srijeda, 17.06.2009.

Winterborn.

Imam...ono što sam htjela.
Ono čemu sam se nadala.
I bojim se da postajem ovisna.
I gubim sposobnost racionaliziranja.
I opet se bojim kraja.
I znam da je TO jedino što sad mogu osjećati.
Ti si jedini koji me oraspoloži.


I zauvijek ostajem tamo...na onoj klupi, u mraku, gdje nitko ne prolazi...I svjesna sam jedino tvoje blizine i tvog tihog disanja i tvojih brzih otkucaja srca. I znam. Da je to to, da želim da tako i ostane. Jer tako je jebeno savršeno. Nas dvoje smo savršeni zajedno.
Svi odu. Mi ni ne primijetimo. Ostajemo tamo, na istom mjestu, u potpunoj tišini izgubljeni u svojim mislima.
Grad je prazan. Nema nikoga. Jedino nas dvoje prolazimo, držimo se za ruke. Gledamo kako počinje izlaziti dan na nebu. ( i dalje...znam da ne mogu spavati. pa sjedim na prozoru i gledam nebo koje postaje sve svijetlije i mislim o tebi.)
Znam što drugi govore...i tako mi je svejedno. Na kraju krajeva, to je MOJ jebeni život, i imam apsolutno jebeno pravo raditi štogod hoću, bez tuđeg dopuštenja. Imam pravo na tebe (svima kojima to smeta-umrite).

Savršenstvo, gomila osjećaja, neizbježna potreba za sakrivanjem, oh ah početak!
Sretna sam. Volim.
( i hvala ti na svemu)
A svijet ostaje u magli.
18:47 | Komentari (0) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.