Klimavo silazeći sa ljestava u želji da se dohvatim sigurnosti Majke Zemlje čuo sam ju kako govori: - Znaš baš bi voljela otići na nekakav koncert, ne znam da li ovoga ljeta dolazi tko zanimljiv?

Kako ova žene mene zbunjuje, ona koja je mene naučila kako je bez veze i dosadno preslušavati cijeli CD od jednog izvođača. Ona zbog koje sam u našem početku potajno da ona ne čuje preslušavao čitave albume meni dragih izvođača, tržeći nekakvu koncepciju, pratio album od prvog tona prve pjesme do zadnjeg zvuka zadnje. Ona zbog koje sam ja, onaj koji je tvrdio da su CD-ovi grobari glazbe jer možeš sam birati raspored pjesama i tako ubijati umjetničku viziju glazbenika, prihvatio CD-ove, odbacio pucketave ploče, spremio ih u prašinu garaže zajedno s gramofonom koji je godinama bio čuvan pod staklenim zvonom kao da je njegova igla načinjena od dijamanta skupljeg od samog Pink Pantera. Ona zbog koje sam sve to zaboravio, ona uz koju sam naučio da je baš zgodno u sat i nešto muzike poslušati drage stvari raznih autora na jednom CD-u.
Ej, ona bi išla na koncert i cijelu večer slušala jednog te istog.

- Ne bi to bilo loše – stenjući sam odgovarao, spuštajući se po ispuštenu, uslijed vodenog šoka, boju i kist, jer spuštanje i penjanje po ljestvama uslijed moje urođene ili stečene fobije od visine mi je predstavljalo ipak određeni napor bez obzira koliko visoke ili niske ljestve bile i koliko sam ja nisko ili visoko na njima.
- Ustvari – nastavio sam sa zemlje, gledajući je na prozoru, gledajući kako joj sunce prolazi kroz kosu – Znaš jako je malo koncerata koje bi ja volio posjetiti, ustvari možda samo grupe koje već dugo sviraju pa mogu na koncertu preslušati nekakvu njihovu retrospektivu, nekakav presjek najboljeg od njih, pa onda ne može biti dosadno.
- Nešto kao U2, Stonesi, Bowie….
- Aha. Baš tako. Onda u dva sata koncerta, kroz pjesme osvježiš memorijske ćelije koje nose u sebi neke lijepe stvari koje su se događale, a koje su ovim ili onim vezama vezane uz te pjesme. - mudrovao sam zadovoljan što sam napokon na zemlji i što sam znao da ću se za nekoliko trenutaka naći u kući u njenom zagrljaju, kojeg je samo jedna sekunda bolji osjećaj nego ga svi koncerti svih glazbenika svijeta mogu napraviti.
- Travis? – upita.

Oh kako bi se na why does always rain on me rastopio u kapljice i odmah od uzbuđenja ispario u oblak. Kako na tu pjesmu trnci krenu od guzice ka glavi ili obratno, ne znam odrediti ali milijuni malih iskrica se sa mojih leđa krenu razlijevati čitavim tijelom, koljena klecnu, pluća duboki uzdah traže, srce zakuca drugačije, mozak ispune čudni osjećaji. Sjeta, tuga, radost, veselje, sve istodobno, kroz glavu lete slike kada je ta pjesma bila ono sto je naše, ono malo što smo mogli imati, ono malo što nam nitko nije mogao uzeti, ono malo što nam je značilo jako puno, ono malo koje je prerastalo u najveće na svijetu jer kada svira na radiju, ja ju slušam, ja znam da ju ona sluša, znam da smo te tri minute zajedno, jedno, da svira samo za nas dvoje, da blokovi zgrada i ulica nestaju, kilometri, prepreke nestaju, da ništa nije između nas, da oboje svako na svom kraju svijeta u istom trenutku jeca why does always rain on me, ali i da oboje znamo da će naše Sunce ipak zasjati za nas.

- Bas bi voljela otići na koncert Travisa, oni su mi OK, a onaj mali pjevač mi je baš onako sladak, simpatičan….

Sladak, simpatičan, mio, drag… a gdje sam ja tu. Travisov koncert pa da dva sata gleda u njega milog, dragog, simpatičnog, slatkog, da dva sata tražim njen pogled, da ga dva sata ne uhvatim, da mi dva sata koncerta i tko zna koliko još dana prepričavanja i sjećanja na koncert olovne kugle klikeraju po želucu. Vjerujem da bi mi i why does always rain on me zazvučala bolno, vjerujem da je ne bi čuo kao našu pjesmu, već kao njenu i nekog tamo slatkog, milog, dragog, simpatičnog i neka taj mili, simpatični, dragi, slatki pjevajući pogleda u našem pravcu, onda adio Travis, adio why does always rain on me, ne bih ih mogao nikada u životu više poslušati. Stvarno sam ljubomoran kao pas, iako znam da to nije dobro, iako znam da nemam razloga za ljubomoru, iako se trudim to ne pokazivati van, ono kao svejedno mi, ono kao kul, a u meni vulkan, najradije bi s bejzbol palicom razmicao sve oko nje.

Žureći u kuću u susret zagrljaju i poljubcu viknuo sam: - Anđelčiću moj, sve za tebe i na koncert Travisa, čim bude negdje u blizini.

nastavlja se ....

*u jukeboxu svira a što drugo nego Travis - Why Does It Always Rain On Me

** na blogu dnevne mudrosti svaki dan možete pročitati po jednu misao ili pričicu onih judi koji su svoja razmišljanja znali pretočiti u riječi, riječi iz kojih smo mi ostali učili, možete sudjelovati u njegovom stvaranju dijeleći s ostalima one misli ili priče koje su na Vas ostavile traga, netko će pročitati, možda naučiti, saznati, spoznati nešto ....