Pisati o pisanju. Nije lak zadatak. Osobito u dane kada se ritualno prisjećamo najveće, zajednice mrtvih.

Mnogi pisci pisanje svrstavaju u osnovne ljudske potrebe, u jedan od najosnovnijih nagona. Da bi pisac preživio mora:
1. žderati
2. piti i
3. pisati.


Rukopis Vesne Parun

''O disanju'', možda bi Fric, poznatiji u kutiji olovnih slova kao Miroslav Krleža, savjetovao mi s ONOGA svijeta (u koji nije vjerovao!), brda sionskog, da tako naslovim ovu crticu...O disanju. Pisati kao disati. Punim plućima.

U d a h n i
izdahni
udahni
i z d a h n i.



Žrnovnica, 25. listopada 2010. (jutarnji.hr)

Prvo udahni, pa izdahni. Baš tim redoslijedom. Koncentrirano udahni dostupna vlastita i tuđa iskustva. Izdiši ih polako.

U d a h n i
izdahni
udahni
i z d a h n i.

Pazi da se ne ugušiš.

Jutros doručkovao, pričao sa bližnjima, otvorio kutiju slova. Ne treba mi ništa više.

Samo disanje.




Labin, 1.studenog 2009.


P.S.
Zapis po narudžbi, nastao prije godinu dana. Naručitelj: Gradska knjižnica Pula; za zbornik ''Rani radovi'', urednik Drago Orlić.

Danas, 25. listopada 2010., ponedjeljak, u 5.20 sati, iz Stubičkih Toplica otišla Vesna Parun. Nikad neće dobiti moje opipljivo pismo.

Prije petnaest godina na put u odredište bez vremena i konca otisnuo se Miljenko Smoje. Na njegovu grobu u Žrnovnici osvanulo: ''Smoje, popizdija bi da znaš šta je doli...Siniša R.''

Objava ovog zapisa kao pozdrav PRKOSNICIMA Vesni i Miljenku.

(19. do 22. lipnja 2010)

PRVA
Prvi dan putovanja na relaciji autobus-odmorišta-autobus-odmorišta.

DRUGA
Drugi, oblačni, krakowski dan.

Krakow, grad crkava i studenata. Oko sto i četrdeset crkava (stotinjak u samom centru), oko sto i četrdeset tisuća studenata (ukupno osamsto tisuća stanovnika).

Sveučilište, osnovano 1346. godine, poslije praškog, najstarije u Srednjoj Europi. Drugi svjetski rat nije ostavio većih ožiljaka, U Wawelskom dvorcu stolovao odvjetnik Hans Michael Frank, upravitelj (gauleiter) okupirane Poljske, osuđeni masovni ubojica, osuđen na smrt u Nürnbergu 1946.

Obratio se na katoličanstvo. Jedini nürnberški osuđenik sa osmijehom na licu.

''Zahvalan sam na ljubaznom tretmanu tijekom mog zatočeništva i molim Boga da me milostivo primi'', šapnuo navodno posljednje riječi. Obješen.

TREĆA
Pustite me da odem k Gospodinu- rekao je Karol, ''jedva čujnim glasom'', vjernoj sestri Tobiani, 2. travnja 2005.

Svoje putovanje u ulozi pastira započeo u srpnju 1948. sa sljedećim mislima: Kao milovanje na licu, u tišini, osjećam Boga, pognuo se. Što da ti dam za Tvoju blizinu? Je li išta moguće dati dubini mora, zrakama sunca. Kako da izrazim zahvalnost moru, suncu?

Prvi radni zadatak: vikar, selo Niegovic. Prvi put poljubio zemlju. Doslovno.


Dva dana nakon prelaska, dva sam dana pisao:

TRIPTIH O ČOVJEKU U BIJELOM

I.
U trenutku oživotvorenja
U dramatici utjelovljenja
Poklonjena nam je
Karta ovozemaljskog Života.

Non abiate paura.
Otvorite katakombe Strahu.
Ne bojte se:

Darovana je karta povratna.

II.
Čovjek u bijelom ispružio je ruke
Vječnosti.

Ušao je u Očevu, i kuću Njegove
Majke.

Totus tus.

Sav Tvoj.

Od drugoga dana mjeseca travnja
Ljeta Gospodnjeg dvije tisuće i pete
Njegov je to Dom.

Postaše Kućepazitelj i Domaćin.

III.
Bijela je boja Svetosti.
Čistoće Života.
Jasnoće Spoznaje.


ČETVRTA
U Krakowu posvetio se mladi Woytila pastoralu mladih, teologiji tijela, ljudskom dostojanstvu, pravoj slobodi, vrijednosti molitve. Sa trideset i osam godina postaje biskup.

Ispred nekadašnjeg Karolovog doma, pokazuje zgradu preko ulice:


Nekadašnji Karolov dom u Krakowu

VODIČ(KINJA): Ovdje su stanovali biskupi. Nekada su to bili isključivo aristokrati.
BM: Slično je i danas.
DM (pokazujem papinu kuću): Vidite našega pretela!
BM: On je naš pretel, ma ovi drugi…

Tko su, ovi drugi?

PETA
28. lipnja 1967., mali Karol, iz Wadowica siroče, bez oca i majke, brata, postaje kardinal. Od Wadowica do Auschwitza svega tridesetak kilometara. Prvi put posjetio logor smrti (nazvao: Oświęcim - kalvarija svijeta) sa austrijskim primasom Franz Koenigom.


Vedrana, Xavier i moja malenkost u mjestu tišine


P.S.
16. listopada 1978. Karol je postao papa Ivan Pavao II.

Nakon gostovanja u emisiji Nedjeljom u dva 27. lipnja ove godine


profesoru Viktoru Žmegaču uputio sam sljedeće pismo:

Poštovani profesore Žmegač.

Prije mjesec dana kada sam se elektronski dopisivao sa g. Aleksandrom Stankovićem htio sam predložiti da Vas ugosti u ''Nedjeljom u dva'', ali nisam. Kao da jesam.

Vaše gostovanje bila je atomska koncentracija duha. Intelektualna utakmica uzbudljivija od vrhunskog nogometa. Gospodinu Stankoviću dao sam profitabilan savjet: neka prodaje DVD emisije kao alat za samopomoć.

Kada bi ''katedrala duha'', naime dalekovidnica, ustupila Vama kao gostu i
g. Stankoviću kao voditelju, jedan od programa, na 24 sata, taj reality show pratio bih sa velikim zanimanjem.

Vama i vašima želim svako dobro, do prve stote još objavljenih knjiga, gostovanja u medijima…

Srdačni pozdravi iz (pre)toplog Labina,

Daniel Mohorović


Labin, 8. srpnja 2010.

P.S.
Napisao sam pismo bez okolišanja, ''u sridu'', rekli bi Sinjani. Red je da se ukratko predstavim. Moje ime zasigurno vam ništa ne znači. Osim ako ne čitate Večernjakove kratke priče. Živim u istarskom gradiću Labinu, rodnom mjestu Matije Vlačića Ilirika. Nekada grad rudara, danas utočište majstora kista, dlijeta i pera (tipkovnica?). Rodno mjesto Daniela Načinovića i Eugena Kokota. Moji sugrađani su i kipari Josip Diminić, Mate Čvrljak. Predajem i pišem. Na jesen, ako Bog da, izlazi prva knjiga.