Flacius je operiran 6. lipnja 2017. Isti dan nazvao me:
- Želim da razgovaramo.
- Što drugo radimo već godinama.
- Nemojte se šaliti na račun onemoćalog starca. Liječnici su mi do daljnjega zabranili čitanje i pisanje. Za čitanje ću morati angažirati neku lijepu mladu damu.
- Zar mora biti lijepa. Neko vrijeme nećete moći uživati u njenoj ljepoti.
- Naslađuje se mladić ne znajući da i njega čeka neki mladić koji će se u njegovoj starosti naslađivati. Nemam vremena s vama se nadmudrivati. Odlučio sam da vi budete moja olovka. Kad se vratim doma dogovorit ćemo raspored.

@

U srijedu 21. lipnja Flacius se vratio doma. Prvi dan ljeta. Najdulji dan u godini. Ovog ljeta za njega nema uobičajenog ljetovanja u Vili Malin u Portolongi. Ljetovati će u Gradu. U međuvremenu, od operacije do danas, u ovih petnaestak dana regrutirao je novu osobnu asistenticu, Blanku, lijepu mladu damu. Blanka je radila kao medicinska sestra u bolnici. U tri tjedna nagovaranja i pregovaranja prihvatila je transfer iz bolnice u kućanstvo Vlačićevih.

Dočekao me u spavaćoj sobi. Ležao i slušao Blanku.
- Evo lovca.
- Lovca?
- Lovite moj život.

Flacius je otklonio mogućnost postavljanja kurtoaznih pitanja o zdravstvenom stanju pacijenta tj. Njegove Velikosti. Odmah je prešao na posao:
- Sve sam isplanirao. Imam i naslov ''Samo da razgovaramo''. Naslov sam ukrao od moje prijateljice Mandaljene. Znate li Madaljenu?
Formalno pravno nisam ukrao. Mandaljena je jednoj svojoj knjizi htjela dati ovaj naslov. Knjiga je već bila u tisku. Dok joj se jedne noći, gospođi, u snu, nije ukazao papa, pokojni otac. Vapijući očev glas, iz groba; u snu je ponavljao: Snebivaš me! Snebivaš me!
- Snebivaš me. Čekajte da pogledam rječnik. Gdje je Broz? Na stolu? (Flacius ima jednu od najvećih kolekcija enciklopedija, rječnika, leksikona. Ima sve rječnike hrvatskoga jezika, od Petra Lupisa Valentinianoa, njegova Opera nuova che insegna a parlare la lingua schiavonesca alli grandi alli piccoli et alle donne..., izdanog u Anconi, 1527., do Broza, Ivana Broza i Franje Ivekovićeva Rječnika hrvatskoga jezika, tiskanog u štampariji Karla Albrechta (Jos. Wittasek), u Zagrebu, 1901.)
- Ne trebate. Provjerio sam. Dva su značenja. Uglavnom pokojni ćaća Birimiša, Zdravko Birimiša, splitski advokat, čiji su pređi iz Raguse, svojoj je kćeri iz groba, iz sna, poručio, dvoznačno (Zar snovi, ma život inače nije dvoznačan? Višeznačan? Dvojben? Proturječan?) ili da joj se divi ili da se užasava, je li, ne znam da li kćeri ili njenom životu. Tako je moja draga prijateljica Mandaljena odustala od prvotnog i dala očev, naslov iz sna, iz groba. Tako da, de iure, ne kradem naslov. Možda je i Mandaljena došla na ideju za naslov na temelju mojeg, flacijanističkog koncepta razgovora, samorazgovora.

Nitko više ne razgovara. Odapne li razgovor nema svijeta. Odumre li razgovor ljudska vrsta neće preživjeti. Važno je da se razgovora. Da razgovara majka sa sinom/kćeri, i obratno, majka sa ocem i obratno, brat sa sestrom, bratić sa sestričnom, rekao bi Francek iz Velog Trgovišća ustaša sa partizanom, heteroseksualac sa homoseksualcem, crnac sa bijelcem, Hrvat sa Srbinom…muž sa ženom, ljubavnica sa ljubavnikom, ljubavnica sa ljubavnicom, ljubavnik sa ljubavnikom….ma čovjek sam sa sobom.



Flacius desetljećima radi na konceptu razgovora sa samim sobom, autointervjua. Misli da knjiga razgovora može biti odlična sredstvo da stavi na papir sve svoje ideje.



- Ova naša knjiga razgovora bit će zajedničko, kolektivno djelo vas, intervjuista, koji pitate, i mene koji odgovaram; moguće je da ponekad, povremeno, kratkotrajno, i zamijenimo uloge. I vi i ja se možemo, ali ne moramo, potpisati kao autori, nakon što snimljene razgovore moja draga Blanka posluša i pretipka, nakon što ih autoriziram. Knjigu nikada ne smijete objaviti. Morate mi obećati. Ne mogu vam zabraniti da pišete o meni. Ali nijedan moj pisani tekst ne smije ugledati svjetlo dana.

Moramo sam za njim ponoviti, dati svoju časnu riječ, da naši razgovori nikada neće ugledati svjetlo dana. (Iako se približava Flaciusov stoti i Ilirikov petstoti rođendan, kada bi baš bilo zgodno objaviti posebnu ediciju.)

Vratimo se dami od koje Flacius želi posuditi naslov ovih naših razgovora koje nikada ne smiju ugledati svjetlo dana. Gospođu Mandaljenu upoznao sam baš na predstavljanju knjige koja je trebala nositi naslov ''Samo da razgovaramo'', u Rijeci, početkom prošle godine. Flacius je zna duže, jako dugo.



- Upoznao nas je AnteTripalo.
- Miko Tripalo? Onaj?
Flacius je vjerojatno, obzirom da trenutno ne vidi, osjetio upitnik nakon Onaj. Upitnik se u glasu javio reda radi. Nakon toliko godina suradnje sa Flaciusom nema, zaključio sam da nema osobe koju on, ovako ili onako, ne zna.
- Šta se čudite?
- Ne čudim se. Nikad niste spominjali Tripala.
- Antu sam upoznao prije više od sedamdeset godina. Nekoliko mjeseci živio je ovdje, u Gradu, bio je naš podstanar. Ima neka tajna veza između njega i Mandaljene. Ali o tom ćemo nekom drugom prilikom porazgovarati. Nemam više snage. Brzo se umaram.



Na kraju susreta, na odlasku, kad sam već bio na vratima, između njegove spavaće i radne sobe, doživio sam i Flaciusov kompliment:
- Nemojte misliti da ste slučajno odabrani. Meni je veliko zadovoljstvo, istinski užitak, sa vama razgovarati, divaniti. Vi, kao moj jedini, službeni životopisac, već jako dobro poznajete moj život i djelo. Moram Vam komplimentirati da mi je još uvijek, i nakon toliko godina, svako vaše pitanje pravo malo otkriće, jedva čekam da odgovorim.