MATE VLAČIĆ: OSLOBOĐENJE

12 svibanj 2013

1. Od oslobođenja do oslobođenja.

Šetimona je započela sa Danom oslobođenja.

Da sam batica, kao ca moj sin želi biti, moji suradnici odaslali bi saopćenje sljedećeg sadržaja:

Na Dan oslobođenja Labinštine, 28. travnja, delegacija lijevog krila Partije položila je vijenac na spomenik palim žrtvama Narodnooslobodilačke borbe, na labinskom Gradskom groblju.

U delegaciji su bili drugovi emeritusi MV i TG, i mladi borac, drug DM.

Borbama u Sušnjevici i oslobođenjem Raše 28. travnja 1945. bilo je potpuno oslobođeno područje Labinštine. Za tu slobodu položilo je život više od 1.300 Labinjana.

28. aprila je važan datum u mom životu. Na taj dan (kronološkim redom): a) primljen sam u Partiju (prije oslobođenja); b) oslobođena je Labinština; c) oženio sam ljubljenu Dominu.

Taj je povijesni dan redovito započinjao odlaskom na gradski cimitar, polaganjem vijenaca; marendom sa drugovima, u poznijim godinama slavljenjem letnice braka.

Ove godine ostaci nekada slavne ekipe pohodili su cimitar. Program je realiziran u krnjem sastavu. Nema više drugova Ruđera i Anjela.

2. Za prvi maj, rano ujutro, na terasi Velog kafe, sastalo se internacionalno lijevo krilo Partije: stori đornalista i sportista TG, omladinac DM, gradski šerif EU i predstavnica AFeŽe-a, drugarica VHP, Šveđanka.

TG je moj najstareji pretel, i jedini živ.

DM mi je desna i leva ruka.

Za EU-ovu fameju su u XIX. stoljeću u Alboni gonali da su furešti. Njegov predak češkog porijekla Ignazio nekoliko je desetljeća dirigirao bandom, puhačkim orkestrom.

Za važne praznike EU obavlja dužnost vicedirigenta gradskog orkestra, izravnog sljednika bande njegova izravnog pretka Ignazia. Na Dan mladosti/radosti postaje maršal JBT.

Već u sedam sati banda je svirala pod ložo. U bijeloj uniformi, za neometane uvjete, red i sigurnost brinuo se šerif EU.



Nakon nastupa pridružio nam se na terasi.

VHPpripada revolucionarnom, radikalno lijevom partijskom krilu. Kao turistica je VHP, kasnih zlotneh osamdesetih, došla u Rabac, upoznala budućeg drugog muža, naučila svekrvin jezik; glazbenica i kompozitorka, predaje u školi, vodi prvu labinsku žensku klapu. Muž ju je napustio zbog osam let mlađe. Od tada je kontra svega, a najviše protiv muškog roda. Mene i TG, devedeset plus, ne doživljava kao mužjake, bića ente kategorije.

Krajem osamdesetih kada su svi bježali sa jugoslavenskog broda, odmah nakon što je muž našao mlađu, učlanila se u Partiju, deklarirala kao jedina Jugoslovenka na školi.

VHPje morala doći na Balkan, oženiti Balkanca, biti ostavljena od Balkanca, ostati na Balkanu, da prvi put uživo vidi svoga monarha, švedskog kralja, još jednog mužjaka.

Krolj Carleto Šesnajsti Gustav sa ženom Silvijom pozvao je prošle šetimone drugaricu VHPna zakusku u Zagreb. Mislili smo da će odbiti. Nije.
- Kakav je bio originalni švedski stol?
- No svensk, svedski stol, vrlo skromno-odgovorila je Kasja na brodetu od švedskog-hrvatskog-štokavsko-cakavskog jezika.
- Znas ona joke, šćorica-upliće se EU sa složenijim talijansko-cakavsko-engleskim - brudetom - kada je Luigi priša u ristorante, ze kandregu i se za stol, pa ga kamaljer chiede, da neka skužo šinjor,ma to je švedski stol; a Luigi će: no problem, ću se dignut kada Švedi prido.

Nakon agramerske zakuske začarana VHP kralja više ne svrstava u mužjake.

3. Tijekom susreta na terasi skoro sam izazvao međunarodni incident. Uvjeren da je neki Šveđanin iz kraljevske delegacije solio nama, Hrvatima/Balkancima, pamet kako naše batice moraju voditi državu kao biznismeni, a ne kao političari sa pamćenjem od izbora do izbora, osobno sam napao Hans Majestät Kung Carleta Šesnajstega Gustava da kako ga nije sram, njega i njegovi kompanjoni, a svaki ponedjeljak odlazi u podzemne klubove na večere i orgije. Kako ga nije sram za desert konzumirati k….

Skoro sam izrekao prostu riječ, kada me moj fini pretelo TG, upućeniji konzument đornala, upozorio da tu izjavu preko poznatih jutarnjih novina nije dao nijedan Šveđanin, uopće nitko iz delegacije Njegova Veličanstva.
- Pusti Carleta neka uživa- dodao je TG. - Te besedi je reka neki strani bankar.

Ben, dobro je, ćun pustiti Carleta, ma neću bankara-posujilničara, a sigurno sjedi u prvim redovima bogomolja.

Da je drug, kumponj Isukrst živ i danas bi kritizirao butižere i posujilničare koji hram pretvaraju u razbojnički spilju, isprevrtao im stolove i klupe i izbacio van.

Se je šlo na ocat.

Lepi moj posujlničari, najbolje da državu pretvorimo u dioničko društvo, to biste htjeli. Lijepa naša Dionička. Svaki grajan ima jednako, sejno, jednu dionicu, 4.290.612 gradjana, 4.290.612 dionica. Na saken polugodištu direktno biramo Nadzorno komisijo, koja izabire Komisjon Šekutori. Na kraju godine dijeli se dobit na četiri milijoni i munedo Hrvoti.

Se je šlo na ocat.

(Prije nekoliko miljari let Platon je sanja pravedno državo. Radnim narodom i čuvarima upravljaju najpametniji, filozofi.

E druže Platon, ma i vi ste znali da su ideali samo san, da u svakoj državi postoje najmanje dvije države, neprijateljski nastrojene jedna naspram druge, država siromaheh kontra države bogateh, država posujilničara i država onih koji moraju posujivat.)

4. Tri dana kasnije lijevo krilo okupilo se oko biste maršala kod autobusnog kolodvora. Bista je podignuta zahvaljujući angažmanu pokojnega pretela, kolonela RF.

RFse borio u slavnoj 43. Istarskoj diviziji, u Gorskom kotaru, oslobađao Trst. Po oslobođenju svršio vojne škole, kao oficir službovao po pokojnoj državi. Radio je i kao sekretar komišijona za razgraničenje sa Tolijon.

Kod maršalove biste naišli smo na članove Kumpaniji ''Josip Broz Tito'' Njihov prešident, drug LM, jušto je držao govor. Ako ću baš bit jušt čitao je, od točke do točke, literarni sastav drugega prešidenta Mesića na sejnu temu, antifašizam/oslobođenje/maršal:

''Je li Tito imao mana, je li radio pogreške? Jest - svakako! Ali, u strateškim odlukama nije griješio. Jer, nije bila pogreška kada je pozvao na ustanak protiv okupatora i njihovih domaćih pomagača. Nije bila pogreška kad je odbio Staljinov diktat i u blokovski podijeljenom svijetu Jugoslaviju doveo u poziciju između blokova.

Nije bila greška kada se opredijelio za sustav radničkog samoupravljanja, tražeći mogućnost da tadašnje gospodarstvo ide naprijed do tada neistraženim putem koji nije bio ni kapitalističko dioničarstvo, ni državna privreda.

Nije bila pogreška kad je na povijesnom trojnom sastanku na Brionima udario čvrste temelje Pokreta nesvrstanih; i napokon, nije bila pogreška kad je dao poticaj za donošenje Ustava iz 1974. godine, koji je republike definirao kao države i kojim je Tito nastojao spriječiti realnu opasnost koje je bio svjestan, da se, naime, nakon njegove smrti Jugoslavija raspadne upravo na način na koji se i jest raspala - u razaranju, krvi i plamenu.''

Po finjetku govora, deboto minutu smo bili kuco, ma so ljudi brzo proćakulali, a kumponj LM je priša pozdraviti kumponja DM.
- Moran te pozdravit kad si prečiži Maršal.
- Kao prvo, niste prvi ka je to reka; kao drugo, to mi je kopliment; kao treto, morat ćete me od danas imenovat za počasnega prešidenta Kumpaniji; kao četvrto, to shvaćam kao pouku, da moram noć svoju drugaricu Jovanku. Obzirom da je bila 32 leta mlaja od maršala, to znači da sada ima samo tri godine, moran čekat 32.

Svi, članovi i nečlanovi Kumpaniji, grohotom su se nasmijali.

5. Prije tri godine, za godišnjicu braka, moja je drugarica Domina, od kolonelove drugarice otkupila maslinasti mercedes, netko je razglasio Titov, a ja znam, otkupio ga je od JNA.

Da kolonelo nije jednom spriječio atentat na maršala u Beču, ovaj u povodu pedesete obljetnice slavne Labinske republike, ne bi posljednji put posjetio Labin. Na mjestu gdje je (otprilike) održao govor, sada opočivaju autobusi i bista.

Prije njegova dolaska šminkali su grod, micali suvišne kokošinjce, asfaltirali. Legenda koju mi je kazao pretel MR kaže kako se ovako odvijao razgovor između druga Tita i druga predsjednika Općine Štemberge:
- Bogami, lepo ste ovo sredili u trideset godina, od oslobođenja.
- Da tristi let, dvajsti i četiri dni, drug predsednik, dvajsti i četiri dni.


6. Da me maršal mogao vidjeti isto popodne; odmah bi me pozvao na drugarsku (samo)kritiku zbog konzumiranja opijuma.

Na tristitretu letnicu njegova konačnog odlaska neslužbeno sam sa drugom DM, i njegovim starnićen XB, posjetio crkvicu svetoga Plora, pasivno sudjelovao na misi.

Sve kroz tri desetljeća i dva tisućljeća, neumorno organizira sveti čovjek Božo.

Crkvica se nalazi nedaleko Svetega Plora, materina rodnog sela. Na ničijoj zemlji, između dva sela, Kranjci i Svetega Plora. Dva sela spore se stoljećima kome crekvica službeno pripada.

Stari su pričali da su je zidali stroi Gregi, Grci. Pokle sedam let suše napustili su ovaj kraj. Što su mogli nakrcali su na konje. Legenda pravi da su iza sebe ostavili lanbik zlota koji su zakopali oko crekvice. Legenda takodjer prave kada bi pošteni (prijevod: nevini) mladić i mloda u pola noći goli zaplesali spreda crekvice, pokozalo bi nin se zloto. Crkvica je tu postojala i šesten stoljeću, u ovom obliku je od trinaestoga stoljeća. Četrnaest let tu nije bilo mise, zahvaljujući Boži, misa je prvi put nakon pauze održana 4. maja 1996, na svetoga Florijana. Iste godine domaći i gosti okupili su se na istom mjestu i na svetega Roka. Nekoliko godina kasnije biškup šalje dokaze da je crekvica svetega Plora, u početku bila posvećena biškupu Floru. Problem, a mi slavimo Florijana. Tri sveca, zavrzlama, komedija, koju potpuno kapi samo Božo. Njegova slavna fameja već stoljećima čuva ključeve crekvice, bacilo o njoj. Najpobožniji mještanin morao je i mora brinuti o njoj.

Nakon prilika kruha i vina, jes i pit.

Nakon mise ćakulo son s Božom. Pričao je kako su ga ogovarali. Jednom je šef proizvodnje pokojne ''Prvomajske'' kod njega osobno provjeravao glasine, hudi glosi, da se Božo svake nedjelje odijeva u talar i misi u crekvici. Mudar kakav je odgovorio je: Štupideci! Ca bite vi stavili uniformo od milicjota, kada se ne sme?

Uz sabrana djela o drugu Titu/druga Tita, bojži šlovek Božo skuplja druge librete i molitvenike. Na rastanku mi je posudio librete o maršalu. Na jednom puši cigaru koju mu je poslao Castro; na drugoj ponosito drži rukavice u lijevoj ruci; na trećem je slavni kumrovečki spomenik koji su dizali u ariju; i jedan libret o maršalu koji nikad nisam vidio.

Na njemu najpoznatiji, Titov zlatni ćirilični potpis. Puno slika, malo slova, takve volim. Tito na bombaškom procesu; Tito u ratu; Tito sa raznobojnim veštidima i kapelinima; Bolestan Tito i higijeničarka, mlada i rasna Jovanka, liječila ga je dozama ljubavi. Tada se još nije znalo da će mu to biti posljednja žena.

Danas sam dobio i kartulinu, sa snimkom maršala na kojoj piše: ''Od svega što sam vam ostavio pre 33. godina, daleko najbolje se drži Jovanka.''

7. Od oslobođenja do oslobođenja. Tjedan dana kasnije, petog maja, oslobođen je posljednji grad u Istri, Pula. Četiri dana kasnije u Pulu je svečano umarširao treći bataljun prve brigade četrdeset i treće divizije.

Julijska Venecija podijeljena je na dvije zone. Zonom B, Istrom bez Trsta i Pule, upravljala je VUJA, Vojna uprava, sa sjedištem u Opatiji. Komandant B zone, Istre, Rijeke i Slovenskog primorja postao je najmlađi Titov general (imao je tada dvadeset i osam), narodni heroj Veco Holjevac, kasnije vojni ataše u Berlinu, ministar prometa u Beogradu i podeštot u Zagrebu, veliki graditelj i vizionar.

Prije nego je metropolu prenio preko Save, postao prvi susjed Franje/Ankice/Miroslava/Brace/Seke Tuđman u Nazorovoj, doprinio otvaranju desetine fabrika, gradnji Velesajma, dvorane Lisinski, Doma sportova, Ruđera i drugih važnih institucija, drug Veco (stari Liburnijci zvali su ga ''drug predsjednik'') je in Abbazia, na terasu hotela Kvarner doveo mister morgena Ivu Robića. Kada smo prohodali, Domina i ja, proplesali smo na toj terasi. Onda smo bili razdvojeni sve dok nije nastupilo stanje oslobođenja od prve supruge.

Sinoć smo, draga i ja, gledali emisiju o Ivi Robiću. Tašćo je špedila spat.



Šjor Ivo je pričao o počecima pjevačke karijere nakon oslobođenja na poziv generala Holjevca; o kasnijoj međunarodnoj karijeri.

Emisija je snimljena dok je šjor Ivo bio živ, dakako, Sada bi slavio devedeseti, onda je bio u sedamdesetima, netom je dobio Porina za životno djelo.

I priča, smireno, gospodski, dostojanstveno, u bež kombinaciji, sa svježe, crno obojenom i nalakiranom frizurom, o terasi, Njemačkoj, Americi, Morgenu, Sinatri, Strangers in the Night.

Priča šjor Ivo ispred neobične kuće, škatule za gušti, u Ičićima, a ljubljena Marta, žena, radi: mete gornju terasu, otvara ulazna vrata, mete donju terasu, šeće ispred ulaznih vrata, mete ispred donje terase. Magda je bila moja ''jedina podrška''. U završnoj sceni šjor Ivo pristupa Marti, ona sa metlom u desnoj ruci, ljube se. Kraj.

(Nakon šjor Ivine smrti oko kuće, stana, deviznih i kunskih računa, automobila, sporili su se supruga Marta, njegova braća i Mater Crekva. Nakon Martine smrti u klub stranaka u sporu oko cjeloživotnog plijena pridružili su se Martine sestre i brat, nećakinje i nećaci, odvjetnici i prijatelji, i djeca prijatelja. Škatula za gušte sada je kapela Ivana od Boga.)

Poljubili smo se, ona je otišla u svoje, a ja u svoje odaje. Oslobođenje. Kraj.

(Hvala Bogu još smo vajka živi. Ja u devedeset i četvrtoj, ona u osamdeset i sedmoj, tašća u sto i sedmoj. Nema kraja.)

<< Arhiva >>