1. Ljetos je Joško Ambrožić proslavio stoti rođendan. U rijetkim telefonskim razgovorima jadikovao je, kako je umoran, a razvlače ga na sve strane, kao lutku.

Zamolio sam kunjodu Petricu Turini da primi Joška Ambrožića u svoj Institut za duhovno zdravlje, neobičnu kombinaciju doma i istraživačkog centra, specijaliziranog za proučavanje ČETVRTE životne dobi tj. starijih od devedeset godina.

''Branila'' se da Institut nije odmaralište, nisu ni toplice, već ozbiljna ustanova posvećena proučavanju tajni dugovječnosti.

E, tu sam je ćepo. Joška Ambražić je ugledni građanin Europe; a ispunjava uvjet, ne samo da je stariji od devedeset, zakoračio je krajem angošta u jedanaesto desetljeće.

Potreban mu je odmak, nužan mu je odmor nekoliko dana, Petrica molim te.

Pristala je moja kunjoda, najdraža od svih kunjoda.

2. Doputovao je stori kumponj u Labin/Albonu. Sam, sa svojim citroenčekom. ''Moje jedino preostalo vlasništvo''. Svu ostalu imovinu, pokojna Živka i on, prepisala su na sina i kći.

Smjestio se u Institutu, šetao, odlazili smo na izlete do Opatije i Rovinja, sjećali se davnih dana. Posljednji put vidjeli smo se na pulskom sajmu knjiga, prije više od godinu dana.

Zamolio sam starog prijatelja, pretela besedi, za autointervju, za F, časopis flacijanističkog pokreta, vjerojatno jedini potpuno individualizirani, ili bolje reći personalizirani časopis na svijetu. (Imate li protuargument, objavite dame i gospodo!).

Potpuno personalizirani. Hoće reći da je svaki broj, a izlazi neredovito, posvećen jednoj (ne)poznatoj osobi, koja ga, sa ili bez stručne pomoći uređuje.

Godinama u sklopu uređivačke politike nudimo i autointervju, metodu koju koristimo za sva naša istraživanja, u zbiljnosti nažalost prerijetko korištenu.

Na globalnoj umjetničkoj sceni zapamćen je autointervju našeg Dalibora Martinisa, koji je 1978. pred kamerama vodio razgovor sa sobom, da bi nastavio ''razgovor ugodni'' trideset i dvije godine kasnije, pred kamerama naše javne televizije.



Naš istaknuti flacijanist, moja desna ruka, DM bio je jako impresioniran performansom, javnom postavljanju pitanja u dalekom Vancouveru, začetom u godini njegova rođenja, i nastavkom, kada Dalibor Martinis iz 2010., koji onom prvom, crnom i brkatom, može biti otac ili sin, odgovara na pitanja iz prošlog stoljeća.

Autointervju, kaže DM, je sredstvo uspostavljanja veza sa samim sobom, sredstvo osobnog razvoja, način nadzora, usporedbe planiranog i ostvarenog.

Život je projekt. Najvažniji projekt. Prihvatimo li tu metodu autointervjua (sam sa sobom-sam za sebe) u upravljanja životom svagdašnjim, i bez javnog objavljivanja, možemo značajno poboljšati kvalitetu života.

Dovoljno je, recimo svakih deset godina, naizmjence samome sebi postavljati pitanja i odgovarati.

Joško Ambrožić nije htio pisani autointervju. Zamolio je da ga snimamo, potom sačinimo transkript koji ćemo mu poslati na autorizaciju.

Dogovoreno, učinjeno. JM je snimao, DM koordinirao, novi broj časopisa F bio je spreman za tisak.


3. Prepisujem autointervju, pitanja i sažetke odgovora iz novog broja čaopisa F.

Tko sam ja?
Ja sam Joška Ambrožič. To je jedno od moja dva imena. U dugom životu nisam nosio samo dva imena i dva prezimena. Bio sam i broj. Brojevi. Prošao sam četiri logora, ''krstili'' su me sa četiri broja. Novi logor, novi broj. U logoru si broj, ti si broj, nisi ništa. Ti si broj. Ja sam bio broj. Brojevi. Danas, poslije sedam desetljeća, ne znam napamet ta četiri broja. Ja sam ništa.

Ja sam Slovenec. Prvih četrnaest godina života bio sam Slovenec. U četrnaestoj sam jednim papirom, običnim birokratskim činom, dekretom, postao Talijan. U Trstu, između dva svjetska rata, živio sam stravu zanijekane zajednice.

Sada sam opet Slovenec, ''prvi Slovenec ki je postal častni meščan Trsta''.
.
Tko su sve moje žene?
U svoju obranu navodim da danas smatram da je žena vrhunac stvaranja. Žena je fizički i moralno tvorac života.

Marija Ambrožić, moja pobožna i pametna majka, kuharica. Nikako mi nije mogla oprostiti nevjeru, moju nevjeru prema dragome Bogu. Nisam se mogao natjerati da vjerujem, ni iz ljubavi jedinoga sina prema dragoj majci.

Tri sestre. Tri mlađe sestre. Prva je umrla od španjolske gripe. Najduže se družio sa Evelinom. Sve umiru prije mene. Ja još živim. U obitelji nisam naučio iskazivati ljubav. Tu ću lekciju naučiti u inozemstvu, u logorima i oporavljajući se od njih.

Djevojke. Bilo ih je. Između dva rata, prije logorskog pakla, nisam bio neki zavodnik. Bio sam sramežljiv. Zavodnik se rađa nakon rata, pogotovo tijekom jedinoga braka.

Arlette. Stigao sam u Pariz 10. svibnja 1945. Do Božića 1946. boravio sam u sanatoriju Viller Sur Marne. Ljubavlju me liječila sestra (medicinska ne časna) Arlette. Arlette mi je vratila vjeru u život, u ljubav. Krajem 1946. vratio sam se doma. Dvije godine čekao sam Arlette da mi se pridruži. Nije došla.

Živkina era trajala je šezdeset i jednu godinu. Upoznali smo se 1949.u vlaku. Pristupio sam mladoj gospodični (tada je imala dvadeset i devet). Unuk Tadej rekao bi ''ulet''. Imao sam glupi ''ulet''.

JA: Vi izgledate kao sestra Ingid Bergman.
ONA: Otkrili ste Ameriku!

Živka je bila iz ugledne obitelji. Moja obitelj ju nikada nije prihvatila. Njezin cijo je autor slovenske himne, brat Vojko narodni heroj. Izdašno je plaćala principijelnost. Trpjela me, mene anarhistu i slobodara, pedeset i devet godina braka. Bila je radije nesretna sa mnom, nego bez mene. Pravi Božji dar. Pristala je na sporazum o (mojoj) slobodi. Poštovala je moju slobodu. Bez nje ne bilo ničega, ni mene ovdje u drugom stoljeću.
Kćerka Maja, unuka Kristina, posljednje žene koje ću ovdje spomenuti.


Pamtim li samo sretne dane?
Da. Nesretne dane zapisujem,zaboravljam, sretne pamtim.

Da spomenem logore?
Natzweiler-Struthof, Dora, Dachau i Bergen-Belsen. Sjećam se prugaste pidžame, drvenih klompi, kronične gladi, mittagessen in fünf, fiksnog menja: malo kruha, drugi dan maneštra od repe. Smrt u zraku. Živjeli smo smrt. Život smrti.

Imam li grijeh(e) za prijavitI Nadležnom Odjelu ?
Nadležni Odjelu, sada se sramim i svojeg ljubomornog zahtjeva za samoćom.

Nadležni Odjelu, priznajem, bio sam sebičan i nevjeran. Ponekad nisam znao što bih sa slobodom koju sam imao na raspolaganju. Moj slobodarski duh štetio je ljudima koji su mi najviše željeli dobro. Prije svega Živki.

Priznajem da sam pokojnoj Živki bio nevjeran, družio sam se sa drugim ženama, imao i nezakonitog sina, Marka, danas pokojnog.

Kako dočekati stotu?
Ne volim savjetovati, otkrivati tajnu, koje nema. Mogu samo navesti obrasce života. Cijelim život treniram skromno hranjenje. Zadovoljan sam sa šalicom mlijeka. Obožavam prirodu. Zaljubljen sam u šetnje u planinama, po Trstu, po četiri sata; ljeti uživam u moru

Bojim li se smrti?
U logorima, smrt je za mene bila laka. Bojim se da ću morati reći zbogom životu. Mislim da je vječnost velika praznina.


4. Uvjerava me DM da po uzoru na umjetnika Dalibora Martinisa, ja Matija Vlačić, zapišem ili snimim pitanja budućem Matiji Vlačiću. Objašnjavam da to vjerojatno nema smisla, obzirom da teče moja devedeset i četvrta.

Autointervju ili sebeintervju je metoda osobnog razvoja mladih pojedinaca, kao što je on, kod nas u ČETVRTOJ dobi nastupila je regresija, razvoj je odavna prestao.

Ponovio mi je elemente projekta autointervjua Dalibora Martinisa 1978., 2010., i posljednjeg iz 2013. godine, kada Dalibor Martinis (kodno ime DM:2.0.1.3.) postavlja pitanje za Dalibora Martinisa (DM:2.0.7.7.) iz 2077.



Drugi format - Dalibor Martinis by rakijamala


Dostavio mi je moj DM Labinski iz 2013. pitanja koje postavlja DM:2.0.1.3.
Prepisujem:
- Da li je Dalibor Martinis iz 2077., kodnog imena DM:2.0.7.7. živ i ako jest po kojoj definiciji života?
- Misliš li da je to sve imalo ikakvog smisla, čitava ta povijest metafizike, od slika na zidovima špilja do digitalne vizualizacije snova, od zagonetnih priramida do otkrića genetskog koda supervirusa, od filozofije do tehnoznanosti, sva ta mahnita strast za preobrazbom u tebe, Drugog?
- Što preostaje od tebe, tvoj drugi ja u slici, ili moj drugi ti u riječima?
-Ima li umjetnosti bez tijela?
- Može li se još voljeti?
- Da li je svijet 2077. Bolji od svijeta 2013.
-Spaja li nas ili razdvaja taj osjećaj vremena?
- Tko si ti zapravo DM:2.0.7.7.?
- Do koje razine se podigla razina mora u Komiži?
-Ima li još drugog formata ili smo svi u istom formatu?
-Pitaj mene.

Moj suradnik, pretelo DM ima dojam da će doživjeti stotu. Odlučio je moj, DM Labinski iz 2013. postaviti dalibormartinisovska pitanja Drugom DM, DM Labinskom iz 2078., kada će proći stotinu godina od njegova dolaska na Zemlju.

Za kraj, uz privolu kumponja DM, bilježim nacrt pitanja iz tog sebeintervjua:
a) Je li tako da si živ?
b) DM: 2078, da li bi želio biti ja, DM: 2014.?
c) Što misliš o meni?
d) Jesmo li ista osoba?
e) Kakav je saldo bilance tvoga stoljetnog žvota?
f) Postoje(i) li Labinjani/Labin, Istrani/Istrijani/Istra, Hrvati/Hrvatska, Europljani/Europa, ili smo samo urbana plemena potrošača?
g) Je li ti pretoplo?