1.

Bilo je to 1967.

Bohinjsko jezero. Doznao sam da u hotelu Belleuve, sobi 204, boravi Agatha Christie sa drugim suprugom Maxom Mallowen.

Horde novinara vrebale su oko hotela da uhvate slavnu spisateljicu u šetnji.



Kolegica i prijateljica VO i moja neznatnost dogovorili smo se kako ćemo pristupiti slavnoj spisateljici. Prijavili smo se na recepciji pod krinkom turista, kao muž i žena, zatražili sobu 203.

Nakon moje uobičajenog drijemeža, koji se zbog prošlonoćnog bančenja, produžio do zalaska sunca, primijetio sam da VO, kao ni njenih stvari, nema u sobi. Spustio sam se do recepcije. Ljubazna recepcionarka rekla mi je da je gospođa VO napustila hotel. Od ljubazne recepcionarke sam doznao da je tijekom popodneva gospođa VO aktivirala naš akcijski plan. Poslala buket cvijeća i diskretno preko ljubazne recepcionarke zatražila prijem. Na molbu je pozitivno odgovoreno, drugarica Christie i drug Mallowen, rekla je ljubazna recepcionarka, su je srdačno primili u hotelskom restoranu, počastili je pravim engleskim čajem.

Onako ljutit, iste večeri, sa buketom cvijeća. sa terase sobe 203 preskočio sam na terasu sobe 204. Prestrašeni Agatha, buduća Dame Commander of the Order of the British Empire (DBE) i Max, budući vitez, pojavili su se na terasi.

Predstavio sam se. Zamolio sam za razgovor koji nikada nigdje neću objaviti. Arhivirat ću ga u flacijanističkom arhivu u tada već slavnom FLAT-u.
What !!!? Again !!!? vikao je Max, sir to be, arheolog, prijeteći policijom. Nikada, pamtim njegove riječi, nije čuo za flacijanistički pokret, flacijanistički atelje, nikakav flacijanistički arhiv. Uostalom, dobro pamtim njegove riječi, ne zanimaju ga artefakti mlađi od dvije tisuće godina.

Gospođa Agatha ga je smirila, vrlo ljubazno zamolila da sjednem, ponudila čajem. Rezervirali su sobu na tri tjedna. Kruže Slovenijom. Zamolila za razumijevanje. (Jednog dana, šećući uz jezero, Agatha se prestrašila. Srela je jednog svog fikcionalnog ubojicu.)

Zanimala se za moju malenkost, odakle sam, da li sam oženjen, imam li djecu.

Ovdje je toliko lijepo da ne može zamisliti ubojstvo. Priznala je da traga za ljubavnim aferama kneza Pavla Karađorđevića.
Zanimala se za flacijanistički pokret, flacijanistički atelje, flacijanistički arhiv.


2.

U Jugoslaviji 1967. Agatha i Max nisu prvi put. 1930., na medenom mjesecu krstarili su Jadranom. Na putu do Grčke posjetili su Split i Dubrovnik.

Sjeća se Agatha.

Sve su porcije bile obilne i ni u jednom nam restoranu nisu htjeli naplatiti račun. Konobar bi promrmljao na isprekidanom talijanskom ili francuskom ili engleskom: Ne večeras, ne večeras. Sutra, možete doći platiti sutra…
Kada smo, ispripovijedala je Agatha, posljednjeg jutra željeli platiti, imali smo velikih teškoća dok smo naš omiljeni restoran privoljeli da uzme novac. Ah, možete to učiniti kasnije, rekao je konobar. Ali, danas putujemo.

Priča Agatha.

Mali je konobar tužno uzdahnuo na pomisao da će morati računati. Povukao se u jedan odijeljeni prostor, češkao se po glavi, koristio naizmjence nekoliko olovaka, gunđao i poslije nekih pet minuta donio nam je vrlo umjeren račun za onu obilnu hranu koju smo pojeli. Tada nam je poželio dobru sreću i tako se rastadosmo…

Pričao sam sa Agathom do jedan iza ponoći. Gospodin Max je spavao već dva sata.

Pričala je Agatha, doslovno ovo što sam već onda zapisao, a sada prepisao. Samo to. Više je ona mene pitala. I slušala. Agatha Christie bila je najbolji slušatelj kojeg sam sreo u svom životu sreo.

Dvije godine kasnije iste godine primili su me u njihovoj kući u Oxfordshiru. Tijekom večeri, prisutan je bio Oskar Kokoschka koji je taj dan završio portret kraljice krimića ( Nekome liči, rekla je, sjećam se, za svoj portret), čitala nam je dijelove najnovijeg romana. Ljubavnog romana. Prepoznao sam se u jednom sporednom liku. Osjećao sam se iskorišteno. Neka.

Otišao sam zadovoljan.

(Nakon njene smrti sir Max se ponovo oženio: ipak se zanima za mlađe od dvije tisuće godina.

I Max je umro, dvije godine kasnije.)