- Koji je danas dan?
- Utorak.
- Bolestan sam čovjek. Nisam raspoložen za zafrkanciju.
- Utorak 27. lipnja.
- I koji je dan.
- Nisam gledao i čitao rubrike na današnji dan.
- Što ste stariji to ste bezobrazniji. Danas je točno deset godina da je otišao Tadija. Kad je slavio stoti u nebesa su ga dizali, a nakon toga zaborav. Sve nas to čeka. Zaborav. Magla. Ništa.
- Pisao sam o Jeli i Tadiji. Njihovoj ljubavi, kobnoj naranči, sedamdeset godina zajedništva, od toga šezdeset i pet bračnog.
- Tadija je bio dobar. Jela je bila rošpija. ''Žrtvovala sam se zbog njega, a bila bih bolja književnica'', govorila je nebrojeno puta. Tadija je to sluša, šutio. Čak je i objavio njene pjesme.
- To nisam znao.
- Puno toga vi mladi ne znate. Pod svojim imenom, uz njenu privolu objavio je njene pjesme. Dokazat ću vam. Na gornjoj polici naći ćete njegovu zbirku ''Tuga zemlje''. Objavljena je u vrijeme Endehazije.



Ustao sam, uzeo knjigu, potražio sadržaj.

- Nađite Srebrni kovčeg moga Javora.

Našao. Od stranice 199 do 205. Pjesme: Sjene, Iščekivanje, Ptice, Suton, Nestajanje, Odlaženje, Slutnje.
- To su vam Jeline pjesme. Javor je Jela, tako joj je Tadija tepao. Ovo su jedine Jeline objavljene pjesme. Radi te knjige nakon oslobođenja Tadija je imao zabranu javnog nastupa u pokojnoj državi. Nemojte knjigu vraćati na policu. Čitat će mi Blanka, kasnije.

Prije nego sam odložio knjigu na stolić uz krevet, uočio sam posvetu u knjizi: ''Svojoj maloj 'usidjelici': Sekica''; pisalo je još Zgb, 13.IX.1943. Odakle Flaciusu knjiga? Tko je Sekica? Je li moguće da je bio u Zagrebu 1943.?

Mislio, ali odustao od pitanja, danas, u srijedu 27. lipnja, na desetu obljetnicu Tadijina odlaska nije najbolji dan za pitanja.