ponedjeljak, 08.06.2009.

The perfect end.

Izgovori.
Izgovori koji zvuče toliko lažno da ne mogu povjerovati u njih koliko god to željela i trudila se. Dakle, dotle smo došli. Šuti, ne moraš reći ništa više. Mislim, nisam glupa. To je to. Došli smo kraja. Ne znam zašto sam se uopće nadala. ČEMU sam se nadala. Tek sada vidim koliko to sve skupa nestvarno izgleda. Uvijek želim previše, uvijek želim nemoguće. Oprosti. Nije tvoja krivica.
Više si nikad neću dopustiti da najobičnija utopija preuzme kontrolu nad mojim životom.
Imali smo toliko vremena, i moglo je biti tako lijepo, tako jebeno lijepo...I nadam se...I zaista povjerujem u te sve te znakove...
I onda se dogodi isto što i uvijek.
Kad se najmanje nadam...
Razočarana? Da. Slomljena? Da. Ali ipak si pokušavam govoriti da ne boli baš toliko i da je ovako bolje (i zapravo samoj sebi lažem). Sad kad je sve palo u vodu...Bojim se više nego prije. Znam da ću u drugima podsvjesno tražiti tebe, a ne mislim da ću naći ikoga tko će mi biti sličan kao ti. Tko će misliti na isti način kao ja. U drugima ću tražiti tebe i to je najgore od svega.
Vrijeme liječi sve. Ali ja se još uvijek ne mogu pomiriti sa činjenicom. Da bar imam hrabrosti reći ti sve u lice. Ali mislim da bi to uništilo i ovo malo što nam je ostalo. Prijatelji, koji to nikad neće zapravo biti.

Da, daj mi još jedan izgovor. Uvjeri me u sve ovo. Još samo jednom.
Ionako sam potrošila već previše vremena. Pa zašto ne još malo onda?
Ionako sam potrošila gotovo sve sjećaje. Pa zašto ih onda ne bih potrošila do kraja?
(i don`t need them anyway)
Ionako sam potrošila prevelik dio sebe na tebe. Ti si ga potrošio do kraja.

Image Hosted by ImageShack.us



You know what? Think I`m going to jump.
21:26 | Komentari (0) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.