1. Nakon obavijesti o smrti, a na temelju Zapisnika sa posljednjeg susreta sa Njegovim Veličanstvom…koji je sastavio naš vrli sekretar DM, poslao sam pismo prijateljima flacijanistima u kojemu sam ih podsjetio na historijat naših prijateljskih odnosa. Dopisni flacijanist O i ja, Matija Vlačić Treći, upoznali smo se davnih dana i godina. Uvijek me pitao za nekada glavno carsko/kraljevsko zimovalište, dolazio je kao dijete. Posljednjih dvadesetak godina ponovo svraća u Abbaziju.

Zamolio sam Doktora, našeg vrsnog geneaologa da mi napiše nekoliko kartica o fameji H. Sekretar DM skratio mi je Doktorovu kobasičastu ''studiju''.

Prezime su dobili po gradu/dvorcu/ posjedu Habichtsburg u kantonu Aargau. Bijahu vitezovi-razbojnici. Danas nemaju ni jednog posjeda u Helveciji. Rodonačelnikom dinastije se smatra grof Guntram. U Desetom stoljeću car i kralj Oton I. dodjeljuje mu naslov grofa. Ima puno naslova kojima su se od tada dičili. Navest ću samo neke: vojvode, nadvojvode, njemački kraljevi, rimsko-njemački carevi, austrijski carevi, španjolski kraljevi, češki kraljevi, ugarsko-hrvatski kraljevi…

Kroz sedam stoljeća prisutni su na našem poluotoku. Od rujna tisućuosamstoitrinaeste vladaju cijelom Istrom. Postaju poglavari mojih Vlačića.

Rođen sam kao podanik Njegova Veličanstva, cara i kralja K. (njegova carsta bila je kratka, dvije godine, od 1916. do 1918.).

FJ I. (za prijatelje Franz) je vladao najdulje od svih H.-aca u tisućljetnoj povijesti. Šezdeset i osam godina (68!). Rođen je i umro u Beču. U dvorcu, Schloss Schönbrunn. Rođen je 18. kolovoza 1830., a umro 22. studenoga 1916. Jednostavno se ugasio, kao i njegovo carstvo od pedeset milijuna duša, dvije godine kasnije. Suvremenici su ga, ovisno o preferencijama i simpatijama, različito opisivali: te šarmantan, poliglot; te bez prijatelja, te lovac, nesposoban, te gospodin. Kada se obraćao našem Saboru govorio je hrvatskim jezikom, a kao hrvatski kralj, zapravo kralj Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, potpisivao se hrvatskom inačicom svoga imena.



Oženio je mladu E, zvanu i znanu kao Sissy. Sa njom je zasnovao fameju. Svi smo gledali kultni film, sa Romy Schenider u glavnoj ulozi. Bila je sedam godina mlađa od njega. Nisu se baš nauživali bračne sreće. Dobili su četvero djece, tri kćeri i sina: S, G, R i M. Prvo troje djece u tri godine braka. Svekrva S smatrala je da djecu treba odgajati po strogom, španjolskom protokolu.

Ona je navodno imala ljubavnike, on ljubavnice. U filmu je sve prikazano idilično i romantično. Nevjesta i svekrva nisu se dobro slagale. Car je pokušavao pomiriti majku i suprugu. Nije uspio. Carica Sissy nije voljela Beč, dvorski život, svitu, ceremonijal. Sve češće napušta glavni grad, monarhiju, svekrvu, muža i djecu, putuje, obožava lutanja. Vraća se samo na carev rođendan. Sve se čudnije ponašala. Čak je svom mužu odabrala intimnu prijateljicu, ako me razumijete. Sa tom prijateljicom dolazio je i u našu Abazziju bajnu.

Danas bi je u novinama tretirali kao zvijezdu. Bila je ona i u svoje doba lijepa, elegantna i popularna - zvijezda. Opsjednuta izgledom stalno je bila na rigoroznim dijetama, bavila se sportom, od jahanja, jedrenja, gimnastike do mačevanja. Nakon tridesete godine nije pristajala na portretiranje. Čak je ni vlastiti unuci nisu smjeli oslovljavati nona.

''Sestrica smrt'' pratila je carsku obitelj. Dvoje djece umrlo je prije njih, S i R. Kći S umrla je kao dvogodišnjakinja. Nasljednik Krune R nađen je mrtav. Neki kažu da su ga ubili, drugi da je uslijed ''duševne rastrojenosti'' počinio samoubojstvo. Imao je svega trideset i jednu godinu. Nije umro u bračnom krevetu. Sa njim je bila maloljetna ljubavnica M. Nesuđeni car, mladi R bio je zanimljiva osoba. Iz vojnički krutog odgoja proizašao je liberalan duh. Bavio se ornitologijom. Tko zna što bi bilo da je poživio. Sa zakonitom suprugom S imao je kćer, nadvojvotkinju E (1883.-1963.), omiljenu unuku kaisera FJ. Razočarat će fameju ljevičarskim stavovima i konzumiranjem dva braka. Kasnije će se odreći naslova.

Carica Sissy je ubijena devet godina poslije sina u Ženevi. Tijekom šetnje talijanski anarhist LL u carsko srce zabio je tanku, oštru turpijicu.



Nakon ubojstva FF u Sarajevu tisućudevetstoičetrnaeste prijestolonasljednik postaje K (1887.-1922.).



2.Za naših abacijskih susreta ispričao mi je dosta famejskih tajni.

Njegov tata K bio je carev pranećak. Oženio je poduzetnu Z. Na odavanje posljednje počasti prastricu pozvao je njegovu dugogodišnju ljubovcu. Došli su u dvije kočije. Novi car uzeo je ispod jedne ruke svoju Z, ispod druge ''prijateljicu'' pokojnoga Veličanstva. Legenda kaže, kako je jedan stari grof u tom trenutku rekao: ''Vidite, ovaj je trenutak carstvo propalo''; otišao u susjedni salon, sjeo i izdahnuo. U tridesetoj, krajem tisućudevetstoišesnaeste godine, tata postaje car i kralj. U jedanaest godina braka izrodilo se sedmero djece. Cijeli život pratila ga je vizija jedne stigmatizirane redovnice: jako će trpjeti. Bio je prisiljen otići u inozemstvo, najprije u Švicarsku. Nikada nije pristao na abdikaciju. Odrekao se osobnog sudjelovanja u vlasti. Posljednji austrijski car umire od upale pluća na Madeiri, u Portugalu.

Tko se može pohvaliti da mu je tata svetac. Malo njih. E O. može.

Njegov tata danas je blaženik Svete Rimske Crkve. Cijeli život ljubio je Euharistiju, Srce Isusovo, molitvu. Prije važnih odluka puno se molio, Pokopan je u marijanskom svetištu. Sveti papa Ivan Pavao II. ga je zbog mirovnih nastojanja u Prvom svjetskom ratu, proglasio blaženikom Rimokatoličke crkve. Nakon polustoljetnog procesa kanonizacije, kao primjer ''onima koji snose političku odgovornost u suvremenoj Europi.'' Slavi se kao zaštitnik Madeire, bračnih drugova, boraca za mir, obitelji, zemalja pokojne monarhije, pa i Lijepe Naše.



Njegov djed K, mlađi brat cara FJ, bio je, kažu, revnosni katolik. Njegov sin O, K.-ov otac, O.-ov djed, notorni razvratnik. Mamu Z dinastija nije voljela. Z je cijeli svoj dugi život voljela muža. Dan njihova vjenčanja danas se slavi kao njegov, blaženikov spomendan. Na samrtnoj postelji tepao je svojoj trudnoj dragani: ''beskrajno te volim.'' Z ga je nadživjela šezdeset i sedam godina, uvijek u crnini. Živjela je u Španjolskoj, Belgiji, Kanadi, Švicarskoj. Četiri godine prije smrti, devedesetogodišnja carica, vratila se u Beč.



3. Abazzija ga je počastila počasnim građanstvom. Sa radošću je ''sletio'' na Jadran. Te godine posjetit će sva mjesta na poluotoku koja je posjetio njegov otac. Tada to nije mogao znati, posljednji put.

Pristao je posjetiti L. uz uvjet silenzio stampa. Sastali smo se na maršalovu trgu. U ovim zapisima izdvojit ću nekoliko fragmenata iz zapisnika susreta.


Dobro došli u L.

O, posljednjih godina njegova života moj dobar prijatelj, postao je dopisni flacijanista početkom devedesetih. O je bio osam godina stariji od mene. Po dobrom starom (i flacijanističkom) bontonu međusobno smo si persirali. Na lijepom hrvatskom jeziku.

Hvala lijepa. Ovo je moj šofer. (Smije se.)…i unuk
S, drago mi je, rekao je nadvojvodin unuk na njemačkom.
S. je sin moje kćeri G. Moj unuk je najmlađi časnik njemačke vojske koji je položio ispit za kapetana podmornice.
Je li lako pratiti tempo Vašeg djeda?, pitam unuka.
Teško. Djeda se ponaša poput mladića. Svakom pitanju pristupa krajnje temeljito. Naprimjer, dnevno dobiva stotinjak pisama. Na svako pismo odgovara vlastoručno.
Dok smo živi trebamo biti aktivni, na hrvatskom poučuje nadvojvoda O. Već desetljećima na vratima moje radne sobe piše: ''Ako nemate što raditi, nemojte to raditi ovdje.''
Više ne vozite?
Prije nekoliko godina slomio sam ruku. Od tada ne vozim. U slučaju nužde mogao bih voziti, to bi mi bilo veliko zadovoljstvo, gušt. R i ja smo s našim mercedesom prevalili milijune kilometara.
Gdje vam je supruga?
Na bolničkim pretragama u Beču. Više ne putuje. Od kada ima zdravstvenih problema putuje na relaciji kuća-bolnica.


Sjeli smo na terasu Velog kafe. Ni zgodna konobarica nije znala da poslužuje plavokrvnu personu. Da Monarhija nije propala danas bi posluživala svog cara.

O je rođen je kao nadvojvoda, prijestolonasljednik Austrije, Češke, Hrvatske. Potomak stoidvanaest (112!) europskih aristokratskih obitelji umro je kao umirovljeni europski zastupnik. Bio je i (imenovani) madžarski kralj. U svibnju tisućudevetstošezdesetiprve odrekao se prava na prijestolje, te obećao lojalnost austrijskoj republici.

Kada ste posljednji put bili u Istri?
Prije tri godine. Bili smo na kaštelu u Pazinu.
A da, sjećam se da ste nakon posjete Pazinu bili odlično raspoloženi.
Sjajno, u gradu su nas lijepo primili. Osjećao sam se kao svoj na svome. Ipak je grad, više od četiristo godina bio naš.
Mislite od vaše obitelji?
Da.
Zapravo, rentali ste grad.
Davali smo u zakup vlastelinima.
Zato su se Pazinjani i bunili četrdesetak puta pod vašom vlašću!

Nadvojvoda sa aristokratskim dostojanstvom prešutio je moju posljednju primjedbu.

Uvijek mi je lijepo u Istri. Moja obitelj uvijek je rado svraćala. Nadvojvoda FF najčešće je tajno dolazio automobilom. Jednom je u Gračišću zamijetio zapušteno gotičko raspelo. Odmah je donirao novac za obnovu. I prije kobnog puta u Sarajevo bio je ovdje.
Posjetio je i Pićan. Navodno je bio oduševljen gradićem.
Postoji fotografija nadvojvodinog automobila na rivi u Rapcu. Navodno, prvi automobil koji su Rapčani vidjeli.
Moj otac je bio na ovome trgu.
Baš ovdje, na današnjem Titovu trgu, Crće ili Borgu, je 6. travnja 1918. posjetio car K. Iz Beča je vlakom doputovao do Pazina, pa autom do Labina, u Lovran i Abazziju. Nisu ga dočekali gradski poglavari ni labinski Talijani, ni odrasli muškarci (na privremenom radu na ratištu),već žene i sirotinja. Doček je organizirao svećenik FH. Car i kralj je svećeniku ostavio 100 kruna, obećao još po povratku. Postoje i fotografije sa dočeka Njegovog Carskog i Kraljevskog Veličanstva . K. u autu, K. van auta u razgovoru sa jednim starcem, okružen tjelohraniteljima.


4. Prošetali smo Starim gradom.
Stali smo ispred Teatrina, nekadašnjeg skladišta, vojarne, dvorane, kazališta.

Volite li kazalište? , pitam držeći se kvizikalnih načela.
Draže mi je kino.Kad smo kod umjetnosti, zanima li Vas kako će izgledati moj sprovod, biti će to teatar nad teatrima.
Zanima, kako ne…kurtoazno pokazujem interes.
Mjesto radnje: Beč. Pogrebna povorka će stati pred vratima kripte i samostanu kapucinskog reda gdje su pokopani svi austrijski carevi. Drugog prosinca 1916. i pretposljednji car je pokopan u istom samostanu. Predvoditelj povorke snažno će pokucati na vrata. Jedan redovnik upitat će predvoditelja: ''Tko pita za ulazak?''; ''Njegova Visost, Franz Joseph Otto Robert Maria Anton Karl Max Heinrich Sixtus Xavier Felix Renatus Ludwig Gaetan Pius Ignatius von Hansburg, austrijski nadvojvoda, bivši prijestolonasljednik Austrije, Češke, Hrvatske, imenovani mađarski kralj, najstariji sin posljednjeg austrougarskog cara Karla I., umirovljeni zastupnik europskog parlameta, počasni predsjednik međunarodnog paneuropskog saveza, državljanin Njemačke, Austrijske, Hrvatske i Mađarske.''
Redovnik će impresioniran važnošću pokojnika otvoriti vrata kripte, konstatiram.
Ne, ne. Revni redovnik odgovorit će: ''Ne poznajem tu osobu!''
Hoće li vas na kraju pokopati u tom samostanu?
Strpljenja. Predvoditelj povorke snažnije će pokucati na vrata samostana.
Vjerojatno se javlja drugi redovnik jer je onom prvom dosadilo.
No, no, igra ide dalje. Isti redovnik postavit će isto pitanje: ''Tko pita za ulazak ?''
Vi šutite.
Normalno kad sam mrtav, ali predvodnik pregovara. Ovog puta skraćuje popis titula, zadržava samo najvažnije.
Pa skromni redovnik otvara vrata.
No, no. Isti je odgovor skromnog kapucina: ''Ne poznajem tu osobu!''
Gdje će Vas na koncu pokopati. Neće se valjda mnogobrojna povorka vratiti kućama?
Predvodnik je uporan. Treći će put pokucati na vrata.
Redovnik će opetovati: ''Tko pita za ulazak?''
Točan i konačni odgovor je: ''Jadni grješnik!'' Tek tada će umorni kapucin odgovoriti: ''Poznajem tu osobu'', i otvoriti vrata posljednjeg moga počivališta.

Jadni grešnik; njegovi zemljani ostaci, bez plave krvi, počivaju u hladnoj kripti. Njegovo srce, prema staroj famejskoj tradiciji, čuva se u posebno ukrašenoj urni, u jednom ugarskom samostanu.

1. Anđeli su, protumačio mi je me don Galo, pjevači u devet osmeročlanih zborova od kojih je najpopularniji kor arhanđela: Rafaela (''Bog liječi''), Mihaela (''Tko je kao Bog'') i Gabriela (''Bog je jak'').

Anđeli, zaposlenici na neodređeno vrijeme, na poslovima: naviještanja, gledanja i služenja.

Anđeli, naslov je trećeg poglavlja M.-ove Knjige smijeha i zaborava u kojoj možete pronaći, za ovu priču, ključnu rečenicu: G. i M., dvije američke djevojke analizirale su spomenuti komad na ljetnom tečaju za strane studente u nekom malom gradu na obali Sredozemnog mora.

Blizanke G. i M., strani studenti, su američke djevojke domaćeg podrijetla. Došle su u nametnuto gnijezdo svojih roditelja na Ljetnu školu južnoslavenskih jezika i kulture, namijenjene studentima porijeklom iz Titove Jugoslavije, koju vodi gospođa, pardon, drugarica R.

Toga ljeta, sredinom sedamdesetih godina, pet je studenata analiziralo povijest hrvatske drame. Drugarica R., od svih je učenika najviše voljela upravo ove dvije djevojke, agilne zapisničarke svake njene riječi. Drugarica R. je neudana; tako će i ostati.

Jedan od zaštitnih znakova teatra apsurda do kraja života skrivao je prave godine, reče drugarica R., Eugčne Ionesco rođen je 26. studenog (1909. godine) u Rumunjskoj, pio pivo u taverni La Coupole, pokopali ga na groblju Montparnasse 1994. godine. Na grobu mu piše: Molim se ne znam kome. - Nadam se: Isusu Kristu. Apsurdno.

Blizanke su dobile zadaću: u sklopu utjecaja francuske drame na hrvatsko dramsko stvaralaštvo, analizirati Ionescov komad Nosorog (Rhinocéros). Bérenger, glavni lik, svjedok je prave pošasti u francuskom provincijskom gradiću: jedan po jedan, stanovnici se pretvaraju u nosoroge.

Sljedećeg jutra, na Vele Đirine, nedaleko povijesnog potoka, blizanke se sunčaju i raspravljaju na čudnom hibridu, amerikaniziranoj cakavici svojih roditelja:

Rhino je komedija!, rekle su u jedan glas.

Ne bin da samo pročitamo essay, utela bin da storimo nešto drugošlje.

Storimo performance. Hitimo papiri!

Excellent ideja.

Namesto nosa rhino jima rog, ćemo storit trubo od kartona i stavit na nos.

Plažom stupa S., više je ovdje nego u školi. Zauzima stratešku poziciju, polaže ručnik, otkriva dojke. Pola plaže zagledalo se u mladu djevojku. Jučer je zamolila da joj posude svoje bilješke. Jutros ih ne pozdravlja. Bezobraznice, odbile su iznajmiti obične bilješke, velikog li intelektualnog vlasništva!

Tijekom popodnevnog performansa, puna mržnje, S. će ustati iz klupe, prići djevojkama i udariti nogama u njihove stražnjice. Blizanke će plakati, polaznici će se smijati, drugarica R. također. Smijeh će se pretvoriti u suze, suze u ples. Suze, smijeh i ples.

Nešto čudesno, začuđujuće se dogodilo, na stropu se odjednom pojavio otvor. M. će kasnije zapisati: Nastavile su se penjati kroz taj otvor, papirni nosovi se više nisu mogli vidjeti, kroz otvor su provirivali samo tri para cipelica, a onda su nestale i one i do zapanjenih učenika dopirao je iz visina samo sve tiši smijeh tri arhanđela koji su nestajali u daljini.


Došlo doba da se, urbi et orbi, R.-u i cijelome svijetu, priopći senzacionalno otkriće: naš R. je taj mali grad na obali Sredozemnog mora!




2. Nije šala, M. je rođen 1. travnja (1929. godine). U tridesetoj godini iznalazi pravi glas, dokida vladavinu poezije i drame, od tada piše isključivo romane. Nakon obnarodovanja romana Šala slave ga globalno. Francuski pisac češkog porijekla, diče se Francuzi. Nametnuti sunarodnjaci zamjeraju mu priznanje da se mnogo bolje osjeća u Parizu, u maloj ulici nedaleko Montparnassea, u svojoj gajbi u potkrovlju, nego u Pragu. Kako neće, prva domovina oduzima mu državljanstvo; druga, rukom predsjednika Francoisa Mitteranda, proglašava građaninom slobodne Francuske! Nije počast počasnog građanina, citoyen d'honneur, dodijeljena Johann Christoph Friedrich von Schilleru (1792. godine), ali nije ni šala.




3. Prošlog ljeta u razgovoru sa sekretarom flacijanističkog pokreta DM, koji piše moju biografiju, prvi put sam javno iznio ekskluzivnu vijest.:

M. je prvi put došao u Rabac 1965. godine, sa prvom grupom čehoslovačkih turista, posredstvom agencije ''Čedok''. Sjećam se, turistički paket nije uključivao usluge vodiča već žbirova. Praško proljeće ocvast će u krvi za tri godine.

Ispravak netočnog navoda!, pametuje DM. Zar nisu Prohaske, podrijetlom Česi, desetljećima ranije ljetovali ovdje?

Istina, samo što su oni izgradili ljetnikovac, nisu bili turišti, u današnjem smislu te riječi. nadmoćno ću ja, upućeniji.

Gdje ste upoznali M.-a?, pitao me izabrani biograf.

U paviljonu D, tzv. češkom paviljonu. Studentarija nije obožavala posluživati slavensku braću jer nije bilo tringelda, toliko žuđene manče. Od tada se M. sa svojom V. redovito vraća. A bili smo i moja žene i ja (unjihovoj potkrovnici sa pogledom na pariške krovove. V. je pravi anđeo, koji ne zna da je anđeo. M. samo piše, slika i šeće Napoleona, zadnjeg najboljeg prijatelja, dogu. V. radi: tipka, kuha, telefonira; anđelak sve radi.





4. Cheeeep….cheeeeeeep, zadovoljno se oglasio slavni istraživač Robac, otkrivši potok, jedini izvor pitke vode u predivnom zatonu podno Labina.

Uh, bio sam žedan…i slučajno sam: n a l e t i o, pričao je kasnije braći i sestrama pokućarima.

Iako ljudski domoroci - čak i sa otoka Raba - prisvajaju autorska prava nad imenom mjesta (''Robac, je vrabac, po naše''), prvi ptičji doseljenici iz roda passer domesticus, sa nožice na nožicu, kljunastom predajom, prenose legendu o prvom vrapcu u R.-u. Njegovi potomci slušali su Mletke (pisali su Rabaz) i Talijane (govorili su Portoalbona), u devetnaestom stoljeću broje: jedan…dva…tri…desetak kuća. Faragune, Viškovići, Škopci; ribare, parobrode i uzgajaju masline; Gobbo upravlja poštanskim uredom…Mjestašce, a podijeljeno na dva svijeta, talijanski i slavenski, sa plažom (a ne zidom) kao nevidljivom barijerom.

Djeca ne poznaju granice, druže se, igraju, izletuju barkama.

Dolaze i gosti. Potomci slavnog vrapca među prvim turistima - privremenim doseljenicima - redovito spominju Richarda Burtona.

Mjesto nikada nije pohodio slavni sineast, dvostruki suprug, premijerno i reprizno, Liz Taylor. Rapcem je prošetao, misle da se i okupao, kapetan Richard Francis Burton (1821.-1890.), dopredsjednik Londonskog antropološkog društva i konzul u Trstu u ime Njezinoga Veličanstva, europske none Viktorije, kraljice Ujedinjenog Kraljevstva i carice Indije.
U svoj notes zapisuje: Rabac (Rubaz), labinska luka, jest naselje s pola tuceta kuća, uključujući u to i mali gostinjac…

Prvi hotel, Quarnero, sagrađen je 1889. godine, drugi, hotel Trieste, trideset i šest, a treći, hotel Dopolavoro, četrdeset i devet godina kasnije.

Potomci proslavljenog vrapca su sedam godina prije nego je, one kobne lipanjske nedjelje, dvadesetogodišnji Gavrilo Princip ispalio dva kobna hica, u istom danu, prvi put u životu, na rivi ugledali: prijestolonasljednika Franju Ferdinanda Karla Ludovika Josipa von Habsburga i neobično motorno vozilo na dvije osovine i četiri kotača.