Trebao je doći ožujak 2011. da prvi put posjetim Osnovnu školu ''Ivan Goran Kovačić'' u Čepiću.

Doputovah automobilom. Prije osamdesetak godina barkom bih plovio Čepićkim jezerom. Pozdravio bih ribiče; upravo love jegulje. Pozdravljaju me živahne guske, stari labudovi i bijele rode. Branim se od smrtonosnih malaričnih komaraca.

Zapravo, došao bih u Feliciu. Običnim talijanskim dekretom mjesto je preimenovano 1932. godine, zatvara se škola na hrvatskom, inaugurira ona na talijanskom jeziku. Krajem iste godine nemoguće je pecati ribu, isušeno je jezero, otvorena je sezona ''berbe'' riba.

Upućeni kažu da je za berbu ''kriv'' grof Giuseppe Lazzarini. Navodno je za vrijeme Prvog svjetskog rata bio nadređen Benitu Mussoliniju.


Giuseppe Lazzarini, labinski podeštot, sa radnicima koji kopaju tunel od Čepića do Plomina
(Marijan Milevoj, Kartulini z Labinšćini, MF, 1993.)

Sin učiteljice i kovača bio je povučeno i plačljivo dijete. Rijetko se smijao i igrao, radije je čitao pjesme i slušao glazbu. Kao učenik redovito je gostovao u zadnjoj klupi zbog neposlušnosti. Nekako postaje učitelj u osnovnoj školi. Problematičan učenik postaje problematičan pedagog, redovito u sukobu sa ravnateljima. Osim kao učitelj, radio je kao zidar, novinar…i vojnik. Unovačen je nekoliko mjeseci nakon ulaska Italije u rat. Dogurao je, kao i njegov kasniji prijatelj Adolf, do čina kaplara. Ubrzo je ranjen i razvojačen.

U rovovima talijansko-austrijske fronte (možda) upoznaje kapetana Lazzarinija iz stare labinske plemenitaške obitelji. Početak je to jednog divnog poznanstva koje je (možda) odredilo sudbinu Čepićkog jezera.

&

Tako mi je drago da sam prihvatio poziv za gostovanje u školi povodom 21. ožujka, Svjetskog dana pjesništva. Naime, UNESCO je prije nekoliko godina odredio ovaj dan kako bi dao podršku poeziji: malim izdavačima, recitalima, dijalogu poezije i drugih umjetnosti…

Slučajno ili ne, na isti je dan 1913. u Lukovdolu rođen Ivan Kovačić (čije ime ponosno nosi čepićka škola), pjesnik, kritičar, esejist i prevoditelj; od ljeta 1933. poznatiji kao Ivan Goran Kovačić. Šetala su tada Zagrebom, od Frankopanske 26 do Runjaninove 4, dva mladića, Ivan i Dragutin Tadijanović i tražili nadimak kojim bi se mlađi Kovačić izdvojio od poznatih prezimenjaka. Došli su do imena Goran!

&



Kako sam se proveo u Osnovnoj školi u Čepiću?

Očekivao sam jedan razred, dočekala me cijela škola: šezdesetak učenika i većina nastavnika. Svako dječje oko kao jedna Big Brother kamera.
- Koliko imate godina?
(Ja bin mu dala četrdeset-komentira jedna učenica.)
- Koliko godina imaju Vaši roditelji?
- Kako komentirate da jedan ekonomista piše?
(Neskromno spominjem Balotu.)
- Kada pišete?

Na kraju pristupa mali Roko:
- Zač imate prsten, ako niste uženjeni?


Htio sam čuti spontana pitanja, to sam i dobio. Zahvaljujem na prekrasnom provodu u školi koja upravo zbog manjeg broja i posvećenosti svakom učeniku, ima dušu. A neki bi takve škole htjeli ukinuti…


(Objavljeno na www.nasifoji.com)