Obscura Arcana Mortis

Pusti me da se igram sa mislima. Pusti me da bar na trenutak u potpunosti kontroliram tvoj um. Pusti da se naše misli spoje u razornoj oluji osjećaja i neizrečenih riječi.
Želim te udahnuti. Želim se stopiti sa svakim dijelom svega što napraviš. Želim biti tvoja jedina, divlja, perverzna i bolesna misao. Želim biti posljedica tvojih noćnih mora, i svaki početak svakog novog dana. Želim biti tvoj jedini čisti osjećaj i jedina trijezna misao. Želim biti tvoj drugi svijet. Želim se izgubiti s tobom u ruševinama svake nade i u krhotinama svake ljudskosti.
Želim osjećajnost u vrtlogu perverzije i brutalnosti. I tebe u središtu svega toga.
Želim osjetiti hladnoću boli i toplinu povezanosti odjednom.
Ponekad, ponekad je sve ovo toliko kontradiktorno. Udaljenost-savršenstvo. Savršenstvo-udaljenost. Izluđuje me. Do te granice, da ponekad mislim da je gotovo, a onda opet dođeš i sve je savršeno. Ti si takva zagonetka. A opet znam svaki dio tebe, mogu ti pročitati misli. Dva dijela iste cjeline. Iste misli, iste sklonosti.
I want to be the end of everything you have ever done.
Početak/kraj. Izluđujem se mislima. Ne mogu prestati. Želim 24 sata 7 dana u tjednu samo TEBE bez ostatka svijeta jer su takav višak. Želim te zaključati tamo gdje te nitko neće moći naći, želim te vezati lancima tako da nikad ne možeš pobjeći. Želim ti oduzeti sav zrak. Želim te natjerati da se boriš za udisaj. Želim te gledati kako uživaš u boli. I tražiš još. Želim ostaviti trag.
Odvedi me, daleko od svih. Sakrij sve tragove. Natjeraj ih da zaborave. Poigraj se s maštom. Izvadi nož. I zabavi se. Znaš da ću šutjeti. Natjeraj me da se izgubim u mislima izazvanima boli. I jedno što mogu osjetiti...je upravo ta bol koja nas povezuje. I jedino što mogu čuti...je tvoj dah.
Izluđuješ me, izluđuješ me i kad nisi tu.
Vidim šumu, prekrivenu snijegom. Tamno drveće se nadvija nad uske puteve i zaklanja ono malo svjetlosti. Sablasna tišina. Nepoznata prisutnost. Koraci. Krv se razlijeva i uništava savršenu bjelinu snijega.
(to su naši snovi. To su naše perfektno bolesne misli.)
Ulazim u malu sobu oblika kvadrata. Na polici vidim dugačke bijele svijeće i uredno posloženu hrpu odjeće. Kao neka perverzna žrtva. Ispod nogu mi protječe gusta, tamna tekućina i razlijeva se po podu u valovima. Buka je zaglušujuća. I zaklopim oči samo na trenutak. Samo na trenutak. Otvorim ih, i privezana sam. Privezana sam za nešto metalno i hladno je, hladnoća prodire u svaki dio moga tijela ali sam je jedva svjesna.Ruke su mi zavezane, privezano su toliko snažno da mi je umalo zaustavljen dotok krvi. Noge su mi privezane, ništa manje snažno. Miris svijeća postaje prejak. Osjećam snažnu glavobolju i neopisiv umor. Ona vrsta umora, zbog koje mislite da ne možete dalje i samo se želite sklupčati negdje i spavati ZAUVIJEK. Ne mogu spavati. To, to Nešto upravlja mojim živcima i jednostavno mi ne dopušta da sklopim oči i potonem u svijet beskrajnog mira. Jedna tanka igla razdere mi venu i odvede me u nesvjesnost. Osjećam zatezanje na rukama-oh ah tako jako, gotovo je, gotovo je gotovo je. Osjetim oštricu, hladnu oštricu, kako mi prelazi preko lica, a zatim i tijela. Isprva lagano, a zatim sve jače i jače. Prekasno shvaćam da zapravo reže svaki dio mog tijela. Mislim da- mislim da osjetim ljepljivu toplinu krvi na svojoj koži, ali glavobolja je toliko jaka da jednostavno ne mogu podignuti glavu i pogledati. Sasvim polako počinjem osjećati bol. Ne mogu se pomaknuti. Što je to, dovraga? Ali ne, ne smeta mi, to je upravo ona savršena bol. Osjetim oštricu na vratu i osjetim kako me lagano probada. Ne mogu disati. Smijem se. "Ovo si tražila?"
Kontroliraj moje osjećaje. Ostanimo izgubljeni tamo daleko od dosega tuđih pogleda. Ostatak sada postaje nebitan. Nikad se nisam morala pretvarati da sam ono što želiš da te zadivim, to sam oduvijek bila.
Hvala što izazivaš tako dobre nesputane osjećaje u meni. Razum sam odbacila, privremeno. Mislim da ga neću trebati još neko vrijeme (znam da je opasno). Ali po prvi put, imam neki dobar predosjećaj.
Po prvi put ne želim pobjeći. Želim nelogičnu, opasnu povezanost.
Ti si kraj svakog straha, ti si razlog svakog smješka.
You`re the chaos within my head :)
I ne želim da prestane.

Definitivno ima dana kad me obuzme taj strašan osjećaj nesigurnosti.
Ali onda dođeš ti...I znam da sam našla savršenstvo. Znam da sam našla nekog tko me u potpunosti razumije, znam da imam nekog tko će me tješiti i nasmijavati. Nekoga tko će me ispod stola uhvatiti za ruku među gomilom ljudi i natjerati me na smijeh.
Vrijeme je da se zaboravi ono što se dogodilo u prošlosti. Jer ipak, bilo je to tako davno. Nisam više ista. Stvarno jesam okrenula novu stranicu i krenula ispočetka. I drago mi je što si Ti sada dio mene.
Nakon dugo vremena, osjećam se potpuno. Osjećam se snažnije i lakše se riješim depresivnih epizoda.
Zapravo, veseli postovi mi nikada nisu ležali. Uvijek sam sklonija pisanju kada sam tužna, depresivna, pod stresom ili nešto takvo. Tako da, kada sam dobre volje, gubim inspiraciju i ne znam o čemu pisati.

Lie awake in bed at night
And think about your life Do you want to be different? (Different...)
Try to let go of the truth
The battles of your youth
’Cause this is just a game

It's a beautiful lie
It's a perfect denial
Such a beautiful lie to believe in
So beautiful, beautiful lie makes me

Lijepe stvari uvijek brzo prođu. Ali ja ne želim razmišljati o prolaznosti ovoga. Želim da traje.
Ponekad, moram podsjećati samu sebe da je ovo samo igra. A ja se vrtim u krugu i svi gledaju svojim lažno osjećajnim pogledima kao da sve mogu izbrisati. Ljudi NE RAZUMIJU. Dosta mi je licemjerja, dosta mi je dvoličnosti, stvarno, tako mi je zlo od toga.
Mrzim ljude koji imaju potrebu proučavati do detalja tuđe živote kao da je to njihova jebena stvar. Mrzim ljude koji su sretni samo kada vide druge nesretne (što dovoljno govori o njima samima). Get a fucking life.

Tako malo vremena. A toliko toga za napraviti. Toliko planova za ostvariti.
Isključujem svijet (po ne znam koji put) i ostavljam samo nas dvoje. Samo tebi dopuštam da znaš sve, jer drugi nisu vrijedni mog povjerenja.

It's time to forget about the past
To wash away what happened last (happened last)
Hide behind an empty face
Don't ask too much, just say
'Cause this is just a game

It's a beautiful lie
It's a perfect denial
Such a beautiful lie to believe in
So beautiful, beautiful lie makes me

hahaha, 30stm faza xD

Svaki put me sve više i više zbunjuju tvoji postupci. Svaki put se sve više i više bojim. Svaki put tražim banalne izgovore, u koje ni sama ne povjerujem, ali u trenucima očaja zvuče TAKO utješno.
Koncentriraj se. Gubiš kontrolu. Udahni duboko daj sve od sebe i kreni ispočetka.
(možda onda i popraviš trenutno stanje stvari)
Oprosti mi na toj nesavršenosti, oprosti na očajničkom pokušaju da sve popravim, uključujući i tebe. Prerano je za ono što ja želim, ali mislila sam da je moguće. Jer, kad nađeš drugu polovicu sebe, nekog posve identičnog, očekuješ puno. Ali opet krivim samu sebe. Ja sam stručnjak za uništavanje lijepih stvari.

It's that desease of the age
It's that desease that we crave
Alone at the end of the rave
We catch the last bus home

Zaključavam vrata zadnji put i sve postane crno. Osjetim hladne pločice kroz majicu i moji oštri udisaji su jedino što
prekida sablasnu, savršenu tišinu.
Gubim osjećaj za vrijeme i prostor. I to nije prvi put. "Samo da ne shvate, samo da ne primijete, samo da ne..."
Gdje si sad, dovraga?! Gdje si sad, baš u ovom jebenom trenutku kad te neopisivo trebam? Znam što ću čuti. Hvala, svejedno. Mogu i sama. DOBRO SAM.
Nema smisla ikome objašnjavati, nikome ne dugujem objašnjenja. Tebi jedino, možda. Ali više ti ih neću ni davati, jer kad odeš uvijek dobijem osjećaj da ti više nije stalo. Nije realno, znam. Paranoična sam, znam. Ali daj me barem uvjeri u suprotno. Imala sam osjećaj da ćeš biti novi početak, iako si sada više kraj.
Bacam stvari u zidove i odbijaju se uz tresak i padaju na pod.
Ti više ne postojiš. Više nisi stvaran osjećaj.
(jedino što je stvarno sad je ta bol u cijelom tijelu, ali uživam u njoj jer znam da sam na pola puta do uspjeha)

Protection...Pain...Second sight...
The End.

Kad ljubav nije dovoljna, kad postane jednolično, kad znaš što možeš očekivati, sve se pretvori u odvratno dosadnu rutinu i nema zadovoljstva.
Ali opet...ima dana kad se to nešto očekivano pretvori u osjećaj sigurnosti. Čak je i jednoličnost na neki način utješna. " i ima dana kad je i sasvim mala ljubav dovoljna."
Pokušavam se žaliti što manje, ali ja ne mogu biti sretna sa trenutnim stanjem stvari, nikad nisam. Uvijek mislim da može još i bolje, pa kad dođem do tog boljeg, opet želim nešto više. Mrzim što sam toliki jebeni perfekcionist. Zašto bi sve uvijek moralo biti savršeno, ako funkcionira i pod nešto lošijim uvjetima? Zašto žrtvovati sve dobro radi nečeg što će me možda psihički unišititi? Ponekad imam svoju vlastitu logiku i idem protiv ove univerzalne, realne logike, jer volim da stvari budu onako kako su posložene u mojoj glavi. Ionako ne funckioniraju tako dobro u stvarnosti kao u mislima, u nekih 99% slučajeva.
Znam da sam čudna, da me proganjaju neuroze i anksioznost i još puno stvari, ali omg, kad pogledam svijet oko sebe, predobro mi je. U svakoj novoj generaciji ima sve više i više glupih ljudi- ne mislim na onu vrstu predispozicioniranih za takvo što, već onu kojoj je svejedno, jer - zašto razmišljati svojom glavom i imati svoje mišljenje kada će ti ga okolina iovako ionako stvoriti i nametnuti? Just go with the flow. Čemu trošiti moždane stanice? Kako itko može biti zadovoljan takvim životom?
Naglasila sam to već u nekom postovima, ali imati svoje mišljenje i stavove danas jednostavno ne prolazi. Stvarno ne mogu vjerovati- kako bi svijet funkcionirao kad bismo svi bili potpuno isti? Ne bismo bili ljudi, već roboti. Trebamo naučiti prihvaćati razlike među ljudima. Ja se zalažem za vjersku, nacionalnu i svaku drugu međuljudsku toleranciju.
Glupi ljudi, preispitajte svoje želje i stavove- i dalje će se rađati ljudi druge boje kože, jer nikakva vrsta mržnje ili nasilja ne može promijeniti tu činjenicu, uvijek će biti ljudi koji će vjerovati u nešto svoje i imati neku svoju filozofiju jer nitko nema moć upravljanja ljudskim umovima.

Dobro, kad započnem sa tom nekom svojom filozofijom, uvijek ju pokušavam maksimalno pojednostaviti, jer ljudi inače teško pohvataju moj slijed misli (nije da se hvalim, ali ipak mi je to kompliment na neki način :D).
I da...kada sam sretna, uvijek mogu pisati o svemu i svačemu, i to satima. Baš kao sada, samo što malo energije mislim sačuvati za neke bitnije stvari :).



<3

Krajnja nemoralnost. Zadnja stanica. Rastanci i novi početak.
...downer...
Pakiram torbe, palim cigaretu i izlazim na kišno jutro. I znam da više NIKAD neće biti isto, nikad nikad više. Žao mi je. Zbog toliko vremena, od kojeg je većina potrošena uzalud. Mi više nismo mi. Razdvojeni smo...odsada pa zauvijek. Uvijek sam očekivala velik, dramatičan kraj. A bilo je tiho, neprimjetno. Nitko nije shvatio (nikome neću reći.)
Moja očekivanja su nadmašila sve. Svjesno ili nesvjesno sam uništavala ono što sam željela.
I zato, nema veze ako boli, nema veze ako se raspada. Bar znam da je to isključivo moja krivica.
Preispitujem smisao postojanja.
I nikada ne dođem do logičnih zaključaka, što me na kraju frustrira. Mrzim trošiti svoj iznadprosječno visok IQ na stvari koje ne urode plodom (i ne, nisam ozbiljna.)
Mrzim to što tražim smisao u Nama, u svemu što se dogodilo u zadnjih godinu dana, i isto tako ne nalazim logične odgovore. Čemu to sve- kako smo se samo našli, iz potpuno različitih krajeva, i kako nam se BAŠ TO dogodilo iz ničega? Zašto se to sve događalo ako nije bilo šanse da uspije, zašto smo forsirali a znali smo da je besmisleno?
Da, ipak sam svjesna da ne bih trebala tražiti smisao.
I zato, bacam sve to. Zaboravljam. Jer ako ću se mučiti mislima, neću moći nastaviti. Odbaci nas, odbaci sve ono što osjećaš. Jer osjećaji su prepreke.
I ulazim u bus. Dok prolazi pokraj bezličnih ulica i kuća, težina udaljenosti je jača nego ikada prije. I shvaćam. Shvaćam da smo tu stali ; da je bilo dovoljno i da je to bilo to to za nas ; nema više iznenađenja ; nema više iznenadnih obrata ; nema više maksimalnog iskorištavanja zadnjih 5 minuta.
Pomirim se sa svime. Kraj je bio očekivan. Znam da tako mora biti.
I ostalo je tako malo stvari koje želim reći...Želim ti reći da je bilo prekrasno, da sam uživala u svakoj sekundi i da mi nije nimalo žao, da bih sve ponovila da imam priliku, da je to bilo predivno iskustvo na kojem sam zahvalna, da sam zbog tebe naučila što znači nekoga stvarno voljeti, da sam shvatila koje su zapravo važne stvari i da neke sitnice ne igraju ulogu. I mislim da sam u tebi našla jednog od najboljih prijatelja, nekoga koga ću zauvijek voljeti.

I da, tu dolazim do zaključka. Sve prolazi. Relativno brzo, iako sve ovisi o našoj definiciji određenog vremenskog perioda i situacije.
I svaka situacija, kakva god bila, donosi nešto novo, što je vrijedno preživjeti makar zato da bismo sljedeći put bili pametniji i izvukli pouku iz svega. Ja znam da jesam.
I bilo je teško. Za mene je kraj uvijek nešto užasno teško i mislim da neću preživjeti. Ali, kao i uvijek, izađem jača iz svega. Zatvaram jedno poglavlje, otvaram novo.




And sometimes I...I feel like screaming. For no reason at all.

Imam...ono što sam htjela.
Ono čemu sam se nadala.
I bojim se da postajem ovisna.
I gubim sposobnost racionaliziranja.
I opet se bojim kraja.
I znam da je TO jedino što sad mogu osjećati.
Ti si jedini koji me oraspoloži.


I zauvijek ostajem tamo...na onoj klupi, u mraku, gdje nitko ne prolazi...I svjesna sam jedino tvoje blizine i tvog tihog disanja i tvojih brzih otkucaja srca. I znam. Da je to to, da želim da tako i ostane. Jer tako je jebeno savršeno. Nas dvoje smo savršeni zajedno.
Svi odu. Mi ni ne primijetimo. Ostajemo tamo, na istom mjestu, u potpunoj tišini izgubljeni u svojim mislima.
Grad je prazan. Nema nikoga. Jedino nas dvoje prolazimo, držimo se za ruke. Gledamo kako počinje izlaziti dan na nebu. ( i dalje...znam da ne mogu spavati. pa sjedim na prozoru i gledam nebo koje postaje sve svijetlije i mislim o tebi.)
Znam što drugi govore...i tako mi je svejedno. Na kraju krajeva, to je MOJ jebeni život, i imam apsolutno jebeno pravo raditi štogod hoću, bez tuđeg dopuštenja. Imam pravo na tebe (svima kojima to smeta-umrite).

Savršenstvo, gomila osjećaja, neizbježna potreba za sakrivanjem, oh ah početak!
Sretna sam. Volim.
( i hvala ti na svemu)
A svijet ostaje u magli.

ZAŠTO, ZAŠTO, ZAŠTO pišeš sve te poruke i govoriš sve te stvari ako nemam osjećaj da to stvarno i misliš? Daj mi logičan razlog, daj mi makar reci da tu nema ništa, jer onda ću bar biti sigurna i neću se mučiti i samo ću pustiti da boli. I da prođe.
Jer konačno pomislim, imamo nešto posebno. I sve ode kvragu. Krivica je moja djelomično. Ipak šutim.
Nije ni bitno.
Ne moraš znati.
Al daj, zajebi više lažne signale. Ili štogod to je, jer očito nije stvarno i samo me muči. Uvjerim samu sebe i propadne... Jednostavno je teško nakon toliko mjeseci svega...
Give me all the answers, to the never ending why...

Nemam više inspiracije. Svi postovi su u podsvijesti sadržavali tebe, i sada kada postajem svjesna toga da te gubim, ne znam više što reći.
Pusti me da potonem u bezdan gubitka. A mislim da ću potonuti s tobom. Jer još si dublje nego ja.
Činiš me bespomoćnom.
Znam da ti ne mogu pomoći, a uništit ćeš se. "Prestani si to radit, molim te..." Uvjeravaš me da je sada sve u redu. Da prestaješ. A znam da lažeš. Znam da se ne možeš izvući. Znam da ću opet vidjeti iste scene, znam da će se vratiti na isto. I to me boli više od ičega.

Ti više nisi ostatak svijeta. Sada smo dio iste cjeline.
DON`T WORRY BABY, IT`S JUST THE END OF THE WORLD.




Well find the perfect place to go where we can run and hide
Ill build a wall and we can keep them on the other side
But they keep waiting

Izgovori.
Izgovori koji zvuče toliko lažno da ne mogu povjerovati u njih koliko god to željela i trudila se. Dakle, dotle smo došli. Šuti, ne moraš reći ništa više. Mislim, nisam glupa. To je to. Došli smo kraja. Ne znam zašto sam se uopće nadala. ČEMU sam se nadala. Tek sada vidim koliko to sve skupa nestvarno izgleda. Uvijek želim previše, uvijek želim nemoguće. Oprosti. Nije tvoja krivica.
Više si nikad neću dopustiti da najobičnija utopija preuzme kontrolu nad mojim životom.
Imali smo toliko vremena, i moglo je biti tako lijepo, tako jebeno lijepo...I nadam se...I zaista povjerujem u te sve te znakove...
I onda se dogodi isto što i uvijek.
Kad se najmanje nadam...
Razočarana? Da. Slomljena? Da. Ali ipak si pokušavam govoriti da ne boli baš toliko i da je ovako bolje (i zapravo samoj sebi lažem). Sad kad je sve palo u vodu...Bojim se više nego prije. Znam da ću u drugima podsvjesno tražiti tebe, a ne mislim da ću naći ikoga tko će mi biti sličan kao ti. Tko će misliti na isti način kao ja. U drugima ću tražiti tebe i to je najgore od svega.
Vrijeme liječi sve. Ali ja se još uvijek ne mogu pomiriti sa činjenicom. Da bar imam hrabrosti reći ti sve u lice. Ali mislim da bi to uništilo i ovo malo što nam je ostalo. Prijatelji, koji to nikad neće zapravo biti.

Da, daj mi još jedan izgovor. Uvjeri me u sve ovo. Još samo jednom.
Ionako sam potrošila već previše vremena. Pa zašto ne još malo onda?
Ionako sam potrošila gotovo sve sjećaje. Pa zašto ih onda ne bih potrošila do kraja?
(i don`t need them anyway)
Ionako sam potrošila prevelik dio sebe na tebe. Ti si ga potrošio do kraja.





You know what? Think I`m going to jump.

Mislim, dakle postojim.
Ja ne mislim. Ja ne postojim.
Još jedna beznačajna jedinka u moru sličnih.
Još jedna takva za tebe. (dobro, ne posve ista kao drugi, znam da sam Nešto Tvoje Jedinstveno, ali često izgubim taj feeling i postanem nesigurna). Sumnja. Preispitivanje. Mi jesmo više od onog što je uobičajeno, ali smo premalo da bismo bili ono nešto posebno. Zapravo smo zaglavljeni u toj prokletij sredini koja me tako živcira, koja je najgori mogući ishod i kao da nema izlaza. Tebe kao da usrećuje? Ne znam.
Mi jesmo dva dijela iste cjeline, bez obzira na to kako će sve završiti. Isti smo (znaš). Čitamo si misli. Privlače nas iste stvari.
Ne želim biti ta koja će sve pokvariti, jer znam da će me proganjati osjećaj krivnje. Bojim se kraja....Ustvari, imam iracionalan strah od njega. Znam da se neće srušiti svijet, ali ponekad imam takav osjećaj.

Don`t worry baby, it`s just the end of the world.

( i mislim da ću umrijeti ako ovaj osjećaj nestane.)

Strah me. Strah me da te ne izgubim.
Ali ipak, da se to i dogodi, ostale bi mi sve ove slike i mislim da bih ipak bila na neki način sretna. Jer i kad šutiš, i kad odeš, osjećam tvoju prisutnost. I ti si sve ono što ja želim biti. (mi smo sve ono što drugi ne razumiju. Mi smo drugačiji od ostatka svijeta. I volim se izgubiti u našem svijetu s tobom.)
Ponekad ti ne mogu reći sve što bih htjela, previše se izgubim u trenutku i ne želim ga pokvariti nečim tako otrcanim kao što su riječi. A poslije se ipak grizem zbog svoje šutnje. Kad bih samo...ne znam, skupila hrabrosti, učinila to što želim protiv svojih uvjerenja, mislim da bih nešto i promijenila. Ali ne dam si. Ne, ne još.
Znam da je vremena sve manje. Sve ima svoj rok. I ne želim misliti na to, bar ne sad. (i uvijek je tako). A želim ZAUVIJEK. Ne želim kraj , ne želim rastanke. Ne želim da odeš.

I vrtim te filmove u glavi.
Vidim nas kako se gubimo u gomili na koncertu držeći se za ruke, vidim nas kako stojimo vani i gledamo munje i dijelimo cigaretu i krademo si upaljače, vidim nas kako sjedimo u parku na klupi i slušamu BAŠ TU pjesmu, vidim nas kako se smijemo na gluposti koje nitko ne kuži, vidim nas kako filozofiramo o n-tim stvarima, vidim nas kako sjedimo tamo u mraku i držimo bocu, vidim nas tamo na onom rubu kako me držiš za ruke i kažeš mi da ti vjerujem i da me nećeš pustiti i osjećam samo to kako si mi blizu i laganu vrtoglavicu i smijem se, vidim nas kako se šuljamo onim lijevim putem u mraku, vidim nas kad me povučeš za ruku i lagano mi zamrsiš kosu.
Vidim nas kako hodamo po kiši sasvim sami, i šutimo.
I to je savršen trenutak (koji želim zauvijek zapamtiti.) Jer ti si to nešto.
I ne želim više razuvjeravati samu sebe i govoriti si da nije moguće. Jer znam što osjećam i jednostavno je prestvarno.
I rekao si, pogledaj lyricse od one pjesme. I zamrznula sam se dok sam čitala, jer me tako podsjećala na nas. Kao da si znao. Ne želim misliti da je bilo slučajno. NIJE moglo biti.
Znam da...nikada nećeš ovo pročitati. Nije ni bitno. Rekla sam ti da ću napisati nešto samo o tebi, ali nisam rekla u kojem obliku. Znam da nikada ne bi pomislio na ovo.
Ali jednom, tko zna. Možda vrijeme promijeni sve. Možda baš sutra bude drugačije.
A ako ne...ostajemo tu gdje jesmo.
I svejedno će biti prekrasno.

Često su me znali proganjati određeni snovi. Noćne more, bolje rečeno.
Mrak je, i netko me proganja, netko trči za mnom, i znam da mi je život u opasnosti i da moram pobjeći. Ne vidim ništa. Prvo čujem korake, čujem kako taj netko trči iza mene. Zatim mu čujem i dah. I odjednom mi noge postaju teške. Tako teške, da ih ne mogu više podići, da ne mogu više trčati. Što mi se više približava, tim više gubim snagu i usporavam. I počinjem izbuzemljeno vrištati jer znam da ću umrijeti i da me nitko ne čuje i svjesna sam da mi taj netko sve bliže i bliže a ja se ne mogu JEBENO POMAKNUTI.
I probudim se. I shvatim gdje sam. I shvatim da zapravo nisam paralizirana kao što sam bila u snu i odahnem. Ali, dovraga, ponekad je tako zastrašujuće STVARNO. Ponekad je toliko realistično, da se poslije bojim zaspati.
Jebene neuroze. Nekad sam tako umorna od njih, jer me počinju mučiti i u snu, tako da osjećam da zapravo trebam odmor od sna. (zapravo, trebam ga onda ako uopće i uspijem zaspati, jer već godinama živim s nesanicom koja izgleda ne pokazuje želju za odlaskom i koju je nemoguće-stvarno nemoguće-pobijediti lijekovima).
Umorna sam više. Umorna od jebenog smješkanja, umorna od lijepog ponašanja prema ljudima kojima bih trebala gurnuti njihov jebeni narcisodni, sveznajući, nametljivi stav niz grlo. Jednostavno mi se ne da uvaljivati u scene koje bi previše podsjećale na loše filmove, i zato šutim. Ako netko ima želju osjećati se nadmoćnim u svom malom bijednom svijetu, u svojoj glavi, neka mu bude. Takve stvari iovako ionako nemaju previše veze sa mnom.
Nemoćna sam. Ne mogu se oduprijeti pritisku kojeg mi vaši jebeni glasovi stvaraju u glavi.

Vrati se opet, nakon nekog vremena. I promijeni se. (change your taste in men).
Čudno se ponekad ne mogu prisiliti na ljubaznost. Koliko god to željela, jednostavno ne ide. Volim okriviti svijet za svoja raspoloženja. I zaista me jedino drži pomisao na to da ću te uskoro vidjeti, a tvoja prisutnost me smiruje.
Days before you came
Freezing cold and empty
Towns that change their name
And a horn of plenty

Male tabletice sasvim nevinog izgleda koje ubijaju. Koje uništavaju. Ali ponekad pružaju osjećaj sigurnosti. Ponekad sam izvan sebe od bijesa/tuge ili nečeg trećeg, i onda se sjetim male kutijice u obliku srca u kojoj ih skrivam i odahnem. Jer imam izlaz. Jer mogu pobjeći i zaboraviti sve to, ostaviti sve iza sebe.
Traka zalazećeg sunca obasjava pod moje sobe kroz prozor. Ležim na krevetu, osjećam laganu vrtoglavicu i osjetim kako sve odlazi daleko, u onaj najdalji kut mog mozga kojeg svijest ne obuhvaća. I toliko sam smirena i indiferentna da ne mogu osjećati, znam samo da postojim, da sam tu, da ležim na krevetu i promatram taj zid. I ta slika se ne mijenja. Ostaje tu kao zamjena za osjećaje, kao zamjena za tuđa očekivanja.

I read a book about the self
Said I should get expensive help
Go fix my head
Create some wealth
Put my neurosis on the shelf
But I don't care for myself
I don't care for myself
I don't care for myself
I don't care