na kojem sjedim i gledam televiziju, znao sam naći njegovu robu. To je on meni poslao, kaže moja žena, jer on više to neće nositi, a meni može biti dobro da obučem ispod uniforme dok radim. Poklonjenom konju kažu ne gledaš u zube, pa onda ni ja nisam pitao zašto je ta roba iza kauča i zašto je zgužvana. Doduše malo su mi malene njegove stvari i to sam rekao svojoj ženi, no svejedno on je još par puta poslao robu. Valjda su ti koji puno rade sa slovima i brojkama malo smušeni pa zaborave.

Odužio sam se dnevniče, ali danas je subota pa mogu. Večeras ima kaubojski film na televiziji, a ja volim kaubojske filmove. Volim kada oni puno trču i pucaju, onda je zanimljivo i volim što uvijek u kaubojskom filmu pravda i oni dobri na kraju pobjede. Nadam se da ću ga moći gledati.

Eto toliko dnevniče od mene.

Dnevniče ne moj se ljutiti ali moram dopisati još nešto dok je još subota. Nisam gledao kaubojski film. Moja žena je rekla da su kaubojski filmovi za seljake pa smo gledali neke pjevače kako pjevaju. Volim ja i pjevače gledati, ali ne volim kada pjevaju tužne pjesme, a neki brko je pjevao neku tužnu pjesmu u kojoj svi plaču i noć i zora i on jer je ona koju on voli otišla s nekim drugim, nije rekao da li je taj drugi isto imao brkove, jer ako nije imao brkove mogao je i on svoje obrijati pa možda onda ona ne bi otišla pa on ne bi morao plakati i tužne pjesme pjevati. Ja sam se jako rastužio na tu pjesmu, suze mi krenule, pa sam morao izaći van da moja žena ne vidi kako plačem, ona ne voli kada ja plačem, kaže pravi muškarci ne plaču. Ja sam onda šetao pred kućom, gledao nebo, bilo je puno zvijezda, pitao se kako to da moja žena voli gledati brku koji pjeva i plače a ne voli kada ja plačem, možda zato što ja nemam brkove. Nisam znao odgovor pa sam prestao misliti o tome. Brojao sam zvijezde, nabrojao 347 što je najviše ovog tjedna……


* u jukeboxu svira: The Beautiful South - Dumb

Kišilo je već treći dan uzastopno, uporno, polako, jednolično, treći dan istim ritmom. Sivo nebo se proširilo na grad, uplelo u krošnje drveća, zasjelo na krovove kuća i zgrada, stopilo se sa asfaltom.
Kiša je oprala sve druge boje, baš kao što je oprala i boje sa plakata koji je kao nekakva uspomena na prošlo ljeto zaostao neznam iz kojih razloga. Taj plakat je cijelo ljeto mamio poglede na sebe, mamio poglede na žensko preplanulo tijelo pokriveno nekakvim mini pokrivalima, koje su više naglašavale divnu liniju ženske ljepote, nego što su skrivale ona mjesta koja kao nisu za gledanje. Koliko je samo žena pohitalo u trgovine potržiti sličan model, koliko je samo muških pogleda zastalo na njemu, koliko je samo žena ostalo razočarano što skupoplaćeni model na njihovom tijelu nije ni izbliza iscrtavao linije ljepote kao na plakatu, koliko je samo muških snova u kojima lagano mazno ili pak brzo i nestrpljivo, zavisi od ritma koji sanjar ima, nestaju te krpice i sva se ta divna ljepota predaje u potpunosti.
Kiša je oprala krpice, oprala je i preplanulo tijelo, ostavivši sive, prljavobijele obrise. Kiša koja već treći dan ostavlja perače ulica na suhome, obavljajući njihov posao, kiša koja već treći dan uzastopno kapima skida lišće sa drveća, ostavljajući ih gole na vjetru, kiša koja već treći dan igra sa kapima na mom prozoru utrke kapljica, praveći male potočiće koji se obrušavaju prema dnu.
Toplli zvuci su napunili sobu, ritmom mirnim, prigušenim koji se spaja sa ritmom kiše, gitara koja kao da dolazi iz neke nevjerojatne daljine para sobu, stvarajući nekakav osjećaj koji istodobno plaši i smiruje, klavirska minijatura, tako jednostavna a tako zavodjiva, ‘Hello, can you hear me’ pomalo hrapavim promuklim glasom, kao netom probuđena Billie Myers počinje pjesmu koja me pratila (ili vodila to neznam) kroz razna stanja, kao tužnog, sjetnog, sramotazamuškogreci melankolično rasploženog, bila je tu da me tješi da me miluje, bila je rame za nasloniti. I kada bi pak prštao od energije od želje za životom, opet je Billie bila tu, kao prvi zraci sunca u zoru dugoočekivanog dana, bila je tu da hrabri, potiče, odobrava. Billie i Kiss the rain…..

* kiša me je natjerala da prepišem nešto što sam napisao prije više od godinu dana

u jukeboxu svira: Billie Myers – Kiss The Rain

Čudna je ovo noć. Previše je svega oko mene. Previše misli u glavi, previše je tijela pokretanih dubokim basom koji određuje ritam kretanja, ritam dodira. Previše je dodira, dodira mladih ženskih tijela ispunjenih dimom i alkoholom koje nastoje svoje tijelo, oslobođeno svih dnevnih normi i pravila ponašanja, približiti ovu noć što više mome. Previše je izgubljenih staklenih pogleda u nigdje, previše nesnalaženja, previše traženja sebe na krivim mjestima. Noćas nisam mjesto za nalaženje, noćas nisam luka za izgubljene. Čudan sam sam sebi . Previše je misli u meni. Treba mi nešto toplo.

Voda. Voda donosi mir. Voda bistri. Voda daje. Voda uzima. Voda dijeli tugu, voda dijeli sreću. Ploveći kao mornar, napuštajući drage luke, pogleda uprtog u svijetla koja nestaju, upoznao sam tužna i sjetna mora što čuvaju suze i pretvaraju ih u vesele osmijehe i eksplozije života, kada nakon dugog putovanja naslonjen na ogradu ugledaš prve tragove željno iščekivanog kopna.

Noćas je more daleko od mene. Samo je rijeka tu. Široka, tiha i mirna. Nosi lijeno sa sobom mirise i slike obala kraj kojih teče. Nosi sa sobom more pitanja i pogleda, traženja i nalaženja. Noćas je i rijeka tužna. Hladno je zvijezdama, suviše su same. Tužan sam i ja u luci bez luke.

Čudna je ova noć,
čudan sam sam sebi.
Treba mi nešto toplo,
tvoje ruke na meni.

Hladno je zvezdama,
suviše su same.
Moje ruke traže te,
noćima su hladne.

Siđi do reke,
večeras ja sam dole.
Siđi do reke,
lepše je sve u dvoje.
…

* dijelovi priče obogaćeni su stihovima pjesme Zorana Vulovića - Siđi do reke, a u jukeboxu svira: U škripcu – Siđi do reke iz 1983. godine

** zahvaljujem svima na čestitkama povodom mog "promaknuća" na listama, hvala Vam svima, jer bez Vas bi to bilo krajnje nemoguće.

Mjesec je noćas nestao, otišao je nekud na neko drugo nebo, ostavio je zvijezde same da se blistavo trepćući ogledavaju u mirnoj površini mora. Ležeći na palubi i gledajući u daljinu nismo mogli otkriti gdje završava more i počinje nebo. Nije nam to ni bilo važno. Nije nam bilo važno ni to što isprepleteni u zagrljaju nismo mogli otkriti gdje nestaje jedno i gdje izranja drugo.

Lagano ljuljuškanje broda, nas dvoje sami, daleko, daleko od kopna, daleko od svijetla, daleko od svega, daleko od svijeta, sami, sami u svom svemiru, gdje ne postoji ništa drugo, samo mi, samo ono u nama, ono što svakim udahom, svakim otkucajem, svakom mišlju misli, kuca i diše jedno za drugo.

Mirisi drveta pod nama, miris mora, miris neba, miris zvijezda, miris njene kose, dodiri i toplina pripijenih golih tijela, tihi zvuci daha ispunjeni zadovoljstvom što postoje tu i sada pjevali su najljepšu uspavanku, uspavanku nama, zvjezdanim mornarima……


Breaking News
dobio sam kolekciju sličica koju svakako preporučam pogledati, napose pripadnicama lijepšeg spola željnih izvorne muške ljepote, ali isto tako i modnim stručnjacima i frizerima kojima bi neki od ponuđenih modela mogao probuditi kreativne vijuge. Ne okljevajte ni časa nego brzo klik na link na DAS EXPERIMENT, hvala Butch...

* u pozadini u jukeboxu svira: Starsailor - Lullaby