Čudna je ovo noć. Previše je svega oko mene. Previše misli u glavi, previše je tijela pokretanih dubokim basom koji određuje ritam kretanja, ritam dodira. Previše je dodira, dodira mladih ženskih tijela ispunjenih dimom i alkoholom koje nastoje svoje tijelo, oslobođeno svih dnevnih normi i pravila ponašanja, približiti ovu noć što više mome. Previše je izgubljenih staklenih pogleda u nigdje, previše nesnalaženja, previše traženja sebe na krivim mjestima. Noćas nisam mjesto za nalaženje, noćas nisam luka za izgubljene. Čudan sam sam sebi . Previše je misli u meni. Treba mi nešto toplo.

Voda. Voda donosi mir. Voda bistri. Voda daje. Voda uzima. Voda dijeli tugu, voda dijeli sreću. Ploveći kao mornar, napuštajući drage luke, pogleda uprtog u svijetla koja nestaju, upoznao sam tužna i sjetna mora što čuvaju suze i pretvaraju ih u vesele osmijehe i eksplozije života, kada nakon dugog putovanja naslonjen na ogradu ugledaš prve tragove željno iščekivanog kopna.

Noćas je more daleko od mene. Samo je rijeka tu. Široka, tiha i mirna. Nosi lijeno sa sobom mirise i slike obala kraj kojih teče. Nosi sa sobom more pitanja i pogleda, traženja i nalaženja. Noćas je i rijeka tužna. Hladno je zvijezdama, suviše su same. Tužan sam i ja u luci bez luke.

Čudna je ova noć,
čudan sam sam sebi.
Treba mi nešto toplo,
tvoje ruke na meni.

Hladno je zvezdama,
suviše su same.
Moje ruke traže te,
noćima su hladne.

Siđi do reke,
večeras ja sam dole.
Siđi do reke,
lepše je sve u dvoje.
…

* dijelovi priče obogaćeni su stihovima pjesme Zorana Vulovića - Siđi do reke, a u jukeboxu svira: U škripcu – Siđi do reke iz 1983. godine

** zahvaljujem svima na čestitkama povodom mog "promaknuća" na listama, hvala Vam svima, jer bez Vas bi to bilo krajnje nemoguće.