Marketing
Sometimes I...
Krajnja nemoralnost. Zadnja stanica. Rastanci i novi početak.
...downer...
Pakiram torbe, palim cigaretu i izlazim na kišno jutro. I znam da više NIKAD neće biti isto, nikad nikad više. Žao mi je. Zbog toliko vremena, od kojeg je većina potrošena uzalud. Mi više nismo mi. Razdvojeni smo...odsada pa zauvijek. Uvijek sam očekivala velik, dramatičan kraj. A bilo je tiho, neprimjetno. Nitko nije shvatio (nikome neću reći.)
Moja očekivanja su nadmašila sve. Svjesno ili nesvjesno sam uništavala ono što sam željela.
I zato, nema veze ako boli, nema veze ako se raspada. Bar znam da je to isključivo moja krivica.
Preispitujem smisao postojanja.
I nikada ne dođem do logičnih zaključaka, što me na kraju frustrira. Mrzim trošiti svoj iznadprosječno visok IQ na stvari koje ne urode plodom (i ne, nisam ozbiljna.)
Mrzim to što tražim smisao u Nama, u svemu što se dogodilo u zadnjih godinu dana, i isto tako ne nalazim logične odgovore. Čemu to sve- kako smo se samo našli, iz potpuno različitih krajeva, i kako nam se BAŠ TO dogodilo iz ničega? Zašto se to sve događalo ako nije bilo šanse da uspije, zašto smo forsirali a znali smo da je besmisleno?
Da, ipak sam svjesna da ne bih trebala tražiti smisao.
I zato, bacam sve to. Zaboravljam. Jer ako ću se mučiti mislima, neću moći nastaviti. Odbaci nas, odbaci sve ono što osjećaš. Jer osjećaji su prepreke.
I ulazim u bus. Dok prolazi pokraj bezličnih ulica i kuća, težina udaljenosti je jača nego ikada prije. I shvaćam. Shvaćam da smo tu stali ; da je bilo dovoljno i da je to bilo to to za nas ; nema više iznenađenja ; nema više iznenadnih obrata ; nema više maksimalnog iskorištavanja zadnjih 5 minuta.
Pomirim se sa svime. Kraj je bio očekivan. Znam da tako mora biti.
I ostalo je tako malo stvari koje želim reći...Želim ti reći da je bilo prekrasno, da sam uživala u svakoj sekundi i da mi nije nimalo žao, da bih sve ponovila da imam priliku, da je to bilo predivno iskustvo na kojem sam zahvalna, da sam zbog tebe naučila što znači nekoga stvarno voljeti, da sam shvatila koje su zapravo važne stvari i da neke sitnice ne igraju ulogu. I mislim da sam u tebi našla jednog od najboljih prijatelja, nekoga koga ću zauvijek voljeti.
I da, tu dolazim do zaključka. Sve prolazi. Relativno brzo, iako sve ovisi o našoj definiciji određenog vremenskog perioda i situacije.
I svaka situacija, kakva god bila, donosi nešto novo, što je vrijedno preživjeti makar zato da bismo sljedeći put bili pametniji i izvukli pouku iz svega. Ja znam da jesam.
I bilo je teško. Za mene je kraj uvijek nešto užasno teško i mislim da neću preživjeti. Ali, kao i uvijek, izađem jača iz svega. Zatvaram jedno poglavlje, otvaram novo.
And sometimes I...I feel like screaming. For no reason at all.
Post je objavljen 23.06.2009. u 22:17 sati.