Prepreke su da se preskaču. Nema te prepreke koju mi nećemo preskočiti, ma koliko ona visoka bila, jer niti jedna prepreka koja je postavljena pred nama nije baš tolika da bi nama bila nesavladiva. Usporedimo li njihovu veličinu sa veličinom naše želje da se nađemo s druge strane, sve prepreke postaju malene, jer davno je neko pametno rekao da ako postoji želja postoji i način. No ponekad i malene prepreke postaju ono mjesto ispred kojega stojimo i ne idemo dalje, stojimo jer ne znamo način. I to je dobro jer očito postoje prava vremena za određene stvari, jer prepreke prelazimo samo onda kada smo skroz spremni, ni tren ranije.
Dok stojimo tako pred preprekom koja nam je trenutno previsoka i ne znamo kako preko nje imamo par mogućnosti kako potrošiti vrijeme, najlakše je zakukati, život je vrlo zahvalna tema za jadanje, suza ovamo, suza onamo, par pitanja zašto baš meni, kud baš meni i evo nas spremni smo sebe proglasiti najvećim jadnicima ovoga Svemira, spremi smo zaboraviti sve što je do tada bilo, sve što bi moglo kasnije biti, ne postoji ništa samo mi jadni pred preprekom, jadni kao u kompletu uvezana sva svjetska izdanja Jadnika (naravno na svim jezicima, bez obzira što neke i ne razumijemo). No prepreka i dalje ostaje neovisno o tome koliko mi glasno kukali provodeći vrijeme samo kukajući.
Što možemo onda osim kukanja? Možemo sve svoje napore, svu svoju sposobnost, sav svoj razum, svo svoje srce uposliti samo s jednim ciljem, ciljem iznalaženja načina kako preko prepreke. I to nije loše ako nemamo pametnijeg posla i ako imamo tvrdu glavu. Nisam siguran da ćemo tako moći dalje jer da znamo kako preko, već bi bili s druge strane, a par neuspjelih prelazaka, prepreku bi nam moglo učiniti još višom i nesavladivijom i vrlo lako nas ubaciti u stanje uvezanih Jadnika.
Gadna stvar su te prepreke, tko ih samo izmisli, što raditi s njima kada se postave ispred nas ako ne kukati, ako ne boriti se s njima. Možda okrenuti se na drugu stranu i praviti se kao da nikada i nismo htjeli preći tu prepreku, uvjeriti sebe da ono iza prepreke nije za nas. Ni ovo nije tako loše, nema prepreke nema problema, nema jadanja, nema borbe, ali nema ni nas. Odustanemo li, križamo se, brišemo se, ne postojimo, odustajanjem od svojih želja odustajemo od sebe. Nisam siguran da smo za to ovdje.
Što onda s preprekama? Ne znam. Ja ih puštam da stoje. Nisu se bez veze pojavile. Možda su tu s ciljem da nam pokažu da postoji još nešto osim onoga smjera kojim smo naumili, da postoji još nešto što moramo upoznati i naučiti prije nego krenemo dalje onamo kamo želimo stići. Nisu prepreke kraj puta, možda su one putokazi koji nas tjeraju da se okrenemo oko sebe i da primijetimo da postoji puno toga nečega još oko nas što moramo naučiti kako bi narasli, kako bi nam i ta prepreka pred nama postala savladiva. Rješenja su uvijek tu, netko mudar je zaključio da se ne može pojaviti problem koji istodobno ne nosi sa sobom svoje rješenje (R. Bach), tako i za prepreke postoje načini kako preko njih, živeći život ih učimo, nalazimo.
Mnoge prepreke smo prošli, pogledamo li unazad sada i ne čine nam se tako velike, jer smo rasli savladavajući ih, možda smo ih i sami pred sebe stavljali da bi ih savladavajući jačali i bili sigurniji u sebe, da bi spoznavali, da bi učili, da bi živjeli.
u jukeboxu svira: Gloria Gaynor - I Will Survive
Post je objavljen 19.04.2006. u 11:23 sati.