subota, 08.04.2006.
Kiss the rain
Kišilo je već treći dan uzastopno, uporno, polako, jednolično, treći dan istim ritmom. Sivo nebo se proširilo na grad, uplelo u krošnje drveća, zasjelo na krovove kuća i zgrada, stopilo se sa asfaltom.
Kiša je oprala sve druge boje, baš kao što je oprala i boje sa plakata koji je kao nekakva uspomena na prošlo ljeto zaostao neznam iz kojih razloga. Taj plakat je cijelo ljeto mamio poglede na sebe, mamio poglede na žensko preplanulo tijelo pokriveno nekakvim mini pokrivalima, koje su više naglašavale divnu liniju ženske ljepote, nego što su skrivale ona mjesta koja kao nisu za gledanje. Koliko je samo žena pohitalo u trgovine potržiti sličan model, koliko je samo muških pogleda zastalo na njemu, koliko je samo žena ostalo razočarano što skupoplaćeni model na njihovom tijelu nije ni izbliza iscrtavao linije ljepote kao na plakatu, koliko je samo muških snova u kojima lagano mazno ili pak brzo i nestrpljivo, zavisi od ritma koji sanjar ima, nestaju te krpice i sva se ta divna ljepota predaje u potpunosti.
Kiša je oprala krpice, oprala je i preplanulo tijelo, ostavivši sive, prljavobijele obrise. Kiša koja već treći dan ostavlja perače ulica na suhome, obavljajući njihov posao, kiša koja već treći dan uzastopno kapima skida lišće sa drveća, ostavljajući ih gole na vjetru, kiša koja već treći dan igra sa kapima na mom prozoru utrke kapljica, praveći male potočiće koji se obrušavaju prema dnu.
Toplli zvuci su napunili sobu, ritmom mirnim, prigušenim koji se spaja sa ritmom kiše, gitara koja kao da dolazi iz neke nevjerojatne daljine para sobu, stvarajući nekakav osjećaj koji istodobno plaši i smiruje, klavirska minijatura, tako jednostavna a tako zavodjiva, ‘Hello, can you hear me’ pomalo hrapavim promuklim glasom, kao netom probuđena Billie Myers počinje pjesmu koja me pratila (ili vodila to neznam) kroz razna stanja, kao tužnog, sjetnog, sramotazamuškogreci melankolično rasploženog, bila je tu da me tješi da me miluje, bila je rame za nasloniti. I kada bi pak prštao od energije od želje za životom, opet je Billie bila tu, kao prvi zraci sunca u zoru dugoočekivanog dana, bila je tu da hrabri, potiče, odobrava. Billie i Kiss the rain…..
* kiša me je natjerala da prepišem nešto što sam napisao prije više od godinu dana
u jukeboxu svira: Billie Myers – Kiss The Rain