1.Beatrice, Beatrice, ne Danteova, Grishina.

Grisha je bio poznanik, dobar poznanik. Grisha je pokojnik. Beatrice je živa. Grisha je bio pisac. Beatrice je baronesa, kći baruna (u nastavku teksta Baroneša). Tridesetak godina stvarao je u Toscani. Nakon njegove smrti Baroneša je njihovu kuću otvorila piscima. Imanje se zove Santa Madalena.



Prije ljeta u Firenzi se održava festival po uzoru na moj LAPIS. Pozvan sam kao počasni gost.

Stigao sam jedno lipanjsko subotnje popodne. Dovezao me moj životopisac, drug Stari, u pratnji kamermana JM i moje najdraže maserke Ele. Gdje god, s kim god, od svojih masaža ne odustajem. Životopisac i kamerman smješteni su u selu nedaleko Baronešinog imanja. Elaa je dobila sobu do mene, ako se ukočim ili se pojavi neki drugi problem.

Dobio dva kata u tornju, nedaleko od Baronešine vile.

Radno-spavaće sobe. Veliki radni stol, na zidu umjetničke slike, vrijedne kaže Baroneša. Veliki krevet s baldahinom.

Odložio sam kovčeg i torbu, osvježio se, sjeo za stol. Otvorio bilježnicu. Počeo pisati odlomak koji slijedi. O Lucreziji, drugoj barunici (u nastavku teksta također Baroneša) koju sam osobno upoznao početkom ove godine; sa svojim registratorima pozvana je u Grad da organizira sveprisutnu izložbu.

Ovo je definitvno godina baroneša.

Posredno, medijski, barunicu Lucreziu (u nastavku teksta Baroneša) upoznao sam prije tri godine preko članka u jednom časopisu. Predstavljena je kao plemkinja koja investira milIjune u hrvatsku kulturu, autorica nekoliko desetaka knjiga, donatorica i kolekcionarka, prijateljica briljantnog Josepha Beuysa, najvećeg avangardista dvadesetog stoljeća. Smatra se njegovom konceptualnom kćerkom. Širi njegove poruke o svim ljudima umjetnicima i živim skulpturama.



Baronešin moto glasi: radim što hoću i kada hoću, i to s onima koji žele raditi sa mnom. Beuys joj je govorio: Lucrezia, mi moramo sijati, nije važno gdje se sije. Ali kad te netko zove ti se moraš odazvati.

Zato je došla u Grad, na poziv, besplatno, sa svojim registratorima. I imperativnim stilom.

Baroneša želi donirati, Baroneša je nečija prijateljica, na prvo čitanje djelovalo mi je flacijanistički.

Intervjuer (vraćam se na časopis) opisuje upoznavanje s Baronešom, uz pršut, čvarke i sir, u podrumskom stanu Vladimira Dodiga Trokuta.

Trokut je više godina gostovao u Gradu, sudjelovao na ljetnom buvljaku, posjetio FLAT.

Društvo je na zakuski okupila, najavio je Trokut novinaru (još uvijek se osvrćem na časopis), neka stara kolekcionarka.

Baroneša se predstavlja kao spisateljica i novinarka. Rođena u Trentu. Otac je bio porezni stručnjak, putnik i kolekcionar. Baroneša je postala baronešom udajom za baruna, Bubyja, znanstvenika, poljoprivrednika, fotografa. Objavio je Buby i knjigu o leptirima, zapravo o temperaturi koju leteći stvaraju spomenuti dlakavi kukci sa slabo pokretljivom glavom.

Kada ju je zaprosio buduća milostiva ga je upozorila: Moraš znati da se ti nećeš vjenčati s Lucrezijom, već s umjetnošću. Štogod ju se pita priča isključivo o umjetnosti. Ima mišljenje o svemu: politici, feminizmu, ekonomiji, medijima, obitelji, religiji. Za ilustraciju posljednjeg dovoljno je prepričati sljedeću anegdotu: Baroneša sjedi u ogromnom salonu svoje palače. Sluškinja je najavila potom uvela u salon svećenika. Svećenik je ponudio blagoslov Tvorca u kojeg vjeruje. Baroneša je odlučno odbila uslugu. Darovala mu 20 eura, nek se nađe, za crkvu.

Nije katolkinja, nije glasačica. Ljudi vjeruju u Djevicu Mariju, a nisu je vidjeli; drugi u Budu, ni njega nisu vidjeli, a ja vjerujem u Beuysa, ja sam ga vidjela, sa njim se družila, rekla mi je neki dan, na zatvaranju Velike Izložbe.

Nije htjela govoriti o svojoj svakodnevici, što mi je odmah djelovalo antiflacijanistički. A baš me je zanimala svakodnevica jedne globalne barunice u Dvadeset i prvom stoljeću.

Skoro četrdesetak godina ima istog asistenta kojega, kasnije ću doznati u neposrednom kontaktu, naziva stronzo (šupak), a zove se Lino.

Preživjela je Baroneša oluju u barci usred oceana, jedan požar, jedan potres, jednu automobilsku nesreću. Njen suprug nije imao toliko sreće, nije preživio spomenutu oluju, u uspjenjenom Indijskom oceanu, nedaleko Sejšelskih otoka. Nekoliko sati čekala je Baroneša spasioce. Bilo je to na Božić 1994.

Smatra se nezavisnom, ženom, koja u Bolognanu ima palaču, u Parizu, kaže, stančić od 120 kvadrata, doživljava se slobodnom ženom.

Nije autorizirala svoju biografiju poput mene. Samo ona može pisati o sebi.

Radi za mrtve, da sačuva pamćenje, rekonstruira život.


2.Santa Madalena je utočište za pisce.

Već šesnaestu godinu Baroneša (prva) ugošćava pisce sa svih kontinenata. Jedini način da dođete u utočište jest da vas Baroneša (Beatrice Monti della Corte von Rezzori) uoči i pozove. Pisci borave ovdje šest tjedana.

Šest tjedana potpune slobode osim kada su u pitanju obroci. Ima ih, pisaca, koji, su kao i drugi ljudi (a i oni su ljudi), ranoranioci ili kasnoranioci, sove ili ševe. Koji žive i rade po strogo programiranom rasporedu ili po nahođenju. I neka im, u Santa Madalena imaju potpunu slobodu, u svemu. Osim u objedima. Svi pisci moraju se nacrtati za stolom na čelu kojeg stoji Baroneša.

Jede li se vani, na terasi, ili u blagovaonici, vaša je jedina dužnost prisustvovati simpoziju, gozbi. Dva su važna dijela Baronešinih simpozija, kao i kod odavno mrtvih Grka i Rimljana; prvo, tradicionalna toskanska kuhinja, i drugo, rasprava oko određenih tema koje nameće Njena Milost. Zajedničko hranjenje i razgovor, također neka vrsta (duhovnog) hranjenja (ili pražnjenja).

Gosti, dvorjani, moraju zabavljati Baronešu, mecenu.

3. Večeras nas je Baroneša okupila u velikoj blagovaonici kojom dominira veliki portret posljednjeg baruna Monti u uniformi.

Na čelu stola sjedi Baroneša i nas šestero: Lorrie (Amerikanka), Dinan (Etiopljanin), Yiyun (Kineskinja), Mircea (Rumunj), Dany (Haićanin), Etgar iz Izraela i moja neznatnost.

Baroneša je službeno otvorila simpozij.

Gostit ćemo se i raspravljati o gozbama zloćudnih diktatora.

Poslužena je salata sa drobljenim kruhom. (Gastronomska natuknica: Panzanella).

Baroneša je biranim riječima predstavila moje lik i djelo. Predložila je da predstavim trpezu Josipa Broza Tita. Maršal nikada nije bio diktator, obranio sam svoju i Titovu čast i slavu.

Brzo se snašla, predala riječ drugim ''dvorjanima''.

Naizmjence žderemo i verbalno općimo.

Lorrie mi se svidjela na prvi osmijeh. Možda je malo premršava, glas joj je niskozvučan, ali ima osmijeh koji razoružava. Važna je činjenica da je skoro trideset godina mlađa od mene.

Lorri je rođena u malom američkom gradiću čiji naziv nisam zapamtio. Roditelji su je odgajali religiozno. Majka je bila medicinska sestra/domaćica/učiteljica/aktivistica, otac znanstvenik/prodavač osiguranja/zaljubljenik u glazbu. Nikad ne pišem o sebi kaže Lorrie. Na licu mjesta joj proturječim. Svi pisci pišu autobiografska djela. I svi su pisci lažljivci. I Stvoritelj u kojeg su njeni roditelji vjerovali stvorio je čovjeka na svoju sliku i priliku, drugim riječima-autobiografski. Svaki čovjek, ne samo pisci, trebao bi voditi dnevnik, ne biti lijen, ubrzo smo se složili Lorrie i moja velikost. Kako me Baroneša obavijestila Lorrie joj nije pravo ime. Roditelji su joj nadjenuli ime Marie Lorena.

Čim je Dinan, između predjela i glavnog jela, spomenuo svoju prvu domovinu Etiopiju odmah sam se sjetio cara Haila Selassija. Car/bog (rastafarijanski) prvi je strani državnik koji je posjetio maršala Tita na Brionima. Mislim da je to bilo 1954. Za jednog od mnogobrojnih sljedećih posjeta mu se kultni Đimi, omiljena Titova pudlica, popišao na nogavicu. Tada sam još radio za državu, sreo cara. Dinan je šezdeset godina mlađi od moje velikosti.



U vojnom udaru 1974. Haile je svrgnut, sljedeće godine je umro, vlast preuzima bojnik Mariama. Stanje neodrživo. Obitelj je napustila Adis Abebu. Emigrirala u SAD. Sa šesnaest godina počeo je ponovo misliti o Etiopiji. Prva domovina za njega je poprimila gotovo mitsko značenje. Prije desetak godina vratio se u prvu domovinu, u njegovom sjećanju raj zemaljski. Shvatio je da je stranac u prvoj i drugoj domovini. Ujake, tetke, sestrične vidio je samo na slikama. Bez tona. Kuća, nekada puna djece, djeda/bake, ujaka/tetki, sestrični, slugu, bila je prazna. Kuća je čekala njega, majku i sestru.

Yiyan je napustila Peking 1996., emigrirala također u SAD. Yiyan je znanstvenica, na očev nagovor (Istina je u znanosti govorio joj je otac). Voli detektivske romane. Pročitala je moju knjigu o Bondu i Poirotu. Priopćuje nam da je Mao, poznat kao mučenik vlastite stolice, bio strastveni mesožder/mesojed. Uživao bi u toskanskoj kuhinji. U Crvenu knjižicu nije uvrstio legendarnu misao: ''Jedem i lučim puno.''



Mircea je imao trideset i četiri godine kada je prvi put smio napustiti domovinu. Otišao je u New York. Rumunjsku Nicolaea Ceausescu opisuje kao: crnu rupu, ništa, pakao na zemlji. Nije siguran da bi Ceausescu sudjelovao na ovoj gozbi. Ne prije temeljnog ispitivanja namirnica od strane Securitatea. Radije bi izabrao poznati jelovnik: vegetarijanske lazanje prelivene jajima s kiselim vrhnjem ili salatu od rajčica, luka i fete.



Mircea više cijeni Mircea čitatelja nego Mircea pisca. Čitatelj je, kaže proždiratelj, tamani sve od poezije, filozofije, znanosti do logaritamskih tablica koje slučajno pronađe u prijateljevu stanu. Pisanje je također proždiranje, nadopunjujem dvadeset i šest godina mlađeg kolegu fasciniranog životom.

Etgara pisanje uspoređuje sa vođenjem ljubavi.

Dok jedemo lagano pečenu svinjetinu očišćenu od iznutrica, punjenu aromatičnim biljem, pijemo Chianti, objašnjava svoju teoriju kako smo, mi, ljudi, Lorrie i Dinan, Yiyun i Mircea, Dany i Etgar, moja velikost, čak i Baroneša, odnosno naši preci, ljudi, prije toga, prvo bili ribe, pa žabe, pa sam zaboravio tko ili što.

Zar embrij prvo ne podsjeća na ribu, pa na nekakvog primitivnog sisavca? kaže Mircea.

Baroneša je rekla kako bi voljela, barem nekoliko sati biti riba, živa dakako. Etgaru se sviđa žaba. Moja velikost se ne bi mijenjala. Ni za ribu, ni za žabu. Leptir, kaže Mircea. Stari Grci uspoređivali su ljude s leptirima. Ljudi su leptiri s jednim krilom. Letimo na krilima sjećanja. Ljudi su djelomično slijepi, vide prošlost. Budućnost ne vide. Budućnost je ništa, prošlost je sve. Samo proroci su cjelovita ljudska bića, imaju dva krila. Mircea je citirao nešto iz Biblije, zaboravio sam, zna se da nisam stručnjak za religijsku problematiku i tematiku, navodno će doći vrijeme kada ćemo svi biti proroci, imati dva krila, vidjeti i jučer i sutra, govoriti jezikom anđela.

Kada je Dany počeo pričati kako je sjediti na stolici Montesquievov i stolici Alexandara Dumasa pohvalio sam se da sam pravila flacijanizma o ograničenom broju članova (144) , pri čemu nove primamo nakon smrti starih, osmislio po uzoru na francusku akademiju, elitni klub besmrtnika koji je 1635. godine osnovao kardinal Richelie. Dany je crnac, što nije od osobite važnosti osim za moje pripovjedanje. Tek drugi crnac u Akademiji. Isto ima dvije domovine. Rodni Haiti i Kanadu. I on je mlađi od mene. Odrastao u malom haićanskom selu, kojem također nisam zapamtio ime. Otac mu je bio političar koji je pobjegao od diktatora Pape Doc u egzil. Nikada ga više neće vidjeti, živoga. Odgajala ga je baka. Papa Doc, koji je čvrstom rukom vladao Haitijem bio je dijabetičar, imao je probleme sa srcem i artritis. Sigurno ne bi jeo ovu svinjetinu, čak ni očišćenu od iznutrica. Njegova supruga, poznata kao Mama Doc hranila ga je na žličicu. Nakon večere na žličicu, Papa Doc, nije se zavalio u fotelju, gledao vesterne, zabavljao se na alternativni način: u podrumima svoje palače, kroz špijunku gledajući mučenje svojih, pardon državnih neprijatelja. Dany je išao stopama svoga oca, pobjegao je 1976. Papa Doc bio je već pet godina mrtav. Zemljom je vladao Baby Doc, sin Papa Doca i Mame Doc, mladić od dvadeset i pet godina. Pobjegao je nakon ubojstva najboljeg prijatelja.



Večeru smo zasladili tortom od suhog voća (gastronomska natuknica: Cecco).

Zanimale su me gastronomski običaji Benita Mussolinija. Priupitao sam Baronešu. Njezina Milost osjetila je iznenadnu slabost. Predložila je da se, ako smo voljni, nakon otprilike sat vremena okupamo u njenom bazenu. Baroneša je umorna.

(Kada sam se vratio u Grad istražio sam duceove gastronomske navike. Povjesničari nisu istražili što je Benito mislio o toskanskoj kuhinji. Duce je varao suprugu na svakom koraku, nije bio izbirljiv, ali ne i hranom, sa gastronomskom aspekta bio je vjeran ženinoj kuhinji. Uvijek je objedovao doma. Donna Rachele i djeca morali su zauzeti svoja mjesta za obiteljskom trpezom i čekati patera familiasa, da zauzme svoje, čelno mjesto. Obožavao je Racheline salate od nasjeckanog češnjaka natopljene s uljem i limunovim sokom, jer to je dobro za njegovo srce koje voli sve Talijane, posebno Talijanke.

Benito je pojeo cijelu zdjelu salate sa češnjakom, tužila se donna Rachele prijateljici, i večeras ću morati spavati sa djecom.

Promiskuitetni duce vodio je računa o zdravlju i izgledu. U četrdesetoj je odustao od alkohola i mesa. Jedino kada bi donna Rachele napravila teletinu mariniranu u raznom bilju napravio bi iznimku.)


Baroneša se povukla. Neka je. Mislim umorna. Neka se povukla u svoje odaje. Možemo je ogovarati.

Bacili smo se u bazen, izlazili, ponovo ulazili, pričali. Pitao me Dinan jesam li vidio sliku gospodina u uniformi. U takvim uniformama Talijani su okupirali Etiopiju, koristili boje otrove. Očeva brat ubio je netko nepoznat u takvoj uniformi. Rekao sam da znam tko je taj gospodin. Otac naše domaćice, posljednji barun Monti, punim imenom Alessandro Augusto Monti della Corte, avanturista, svjetski putnik, erudita. U svom životu služio je dvojici diktatora. Sa osamnaest godina sudjelovao je u D'Annunzijevu pohodu na Rijeku,kasnije u Mussolinijevu pohodu na Etiopiju. Comadante D'Annunzijo ušao je u Rijeku u crvenom fiatu 12. rujna 1919., u 11.40, na čelu povorke dobrovoljaca u ukradenim kamionima. Comandante (u daljnjem tekstu Komadante) je bio prvi duce, koji utemeljio prvi fašistički poredak u svijetu prije Mussolinija, drugog ducea, koji će ga posjetiti dva tjedna kasnije, krajem rujna 1919..

Moj prijatelj Maks, umro je ove godine na sto i prvi rođendan, kao dečkić šetao je u društvu prijatelja Korzom. Jednom, prije ručka, pričao mi je Maks, ugledali su Komadantea glavom i kozjom bradicom. Ušao je Komadante u parfumeriju. Izašao je sa puno bočica parfema, pa dijelio očaranim Fiumankama. Volio je žene, pričao mi je Maks, do nastranosti (ne znam kako je bogobajazni Maks, pranećak jednog sveca, vjeran suprug, to utvrdio). Zanesene Fiumanke su ga oblijetale, grlile i ljubile. Kada se Komadante izvukao iz ralja namirisanih obožavateljica, ugledavši Maksa i prijatelja prišao je šestogodišnjacima. Kako lijepa djeca, rekao je; neočarana, a prestrašena djeca jednostavno su pobjegla. Pričao mi je Maks da je Komadante bio pun sebe, narcisoidan tip koji je dnevno nosio deset odijela, kronični hvalisavac: Ja sam veliki pjesnik! Prvi sam preletio Beč! Prvi sam na torpednom čamcu uplovio u Bakarski zaljev! Osvojio sam jedan kvarnerski otok! Iako se pokazalo da je otok bila obična grota, pećina kraj Kraljevice. Kakvu je medijsku senzaciju napravio od otkrića ''otoka''!

Barun Monti, Baronesin otac oženio je njenu majku, Armenku, rođenu u Istanbulu, koja je nakon pokolja nad Armencima sa obitelji pobjegla u Rim, upoznala baruna, rodila Baronešu, umrla mlada. Barun Monti se ponovo oženio, Baroneša je dobila maćehu. Ne dobru ženu, uvijek ponavlja odrješita Baroneša. I prema predaji maćehe nisu baš najobljubljenija od svojih pastoraka.

Prije spavanja, povlačenja u dvorjanske odaje, gledali smo krijesnice i usputno ponovo divanili o diktatorima. Jedan je diktatorovao u pelenama, drugi je dao pobiti sve crne pse u svojoj zemlji...