1.Pet je ujutro, Vila Malin spava. Probudio sam se s genijalnom idejom da napišem nekoliko rečenica o svom životopiscu. Nazvat ću ga, nazvat ću Starog. Zvoni. Nitko se ne javlja. Pa što ljudi rade u pet ujutro? Stari je mlad čovjek, njegova Bira nešto starija, imaju samo jedno dijete, pobogu, kako se ne mogu javiti u pet ujutro. Konačno. Glas, pospani glas, kao da subjekt spava:
Flacius je, što radite?
Pričam s vama na telefon.
Ne morate biti bezobrazni, svjestan sam te činjenice.
Dok niste nazvali spavao sam. Sva sreća da sam poslušao vaš savjet da odvojimo moj i ženin spavaći teritorij. Inače biste i Biru probudili.

Ne želim remetiti mir svoga životopisca. Ispričao sam mu kada i kako sam se probudio sa tako sjajnom idejom. Kako bih uspio realizirati planirano zamolio sam ga da mi odgovori na samo jedno pitanje:
Kada ste došli na ideju da istražujete moj život? upitao sam, nakon što sam uključio snimalicu.

Evo dijela transkripta:
''Ideja o životopisu došla mi je davne 2002. godine kada sam se zaposlio u školi. Tu sam upoznao vašeg najstarijeg unuka Matiju Vlačića V, sprijateljio se najprije sa njegovom djevojkom Birom.''

Zahvalio sam svom životopiscu na odgovoru, zaželivši mu lako jutro i dan.

Istina, sa Starim me upoznao moj unuk. Nekoliko godina kasnije primljen je za redovnog člana, ubrzo postao i sekretar flacijanističkog pokreta. (Još uvijek je najmlađi član pokreta.) Ispada da već devet godina živi moj život.

Prvi je pomislio da moj lik i djelo zaslužuju sveobuhvatnu biografiju. Uslijed paralelnog, koordiniranog pritiska obitelji i suradnika, prihvatio sam. Nakon dugog selekcijskog postupka Stari je izabran za službenog životopisca. Sklopili smo Ugovor o suradnji. Istim mu je zajamčen neograničen pristup mojoj osobnoj arhivi i članovima obitelji, rodbini, prijateljima i znancima, svim ''mojim ljudima''. Istovremeno će surađivati na službenoj monografiji pokreta.

U velikom intervjuu koji je paralelno izašao u nekoliko časopisa i listova u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Italiji, Velikoj Britaniji, SAD-u… Starog sam javno, urbi et orbi, proglasio svojim službenim životopiscem.

Posao životopisca; ta riječ je jasna, nedvosmislena, je da piše o tuđem životu. Ne znam ni za jedan slučaj u povijesti ovoga ili onoga svijeta da je subjekt/objekt biografije pisao o biografu. Meni je pripala ta čast da budem prvi, da pišem o svom životopiscu.

Već dva mjeseca moj životopisac i moja neznatnost sastajemo se gotovo svakodnevno. Više se družim sa Starim nego sa svojom prvom i drugom ženom zajedno. Prije svakodnevnih susreta Stari se dobro pripremio. Proučio sve pisane izvore koje sam mu dao na raspolaganje Bavio se istraživanjem sekundarnih izvora, posao koji znalci još nazivaju heurističkim. Kao iskusan istraživač i pisac tuđih života upozorio sam ga da će s vremenom shvatiti da pišući o tuđem, to jest mojem životu, piše o sebi.

2.Sedam je sati. Inače slušam jutarnje radio vijesti. Jutros ne. Ne mogu se odvojiti od ovog papira i znakova koje utiskujem. Sjetio sam se večere na kojoj su mi Bira, sadašnja supruga mog životopisca, bivša djevojka mog najstarijeg unuka, imenjaka i prezimenjaka; i moj unuk Matija Vlačić V, priopćili da su odlučili prekinuti divlju vezu, u korist duše i tijela mog budućeg životopisca.

U restoranu kao da se čuo zvuk zvončića, osjetio miris tamjana. Stolu se približavaju Bira i Matija V.

Uvijek dotjerani. Ona u sivom odijelu, sa bijelom košuljom i crvenom kravatom, maršira na visokim petama. On u svom metroseksualnom izdanju, sa zlatnim pramenovima, velikim sunčanim naočalama na nosu, debelim srebrnim prstenom na prstenjaku lijeve ruke, kožnom širokom rukavicom sa kopčama na oba zapešća, bež hlačama i bijeloj košulji.

Ona,ta krhka, lijepa žena, superiornog uma, odbila je ponude znanstvene karijere, došla živjeti Grad, u provinciju. Ljubav čini čuda.

Rođena je u metropoli. Ime je dobila po časnoj sestri Biri, biološkoj sestri ćaće naše književnosti Marka Marulića. Njen otac je vodeći svjetski marulolog.



Bira je, kaže, na nogama od pet ujutro. Već je pojela lagani ručak. Uvečer konzumira, eventualno- naranču. Konobar se morao uputiti na gornji kat objekta, u popularnu kavanu, po naručenu naranču. Matija V se priklonio mom izboru.

Matija Vlačić V sin je mog sina Matije Vlačića IV.

Radio je, ili radi kao novinar, fotograf, skulptor, programer, haker, dizajner prostora, poduzetnik (trenutno posjeduje agenciju za zbližavanje-upoznavanje-sparivanje).

Bira i Matija V su u nedefinirivoj vezi. Počeli su kao sustanari, prijatelji, postali zaljubljeni par, cura i dečko. Danas bi se reklo slobodna veza. U toj vezi nešto je slobodniji Matija.

Upoznali su se tijekom studija u Zagrebu. Bio je podstanar kod njene mame, gospođe Borke, koja je nakon rastave od stola i postelje, zadržala prezime prvog i jedinog supruga, moga kolege, besmrtnika- člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, akademika Ruđera Levija.

Po završetku gimnazije u rodnom gradu započeo je njegov pohod hrvatskim sveučilištima. Studirao je računalstvo, fiziku, filozofiju, grafički dizajn, čak i na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove…Nisam siguran koliko je studija započeo, ne i dovršio.

Gospođa Borka Levi živjela je/i danas živi u prelijepoj jednokatnici okruženoj parkom u Buconjićevoj, gustim grmljem zaštićenoj od pogleda zainteresiranih susjeda.

Tu su se Bira i Matija V upoznali, krajem prošlog stoljeća, kada je Matija V došao prvi put na studij u Zagreb. Razvedena gospođa Borka bila je prisiljena iznajmljivati dvije sobe. Oglasila je najam. Na oglas se javio, glavom i bradom, Matija Vlačić V. Dobio dvije sobe na raspolaganje. Odmah je shvatio da to nije neka gadna gazdarica s kakvima je imao iskustva.

Bira je tada bila na otoku, kod oca. Tamo je imala i dečka na određeno vrijeme. Mama joj je javila da je stari podstanar naglo otišao i da je uzela Matiju, jako pristojnog dečka, rodom iz Grada. Kada se Bira vratila iz Splita, prošlo je mjesec dana, a da nije vidjela novog podstanara; mimoilazili su se iako su tri stanara Buconjićeve imali sobu jednu do druge.

Moj Matija V nije znao da ljubazna gospođa Borka Levi ima kćer. Kada su se konačno sreli Bira je bila u tajnom izdanju: imala je tri broja veći šlafrok, viklere, kremu na licu, krastavce u ruci. Matija V joj se na prvi pogled dopao. onako atletski građen, kao isklesan. Ničim nije odavao da su simpatije obostrane.

Kao vješt komunikator polako se, kao šahovski partner, zavukao pod kožu gospođe Borke Levi, dok je Biri virio pod suknju i bluzu. Ubrzo ga je očarana gospođa Levi pozvala za obiteljsku trpezu. Sve žene svijeta iskonski žele muškarce nahraniti, udebljati. Tako je gospođa Borka Levi njega spopala, jer da je jako mršav. A bio je u odličnoj kondiciji, sa 85 kg žive vage.

Rado se pridružio okrnjenoj obitelji za stolom. Gospođa Borka Levi bila je za njega pravo otkriće. Ta strastvena šahistica najprije ga je dobro nahranila, pa nemilosrdno pobjeđivala, sve dok nije teorijski i praktični svladao osnove igre. Matija V i gospođa Levi su se igrali, Bira Levi je marljivo učila u susjednoj sobi.

Biru i Matiju V spojila je, dakle, kuhinja. Počelo je tako da je noću dolazio u kuhinju, gdje je učila, i počeo pričati. Tada su još bili na vi. Hofiranje je prepoznato kroz priče o hrani.

Najprije su zajednički čitali knjige recepata. Užitak neoživotvorenja recepata, pretvorio se u ljubav, ljubav u probni brak na crno, nedefinirivu vezu.

Probudio se moralistički crv u Matiji V. Nije u redu da po danu, pod istim krovom uživam gostoprimstvo, jedem i šahiram sa gospođom Borkom Levi, a uvečer spavam (doslovno!) sa njenom kćerkom, terorizirao ga je spomenuti crv. Rekao je Biri da je situacija jako nezgodna, neka najavi materi da će se odseliti. Nije moralno iskorištavati sirotu gospođu Borku: budi se uz njenu kćerku, a još ga i besplatno hrani.

Gospođi Borki je bilo svejedno, ona je samo vikala:
Bira, nemoj se udavati, nemoj se udavati!

Bila je rastavljena i razočarana. Govorila je: ‘... Imaš jednog dečka, imaš drugog, to nije bitno, ti ćeš završiti studij, da i dobiješ dijete, muškarac ti neće biti potreban, oni su samo smetnja’.

Njoj se Matija V zapravo jako dopao, fantastično su se slagali.

Napustio je toplu kuhinju i postelju, napustio enti studij, vratio se doma. Bira je diplomirala, došla za njim u Grad. Poslušali su majčin savjet: nisu se oženili.

Uživali smo u obilnoj večeri.

Negdje između predjela (morskog trisa; pogačice od hobotnice, pršuta od tune na medaljonu od povrća sa umakom aioli, brusketa sa mariniranim inćunom) i glavnog jela (šarenog šašlik:ražnjići od miješanog mesa i povrća sa krumpirom i salatom), svakako prije deserta (flambirani krafi, a što drugo), Bira i Matija V ispričali su mi svoju, zajedničku, na trenutke preintimnu istinitu priču (iako sam većinu toga, zahvaljujući obiteljskoj obavještajnoj službi već znao, a glumio da ne znam) kako su se vratili u Grad, počeli raditi u srednjoj školi. (Tu je već radio moj životopisac. Zaboravio sam kazati/napisati kako smo pili teran, i medenjaču za kraj.); kako su odlučili živjeti u divljem braku, uzeti sve što nudi pitomi brak: htjeli su djecu. Neuspješno; kako je Matija V došao na ideju da njegov najbolji prijatelj, moj danas jedini, službeni životopisac osigura, kako da kažem, pa kazat ću, spermatozoide; malo pomalo Bira i životopisac su u kratko vrijeme prošli sve faze: prijateljstvo-druženja-in vitro suradnja jednoga je dana prerasla u blisku vezu.

Kolege, suputnici, ljubavnici, prekid prijašnjih veza i odnosa, brak, pravi, zakoniti odnos muškarca i žene. Ni jedan ni drugi nisu mogli zamisliti život bez drugoga, nisu htjeli pripadati drugima, nego jedno drugom.

Danas moj živoopisac javno govori da mu je Bira bila suđena, namrijeta, bez obzira što su i jedan i drugi imali bogat i buran predživot.



3..Neka u flacijanističkoj kronici ostane zabilježeno da smo cijelu večer bili jedini gosti restorana. Uz iznimku još jednog stalnog gosta. Prije nego što smo otišli u restoran je ušao moj dobar prijatelj, redoviti flacijanista, Euro. gradski šerif, pravi filozof svakodnevice. Salutirao mi je. Bez ijedne izgovorene riječi konobarica mu je donijela njoki sa divljači. Sestra iz Amerike plaća mu taj jedini dnevni obrok.



Euro ne živi kao Bira, Matija V; ne živi kao sav normalan svijet.

Noću patrolira, radi, danju spava. Kada se probudi, u šerifskoj uniformi prošeta do Velog kafe, svog drugog doma. Živi u starogradskom stanu, bez struje i vode. U drugom domu pojede plaćeni obrok. Popije mlijeko, doručkuje; pojede njoki sa gulašem, ruča. Sve u jednom obroku: doručak, ručak, i večera.

Njegovi preci došli su u grad u pretprošlom stoljeću. Prvi, kapelan Ignazio bio je dirigent gradskog puhačkog orkestra. Porijeklom Čeh, pravi poliglot, govornik materinjeg, njemačkog i talijanskog jezika.

Posljednji potomak te obitelji u gradu biti će Euro, poznat i kao Keko. (Kako je njegova majka samo bila vidovita nadjenuvši sinu ime buduće europske zajedničke valute!).

Završio je šest razreda osnovne škole, svaki je p( r )olazio dvaput. Govori na nekoj čudnoj mješavini jezika/narječja/dijalekata. Kada ga je prije nekoliko godina portretirao najpoznatiji gradski publicista (svi podaci su iz tog članka) napisao je da za njega Talijani misle da dobro govori hrvatski, a Hrvati da dobro parla talijanski. Nakupio je skoro trideset godina staža kao vozač viljuškara, a nakon povratka iz Amerike, kaubojske pradomovine možda isto toliko kao šerif.

Kada se vratio prodao je posljednji automobil da bi snimio domaći vestern.
Uvijek nosi šerifsku uniformu (tvrdi da ih ima dvadeset), ima i značku.

Jednom godišnje po gradu paradira u maršalskoj uniformi druga Tita.

Još uvijek je neoženjen.

Nije se našla žena koja ispunjava osnovni uvjet: da je kaubojka.