1. Krajem listopada kineske godine zeca (ili mačke) bio sam gost beogradskog sajmišta knjiga. Pozvali me braća Srbi. Tu sam nakon dugo godina sreo starog poznanika Dobricu Ć.

Za prijevoz, smještaj i sigurnost brinuli su se moj Matija i njegova Bira, a za odnose s javnošću DM, sekretar Flacijanističkog pokret. Posjetu i boravak je bilježio službeni snimatelj našeg pokreta JM.

Najavio sam se kod svoje velike prijateljice iz abacijansko-istrijansko-fijumanskih druženja, velike glumice Marije Crnobori. ''Pridite, pridite, moje vrata su vajka otprte.''

JM je svejedno, glavno da se putuje.

DM rijetko putuje, jedanput-dvaput godišnje, uvijek sa jasnom svrhom, vizijom, misijom i ciljevima. Kada je doznao sa kim prijateljujem više od pola stoljeća, kao veliki istražitelj zagonetki, htio je provjeriti dvije glasine:
a) je li istina da je bila zaručena sa Ivanom Goranom Kovačićem?
b) je li istina da se u nju zaljubio ustaški general Ante Moškov, nesuđeni poglavnikov zet?

Zato se DM posebno radovao susretu, a ima i sjajnu ideju da napiše knjige o Istrijanima na koje se zaboravilo. (Možda posudim njegovu ideju.). Zamolio sam ga da se suzdrži od postavljanja pitanja na svoju temu, ako iskrsne dobro, ako ne…

JM kamerom, za povijest, bilježi svaki moj pokret. U telefonskom razgovoru upozorio sam Mariju da bismo je htjeli snimiti. Pristala je. Nisam je upozorio da DM za svoju knjigu provjerava glasine i tračeve.

Više od šezdeset godina Marija živi na Terazijama, na broju 35.
Pozvonili smo.
JM, DM i moja marginalnost.
I čekali.
Vrata otvara diva glavom i bradom, u plavom kućnom haljetku, diva nema dvorkinje.
- Dobro došli! Evo Marija vas čeka, a vi odmah snimate, ne, ne, nismo se tako dogovorili. - Kakva čast, ugostiti vas iz daleke, drage Istre! – poželjela nam je dobrodošlicu.

Iako desetljeća starija od posljednjeg susreta, i dalje je lijepa, starica. Njene divne, bademaste oči, pune, tamne; sporost, temeljitost, suzdržanost, rendgenski pogled.

Kuntenta je primila dori, košaru punu istrijonskeg produkti: malvaziji, medenjači, biski, ulja, meda, tartufi, njokah i pasutic; i dvo libreta (Crni snig Malvine Mileta, i libret DM-a).
Sjeli smo, Marija, DM i moja marginalnost za okrugli stol, u drugoj sobi, zelenih zidova, JM snima.
Dva starinska ormara, na njima knjige i stare novine.
Fotelja pokrivena kušinom i šugamanom,
Stolić sa knjigom, bilješkama, daljinskim upravljačem, rolom papira.
Zidovi puni fotografija i slika, plakati predstava, ona i on, zajedno.
Na stolu kolači i rakija od žižula. Nazdravili smo rakijom. Poklanjam Mariji zajedničku fotografiju iz 1946. Ustaje, vadi veliki album iz omara.
JM i dalje snima. DM čeka priliku za ključno pitanje svoje istrage. Želi probiti led:
- Kako ste?
- Dobro.
- Dobro?
- Dobro. Superbaba.
- Nemojte dobro. Mora da bude odlično.
- Odlično. Super.

Predstavio sam pratitelje sa po jednom rečenicom. JM je skoro naša generacija; cijeli život –snima. DM je i političar, kandidirali su ga i za podeštota.




2. Marija je rođena prvog dana listopada, posljednje godine Prvog svjetskog rata, u Banjolama, Dračice 27, ponavlja prvu adresu svoga života; ''da ne zabin''.
- Danas mi tepaju da san hći istre, ma ja san pre svega hći ot Foške i Petra. Ja sam jedna tvrdoglava istarska koza.

Ćaća Petar i mater Foška su jimeli osmero djece. Četvero ih je umrlo za vrijeme Drugog svjetskog rata. Često se Marija sjeti, i u snovima, braće i sestre, majke i oca, podmorničkog mehaničara za vrijeme Habsburške monarhije. Izbaciše njih i stvari, ciglanu zapališe.

Talijanski soldati su petoga studenoga 1918. ušli u Pulu, Istrijani/Istrani, mladi ljudi, većinom seljaci i radnici, pobjegli u Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca. Prije dolaska fašizma došlo je do masovnog egzodusa istarskih Hrvata/Slavena. Težak život u Obećanoj zemlji, obećanom gradu, Zagrebu, u barakama i vagonima. Uspjeli zadržati jezik (izdavali novine) i običaje na Sljemenu, Kustošiji, Vrapču, Trešnjevki…

Emigrirali su Crnoborijevi u Karađorđevićevu Tronarodnu Kraljevinu, odrastaju njihova djeca u Sisku i Novom Sadu,

Lista album.
Pokazuje malu fotografiju. Na poleđini piše:''Ja, đak građanske škole u Novom Sadu, 29. VIII. 1934.''

Pokazuje fotografiju fameje Crnobori, snimljenu u Novom Sadu, daleke 1935. godine. Sjede mat Foška, brat Petar i otac Petar; stoje sestra Nevenka, brat Josip i sedamnaestgodišnja Marija.

Nedonošće. Foška i Petar nisu vjerovali da će preživjeti. Nadživjela oca i mater, i Fošku i Petra, i braću i sestre, svu rodbinu i prijatelje.
- Ne gre mi se! Ja volim životić! - kaže.

Kućni savjet, nevjesta, unuci i praunuci, predviđaju-105!
- Tužit ću ih sudu! - kaže glumica.


3. Zagledao sam se u portret na zidu.
- To san ja. Nacrtao me Josip Crnobori, brat moj, u emigraciji, u Argentini, baba bila u Argentini.

Postojao je još jedan Josip Crnobori, bratić, starnić Marijin, također emigrant u Amerikama. Duže je živio od Josipa, brata. I on je naslikao Mariju. Josipov ćaća Ivan i Marijin Petar bili su braća. Cijo Ive i fameja je rano emigrirala u Argentinu. Kod njega je i stanovala u Zagrebu, između dva rata.
- Mora je bižati. Kao da je samo on crta poglavnika!

Osjetio sam DM-ovu spremnost da riješi enigmu o ljubavnoj vezi ustaškog generala i Marije. Pričao mi je o tom, rekao bih, traču. Marija je, prema pisanju jednog našeg novinara i pisca neostvarena ljubav ustaškog generala Ante Moškova, jednog od dvadeset i jednog najvažnijeg vrhovnika Nezavisne Države Hrvatske. Moškov je sredio da Josip Crnobori, bratić, portretira poglavnika, glavom i bradom. Moškov je smaknut nakon rata. Marija se udala za Foteza. Josip je emigrirao. Poglavnikova kćerka Višnja također. U Madridu je doživjela duboku starost bez Moškova, bez muža i djece. Sama.

Oštroumna Marija kao da je naslutila DM-ove namjere:
- Imate babu?
- Nemam.
- Nemate. Šteta. Bar bi razumeli (ha, ha) i druge babe. Ode baba, jel' da.
- Otkad. I jedna i druga.

I nastavlja svoju priču, dio koji želi podijeliti:
- Kako je meni životić postao smešan, to si ne možete razumeti. A ljudi se ubiše, na televiziji se kolju, pucaju ko budale jedne. Gori su od životinja. Apsolutno su gori. A pogotovo su gore ideje, znaš. To radi tih ideja jednog drugog podavit.


Vraćamo se seriji fotografija. Šest ljepotica, jedna ljepša od druge, sa kompletnim outfitom, kaputi, šeširi, torbice. Nedaleko Kamenitih vrata do 1941. godine djeluje Istarski internat, sa više od tisuću pitomaca, najviše djevojaka. Među njima i Marija.
- To san ja, u sredini. Ovo je Marica Ribarić, Anica Bužleta, ja, Pavica Valčić, Ružica Mikac. Zada san napisala letu, miljar devetsto trijset devete. - Spameti se Marija starih kolegica, vjerojatno pokojnih, kao da su sa nama u kamari.




4.
- Ono dole je Dubravko Dujšin.

Kod Dujšina je išla na privatne satove.
Dragi Dubravko. Rođenjem Zadranin, smrću Zagrepčanin. Prevoditelj, glumac, redatelj, najviše popularan po ulogama u komedijama. Suprug Catin, buduće udove Ribar.

Dragi, prerano umrli Dubravko; spremao ju je za prijemni ispit kod Tita Strozzija, na Glumačkoj školi, 1939. godine. To je bio prvi prijamni ispit na Državnoj glumačkoj školi, nakon mnogo, čini joj se, osamnaest godina pauze. Izgovorila je dvije rečenice i primljena je, među njih pedeset i dvoje, a selekcijom je ostalo osam do kraja školovanja. Bila je jedna od najboljih polaznica, zabilježeno je da je pokazivala savršenstvo izražavanja te sklad mimike i pokreta.

Točan i duhovit, teoretičar i praktičar Tito Strozzi, polivalentan umjetnik, potomak firentinskih plemića, sin poznate tragetkinje Marije Ružička Strozzi, u svoje doba najslavnija hrvatska glumica; brat operne pjevačice Maje Strozzi Pečić, koja je oduševila i Igora Stravinskog i Thomasa Manna; ujak Borisa Papandopula, kojeg sam upoznao na Rijeci.

Strozzi, jedna od najvažnijih obitelji naše kulture.

Zahvaljujući Strozziju upoznala je budućeg, jedinog muža Marka. Jedanput ga je doveo da ju čuje. To je bilo pred kraj školske godine. Marko joj je poslije pričao, kad ju je prvi put čuo, da mu je išla kosa u zrak. Nije joj rekao zbog čega.

Kada je bila u Glumačkoj školi, onda su govorili: ''Znaš Tito Strozzi opasan je zavodnik mlađih i lijepih glumica. Pozove ih u svoju sobu i onda bude što bude''.
Jednog dana pozove i nju u svoju sobu. Ponudi joj da sjedne, gleda u neke papire. Ima monokl. Uplašena, sjedne. On nešto zapisuje. Kaže: ''Izvolite, govorite.'' Govorila je ; monolog Lude djevojke iz njegove drame Zrinski. ''Hvala, sutra na ispitu tako govorite i ne bojte se ništa, bit će dobro.''
''I onda bude što bude'', govorili, A bilo je – ništa. Izašla je iz njegove sobe, misleći: kako ljudi mogu lagati!



Od Glumačke škole datira poznanstvo, a preko Marka i prijateljstvo. Prepiska između Marka i Tita trajala je trideset i sedam godina, do Titove smrti. Imala je priliku upoznati jednoga od svojih učitelja, poznanika, pa prijatelja, dragog čovjeka.
Velikog radnika. Radio je dan i noć: glumio, režirao, direktorovao pisao drame i pjesme. Bio je zaposlen, piše Titek u jednom pismu njenom Marku, ''kao konj!''. Nikada mira ni pokoja. U kazalištu je rođen. Njegova majka Marija Ružička-Strozzi bila je na pozornici šezdeset i osam godina.Tito je na – životnoj - pozornici izdržao sedamdeset i osam.

Bio je dobar, lake ruke, i nikada nije imao dosta para. Ako bi mu netko otišao po cigare, dao bi mu gotovo istu svotu trinkgelta, manče. Takav je bio u vanjskim poslovima. U unutarnjim poslovima, u domaćinstvu, na veliku žalost osobne kuharice, vodio je pravo dvostrano knjigovodstvo, pazio na svaku paru.

Titek se više puta ženio. ''Uvijek kad se zaljubim, ja se i oženim.'', govorio je. Zaljubio se, s nekom lakoćom ženio i razvodio, kćeri bavarskog dvorskog fotografa, primadonom, šansonijerkom, balerinom, glumicom.

Kada se oženio posljednji-peti put- Elizom, nije htio imati djecu, jer da će mu se cijeli svijet smijati: šezdesetgodišnjak dobio dijete!

Dvadeset i osam godina mlađa Eliza, rodila mu je najmlađu kći Maju; još jedna Maja Strozzi.

Otac i kći su se jako voljeli, ali je ipak između njih sklopljen ugovor. Otac se obvezuje kćeri davati 100 starih dinara dnevno, a kćerka će plaćati globu ovisno o prijestupu (propust u učenju, nevježbanje glasovira dnevno tričetvrt sata, nepranje navečer, nepranje ruku prije jela… ).

Svoju je nesreću uvijek otvoreno kazivao. Eliza ga je napustila, zauvijek, sa mlađim gospodinom.

Ostala mu je samo Maja. On star i depresivan, ona u pubertetu. U početku zajednički život nije nabolje funkcionirao.

Želio joj je pokazati svijet. Fićom po Europi. Fićo se pokvario već kod Varaždina, svejedno, nastavili su put. Kći je imala četrnaest, papi sedamdeset i četiri godine. Sa Majom je uspio''proći'' kroz najbitnija mjesta i događaje iz mladosti.

Pri kraju života bio je zaboravljen. Nije mogao podnijeti zatišje.
Umoran, nezadovoljan, istrošen, prestrašen. nesiguran.
Infarkt, angina pectoris.
Sutradan, nakon proslave pedesetogodišnjice rada, u jedan sat poslije podne, poslije ručka, digao se od stola da navije ure po kući. U to je doba navijao satove. Djevojka je otišla da mu donese crnu kavu. Kada se vratila, bio je mrtav.
Na podu. Kraj stola. Srce. Njegova ura više nije radila.



5. Od 1941. do 1946. angažirana je u HNK Zagreb.

Potom jednu godinu na Rijeci. U gradu na Riječini je prije nekoliko stoljeća postojalo drveno kazalište. U toj drvenjari bila je i kockarnica, kartašnica, a održavali su se i krabuljni plesovi. Nakon partizanskog oslobođenja, Rijeka razrušena, a kazalište veliko, divno, zlatno i crveno.

Kako je došla u Rijeku?
Bila je član jedne komisije za razgraničenje Istre, po nalogu iz Zagreba.
Kako je došla u tu komisiju?
Ni danas ne zna. Oko nje pametni ljudi, jedan pametniji od drugoga, s dokumentima, a ona mala, ništa.

Stanovala je u Opatiji.

Tu sam je prvi put vidio. Potom po Istri, Zagrebu, Dubrovniku, Beogradu…

Bilo je divno. More je mirisalo, svugdje praznično raspoloženje. Pod komisiju je spadao i zagrebački Radio zbor, sa sjedištem u Opatiji. Pitali su ju hoće li recitirati u okviru programa njihovih koncerata. Na Rijeci se spremala proslava u kazalištu. Misli da je to bilo za Prvi maj 1946. Recitirala je Balotu, ''Sipe Piva'' i ''Dvi daske''.
Vratila se u Zagreb.
Zvali su je preko šjor Ive Tijardovića, intendanta zagrebačkog Kazališta da dođe na Rijeku. Drugovi, rukovodioci rekli su joj da treba da ode. Sjeća se da je putovala iz Zagreba za Rijeku i lila suze, nije znala u kakav ansambl ide.

Danas zna da svom dolasku na Rijeku može zahvaliti cijeli svoj daljnji rad i život. Tu je srela divne ljude i njihov neopisiv zanos za teatar.




Čim je došla bila je uključena u gostovanje po zoni B. Sjeća se, vozili su se kamionom. Nju su stavili da sjedi kod šofera da ne promukne. Bila je slaba s bronhijima, a imala je najviše teksta. Ostali su sjedili na otvorenom, zamotani u šalove i krpe. Nosili su transparente sa parolama, izvikivali ''Istra je naša! Tito je naš!''.

Stanovali su u Savudriji. Davali su program po selima. Livada je bila gledalište, a brdašce pozornica. Naplakali su se, i ansambl i publika. Gledalište je prvi put slušalo svoju domoću besedu. Svi sretni. Glumci da mogu govoriti, gledatelji da ih mogu čuti.

Sreli smo se i u Čepić-Polju. Zajedno smo brali karotu!
A onda zajedno otišli na predstavu. I štala je bila njihova garderoba.
Gledali su ih i divni istarski boškarini.
Na tim gostovanjima se uvijek divno jelo. Častili su ih seljaci: sirom, pršutom, domaćom malvazijom.

U rujnu je Marko Fotez došao u Rijeku, i od tada su bili zajedno, do kraja, njegova kraja.

Ranko Marinković zove je neka se vrati u Zagreb, Bojan Stupica i Eli Finci nagovaraju je da dođe u Beograd.
Sluša savjet supruga Marka: 1947. dolazi u Jugoslovensko dramsko pozorište. Prva beogradska predstava bila joj je Cankarjeva drama ''Kralj Betajnove''.
Glumila je u filmovima i serijama, najviše na daskama koje joj život znače: Krležinu Lauru, Čehovljevu Sonju, Sofoklovu Antigonu, Goetheovu Ifigeniju.



Velika, ostvarena i samosvjesna glumica u mirovinu odlazi 1983. godine, u 64 godini, nastavljajući posjećivati svoje pozorište.

Kažu da je najveća tragetkinja južnoslavenskih prostora.
Glumac je, kaže, čarobnjak koji od pisanih riječi stvara žive ljude. Marija je čarobnjak teatra koji je desetljećima oživljavao Antigonu, Fedru, Ifigeniju…


Poznata je i kao izvrsna recitatorica Gervaisa, Nazora i Črnje. Nadasve- Mate Balote.
- Bio je omiljen. I baš je onako pravi, pravi čovik, sa velikom misli, a velika misao je veliko-srce.




6.
- Ono je tamo Goran Kovačić.



Pratim ga pozorno, DM bi najradije priupitao: Je li istina da ste Goran i vi bili zaljubljeni, zaručeni par?
Suzdržava se.
Hvala mu.
Na zidu i anđeli Goranovi. Tri divna anđela i jednog brižnog malog darovao je i Tadiji. Kod Tadije, u Ilici 26, dvorišna zgrada, lijevo, su se i upoznali.
Dva prijatelja zajedno su smislili nadimak-Goran. U Hrvatskoj ne postoji Goran stariji od te godine-1933.- prve godine njihova poznanstva, pričao mi je višekratno dobri Tadija.
Goran i Tadija bili su prisni prijatelji devet godina. Tadija je bio osam godina stariji. Goran je obožavao društvo starijih. Njegovao prijateljstvo riječi i prijateljstvo starijih.



- Goran je sa mnom preko svojih Sabranih dela. Eko ih na policama, Tadija uredio. Goran-to su samo knjige! Znaš!...Sve drugo je koješta.

Svjedoci pamte neobično lijepe Goranove oči i dužu, prirodno valovitu, gotovo zlatnu kosu; bio je visok, dobro građen; veseljak i džentelmen. Znao je dati zadnji dinar za kiticu skupog cvijeća.
- Oh!..Bio je lijep, visok, veseo…imao je tako plave oči i stalno se smijao-sa razlogom ili bez razloga. Smijao se, Bože, stalno se smijao i pričao tako slikovito da je to bilo neodoljivo.

Smijao se dragi Goran, iako iz nesretne obitelji (otac umire od tuberkuloze kada je imao deset godina; i dvije sestrice također), i sam nesretne sudbine.
- Sjećam se, stanovala sam u Mlinarskoj. Njegova zadnja adresa bila je Mlinarska 16. I idemo mi tako jednom, a ja, prava vragolanka, nisam mu dala da dođe ni do riječi. I tako, idemo mi jednom prilikom kroz tu Mlinarsku ulicu…Podne, upeklo sunce i laste se razletjele. Lete laste u svim pravcima, iza nas-oko nas…čini se da lelujaju oko nas crnobijele strijele…a ja-ja u bijeloj haljinici tako…trčim, trčim ispred njega…hoću da uhvatim lastu i…i sve mi tako izmiču, a Goran viče za mnom: Što ti je-sačekaj---sačekaj! Sutra, zove me na ulicu. Ja se pojavim na prozorčiću od mansarde, a on viče: Marijo, evo ti pjesma lastavice. Još čuvam rukopis u velikoj crvenoj sveski. Iznad naslova ''Lastavice'' stoji kratko: Mariji-ustaje, pokazuje crvenu bilježnicu.

To je bilo 1941., u osvit rata.

Vijest o smrti donio joj je njegov brat.
Jednu večer, kuca neko na njena vrata. Otvori, a na vratima se pojavljuje njegov brat, na čijem licu je sve pisalo.
Ipak pita: Živ?
On kaže:Ne, mrtav.
Vrisne: Ne…Ne! Nije istina!
I stropošta se na fotelju.
Gledali su se nijemo i bez riječi, gotovo oduzeti. A onda se on ustaje, okrene se i na vratima kaže: Tebi sam prvoj rekao.




7.Na povratku, već u ''Lijepoj Našoj'', u Brodu na Savi, na putu za ''Krasnu zemlju'' posjetili smo Tadijin Spomen dom. Kompletan sadržaj svoga zagrebačkog stana Tadija je posmrtno poklonio Brodu.
Imali smo sreće sresti unuka Tadijine sestre Miru, sretali smo se često u Gajevoj 2a.
Htjeli sam vidjeti anđele. Želja ispunjena.
Pokazao nam je Miro, Tadijin pranećak, i dva pisma iz bogate epistolarne ostavštine..

U pismu Tadiji 1935. Goran piše:
„To su kipovi iz zavjetne kapelice Frankopana (na fotografiji Lukovdola je vidiš u pozadini, na brežuljku). Mislim da je neobično dragocjeni umjetnički i historički dokumenat. Da se nisam žilavo zauzeo, propala bi jedna divna oltarna slika sv. Franje (zaštitnika crkve), bačena na pod i zgažena. Šaljem ove odbačene anđele, da tek naslutiš ljepotu i vrijednost oltara. A freske! A ulja! Da joj je približim, pa da prosudi, poslat ću fotografiju oltara, slika i kipova. Javi mi odmah što držiš: Bi li mogla po toj sitnoj pošiljci zaključiti Beba1 iz kojeg / je razdoblja, po prilici, i koje je umjetničke vrijednosti. Slike su božanstvene! Crkvica bi mogla propasti zbog nerazumijevanja.(…)“



Držao sam u ruci pismo Tadijine Jele od 25. kolovoza 1935. Iz Zagrebu piše Goranu:
„(… ) Zvonko je donio anđela i Isusa. Jako mi se dopadaju, naročito anđeo. Pitaš me u koje bi doba spadali. Teško je po ovako dva mala predmeta prosuditi čitavu crkvicu, i skulpture, i dekoracije u njoj. Po ovom bih sudila: konac 17, početak 18.vijeka. No i ova dva pred meta posve su različita i po vremenskom stilu i po umjetničkoj vrijednosti. Anđeo je izvanredan. Odakle si ga uzeo? A Isusa? Naime nije sporedno da li su s oltara ili su inače služili kao
dekoracija. Osim toga može biti i vremenski razmak između arhitekture i skulptorskih predmeta, a konačno i među ovim samima,a taj slučaj će tu i biti. Je li to barokna crkvica? No, znaš li što? Kako bi bilo da poslije ispita pođemo Ti, Tadija i ja na jedan dan onamo pa da sama vidim? Mene jako zanima, pa ako je zbilja vrijedna, u što ne sumnjam, htjela bih oveću radnju napisati. A kakva je ono slika bila? Gledaj da sačuvaš koliko ide, bilo bi više nego šteta da ovakve stvari propadnu. (…)“

Zahvaljujući slučajnom susretu vidjeli smo raspelo i malog, krnjeg anđela, koje je Goran uzeo iz iste crkvice, a koje posjetitelji nemaju prilike često vidjeti u stalnom postavu.








PREMA KRAJU. Za Marka Foteza udala se u Dubrovniku, 31. kolovoza 1946. godine. Marko je jednom izjavio da nikad neće oženiti glumicu.

Marka je sama zaprosila!
Pismom na dvadeset i četiri stranice!

- Nisam imala nerava da to šaljem poštom, nego sam mu lično odvela i rekla: To sada čitaj, a ja idem napolje u park. Sedela sam na klupi i čekala. Kada sam se vratila, Mark je rekao: Venčaćemo se 31. avgusta.

Njihovo jedino dijete, sin, Aleksandar Fotez, Saša, uspješan redatelj, rođen početkom juna 1951., umire sredinom maja 2009. Ne pokazuje njegovu fotografiju, upućuje nas na brezu, neka pogledamo na izlazu iz zgrade. Ima tome trideset godina. Ona ju je kupila na pijaci. I onda je rekla Saši neka ide po nju, onda su je oni donijeli i zasadili. I sada je ona gleda svaki dan.
A sad je velika, kaže, vidjet ćete, velika, visoka.
- I ja uvijek gledam kroz prozor i kao da gledam sina svoga.

Pokazuje veliki natpis desno od vrata:
DRAGA BAKO
SREĆAN 89
ROĐENDAN!!!

- Ovo su moja dela, prdonja mali i malo stariji prdonja..Markić, Danilo…banda jedna, mafija! - pokazuje portrete praunuka.-Sve što je prošlo, prošlo je. Život je život, a priča je priča!…To je život. Ne možeš od života tražiti drugo nego što on može da ti da. Treba ga razumeti. I ne tražiti drugo. Onda se to zove životno zadovoljstvo. Živiš dugo, gnjaviš sebe i okolinu. Šta je u redu. (Smijeh).



Slažemo se da je duboka starost kazna
- Bogami, kazna, baš je kazna. Pa, dobro, nije loše živeti pa makar i sa kaznom.

Danas rijetko izlazi, ponekad je odvezu do pozorišta. Televizor joj je uglavnom barkon u svijet. I Glas Istre, kojeg redovito kupuje i čita.

Definitivno preuzela inicijativu. Da se ne sjeti ni Gorana, ni Moškova, priupitala DM što mu bi da se kandidira za podeštota; pitala i za biškupa Bogetića.
- Pozdravite mi sve u Istri, posebno Vinkurance i Banjolce; Pozdravite mi i Crnoborijeve. Ima nas posvuda, ne damo se mi. Vidimo se i dogodine, nije ovo zadnji put-nadamo se.

Rastajemo se na vratima:
- Baš je zgodan životić. Ja volim životić.

Poljubac, (udružuju se) suze, mahanje, sretan put.