1.FLACIANISTIKA, moj magnum opus, kronika je u kojoj ispisujem događaje jednog neznatnog života. Nemam dovoljno mašte za izmišljanje likova, radnje, zapleta. Stvarnost je moje nadahnuće. Stvarnost je moja muza. I tako sedamdesetak godina.

Nisam siguran da se želim prisjetiti baš svakog dana svog života. Proživjeti ponovo. Neke je epizode bolje zaboraviti. Lijepih se prisjećati, vraćati iz zaborava.

U ovim svojim beskonačnim zapisima vrijeme je da se prisjetim jednog običnog, vrućeg kolovoškog dana, kada sam upoznao jednu neobičnu osobu, autentičnog revolucionara sa misijom.

Još važnije, jednu mladu, nikad prežaljenu damu.

Preda mnom su stare novine i fotografije. Pušim vrhunsku cigaru.

Listam Novi list od 19. kolovoza 1959.; na novinski nevažnom mjestu piše: ''Kubanska misija dobra posjetila Eda Jardasa''.

Novi list dva dana kasnije objavljuje: ''Suradnici Fidela Castra u Rijeci''





2.Na poziv prijatelja, novinara, đornalista Napolitana, doputovao sam u Rijeku. Nekoliko dana ranije poslao mi kratku poruku: ''Dođi a Fiume. Sara interessante. Dolazi Che!''.

Stigavši u grad na Riječini, sastao sam se prijateljem Napolitanom i Čučom, fotografom. Udbaši u civilu odmah su nas legitimirali. Imao sam dojam da su nervozni. Valjda jer ih je premalo danas u Rijeci, pa imaju puno posla. Većina njihovih kolega osigurava boga i cara Haila Selasija koji je tih dana gostovao kod maršala Tita.

Zajedno smo čekali kubansku delegaciju mira
i dobra.



Iste tisućudevetstopedesetidevete godine na Kubi je započela revolucija bradatih. Što se baš ne bi moglo reći za kubanski delegaciju. Mislim, djelovali su revolucionarno, onako uniformirani, ali bez impresivnih brada. Od petero Kubanaca samo je jedan imao gustu bradu, ostali svega nekoliko sramežljivih dlačica.

Sa ''bradatim revolucionarima'' uputili smo se u brodogradilište. Tu ih je dočekalo dvije tisuće oduševljenih radnika, od kojih je svaki Cheu htio stisnuti ruku. U gužvi izgubili smo iz vida delegaciju. Vratili smo se na parkiralište.

Kada smo, nakon četrdesetak minuta, skupili hrabrost, na talijanskom, upitati Kubance možemo li s njima do Korza, iza nas stvorio se Comandante, glavom, i bradom.

Vozač je proslijedio upit drugu Guevari. Na opće, naše i iznenađenje sumnjičavih jugoslavenskih domaćina u uniformama i civilu, Che nas je pozvao u svoj džip. Do Korza vozili smo se u istom prometalu: dva Kubanca (od kojih jedan čelnik nove države), Napolitano i moja neznatnost,

Već tada sam se počeo baviti teorijom i praksom kvizike, znanošću i umijećem postavljanja pitanja. Zato mi je bilo jako zanimljivo druženje s Che Guevarom koji je cijelo vrijeme postavljao pitanja, i odgovarao sa mladenačkim žarom.

Zanimao se o društvenim i osobnim pitanjima. Raspitivao se Che o Jugoslaviji, njenom maršalu, samoupravljanju, industrijalizaciji.

Pričao o Kubama. Stara Kuba bila je američki bordel i kockarnica. Nova Kuba stvorit će se na entuzijazmu djevojaka i mladića. Ta na brodu Granma bilo je samo osamdeset i dvoje pobunjenika, boraca za novu Kubu, od toga tri stranaca, on je činio jednu trećinu stranaca. Brod je doživio brodolom, ali to je bila klica pobunjeničke vojske. SLOBODA ILI SMRT. Nije se libio, otvoreno je priznao, kada je trebalo, uzeti pušku, i dobrovoljno smaknuti seljaka špijuna. Hladnokrvno priznaje: te je noćI spavao mirno, bez napadaja astme.

Drug Fidel i on su u savršenom skladu. On idealista, Castro realista; on borac; Castro političar…Komplementarne vođe, pomislio sam već tada, nema šta.

Od brodogradilišta do odlaska misije mira iz Rijeke bili smo s kubanskom delegacijom.

Naše javne i tajne službe bile su nezadovoljne. Tu je jedan Napolitano, novinar, doduše komunista, ali Talijan, kontraesul (? Doselio iz Napulja nakon oslobođenja op.a.) prema tome sumnjiv; i jedan, brzo će doznati, pisac u usponu.


3.Nakon sastanka u Općini prošetali smo Rijekom. Tada je nastala povijesna fotografija Che Guevare na Korzu.

Tijekom gala ručka pripremljenog po strogim Titovim uputama Comandante se malo opustio.

Rođen u fameji koja se razlikovala od većine fameja u Buenos Airesu i Argentini.

Ispovjedio se kako mu u krsnom listu piše da je rođen 14. lipnja 1928.; zapravo je mjesec dana stariji. Roditelji su odlučili da jednom malom laži prikriju da je majka zatrudnjela prije vjenčanja.

Majka je bila aristokratkinja, iz zemljoposjedničke obitelji. Prava mlada buntovnica. Prva skratila kosu, prva vozila auto, prva dama koja je javno prebacila nogu preko noge. Skandalozno!

Otac je bio lijep, simpatičan, maštovit.

Do druge godine života imao bezbrižno djetinjstvo. Sjeća se slika velikog vrta, dječjih igara bez granica. Drugog svibnja tisuću devetsto i tridesete pao je u do tada zaleđeni bazen. Promrzao, prvi napadaj astme, doživotnog prokletstva. Zbog bolesti će biti oslobođen vojne službe. Po izvjesnim mužjačkim kriterijima nikad nije postao čovjek, muškarac. Diplomirao je medicinu, nezadovoljan fakultetom: sveučilištarce je više zanimala karijera nego poziv.

Bio je mladić (kao da je sada starac, a tek je prešao tridesetu) sportskog duha, igrao tenis, golf, ragbi prije svega. Svaštario, radio kao bolničar na brodu, po kladionicama, u sveučilišnoj knjižnici, željan avantura i otkrića, s prijateljem putovao Latinskom Amerikom. Pripadnik privilegirane kaste zanimao se za politiku, za lijevu stranu političkog igrališta.


4.U novinama je pisalo: ''Odmah poslije ručka izaslanstvo je napustilo naš grad i nastavilo put Ljubljane''.

Netočno.

Nakon ručka, dobro raspoloženi, Napolitano i moja neznatnost, predložili smo Cheu da odemo na Sušak,upoznati našeg prijatelja Tenenta,četvrtog mušketira iz naše sušačke gimnazijske klape, također komandanta. Comandante je prihvatio zaželjevši posjetiti Trsat, u Općini su mu preporučili to odredište, posebno gradinu koja se restaurira. Dečki (tada nije bilo cura), udbaši samo su neverbalno pokazivali svoje nezadovoljstvo, valjda nisu dobili ručak, čekali su povratak svojim kućama, ženama, stolu i postelji.

Tenente je obožavatelj poznatog Kubanca (koji je baš te, tisućudevetstopedeset i devete godine, na temelju jednog članka novog kubanskog ustava, dobio novu nacionalnost).

Pokucali smo na vrata lijepe kuće u koju je Tenentova fameja uselila prije dvadesetak godina kada su projerani iz rodne Abbazije. Vrata nam je otvorila njegova supruga Flora, koja je odmah prepoznala idola svoga muža.

Izgovorila je nekoliko puta muževljevo ime. Iz kuhinje je izašao Tenente, ukazala se pojava uvjerenog antifašiste, višekratno hapšenog i zatvaranog, ratnika, partizanskog komandanta u Italiji, u kućnim papučama i svilenom kućnom haljetku. Uvijek je volio biti lijepo dotjeran.

Šokiran viđenim, svojim idolom, čije latinoameričke avanture prati preko novina, Tenente je zatvorio oči. Bio bi pao na tlo, ne daj Bože (u čije sam postojanje tada sumnjao) ozlijedio se, da ga Comandante i moja neznatnost nismo na vrijeme uhvatili, odveli u dnevni boravak, polegli na kauč. Flora je donijela vlažnu kanavacu,Tenente je ponovo uspostavio vezu sa samim sobom, i nama.

Flora je skuhala odličnu (pretpostavio) talijansku kavu, donijela domaću rakiju.

Uz kavu i rakiju dva komandanta, Tenente na talijanskom, Comandante na španjolskom, razmjenjivali su svoja životna, najviše ratna iskustva.



Jedan udbaš stajao je na vratima.

Sjeća se, Tenente, jedanput je njih jedanaest partizana napadalo cijeli bataljun, od četiristo-petsto ljudi i puna dva sata su im odolijevali, a onda su se povukli u planinu. A kao čudo božje, istog časa kad su se počeli povlačiti pala je gusta magla i potpuno ih sakrila. Uglavnom bilo je napeto.
Jednom drugom prilikom je četrnaest dana i četrnaest noći bježao. I spavao po dvadeset minuta na nogama, nagnut nad prvo sljedeće stablo.

Princ kubanske revolucije bradatih opustio se nakon konzumiranja alkohola za ručkom, pogotovo domaće rakije kod Tenentovih. Comandante je otvorio dušu, vrata sobe intimnosti, planina i magla koju spomenuše Tenente podsjetila ga je na njihove, kubanske planine. Na metke i ljubavne strijele. U planinama se, naime, nije samo ratovalo, stiglo se i ljubovati.

U planinama je upoznao devet godina mlađu Aleidu. U planinama su postali ljubavnici. Ove godine, nakon što je Che s bradatim borcima prvi ušao u Havanu, on i Aleida su se ''uzeli'', vjenčali po revolucionarnom obredu. Sada žive u dolini.

U razgovor se ubacila Flora, pitala je Comandatea imala li djece. Odgovorio je da ima, iz prvog braka, nerado je govorio o tome, što je promućurni Tenente primijetio, šaleći se kako je šinjora Flora (uz doktorat iz juristike) njegov jedini ratni plijen.



Kada su tisuće esula, optanata masovno, napuštale zemlju kontraesul Tenente se vratio doma. Radio punom parom kao: prevoditelj, honorarni radio suradnik, u javnom tužilaštvu tajnik Općeg trgovačkog poduzeća Rijeka, tajnik Narodnog odbora kotara Buje, u nekoliko poduzeća.

Kada je udbaša očigledno stislo, kada je pitao u kojem je smjeru zahod, kada je u potrazi za žuđenom destinacijom udbaš nestao iz našeg vidokruga, Tenente se ohrabrio, doduše na materinskoj čakavici, a moja neznatnost je (polu)prevodila na talijanski (Tenente čakavski, ja talijanski, a Comandante razumije španjolski):

Ovi brižni optanti, kaže, su bježali od sistema. Bil sam ljevičar, komunist i katolik, i to vavek, i nadal se da će bit dobro. Da će bit jedan demokratski režim va kemu će bit više partija. I to je izgledalo tako odmah iza oslobođenja. Međutim, to se pomalo pretvorilo va staljinizam do 1948. godine, a onda ublaženi boljševizam.

Bil sam mehki ljevičar

Isključen je koncem ožujka tisućudevetstopedesetipete. Čekali smo ga nekoliko trenutaka da ode u svoju sobu po partijsku presudu.

Udbaš se zadržao u nužniku, što mi je odmah bilo sumnjivo, obzirom da ni on ni njegovi tajnoviti kolege danas nisu ručali.

U presudi piše sljedeće obrazloženje: ''Drug nije dolazio na partijske sastanke…lumpa naokolo…druži se sa nekim ženskama.'' Žalio se dvaput. Bez odgovora. Još uvijek je vanpartijac.

Kada se udbaš vratio iz zahoda, sa osmijehom zadovoljstva u prikrajku usana, Tenente je pitao Comandantea u svim njegovim putovanjima o kojima je čitao.

Comandante nije mogao odoljeti zovu putovanja, Tenente zovu zavičaja. Kvarner mu je bio jednostavno neodoljiv. Nije mogao bez Rijeke, bez rodne Abbazie.

Treba bi prokljeti razlog ki će pustit ovo. Ja ga nisam našal…u životu, rekao je Tenente pokazujući na Kvarner, a ja sam polupreveo na talijanski.

Popili smo još dva bićerina. Flora nas je htjela zadržati na ručku, skuhala je maneštru. Odbili smo, obilno smo jeli sa maršalove trpeze, a Comandante želi posjetiti Trsat.

Pozdravili smo se uobičajenim pozdravom, arriverderci, doviđenja. Dakako, Comandante i Tenente nikad se više nisu sreli.

U džipu, kada smo bili sami, udbaši su se vozili drugim džipom, Comandante je obećao da će pisati Titu neka se Tenenta vrati u Partiju. Iako mu nije jasno zašto ljudi toliko žele biti u Partiji, i on se je zovu Partije dugo opirao.

Ne znam da li je Comandante ispunio obećanje. Činjenica jest da su sljedeće godine Tenentea rehabilitirali, otvorili partijska vrata, primili u partijsku ćeliju, i nikad ga više iz iste nisu izbacili.



5. Nakon razmjene komandantskih iskustava napustili smo Sušak. Popeli smo se na Trsat.

Na trsatskoj gradini smisleno slučajno susreli smo S. i njenu prijateljicu S.
Rožice.

Mlade dame ljetovale su sa još nekoliko prijateljica u riječkom ferijalnom savezu. To jutro odlučile su prošetati do Trsata.

S. je bila sportašica, odbojkašica, šesnaest godina mlađa od mene, sada je mrtva. Kada smo se upoznali imala je svega dvadeset i tri godine. Mlada i iskusna, kao odbojkašica, vidjela je svijeta. Bila je predivna. Imala je dugu plavu kosu, bijele zube, mlade bokove. Jok je meni upao sam u šablonu.

Bila je komunikativna. Govorila je engleski, što je također važno za ovu istinitu priču. Do tada smo s Kubancima govorili na talijanskom, oni su odgovarali na španjolskom. Bitno da smo se razumjeli. Kubanci su perfektno govorili i razumjeli engleski, jezik omraženog gospodara, bivšeg vlasnika onih pustih bordela i kockarnica

S. nije privukla moja obrijana, starija neznatnost. Ona i prijateljica prvo su uočile mladiće u neobičnim uniformama, sa svega nekoliko dlačica. Mladenački neopterećeno prve su pristupile. Tada smo se upoznali. Odmah me pogodila Kupidova zlatna strijela. Priznat ću joj godinama kasnije.

Već oženjen tridesetdevetogodišnji muškarac, sa jednom ženom, i troje poznate djece, zacopao sam se kao mladić. U trenutku.

Ja sam Che, rekao je na španjolskom Che.

A ja sam Liz Taylor, odgovorila mu je S, ne vjerujući da je osoba za koju se predstavlja.

Nije pomoglo uvjeravanje kubanske delegacije i domaćih prijatelja. Uključili su se i udbaši iz pratnje, pokazivali dokumente, jamčili visokom službom države Južnih Slavena. Mlade dame nisu ustuknule, Mislile, idućih nekoliko godina života mislit će da su ovi dečki u uniformama, jedan s bradom, četvorica sa sramežljivim dlačicama neki mladi zafrkanti. Kakvi revolucionari!

Prekinuo sam raspravu oko identiteta sa pitanjem koje sam tada, a i danas postavljao svim zanimljivim damama: Draga damo, imaš li zaručnika, muža, dečka?

Već tada je otkrila da ima zaručnika. Oficira Jugoslavenske narodne armije. Majora Titove vojske. Drug major je četrnaest godina stariji. Sa istog su otoka. Zaljubila se u četrnaestoj. Kasnije ću doznati da je nakon oslobođenja majorov otac ubio njegovu maćehu (od majora nekoliko godina stariju) pa sebe. Obećala mu je svoju ruku, jednu i drugu, obje, cijelo tijelo. Čeka major punih trinaest godina, jako je strpljiv. Čekao da završi školu za tipkačicu, čekao da odigra sve utakmice koje želi, čekao da vidi svijeta, čekao…

Comandante je pogledao na sat.

Vrijeme je da se krene, danas moramo stići do Ljubljane.

Pokušao sam objasniti da je Slovenija konstitutivna jugoslavenska republika, ima i svoj glavni grad, ali dvije republike ne znači tako veliku udaljenost. U Ljubljani su za tren.

Odlučni revolucionar, poznat kao veliki radnik koji ne voli dangubiti (kasnije ćemo zaključiti niti deset darovanih godina života) na španjolskom je rekao nešto što sam si preveo:Idemo, odmah!

Stigao sam na Napolitanov papirić zapisati kontakt podatke ljupke S.

S. će izvršiti svoje obećanje. Postat će drugarica majorica.

Do kraja života bit ćemo, većinom u duhovnoj, vezi (napisao sam većinom).

Jedan muž, dva sina, prerana smrt,najkraća bilanca jednog života.




6.Nema više Comandantea, umro je kao tridesetogodišnjak. Uspomenu na naš susret obnavljam sa svakom novom pošiljkom najboljih kubanskih cigara koje mi šalje njegova Aleida. Jednu pušim dok pišem ove retke.

Nijedan od mojih gimnazijskih mušketira, osim moje neznatnosti, ne hoda zemljom. Podzemlje je njihov trajni dom.

Najprije je otišao Ljubo, pa Tenente, nedavno Daša.

S. više nema. Umrla je relativno mlada. Još uvijek smo u platonskoj vezi.

CHE GUEVARA, upoznao sam ga na stodvadeset i deveti rođendan K&K Franza Josefa Prvog. Boravio je službeno u Jugoslaviji, zemlji kojoj više neki ne žele spominjati ime, svega osam mjeseci nakon borbene faze Revolucije.

Revolucionar, čelnik narodne banke, budući ministar industrije, borac kontra američkog imperijalizma, tridesetjednogodišnji državnik bio je sa drugovima na višemjesečnoj turneji po Africi, Aziji i Europi. Najviše ga se dojmila ''tamnica naroda''.

Susreli smo se, prvi i jedini put, u Rijeci. U grad na Riječini doputovao je iz Abbazie, odnosno Briona.

Mlada kubanska peteročlana delegacija, četiri u uniformi, samo jedan član imao je gustu bradu, ostali se mogli podičiti sa svega nekoliko dlačica.
Na povijesnoj fotografiji, snimljenoj usred ljeta, oko podneva vidi se i moja neznatnost. Pamtim sjajno nebo, more,zvizdan.

To je jedini put da sam vidio El Comandantea. U Rijeku sam došao na poziv prijatelja GS, zvanog Napolitano, fotografirao nas je kultni Čuče. Ernesto i moja neznatnost, odmah smo, štono se kaže, kliknuli. Pozvao sam se na njegovu najpoznatiju rečenicu. Bio sam realan, zatražio sam nemoguće, najbolje kubanske cigare. Obećao mi je slati najbolje cigare. Nakon smrti, posljednje revolucionarne misije, u trideset i osmoj godini, njegova druga supruga Aleida preuzela je dužnost isporuke svetih kubanskih cigara u pokojnu Jugoslaviju. Do danas. Hvala Aleida.