1. Mirogoj. Zima. Snijega nema. Vide se stvarni oblici, grobovi. Okupili smo se na ispraćaju naše prijateljice/drugarice Suzane. Posljednja srijeda toga siječnja. Prije četiri dana prestalo je kucati srce najveće šarte u Agramu. Okupili su se članovi obitelji (četvrti suprug Milko naš prijatelj, sin i kći iz prvog braka), kolege, prijatelji i znanci. Nakon govorancije povorka se uputila prema ukopnom mjestu u arkadama. Na čelu povorke nose spomen-ploču na kojoj piše samo ime, bez datuma/godina rođenja i smrti, samo Suzana. Pamtim samo jedan slučaj kada je na ploči pisalo samo jedno ime: Tito. (Razmišljam da kada meni vrijeme dođe na mojoj ploči, po Tito/Suzana modelu piše samo: FLACIUS. Bez godina, i bilo kakvih atribucija. Još ima vremena za konačnu odluku.)

Do prije tjedan dana često smo se sastajali sa našom Suzanom, i pričali. Može se kazati da je Suzana lijepo umjela da priča.''Hoćete da vam rečem jednu priču'', često su započinjali naši susreti. Kako da ne, svaki čovjek ima pravo na priču, priče. Pričaj Suzana, pričaj.

Posljednjih tjedana mnogo i često je pričala kako ju je Gino, njeno najstarije dijete, smjestio u dom, protiv njene želje i volje. U ta tri mjeseca provedena u staračkom domu/zakladi, za vrijeme posjeta, pričala je o svom dugom životu. Pričala je više nego kada smo se sastajali po našim kućama i stanovima, hotelima i restoranima, na koncertima i izložbama. Pričala je sporije i duže, u fragmentima (zar nije cijeli naš život zbirka fragmenata, odlomaka). Nije pokazivala da je opterećena bliskom smrću. Ti fragmenti nisu bili kronološki poredani (kao da je život kronologija!). Ponavljala se, skakala iz jednog vremena/prostora u drugo, naprijed/nazad, sužavala i širila, nadopunjavala već ispričano. kao da vrijeme nema nikakvo značenje, kao da više ne postoji. U toj velikoj količini riječi, mnoštvu priči, bilo je nepoznanica, praznina, neobjašnjenoga.

2.Posljednja dva mjeseca njena života redovito smo, Domina i moja velikost posjećivali Suzanu u domu, zatvoru, u kojem se ništa, osim statista, ne mijenja. Stalni dolasci i odlasci, otpušteni i propušteni, neprimjetno. (Želim da se ovi zapisi shvate kao moja želja: ne želim završiti u domu!)

Uvijek kao po nekom, nenapisanom scenariju, dočekivale su nas isti ljudi i scene, iste riječi i geste.

Ispred doma dočekao bi nas upravitelj Doma Karagoz, sin jednog generala, egomanijaka, i njegove ponizne supruge, ađutantice. Revnost u vršenju službe doveli su ga na poziciju pomoćnika upravitelja ovog prihvatilišta za stare, bolesne i iznemogle. Kada je stari upravitelj koji je dnevno upijao litre alkoholiziranih tekućina preminuo od kapi, on je bio jedini mogući zamjenik. Tada je započela njegova, Karagozina epoha u domu.

Svaki put počastio bi nas sa velikim i lijepim riječima kako je njemu velika čast ugostiti nas. Svaki put prošetao bi s nama do Suzaninog apartmana. Ispričao nam, izrecitirao, uvijek istu priču, zapravo oralni oglas o domu, samo deset godina starijem od mene. Ima devedeset korisnika, pokretnih, nepokretnih, neurološki bolesnih osoba. Nude jednokrevetne i dvokrevetne sobe, apartmane i stacionar. Kad bismo stigli do Suzaninog apartmana upravitelj Karagoz nije zaboravio podsjetiti i naglasiti da je gospođa Suzana najveća donatorica u povijesti doma, po svoti darovanih sredstava stoji uz bok utemeljitelja doma, smještena u najveći i najljepši apartman, u kojem joj ništa ne manjka.

Svaki put dočekala bi nas našminkana i nasmiješena (uz iste riječi dobrodošlice: ''Dobro došli dragi prijatelji!''), u društvu gospon Hinka i profesora Heima. Svaki put Suzana, Hinko i profesor Heim pričali bi priče, slobodno. Priče u priči. Više se ni ne sjećam tko je što pričao. Kao da bi uvijek počela Suzana, pa bi palicu preuzeo Hinko, pa Heim. Ali, nisam siguran, možda i drugim redoslijedom.

Tako da ću ovdje samo navesti priče koje sam čuo. Ne mogu, jer ne znam, navesti pripovjedača, kazivatelja. Svaki pripovjedač pričao je o sebi, svom životu, i tuđim životima. Priče su se lijepile za priče, kada bi sugovornici čuli jedni druge. Kada ne bi, svaki bi imao svoju točku, monolog, priču. Starci starcima. Nije ni bitno. U početku i na kraju bitna je priča.

Gospon Hinko je čekao rođendan, sto i treći. Ni holokaust, smrti najmilijih, nisu slomili Hinkov duh. Kada je tisućudevetstosedamdesetih preminula prva supruga liječio se putovanjima i ljubavlju. Dobro se osjeća sa sto godina…. Lijepo mu je u domu. Vrijeme provodi čitajući, ovdje je odlična knjižnica. Osim toga, često sjedi u parku. Teško govori. Teže se i kreće, pokraj njega miruje hodalica. Vratio se u tisućudevetstotridesete. Priča kako je volio ljubiti, piti i pušiti, tim redoslijedom, ali nikada nije pretjerivao; uvijek je živio umjereno. Gospon Hinko, doznajem od ostalih sugovornika, nedavno je oženio svoju trideset pet godina mlađu prijateljicu. Kad je bio mlađi, devedeset i pet plus, još je sam izlazio u grad, sjedio po kavanama, uživao promatrati kako prolaze mlade djevojke, nevino ih šarmirao. Najviše voli razgovarati sa mladim djevojkama. I Suzanu je zavodio, tisućudevetstotridesetih, još je zove puca, usporeno, pucica. Prepoznaju ga još neke gospođe, korisnice doma, i njima je hofirao.

Profesor Haim bio je direktor muzeja i profesor povijesti. Navezan je na crne vijesti, kronični negativista. Brzo, šturo, kratko priča, prepričava viđeno i pročitano, kao da pričajući, u hodu i izmišlja. Priča crne priče, mračne, pune strahova i zavjera. Najpoznatiji po teoriji o podrijetlu najvećeg sina južnoslavenskih naroda i narodnosti Uporno dokazuje da maršal Tito nije bio Josip Broz, nego vanbračno grofovsko dijete. Slušajući ga učinilo mi se da vidim maršala. Izgleda da je i profesor Heim uvjeren da je Josip, Broz ili grof, svejedno. Jedanput je rekao: Tito, to sam ja, ja sam to, maršal, grof.


3.Milko živi u Gajevoj. O njemu se brine gospođa Barica. U Gajevoj smo posjećivali Tadiju, Žana i Stana. Nikoga više nema, svi su otišli, samo sam ja ostao, sam.

Na sprovodu je plakao, sam si je brisao suze.

Jako sam tužan i umoran, no dobro sam, odgovorio je na naše kurtoazno pitanje. Već sam jako star, imam devedeset i šest godina, ali nekako se nosim s boli.

Sa Milkom nas je upoznala Suzana, na nekom koncertu. Bili smo među četrdesetak uzvanika na njihovom vjenčanju. Na pozivnici je bila fotografija mladenaca sa napomenom: ne donositi darove niti rezano cvijeće, dajte prilog za Židovsku općinu. Suzana se akupunkturom posebno pripremila za vjenčanje. Svileni kostim bež boje sama je kreirala, kupila i prikladnu bundu, kao i plišani kostim maslinaste boje za after party (poslije svečanog obreda). Kada ju je sin pratio do oltara uzvanici su vikali: Hajde Suzana, znamo da nemate tremu, pa sav tekst već napamet znate. Više neću, obećavam, snašla se Suzana.

Zamolio Milko nas da mu pomognemo, da ga otpratimo, želi posjetit Suzanin stan na uglu Splavnice i Jelačić placa, posljednji put. Još uvijek ima ključ.

Molim vas.

Krenuli smo u tajnu misiju pod okriljem noći. Milko, Domina i moja velikost.

Suzana je uz nekoliko kuća stan na Jelačić placu smatrala svojim pravim domom. Stekla ga je teškom mukom. Otkupljivala dio po dio. Tako je upoznala Milka. Sudskim putem iselila je jednu od dvanaest stanarki, koja je u svom dijelu stana vodila gostionicu. Pogađate, dobro pogađate, Milko je bio presudni sudac. Od tada su se pozdravljali na ulici, jednom čak zaplesali zajedno. Oboje su bili u braku. Suzana je uvijek švrljala, zavodila, Milko nije ni gledao tuđe žene. Sve do jednog susreta u Gajevoj na prijelazu tisućljeća. Na Suzanina kurtoazna pitanja (Kako ste? Kako supruga?) Milko učtivo odgovara ( Dobro; Preminula je prije šest mjeseci, tri dana, i pet sati.). Te sudbonosne srijede razgovarali su sat vremena. Inicijativna Suzana nazvala je nakon nekoliko dana Milka, pitala prodaje li se stan u njegovoj zgradi, kupila bi za sina (neistina). Ipak, našao se jedan stan. Došla Suzana pogledati stan, ne odgovara; Milko je pozvao da razgleda njegov prostran stan. Kulturan, pouzdan, pristojan, dobar Milko, brzo je osvojio Suzanu. Pozvala ga na konjak u stan, na ljetovanje u Opatiju. Pozvala ga u brak. Ja hoću da se mi vjenčamo, zaprosila je Suzana posljednjeg, četvrtog muža Milka.

Sjeli smo na bidermajersku garnituru u dnevnoj sobi stana koji je spojio Suzi i Milka. Posljednjih tjedana života često je spominjala ovaj stan, pet vila, kako je pogriješila prije nekoliko godina kada je poslušala djecu, razdijelila nekretnine. Milko je iz ormara izvadio švicarske praline, natočio viski. Prisjećali smo se Suzane, njenog života, naših života.

Najduže ju je poznavala moja Domina. Šivala je Suzana za njenu malenkost cijelu vječnost; družile su se u Zagrebu, Ženevi i Parizu.

Prisjetila se Domina kako joj je Suzana odala tajnu lijepog tena. Miško, tajna je u četki. Ipak sam ja kćerka prodavača kefa. Vidiš imam jednu četku s metalnim zupcima i svako se jutro dobro izmasiram njome. Ljepotu treba čuvati, miško, dotjerivati se, a muškarce svakodnevno osvajati, rekla je Suzana jednom mojoj Domini što je ona promptno primijenila na mojoj velikosti, ponovo me osvojila nakon nekoliko desetljeća, odvojila od stola i postelje moje prve žene Đovanine.

Milko je sve znao, sve njene ljubavi. Nisu imali tajni. Govorila mu je da najviše sliči njenom prvom mužu, zubaru, kojeg nikad nije prežalila, koji ju je prevario sa Verom, kućnom pomoćnicom. Posao mu je uvijek bio ispred i iznad svega, čak i žena. Divio se njenoj hrabrosti, poštenju, dobroti, ljubavi, osmijehu koji nije silazio s lica. Bila je jaka, žena ispred svog vremena. Uspravna. Živjela je toliko drugačije od drugih žena. Oboje su prešli osamdesetu kada su se udali/oženili. Osuđivali su ih. Nisu se osvrtali. Dobro da nisu. Zajedno su proživljavali lijepu starost. Mirne i ugodne zajedničke godine. Šetnje, mali rituali, zajednički objedi, lagane večere.

Smetale su je, kaže Milko, klevete i laži, neistine i objede. Pod stare dane vucarala se po sudovima, branila od optužbi za krivotvorenje oporuke prijateljice koja joj je ostavila stan; da je prijetila svjedokinji da će je progutati mrak; bila čak uvjetno osuđena. Znala je da je stan od prijateljice zapravo otkupila, nepravedno joj ga pokušavaju oduzeti, tjerala je, uz Milkovu stručnu pomoć, pravicu po sudovima. Na kraju je pravda pobijedila. Svjedokinja je rekla pa porekla. Presuda je odbačena.

Nijedna kleveta nije joj smetala, osim zlobna i neistinita optužbe za čedomorstvo:partizani su ubili njenog sinčića jer su Nijemci/ustaše bili blizu, da ne čuju; kako ih uplakano dijete ne bi odalo. Ponosila se svojim ratnim, ličkim putem. Ostala je trudna, u šumi je rodila, sinčića, koji je preminuo. Do smrti je sanjala samo prvog muža i najstarijeg sina, koji je umro u partizanima.

To je žena s kojom mi niti jednu minutu nije bilo dosadno, sjetno će Milko.


Kada je Milo završavao svoja prisjećanja u stan je ušla Suzanina kćerka Gina sa svojom odvjetnicom; odmah za njom sin Gino sa svojim odvjetnikom .Gina i Gino već godinama ne pričaju. Otkada je njihova majka raspodijelila svoju imovinu. Dvije vile i ovaj stan kćeri, tri vile sinu. Predstavljaju ih odvjetnica i odvjetnik, poznati pravno-ljubavni par. Gina i Gino dobri su sa svojim očuhom, oboje poštuju Milka. Ljubazno nas je pozdravila Gina, sa odvjetnicom, pa Gino, sa odvjetnikom, pa krenuli na posao.

Iz okolnih soba cijelo vrijeme slušati ćemo prepirku brata i sestre posredstvom njihovih advokata.

Recite Ginu kako majka nije ni umrla a već je rekonstruirao vilu u Opatiji, kaže sestra.

Čitao sam o tome u novinama. Posljednje Suzanino ljeto, prije nego je majku smjestio u dom, Gino je, pod paskom konzervatora, potpuno rekonstruirao staru kuću na opatijskoj stijeni, izgrađenu 1930. Jedino je prednja fasada ostala ista, ostalo je sve promijenjeno: učvršćeni temelji, stavljene nove grede, stolarija, podno grijanje, krov. U izjavi za novine Gino je rekao da je kuća spomenik za njegovu staru majku gdje će sa ženom i obitelji provesti svoju starost.

Recite Gini da ju je majka odavno isplatila, podmirujući njene dugove kaže brat.

Kći i sin, uz pomoć i posredništvo svojih odvjetnika popisuju, broje, otimaju, prisvajaju, prema svojim potrebama. Suzani, njihovoj majci ništa više ne treba, Suzi nema.

Piši, Stančićeva slika, kaže brat.
Piši, ogrlica, kaže sestra.

Predstavnici pobjedničkog života, zvao je moj prijatelj Ivo popisivače pokojnikove ostavštine. Jedina zasluga tih pobjednika jest da su nadživjeli pokojnicu.

Nikada nismo bili ljubavnici, što ne znači da ja nisam htio. Htio, ali me odbila. Upoznao nas je Luminoso, moj prijatelj. Suzana i Luminoso su godinama ljubovali, kasnije se udala iz osvete, Luminoso nije htio još jedan brak, jedan mu je bio dovoljan. Kada je dolazio u Zagreb, nakon odlučnog ne drugom braku, Luminoso, inače cijenjeni veterinar, obavezno ju je posjećivao, savjetovao u vezi sa psima.

Jednom smo izašli na večeru, u Esplanadu. Cijelu večer sam joj se udvarao. Slušala me s velikom pažnjom. Pozvala me u svoj stan, ovaj na Jelačić placu. Sjeli smo u ovaj isti salon. Uspio sam, pomislio sam, na konju sam. Slijedio je hladan tuš, uz Suzanin razoružavajući osmijeh.

Ovo što ste vi meni sada pričali, to je poezija, ja sam oduševljena. Ima samo jedan problem, problemčić: vi se meni ne sviđate.

Kada smo se kasnije, kada sam ponovo bio sa Dominom, ponovo sretali, kroz smijeh smo se prisjećali moje jalove poezije.


Pišite ležaljka, recamier, rekla je Gina; i sprava za fitnes, orbitrek, bicikl, i dvije vage.
Pišite tabernakl, bidermajerski sekreter, rekao je Gino.
Pišite Olaf, rekla je Gina.
Pišite Joni, rekao je Gino.

Kako ne biste pomislili da su Olaf i Joni dio bidermajerskog namještaja ili Suzanine spavaće sobe, njoj najdražeg dijela stana u stilu Luja Petnaestog, dužan sam objašnjenje za kraj ovih karmina. Olaf i Joni su već spomenuti Suzanini psi, brijari, francuski ovčari. Olaf je dvanaest godina stariji, nekoliko puta spasio joj je život; Jonija je kupila prošle godine, kao surogat psa. Na početku se nisu podnosili. Nije Olaf bio glup, odmah je shvatio Jonijevu ulogu i funkciju u budućnosti. Kada je Suzana prije dva mjeseca završila u domu, udomio ih je Milko. Kod njega su postali pravi pajdaši. Otimači su ih odlučili razdvojiti.


Prije nego smo otišli iz Zagreba, posjetili smo Mirogoj, Suzanin grob. S kamenčićem u ruci.

Pozdrav, Suzana.


(I tu je kraj priča, pričanja. Ničeg više nema. Samo grob. Nema više Suzane, ni Hinka, ni profesora Haima. Smrt ih je pokosila u tjedan dana. Tko će nam sada pričati priče?)