1. Anđeli su, protumačio mi je me don Galo, pjevači u devet osmeročlanih zborova od kojih je najpopularniji kor arhanđela: Rafaela (''Bog liječi''), Mihaela (''Tko je kao Bog'') i Gabriela (''Bog je jak'').

Anđeli, zaposlenici na neodređeno vrijeme, na poslovima: naviještanja, gledanja i služenja.

Anđeli, naslov je trećeg poglavlja M.-ove Knjige smijeha i zaborava u kojoj možete pronaći, za ovu priču, ključnu rečenicu: G. i M., dvije američke djevojke analizirale su spomenuti komad na ljetnom tečaju za strane studente u nekom malom gradu na obali Sredozemnog mora.

Blizanke G. i M., strani studenti, su američke djevojke domaćeg podrijetla. Došle su u nametnuto gnijezdo svojih roditelja na Ljetnu školu južnoslavenskih jezika i kulture, namijenjene studentima porijeklom iz Titove Jugoslavije, koju vodi gospođa, pardon, drugarica R.

Toga ljeta, sredinom sedamdesetih godina, pet je studenata analiziralo povijest hrvatske drame. Drugarica R., od svih je učenika najviše voljela upravo ove dvije djevojke, agilne zapisničarke svake njene riječi. Drugarica R. je neudana; tako će i ostati.

Jedan od zaštitnih znakova teatra apsurda do kraja života skrivao je prave godine, reče drugarica R., Eugčne Ionesco rođen je 26. studenog (1909. godine) u Rumunjskoj, pio pivo u taverni La Coupole, pokopali ga na groblju Montparnasse 1994. godine. Na grobu mu piše: Molim se ne znam kome. - Nadam se: Isusu Kristu. Apsurdno.

Blizanke su dobile zadaću: u sklopu utjecaja francuske drame na hrvatsko dramsko stvaralaštvo, analizirati Ionescov komad Nosorog (Rhinocéros). Bérenger, glavni lik, svjedok je prave pošasti u francuskom provincijskom gradiću: jedan po jedan, stanovnici se pretvaraju u nosoroge.

Sljedećeg jutra, na Vele Đirine, nedaleko povijesnog potoka, blizanke se sunčaju i raspravljaju na čudnom hibridu, amerikaniziranoj cakavici svojih roditelja:

Rhino je komedija!, rekle su u jedan glas.

Ne bin da samo pročitamo essay, utela bin da storimo nešto drugošlje.

Storimo performance. Hitimo papiri!

Excellent ideja.

Namesto nosa rhino jima rog, ćemo storit trubo od kartona i stavit na nos.

Plažom stupa S., više je ovdje nego u školi. Zauzima stratešku poziciju, polaže ručnik, otkriva dojke. Pola plaže zagledalo se u mladu djevojku. Jučer je zamolila da joj posude svoje bilješke. Jutros ih ne pozdravlja. Bezobraznice, odbile su iznajmiti obične bilješke, velikog li intelektualnog vlasništva!

Tijekom popodnevnog performansa, puna mržnje, S. će ustati iz klupe, prići djevojkama i udariti nogama u njihove stražnjice. Blizanke će plakati, polaznici će se smijati, drugarica R. također. Smijeh će se pretvoriti u suze, suze u ples. Suze, smijeh i ples.

Nešto čudesno, začuđujuće se dogodilo, na stropu se odjednom pojavio otvor. M. će kasnije zapisati: Nastavile su se penjati kroz taj otvor, papirni nosovi se više nisu mogli vidjeti, kroz otvor su provirivali samo tri para cipelica, a onda su nestale i one i do zapanjenih učenika dopirao je iz visina samo sve tiši smijeh tri arhanđela koji su nestajali u daljini.


Došlo doba da se, urbi et orbi, R.-u i cijelome svijetu, priopći senzacionalno otkriće: naš R. je taj mali grad na obali Sredozemnog mora!




2. Nije šala, M. je rođen 1. travnja (1929. godine). U tridesetoj godini iznalazi pravi glas, dokida vladavinu poezije i drame, od tada piše isključivo romane. Nakon obnarodovanja romana Šala slave ga globalno. Francuski pisac češkog porijekla, diče se Francuzi. Nametnuti sunarodnjaci zamjeraju mu priznanje da se mnogo bolje osjeća u Parizu, u maloj ulici nedaleko Montparnassea, u svojoj gajbi u potkrovlju, nego u Pragu. Kako neće, prva domovina oduzima mu državljanstvo; druga, rukom predsjednika Francoisa Mitteranda, proglašava građaninom slobodne Francuske! Nije počast počasnog građanina, citoyen d'honneur, dodijeljena Johann Christoph Friedrich von Schilleru (1792. godine), ali nije ni šala.




3. Prošlog ljeta u razgovoru sa sekretarom flacijanističkog pokreta DM, koji piše moju biografiju, prvi put sam javno iznio ekskluzivnu vijest.:

M. je prvi put došao u Rabac 1965. godine, sa prvom grupom čehoslovačkih turista, posredstvom agencije ''Čedok''. Sjećam se, turistički paket nije uključivao usluge vodiča već žbirova. Praško proljeće ocvast će u krvi za tri godine.

Ispravak netočnog navoda!, pametuje DM. Zar nisu Prohaske, podrijetlom Česi, desetljećima ranije ljetovali ovdje?

Istina, samo što su oni izgradili ljetnikovac, nisu bili turišti, u današnjem smislu te riječi. nadmoćno ću ja, upućeniji.

Gdje ste upoznali M.-a?, pitao me izabrani biograf.

U paviljonu D, tzv. češkom paviljonu. Studentarija nije obožavala posluživati slavensku braću jer nije bilo tringelda, toliko žuđene manče. Od tada se M. sa svojom V. redovito vraća. A bili smo i moja žene i ja (unjihovoj potkrovnici sa pogledom na pariške krovove. V. je pravi anđeo, koji ne zna da je anđeo. M. samo piše, slika i šeće Napoleona, zadnjeg najboljeg prijatelja, dogu. V. radi: tipka, kuha, telefonira; anđelak sve radi.





4. Cheeeep….cheeeeeeep, zadovoljno se oglasio slavni istraživač Robac, otkrivši potok, jedini izvor pitke vode u predivnom zatonu podno Labina.

Uh, bio sam žedan…i slučajno sam: n a l e t i o, pričao je kasnije braći i sestrama pokućarima.

Iako ljudski domoroci - čak i sa otoka Raba - prisvajaju autorska prava nad imenom mjesta (''Robac, je vrabac, po naše''), prvi ptičji doseljenici iz roda passer domesticus, sa nožice na nožicu, kljunastom predajom, prenose legendu o prvom vrapcu u R.-u. Njegovi potomci slušali su Mletke (pisali su Rabaz) i Talijane (govorili su Portoalbona), u devetnaestom stoljeću broje: jedan…dva…tri…desetak kuća. Faragune, Viškovići, Škopci; ribare, parobrode i uzgajaju masline; Gobbo upravlja poštanskim uredom…Mjestašce, a podijeljeno na dva svijeta, talijanski i slavenski, sa plažom (a ne zidom) kao nevidljivom barijerom.

Djeca ne poznaju granice, druže se, igraju, izletuju barkama.

Dolaze i gosti. Potomci slavnog vrapca među prvim turistima - privremenim doseljenicima - redovito spominju Richarda Burtona.

Mjesto nikada nije pohodio slavni sineast, dvostruki suprug, premijerno i reprizno, Liz Taylor. Rapcem je prošetao, misle da se i okupao, kapetan Richard Francis Burton (1821.-1890.), dopredsjednik Londonskog antropološkog društva i konzul u Trstu u ime Njezinoga Veličanstva, europske none Viktorije, kraljice Ujedinjenog Kraljevstva i carice Indije.
U svoj notes zapisuje: Rabac (Rubaz), labinska luka, jest naselje s pola tuceta kuća, uključujući u to i mali gostinjac…

Prvi hotel, Quarnero, sagrađen je 1889. godine, drugi, hotel Trieste, trideset i šest, a treći, hotel Dopolavoro, četrdeset i devet godina kasnije.

Potomci proslavljenog vrapca su sedam godina prije nego je, one kobne lipanjske nedjelje, dvadesetogodišnji Gavrilo Princip ispalio dva kobna hica, u istom danu, prvi put u životu, na rivi ugledali: prijestolonasljednika Franju Ferdinanda Karla Ludovika Josipa von Habsburga i neobično motorno vozilo na dvije osovine i četiri kotača.