Umro je Vojo Radoičić, višedesetljetni Flaciusov prijatelj, ilustrator njegove posljednje knjige ''Polićevi'', koju Flacius desetljećima nikako da dovrši. Oko 17 sati Flaciusa zatičem u knjižnici. Pije čaj sa prvom i drugom suprugom, gospođom Đovaninom i Dominom.
- Ostavit ćemo vas dvoje da na miru razgovarate, je li tako Domina?-rekla je gospođa Đovanina.
- Naravno, draga, idemo prošetati do Grada. – rekla je gospođa Domina.
Nikad ne bi rekao da je Flacius drugu ostavio zbog prve.
- Malo mira-smiješeći će Flacius.- Nema više moga Voje. A mislio sam da će se izvući iako mu je stupanj iskorištenja one pumpe bio samo sedamnaest posto. Prije samo dva tjedna bio je na predstavljanju svoje monografije. Kako ne vidim propustio sam tu snimku. Sada su me, jedine moje legalne žene, informirale da se u televizijskom prilogu vidjelo da je Vojo pri kraju. Vlasta, kćerka, pomagala mu je i glasno govoriti.



Sva sreća, dodajem, da je ilustracije za knjigu predao krajem prošle godine:
- Sreća u nesreća moj prijatelju. Ni jedna od mojih, koliko ono, vi ste izbrojili…
- Osamdeset.
- …ni jedna od mojih osamdeset knjiga nije ilustrirana. Ni jedna. Uvijek sam se smijao kolegama koji imaju potrebu slikovno ''obogatiti '' knjigu. Neka riječi govore, brate, neka riječi govore, kakve slike. Ali kada sam, prošle godine, pokušao dovršiti Polićeve, sanjao sam Voju, leži u onom njegovom, starom ateljeu, onom koji je poplavio pa mu je otet, legalno, po slovu i duhu zakona, od strane gradskih struktura, kako bi tamo izgradili cestu, a ja ga, dakle u snu posjećujem, sjedam na krevet, a on će: ''Ja ću tebi ilustrirati Polićeve. Moraš ilustrirati Polićeve. Tvoj tekst, moje slike, brodovi, more. Moram to napraviti, makar mi bilo zadnje što ću učiniti.. Fijuman za fijumana. To je usluga za Kamova, on je bio proklet u Rijeci, a ja sam blažen u Rijeci. Moraš mi dopustiti'.'' Ujutro, čim sam se probudio, zvao sam Voju. Spavao je. Javila se Renata, njegova domaćica: ''Gospodin spava. Kazat ću mu da vam se javi.'' Javio mi se tek sljedećeg jutra. Već je bio loše, jako loše. Rekao je da više boravi u bolnici nego doma, ali je pristao, Kada je obećao, makar u snu, mora izvršiti obećano. Koliko može ali će napraviti. Istog popodneva nazvala me Vlasta, nešto kasnije Jasna, Vojine kćeri. Djelovale su ljutito. Kao da se suzdržavaju. Zamolile me da nagovorim oca da odustane od projekta. Vojo jedva diše, živi, prihvatio je iz prijateljstva, neka ga zamolim da odustane. Pokušao sam. Bio je neumoljiv. Dao se na posao. Crtao je Rijeku, Bakar, Barcelonu; more i brodove… Nakon mjesec dana bio je gotov. Javila je Vlasta. Kaže da kao da je ilustracija knjige koje nema djelovala ljekovito na tatu. Kao da je dobio neku nevidljivu injekciju. Ispričala mi se na onom pozivu. I tako je Vojo ilustrirao Polićeve, koji će, ako i kada budu napisani biti objavljeni, istovremeno, u četrnaest zemalja, na četiri kontinenta.
Zamolio sam Flaciusa da mi, ako je moguće, pokaže Vojine ilustracije.
Polićevi su roman koji prati uspon i propadanje jedne hvarsko- riječke obitelji. Glavni junak je najpoznatiji Polić, Janko Polić Kamov, te njegova braća Milan i Nikola.
- Kada ste ''upoznali'' Kamova?
- Znam kada, ali znam i tko i gdje nas je upoznao. Glavni krivac je Tadija, urednik prva dva dosadašnja izdanja Kamovljevih Sabranih djela (1956-1958, 1984., u izdanju Otokara Keršovanija), i redaktor posljednjeg izdanja Sabranih djela iz 2000. U nakladi Izdavačkog centra Rijeka.
- Kako je došlo do ponovnog otkivanja Kamova?
- Bilo je to u vrijeme nastajanja flacijanističkog pokreta, tamo negdje 1948/1949 godine. Na inicijativu Drage Gervaisa. Osam godina radilo se na objavljivanju tih djela. Objavljena su za 70. godišnjicu rođenja Janka Polića. Direktorica ''Otokara Keršovanija'' bila je tada, 1956., Ema Derossi Bjelajac, moja sugrađanka, prijateljica , kasnija predsjednica socijalističke Hrvatske. Ona je kao direktorica potpisala ugovor o izdanju Jankovih Sabranih djela s Tadijom, urednikom izdanja.

- Jeste li upoznali Nikolu Polića, Jankova brata?
- Tada sam od strane Eme Derossi Bjelajac bio zadužen da budem vodič Tadiji. Tako smo se upoznali i prijateljevali pedeset godina, do Tadijine smrti 2007. Nikola je radio kao bibliotekar, pa se razbolio, otišao u mirovinu, a Sušačka knjižnica je preseljena . Živio je na Krimeji. U jednoj vili. Mislim da se zvala Vila ''Bebica'', čini mi na adresi Podvojak 10. Svratite li možete naći spomen ploču koju su mu podigli prije nekoliko godina na pročelju vile Bebica. Tu čete naći i njegove stihove:

Nije umro, vele
Usnuo je tako
Sa tišinom dana na kamenoj ploči.

Nikola, najmlađi Jankov brat, čuvao je Jankove rukopise i pisma. Sprijateljio sam se tada i sa Tadijom i sa Nikolom. Tadija je došao na genijalnu ideju: zamolio je Nikolu da napiše sve čega se sjeća u vezi s Polićima. Tekst je naslovio ''Iskopine''. Napisao je i dodatak o svim Polićima, ocu i majci, braći i sestrama, svim ljudima koji su bili povezani s Polićima. Sve je to objavljeno 1956., u prvom svesku Jankovih Sabranih djela (Pjesme, Novele i lakrdije); 1957. su objavljeni drugi (Isušena kaljuža) i treći svezak (Drame), a 1958. četvrti svezak (Članci i feljtoni i Pisma).
- Kamov je do tada bio nepoznat.
- Nije bio poznat, iako su njegove pjesme uvrštene u jednu ili dvije antologiju. Mislim u Tadijinu i Delorkovu Hrvatsku modernu liriku i u Kombolovu antologiju.
- Tadija je iz zaborava izvukao Isušenu kaljužu.
- Isušena kaljuža čuvala se u Sveučilišnoj knjižnici. Spavao je rukopis jedinog romana nesretnog Kamova pola stoljeća sve dok ga Tadija nije dao nanovo prepisati i kolacionirati.
- Tadija se namučio dok je izdao Kamova.
- Svu gorčinu imate sačuvanu u njegovim objavljenim pismima koja je priredio pred kraj života.
Pri kraju razgovora počeo sam listati nedovršene Polićeve. Knjiga ima genijalnu, a ustvari jednostavnu, kronološku strukturu, godine i priče:
- Kronologija je za mene sveta stvar. Svi moji zapisi su složeni kronološki. To je najprirodnije. Nastali su zajedno, tako su i objavljeni.

16.07.2017., nedjelja