Praveći nešto kao nekakav red među raznim datotekama na raznim diskovima naišao sam na neke dijelove Priče o Anđelu koju sam svojedobno ovdje pisao, a koje nikada nisu u ovome obliku bile nigdje objavljene. Nazvati ću ih izbačenim scenama. Izbačenim jer tada mi se nisu nikako uklapale u ono što pišem. Kako spadam među one koji i odbačeno čuvaju pročitao sam ih ponovo, zamislio se, prošetao kao profesor Baltazar par krugova po sobi i rekoh sebi 'Zašto ne!', ako može biti Kum jedan, dva i tri, ako može biti Kill Bill jedan i dva, o Američkim pitama i Policijskim akademijama da i ne pričam, zašto ne bi mogla biti i moja Priča o Anđelu dva. Iskreno se nadam da ću proći malo bolje nego Sharon Stone sa svojim Sirovim strastima dva.
Pred vama je pilot epizoda Priče o Anđelu (dva). Likovi su još uvjek svi isti.


Ranoljetno ranopopodnevno sunce tuklo me je u leđa, grijalo i ubacilo crva u glavu da bi mogao cvrknuti, pocrvenjeti, izgorjeti, imati kasnovečernje seanse sa jogurtima, imati daljednevna bolna oblačenja. Ipak prepuštao sam se nježnom toplom milovanju sunčevih zraka, sjedeći na ljestvama, držeći u jednoj ruci kist za bojanje, držeći u drugoj ruci kantu s bojom, ljuljajući se lagano u ritmu glazbe koja je dopirala iz poluotvorenih prozora kuće. Razvlačim onim kistom gore-dolje, ostavljam plavi trag na prljavo bijelom zidu. Od uvijek sam volio plavu boju, pa sam bio posebno oduševljen time što ovu kuću bojim u plavo, jer plavo je more, plavo je nebo, plavo je beskonačno, kao što je i beskonačna moja sreća što ću u ovoj kući moći ostati koliko god budem želio, što ću je moći obojiti u plavo.
Vlasnik kuće je otputovao sa Mauricijusa u Ameriku, napravio tamo nekakav dobar posao i ne misli se vraćati nazad, dobro mu je. Preko nekih prijatelja i preko nekoliko telefonskih razgovora, na njegov račun, jer mu dobro ide, objasnio mi je da mogu u kući ostati koliko god mi se bude sviđalo, da brinem za kuću, da baš ne propadne skroz, da plaćam režije, da katkada pokosim travu oko nje, da mijenjam sijalice u njoj, ma da radim što god hoću s njom, da se ponašam kao da je moja, da je prodam ako hoću, ali onda ipak neka novce stavim u neku banku, jer ma kako mu dobro ide i on je samo čovjek i nekada mu može doći u glavu da se opet vrati, pa bi mu moglo zatrebati.
Nisam mislio kuću prodavati, sviđala mi se, točnije sviđala nam se.

Zvuk glazbe koja je dopirala iz kuće je postao snažniji, glas Lorenza Cherubinija popularnozvanog Jovanotti je pjevao o umiranju od ljubavi ja sam mumljao skupa s njim na mom nikakvom talijanskom ..so soltanto che se te ne vai io morirň d'amore uoh uoh io morirň d'amore nai na…….

Nagnula se na prozor i upitala: -'Želiš li što?'
Kako ništa više od njezinog poljupca nisam mogao poželjeti nagnuo sam se prema prozoru, nagnuo se prema najljepšoj na prozoru i pokušao napraviti brzi prepjev Jovanottia u nešto što će zvučati kao …samo osjetiti najslađe usne na svijetu…
Naravno samo lud bi mislio da onome tko na suncu boja kuću ništa drugo ne treba, a ona sasvim sigurno nije bila luda, pa je savijajući svoje tijelo kroz prozor u pozu koja bi omogućila susret naših usana, njenih iz kuće i mojih na ljestvama, punu čašu vode izlila na moju glavu. Uh, šok, iznenađenje! Umjesto slatkog poljupca hladna voda na glavu. Umjesto ljubljenja, ljuljanje na ljestvama, ispuštanje boje i kista na pod. Umjesto dodira njene kože, grebanje noktima po zidu, hvatanje spasa. Umjesto 'Ljubavi moja!', zubima zaustavljena psovka. Umjesto blaženstva koje ide uz poljubac s najdražom, najradije bi skakutao od bijesa na ljestvama. Ali njen smijeh i ipak rashladno-ugodno kotrljanje vode niz moju glavu otopili su bijes u meni brzinom, kojom bi najjače sunce najtoplijeg dana u najsušnijoj pustinji otopilo kockicu leda.

- 'Izvini, nisam mislila da ćeš se toliko uplašiti.' – rekla je kroz smijeh, ali ipak takvim glasom koji je otkrivao istinsko žaljenje, kako zbog njenog nepromišljenog poteza koji je, obzirom na moje iskustvo stajanja na ljestvama, mogao u konačnici rezultirati bijelim naslagama gipsa na meni , na koje bi mi se prijatelji mogli potpisivati, a i ona crtati, tako i zbog toga što njenu šalu nisam shvatio kako ju je ona zamislila.

- Baš dobar ovaj Jovanotti, mogao sam umrijeti od ljubavi, padajući s ljestava – rekao sam na glas, radije nego da sam dreknuo - Koji ti je…? Želiš me se riješiti?


U jukeboxu svira: Jovanotti - Moriro D'amore