utorak, 02.06.2009.

Bitch with a broken heart.

Često su me znali proganjati određeni snovi. Noćne more, bolje rečeno.
Mrak je, i netko me proganja, netko trči za mnom, i znam da mi je život u opasnosti i da moram pobjeći. Ne vidim ništa. Prvo čujem korake, čujem kako taj netko trči iza mene. Zatim mu čujem i dah. I odjednom mi noge postaju teške. Tako teške, da ih ne mogu više podići, da ne mogu više trčati. Što mi se više približava, tim više gubim snagu i usporavam. I počinjem izbuzemljeno vrištati jer znam da ću umrijeti i da me nitko ne čuje i svjesna sam da mi taj netko sve bliže i bliže a ja se ne mogu JEBENO POMAKNUTI.
I probudim se. I shvatim gdje sam. I shvatim da zapravo nisam paralizirana kao što sam bila u snu i odahnem. Ali, dovraga, ponekad je tako zastrašujuće STVARNO. Ponekad je toliko realistično, da se poslije bojim zaspati.
Jebene neuroze. Nekad sam tako umorna od njih, jer me počinju mučiti i u snu, tako da osjećam da zapravo trebam odmor od sna. (zapravo, trebam ga onda ako uopće i uspijem zaspati, jer već godinama živim s nesanicom koja izgleda ne pokazuje želju za odlaskom i koju je nemoguće-stvarno nemoguće-pobijediti lijekovima).
Umorna sam više. Umorna od jebenog smješkanja, umorna od lijepog ponašanja prema ljudima kojima bih trebala gurnuti njihov jebeni narcisodni, sveznajući, nametljivi stav niz grlo. Jednostavno mi se ne da uvaljivati u scene koje bi previše podsjećale na loše filmove, i zato šutim. Ako netko ima želju osjećati se nadmoćnim u svom malom bijednom svijetu, u svojoj glavi, neka mu bude. Takve stvari iovako ionako nemaju previše veze sa mnom.
Nemoćna sam. Ne mogu se oduprijeti pritisku kojeg mi vaši jebeni glasovi stvaraju u glavi.

Vrati se opet, nakon nekog vremena. I promijeni se. (change your taste in men).
Čudno se ponekad ne mogu prisiliti na ljubaznost. Koliko god to željela, jednostavno ne ide. Volim okriviti svijet za svoja raspoloženja. I zaista me jedino drži pomisao na to da ću te uskoro vidjeti, a tvoja prisutnost me smiruje.
Days before you came
Freezing cold and empty
Towns that change their name
And a horn of plenty

Male tabletice sasvim nevinog izgleda koje ubijaju. Koje uništavaju. Ali ponekad pružaju osjećaj sigurnosti. Ponekad sam izvan sebe od bijesa/tuge ili nečeg trećeg, i onda se sjetim male kutijice u obliku srca u kojoj ih skrivam i odahnem. Jer imam izlaz. Jer mogu pobjeći i zaboraviti sve to, ostaviti sve iza sebe.
Traka zalazećeg sunca obasjava pod moje sobe kroz prozor. Ležim na krevetu, osjećam laganu vrtoglavicu i osjetim kako sve odlazi daleko, u onaj najdalji kut mog mozga kojeg svijest ne obuhvaća. I toliko sam smirena i indiferentna da ne mogu osjećati, znam samo da postojim, da sam tu, da ležim na krevetu i promatram taj zid. I ta slika se ne mijenja. Ostaje tu kao zamjena za osjećaje, kao zamjena za tuđa očekivanja.

I read a book about the self
Said I should get expensive help
Go fix my head
Create some wealth
Put my neurosis on the shelf
But I don't care for myself
I don't care for myself
I don't care for myself
I don't care

Image Hosted by ImageShack.us
23:16 | Komentari (0) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.