Moje najveće strasti su fotografija i film. Uvijek sa sobom nosim fotoaparat. Uvijek sam imao najbolje fotoaparate (NIKON, PRAKTIKA,POLAROID SX70).

Volim fotografirati svoje žene, supruge i ostale, članove obitelji, kolegice/kolege flacijaniste, poznanike, ipak najviše osoblje, preciznije kućne pomoćnice.

Volim snimati naše kuće, obične svakodnevne poslove, uobičajeno održavanje naših nekretnina. Fotoaparat i kameru uvijek nosim sa sobom.

Nedavno su mi javili da se tri moje fotografije nalaze u njujorškom muzeju MoMa: na njima tri žene, naše bivše sobarice, koje sam uslikao incognite.

Na moj rođendan organiziraju FLACIUS FOTO, moju godišnju retrospektivu.

U tajne zanata uveo me Sead, kasnije i njegova supruga Marija redovna flacijanistica. Seada odavno nema, Marija je otišla nedavno.

Upoznali smo se Pedesetih; u ulozi fotoreportera, boravio je u Gradu. U Ilustriranom Vjesniku (br. 292., od 7. travnja 1951.), na duplerici je objavljena Seadova fotoreportaža o povratniku iz Francuske, rudaru Iveku i njegovoj šesteročlanoj obitelji. Sead s Ivekom, na fotografijama (u stvarnosti,sada prošlosti) silazi u rudarsku jamu, druguje s obitelji; od njegove kamere nije se sakrila ni Ivekova zgodna kćerka Magdalena, koja na prozoru nestrpljivo čeka zaručnika, također kovara, rudara. Objavio je tada i razgovor s mojom velikosti. Provjerite ako ne vjerujete.

Sead i Marija upoznali su se u Ladu gdje je plesala i pjevala. Marija se prva zagledala i odlučila: Bit će moj, samo moj!

Bio je njen, nakratko. Varao ju je s drugim ženama pa je Marija donijela tešku odluku: napustila brak, muža i dvoje djece, otišla u svoju samoću. Bit će im bolje, sigurnije, sa Seadom, nego s mamom boemkom. Svih četvero, Sead, Marija i dvoje djece zajedno je pakiralo mamine stvari; muž i djeca otpratili su je do taksija. Rastali se u suzama.

Djeca su, pričala mi je njena kćerka, prvotno bili u šoku. Kasnije će izgraditi normalan odnos. Imali su zajednički dan svaki tjedan, zajedno su i ljetovali, slavili rođendane i Badnjak. Nije bila klasična baka ni majka.

Živjela je, kao što već rekoh/napisah, boemski, lutalački. Kasnije će izgubiti sina: prijatelj će ga nasmrt iscipelariti.

Ispala je iz života sredinom prošle godine.



Sve je počelo-padom; ne grešnim, doslovno padom. Kada se vraćala doma pala je, puknula joj je lubanja, zadobila je unutarnje krvarenje. Iako se oporavila, gubila se; onako nemirna duha, iako povremeno izgubljena, stalno je nekud htjela otići.

Najbolje rješenje bio je dom. Promijenila je čak tri privatna doma dok se, uz moju preporuku, nije smirila u Institutu za duhovno zdravlje moje kunjade Petrice.

To je prijelazno rješenje, govorila je Marija.

Zabavljala je ostale stanare doma, pričala im o svojim muževima, napričala svašta.

Zamolio sam kunjadu da snimaju Marijine ispovijesti.

Vidio sam je dan prije nego je umrla. Pili smo kavu, popušili cigaretu ili dvije, razgovarali. Povremeno bi odlutala za svojom pričom. Preminula je sutradan, u vrijeme večere. Sjedila je za stolom u blagovaonici. Poželjela još jednu štrudlu. Dok je sestra pružala tanjurić, srce joj je otkazalo, ispao je tanjurić, ispala je Marija iz života, Marije više nema. Sada u meni tinja njena davna želja/žal: da imam/nemam objektiv u oku da mogu snimiti fotografiju samo jednim treptajem. (Marija: To bi onda bilo ono pravo. Dok ja namjestim aparat i okinem, trenutak nepovratno prođe.). Možda Marija i sada, kad je nema, nevidljivim objektivom trepta, hvata nepovratne trenutke.