Flacius se danima ne miče iz svoje sobe. Leži na krevetu/otomanu, sluša radio, ode do kupatila, i to je to, kaže mi šinjora Hulija. Samuje kao vuk samotnjak. Žena i punica su u ljetnoj rezidenciji. Šinjora Hulija došla je danas pospremiti kuću.

Kucam na vrata. Ne odgovara. Kucam nekoliko puta. I dalje bez odgovora. Otvaram vrata. Flacius leži, valjda spava, sa radija (kupio ga u Parizu 1952.) se čuje klasična glazba.




Sjeo sam na stolicu kraj kreveta, skromnog francuskog kreveta, s presvučenim uzglavljem. Iznad kreveta police sa knjigama. Sabrana djela Matoša, Draženovića, Ujevića, Gorana, Kranjčevića, Tadijanovića, Kamova…Od stranaca samo Proust i Cioran. Ovakve su knjižnice, mislim, intimna kategorija. Lijevo od kreveta neobarokni stol (rekla mi svojedobno gospođa Đovanina, šinjora Vlačić Prva iz 1870.; zapravo pripada njoj), pun dnevnog i tjednog tiska, časopisa.

Nekoliko trenutaka ispitivački promatram Flaciusa, pitajući se diše li.

Dok sam gledao portret Flaciusovih roditelja iznad polica s knjigama prenuo me glas, kao iz groba:

Ja imadem osamdeset ljetah;
otkako sam oči izgubio,
ja sam više u carstvo duhovah,
iako mi jošt tijelo dušu
zadržaje i krije u sebi
kako plamen podzemna peštera.



Javio se Flacius. Ne iz groba. Iz vlastitog, francuskog kreveta.
- Mislili ste da vas nisam vidio. Jesam, jesam, no nisam htio prekidati uživanje u Beethovenu. Jeste prepoznali stihove?
- Čine mi se poznati; ne, ne mogu pogoditi.
- Iguman Stefan zbori, Njegoš, Gorski vijenac. Ovdje ležim, mirujem u carstvu duhovah. Da ne dođe Blanka zaboravio bih da imam tijelo.
- Samo što vi niste zauvijek oči izgubili, samo privremeno. A i nemate osamdeset ljeta, samo sedamnaest više.
- Kako vam želim da dočekate moje godinice.

Nepoznata mi je riječ peštera. Kao da čita rječnik Flacius je počeo objašnjavati:
- Peštera je riječ bugarskog podrijetla; znači špilja ili pećina. Ova soba se pretvorila u moju pešteru. Treba čitati Radu Tomova iliti Njegoša. Veliki mislilac, a naš; veliki, balkanski, genijalni pisac. Prije pročitajte biografije. Imate staro izdanje Isidore Sekulić, a i Milovan Đilas je napisao knjigu o Njegošu, pa ako niste zaboravili ćirilicu, posudite u mojoj knjižnici, pročitajte, vrijedit će truda. Danas nisam raspoložen razgovarati. Zaspao sam oko ponoći, probudio se u dva, u noći. Živim u nekom polusnu, međusvijetu. Nemam snage, za išta, a kamoli za pričanje. No da ne biste rekli da ste uzalud dolazili. Na mom radnom stolu naći ćete transkript razgovora. Prije nekoliko dana razgovarao sam, telefonski s mojom prijateljicom Jagom. Znate li Jagu?
- Ne, nisam je upoznao.
- Posvetio sam joj natuknicu u Flacijanističkom pojmovniku. Moja Jaga je prava skitnica. Ne drži je mjesto. Nekih deset godina je mlađa od mene, a još uvijek, u više-manje pravilnim, redovitim vremenskim intervalima, boravi u svoje četiri rezidencije, tri kuće i dva stana, u tri zemlje. Hrvatskoj, Italiji i Francuskoj. Zvao sam je da istražim što zna o Koki, jedinoj i najboljoj prijateljici moje sestre Raše. Htio sam ostaviti barem zapis o Koki. Kako to zbog mojega stanja nije moguće, našao sam rješenje u modernoj tehnologiji. Jaga je dozvolila snimanje razgovora. Draga Blanka bila je toliko ljubazna, poslušala snimku, sačinila transkript telefonskog razgovora. Pročitala mi je tekst, pa sam ovako slijep, uz njenu pomoć, redigirao rukopis. Tu vam je na stolu, u svežnju, pa prebacite u naše Replikacije. A sada, molim vas, spava mi se…

Uzeo sam fasciklu, rekao bi Flacius svežanj, sa radnog stola. I njega mi je spominjala gospođa Đovanina, opisivala četiri noge, balustarske, bogate intarzije, biljne ornamente, godinu 1789., i IHS, Kristov monogram. Pokušao sam nečujno pritvoriti vrata Flaciusove sobe; ostavio ga ''carstvu duhovah.''

1.srpnja 2017.