MATE VLAČIĆ: JA SAM MATIJA VLAČIĆ; NE, JA SAM MATIJA VLAČIĆ II

28 rujan 2014

1. Sam samcat boravim na imanju Vonjga, u kolibi koju sam osobno projektirao. Subota je dan izleta. Dan kada DM, sekretar Izvršnog biroa Predsjedništva flacijanističkog pokreta, među rodbinom, poznanicima i prijateljima prozvan Stari, dođe po moju neznatnost, pa lutamo okolo naokolo. Danas nemilosrdno pada kiša. Nazvao sam Starog neka dođe do mene. Nećemo izlaziti. Ostat ćemo na suhom. Spreman sam odgovoriti na novi set njegovih pitanja. Stari je presretan. Prestrašio se moje nedavne operacije. Misli da ću brzo otputovati u bolji život. Ne vjeruje znanstvenim dokazima dugovječnosti moje fameje.

Relativno nedavno javno sam objavio da je Stari, moj jedini, autorizirani i službeni životopisac, ono što je Johann Peter Eckermann bio za Goethea/Enes Čengić za Krležu/Mate Balota za Vlačića Ilirika. Osoba od povjerenja.

Stari je donio svu moguću opremu za audiovizualno snimanje.

Ponudio sam mu kavu i konjak. Nova runda razgovora može početi.


2. Danas želim razgovarati o Vašem prijateljstvu sa Balotom, kaže Stari.

O čem', priupitah, obzirom da sve slabije čujem.

O prijateljstvu sa Balotom.

Upoznali smo se ljeta tisuću devetsto pedeset i šeste. Kada je sa mojim prijateljem Branom Fučićem došao u L.

Stari, važno je da znate, da se Balota poistovjećivao sa mojim pretkom. U njegovim spisima Vlačić je Balota. Odmah smo kliknuli, kako se danas kaže.

Pisao sam o Fučiću, kaže Stari, u svom prvijencu. U epistolarnoj formi predložio sam čak i njegovu kanonizaciju.

Fučića sam upoznao krajem četrdesetih. Predstavljao se kao ''munjeni profešur ki išće stare stine''. Posjećivao je našeg popa, budućeg biskupa. Obožavao je terenska istraživanja, seljačka ognjišća nazivao je svojim radnim kabinetima. Ne znam koje je to godine točno bilo.

Barba Bogetić je tada bio naš župnik, od 1947. do 1950. godine, negdje u to vrijeme ste se morali upoznati; moj nono Vitorio, pokojni nažalost, spominjao je često barba Fučića, a još više njegovu stručnu pratiteljicu Jelku (ne znam koju po redu) ženu umjetnika Radauša. Nono je vodio gostionice i pansione, a ona je bila lepa ko pupa, dometne Stari.

Zahvaljujući Fučiću upoznao sam Balotu. Zahvaljujući Fučiću sačuvan je i zapis o tom povijesnom danu kada sam upoznao Balotu.


3. Bio je pakleni ljetni dan. Doputovali su iz Rijeke do S. Uputili su se se prema M.



Tu nam je najbliže, ovdje ćemo najkraćim putem do F., rekao je Balota.

Stupali su, na putu od S. do M., kroz dozrela žita, dobro ugrijani ubitačnim suncem, Oznojeni tandem. Odjednom, položivši obje ruke na Fučića (u daljnjem odlomku teksta papista), započeo je Balota (u daljnjem odlomku teksta protestant):

PROTESTANT: Ti si papista, tebi smrde protestanti, ali ja ću ti pokazati gdje je Flacius rođen. Flacius je bija siromah, on je rođen nad Rašom u selu F.
PAPISTA: Vi to meni metodički morate dokazati.
PROTESTANT: Ti meni ne vjeruješ, a ja ti kažem da sam u Baselu otkrio Flaciusov upis na sveučilište. Ovako glase njegovi podaci, upisani u rubrike: Matthias de Franciscis de Albona, dioecesis polensis; in Illyrico; pauper; nihil. On je de Franciscis, on je iz sela F. On je siromah, on je pauper, stoga ne plaća upisninu, nihil. Je l' sada vjeruješ?
PAPISTA: Rog! On je Vlačić-Franković, labinski patricij, otuda mu latinizirano 'de Franciscis'. A škrtac laže da je pauper, samo da ne plati školarine.
PROTESTANT: On je de Franciscis-on je iz sela Frančići, stoga je pauper.
PAPISTA: Vi najprije morate dokazati da je u Flaciusovo vrijeme uopće postojalo selo koje se zvalo F: Sva naša naselja kojima je naziv patronimik, u principu su mlađeg postanja. A i tko bi se u Flaciusovo vrijeme zvao po selu gdje je rođen. Netko rođen u Čučerju nije bio Štef ''de Čučerje'' nego Štef ''de Zagabria''.
PROTESTANT: Sad slušaj ovo: u komentaru Jeronima, koga ti zoveš 'sveti'-tamo gdje Jeronim opisuje svoj boravak u pustinji, Flacius asocira Jeronimov pustinjski krajolik s pustinjskim pejzažom Raše kada joj korito za ljetnih žega presuši. To su tako snažne slike, tako plastični opisi koji se samo u ranom djetinjstvu mogu duboko urezati u sjećanje. Flacius je seljačko dijete. On je u djetinjstvu pasao ovce između dva sela i odatle promatrao Rašu. Ja ću ti to mjesto pokazati.

Kada su došli u selo Balota je sjeo na kamen i zasvirao na svoje dvojnice kupljene u Rijeci.

(Dvojnice mu je prodala nasmijana Istranka/Istrijanka/Istrianka. Nedavno sam otkrio koja je djevojka, danas starica, mlađa od mene, akademiku prodala narodni instrument. Šinjora Jole, moje susjede iz Portolonge).

Iz obližnje kuće istrčao je jedan zgrčen i suhonjav starčić sa brkovima. Sa svojim ''kao zlato žutim dvojnicama, izrađenim od šimširovog drva'' počeo je i on prebirati. Dvorište se napunilo publikom. Kao da je cijelo selo slušalo ovaj improvizirani (jazzovski ?) narodni koncert.

Tiri-tiri-titiri….titi-titi-titiri…

Svako toliko napravili su umjetničku stanku. Ispili iz bukalete octikavog vina po kojemu je plivao neidentificirani bijeli cvijet.

Balota je odlučio kupiti starčeve dvojnice. Principijelan i tvrdoglav starac nije htio pristati na ponuđenu razmjenu.

Balota mu je ponudio miljor dinari.

Ne, ne.

Ponudio mu je dinare i svoje nove dvojnice.

Ne, i ne.

Odustao od transakcije. Htio je doznati tko je taj postojani, neodoljiv seljak.

Kako se zoveš?
Mote.
A kako se pišeš?
Vlacić.

Dio mio. Učinio mu se poznat. Moj Flacius i ovaj Vlacić, ne samo da imaju isto ime i prezime, ova Matina glava, sa velikim kljunastim nosom, identična je glavi Flaciusovoj sa drevnog drvoreza. Pa ovaj današnji visoki, mršavi, ozbiljni i odriješiti Vlačić je reinkarnacija Flaciusova!

Došli su u naš kraj u potrazi za rodnim mjestom Flaciusovim. Zahvaljujući starom Motetu Vlaciću našli su ga. Ovo je rodno selo Flaciusovo. Protestant je našao materijalni dokaz svoje teze da je Vlačić porijeklom seljak. (Kasnije će odbaciti tu postavku jer ih istraživanja nisu potvrdila, ali to nije bitno za ove zapise.)


4. Dan prije dobio sam obavijest o planovima veselog dvojca. Bio sam kod svoje rodbine, na cirka dva kilometra udaljenosti od M.

Već tada imao sam dobar auto. Svjetloplavi (boja neba) Opel Record vozio sam kada je u zajednici naroda i narodnosti, fićo bio premija. Koliko znam u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji tada su se po cestama i putima kretala samo dva Opel Recorda. Drugi je kupio i vozio jedan ambiciozni jugoarmijski oficir.

Pokupio sam ih u M. Odveo do Crća. Sjeli smo u Molo kafe, nekada Cafe popolare, oduvijek stjecište najobičnijeg puka, težoki (contadino Slave) i delovci. Dočekalo nas je prazno Molo kafe, drveni stolovi i stolice, ''pridružila'' nam se bukaleta sa supom.

Vinsko-povijesni ''simpozij'' na temu ''Sjećanja Mate Balote'' mogao je početi. Po sljedećem programu (sažetak zapisnika po sjećanju):

17:00 Otvorenje simpozija

17:20 Sjećanje na L. /Rasprava
Prije dvadeset godina bio je u L., svjedočio promjenama: prodiranju novca u selo, mijenjanju fizionomija ljudi i grada, očešljanog i umivenog, pomlađenog i živog grada. Tada je vidio seljanke odjevene kao građanke, imale su kratku, trajno onduliranu kosu, nosile prvo svileno rublje, govorilo se (nije provjeravao).

17:40 Pauza uz vino i pjesmu

18:00 Krk/Rasprava
Od 1933. dolazi na Krk. Tu je imao osjećaj svoga na svome. Taj osjećaj svoga na svojemu jedina je trajnost u prostorima prolaznosti. Kada već nije mogu u Rakalj došao je u selo Vantačići uz Malinsku preko puta rodnoga Raklja gdje je Italija. Pronalazi stan kod gazdarice Kate. Kod Kate Vantačić boravit će godinama prije nego će sagraditi svoju prvu kuću.

18:20 Pauza uz vino i pjesmu

18:50 Krleža/Rasprava

Mnogo puta Balota je pozivao Miroslava Krležu Fritza na Krk, da dođe u vrijeme ferija, kada znanstvenik i čakavski pjesnik ne čita ni jedan novinski redak, a kamoli između njih. Napokon se tamo našao u srpnju produktivne tisuću devetsto trideset i osme, objavio je ''Na rubu pameti'', Banket ... Jedanaestogodišnji Fučić provodio je djetinjstvo u Agramu, daleko od rodnog otoka.

Ljetne radosti, izleti i ribarenje. Jednog dana, brodom na jedra, organizirao je Balota izlet u Glavotok, po domaću Glavatok. Kazao je starijem gostu kako će ih fratri sigurno dobro ugostiti, imaju izvanredno crno vino, uvijek frešku ribu, stari pršut i izvrstan sir. Fritz se jutarnjim suzdržavanjem od jela i pila ozbiljno pripremio za dobar ručak. Pred Glavotokom je zamolio Balotu: ''Kao Boga te molim, nemoj kazati da sam to ja. Izmislit ćemo već neko ime''.

Fratre su zatekli u blagovaonici, upravo su okončavali obrednu operaciju ručak, Balota je zaboravio na Fritzovu sugestiju: ''Evo doveo sam vam i našeg književnika Miroslava Krležu''.

Šok i nevjerica među braćom Franje Asiškoga. Oglasio se samo jedan stari fratar kreštava glasa: '' A ti si taj Krlježa! Buniš se protiv Boga i dostojanstva. Ti si luteran! Ti si Sotona!''

Nezgodnu situaciju pokušao je izgladiti mlađi fratar (''Otac je prestario, nemojte mu zamjeriti.''), odveo ih u drugu prostoriju.

Pitate se što su Miroslav Krleža Fritz i Mate Balota ručali u Glavotoku?

''Vino se već ukiselilo, ribe nema, a šunka se pojela, pa eto, ako hoćete, ima nešto od našeg ručka'', ponudili su fratri ostatke ostataka, reliquiae reliquiarum jednog običnog fratarskog ručka.

''Ne nismo gladni'' ponosito odvrati Fritz, praćen Balotinim prijekim pogledom.

Nakon turističko-kulturnog razgledavanja crkve i samostana svete Marije, Krleža je izvadio veliku srebrnu novčanicu od pedeset karađorđevićevskih dinara, predao je gvardijanu (''Ovo je za održavanje ckve'').

Iznenađen gvardijan se ispričao na trenutak. Izašao. Kad su se vratili u samostan dočekala ih je bogata, svečana trpeza: gomila pršuta, bokali kao krv crvenog vina, riba, rakije. Krleža nije htio ni taknuti. Uvrijeđen jer su fratri ponudili hranu tek nakon što im je platio. Gladni, vratili su se Fritz i Balota u Malinsku, gladni skoro pali u nesvijest.

Jedne od tih srpanjskih večeri šetali su Fric i Balota dubašljanskim grobljem. Fritz obuzet grobljem, zvonikom, zaneseno izražava svoju trenutnu želju, da ga se sahrani na takvom mjestu. Oduševljen vidikom, puteljcima, do susreta sa seoskim kravama. Panika. Potvrđena je stara dijagnoza: bard boluje od bovinofobije.

Kasnije ću doznati, iz dnevničkih bilježaka, da će Balota uglednog gosta opisati kao ''oduševljenog nacionalista hrvatskog'', a gost će se domaćina posmrtno sjećati: ''ukleti Istranin, lutalica, Jugolabinjanin, poklonik svog sunarodnjaka i susjeda Flaciusa Illyricusa'', ali i kao ''čovjeka od vrijednosti.''

Fritza će pokopati kao generala, na Mirogoju, pokraj ljubljene, teatralne Bele, bez pratnje fameje; Balotu u voljenom Raklju u prisustvu miljari radnika, ribara, pomoraca, studenata, brojne fameje. ''Grišnog diaka'' Fučića na spomenutom dubašljanskom groblju, koji resi samo jedan običan drveni križ, glagoljsko slovo B, pokoja svijeća, ruža, i zemlja, u društvu Dubašljana koji su čuli zvona objave smrti.

19:10 Pauza uz vino i pjesmu

19:40 Rasprava o vinu i pjesmi
Balota je uvijek pio samo crno vino. Govorio je da je ono bolje, ima bolji učinak.

Ono se pije crno, a izlazi u svijetloj boji, dok je bijelo u oba slučaja uvijek svjetlo, poučavao nas je tada Balota.

Od tog našeg prvog susreta, do danas, šezdesetak godina, pijem isključivo crno vino.

20:00 Zatvaranje simpozija
Balota je volio crno vino u bukaleti, cokule pod tabanima i mišnice u džepu. Ne samo mišnice i dvojnice, volio je svirati i meh, i roženice…

Na rastanku je zapjevao:
Procvale su, roooožeeee i viole
Procvale su, roooožeeee i violeeee…j

Pokraj puta, zeeeeleeeene livade
Pokraj puta, zeeeeleeeene livadeee,,j

Kud prolaze, liiiipeeee naše mlade
Kud prolaze, liiiipeeee naše mladeeee..j




<< Arhiva >>