Prije nekoliko godina na beskrajnom međumrežju objavljen je zanimljiv prijedlog: ljudi svih zemalja ujedinite se, ostavite pisani trag o vlastitom postojanju. Autor ideje, portugalski nobelovac, deklarirani bezbožnik Jose Saramago, sve naše pokrete i riječi, čak i nedorečene (misli, riječi, djela i propuste, dodao bi kršćanin), vidio je kao puzzle jednog životopisa.

Većina Zemljana vodi jednostavne i skromne živote; njima je dovoljno nekoliko stranica. Gomilanjem zapisa nastat će divovska knjižnica, može se i digitalizirati, koje se elegantno može katapultirati u svemir. Zapisi manjine, velikana duha i riječi obavezno moraju ostati na zemlji, kao vrhunsko svjedočanstvo budućim naraštajima o putovanju dolinom suza i zvijezda.

Zapisi Dragana Gortana, ''najboljeg poštara među pjesnicima i najboljeg pjesnika među poštarima'', trebali bi ostati na Zemlji. Kada sam prvi put čitao Gortanove stihove podsjetili su me na Cesarićeve. Sažet izraz, bez dekorativnosti, ogoljen do bitnosti.

Dobriša Cesarić, kažu upućeni, bio je šutljiv i zabrinut gospodin, zagledan u sebe. Sa suprugom je živio u asketskom stanu. Nisu imali djece; starenjem se pojačavalo žaljenje za nikad rođenom djecom.

Dobriša Cesarić bio je čovjek muke i šutnje. Dragan Gortan, već pedeset godina, Bogu hvala, nije. Rođen u Puli, živi u Pazinu, radi dva posla: danju poštanski službenik u Boljunu, noću pjesnik. Piše od 2008. ''Utjeha zvijezde'', njegova je treća zbirka pjesama (nakon''More ljubavi'' i ''Nebo…Tvoje oči''). Aktivan je i u blogosferi. Odan suprug i otac dviju kćeri.

Pratitelj i urednik Gortanovih knjiga Daniel Načinović časti ga epitetima: ''pjesnik vedrine'' i ''psalmist svakodnevice''. Sviđaju mi se imenjakovi epiteti. Načinović uživa u Gortanovoj diskurzivnosti, kolokvijalnosti i prpošnosti.

Gortanova posljednja knjiga ''Utjeha zvijezde'' može se čitati kao autobiografija; na stranicama, neposredno i između redaka, prisutni su otac, mati, sestra, brat, žena i kćeri…Knjiga je posvećena ocu. .

U prvoj pjesmi ''Utjeha zvijezda'' (naslovna pjesma!), otac mu govori da se ne boji, oboje su prah…Smrt nije kraj!...I onaj tko davao je sjaj beskrajem je razasut. Sada je zvijezda u beskraju. Svjetlo svijetli i nakon prelaska fizičkog iščeznuća. Smrt je nastavak putovanja drugim sredstvima osvijetljenim putovima.

Nikome nije lako (''ne bi nam život započeo krikom''). U četiri stiha, još jedan supatnik, suputnik i suradosnik, po n-ti je put u svemir odaslao zraku radosne vijesti. Stihovi se nižu: ''i padam! I griješim/ ali kad odem/ daj da se smiješim''. Ta smije se onaj što na nebu stoluje zapisano je u drugoj pohvalnici, hvalospjevu iliti psalmu. Što preostaje skromnom glasniku, ''psalmistu svakodnevice'', nego da piše, i da se smije. Padamo i griješimo. Padali smo i griješili. Padat ćemo i griješiti. Daj nam da se smiješimo i dok padamo.

Oca se spominje i u pjesmama: ''Moj otac postolar'', '' Postajem isti kao moj otac'', ''Moj otac i ja putujemo vlakom'', ''Deseta postaja''. Kada su Gortan senior i junior vlakom putovali do Ljubljane (Dragan će iz zdravstvenih razloga morati ostati u deželi), Ocu je teško, sina nije suočio sa činjenicom ostanka: Kad je nad Postojnom jedna zvijezda pala/ Još je dugo, dugo sjala, Oče, u tvom vlažnom oku. Oblak na plavom nebu podsjetio ga na trliž, Gortan senior uvijek ga je nosio. Majka je zaželjela da bude pokopan u bijeloj bluzi od popeline. Zbog oblaka (bijela bluza), plavog neba (trliž) i kiše (Gortanove suze) nastala je pjesma ''Oblak''. U ''Desetoj postaji'' dolazimo u crkvu, od oca je naslijedio mjesto (''gdje nisam često''). Jedne nedjelje slučajno je svratio, sjeo na baštinjeno mjesto. Na zidu gleda desetu postaju: Isusa svlače. Odlazak najdražih svlači koprene sa nebitnosti.

Koliko majki čini isto: idu na misu sa djetetom, smoče ruku u krstionicu, pa njome dotaknu ručicu djeteta. Danas je majka stara i nemoćna. Dragan je smočio ruku pa njome dotaknuo njezinu. …''između ta dva dodira ruku/ stane cijeli moj život''. Pravi marinkovićevski motiv: povijest svijeta kao povijest ruku. ''Svemu su krive ruke'', zapisaše šjor Ranko, Kod ljudi i kod majmuna. Ruke mogu biti strašne i zločinačke ili stvaralačke i vrijedne. Rukama se može moliti i ljude daviti. Ruke hvataju ruke, ruke se bore protiv drugih ruku.''A da nema ruke?'', pita se šjor Ranko sa otoka Visa. Nosevi bi nam se izdužili, pretvorili bismo se u ''male dvonožne opake slonove''.

Bogu hvala na ocu u trližu i majci koja odlazi na misu, pa na groblje, u posjet ocu, gdje sreće druge, šutljive žene u crnini i ptice u krošnji čempresa; Bože hvala ti na ruci koja utjehu pronalazi u zvijezdama.