blog bijesne domaćice

subota

ožujak

2007

NEKOLIKO RIJEČI

Dragi moji blogeri - kao prvo, mnogo vam hvala što ste mi pružili riječi podrške. Bez obzira na to što je samo virtualna, svaki oblik dobro dođe.
Znam da sam vas zamarala svojom kuknjavom, događajima i crnim mislima. Obično nisam tip koji pada u bed i čeka da mu čudo odnese probleme.
Trebalo mi je tih par dana da se saberem. Tu su mi vaše riječi bile od velike koristi.
Nisam još ona stara Fanika, jer ovo je ipak veliki preokret za našu obitelj, ali već polagano stvari idu na bolje. Smirio mi se onaj grč, dvije noći sam odspavala kao klada...
Zmaju smo jučer otpremili na put. Ona je ovih dana bila zbunjena i potištena, žalosna i zabrinuta. Molila me da se čuvam i da odmah idem doktoru (!!). Pa smo navečer prije spavanja razgovarale, budući da je na pragu djevojaštva. Iako smo takove razgovore vodile već mnogo puta, nikad nije na odmet. Pametno moje, toliko je zrela kad se takove situacije dogode. A onda je krenula pakirati stvari i već u četvrtak bila sva mislima na putu. Na Internetu si je pregledala sve o Imotskom, prognozu za vikend. Iako od Imotskog neće vidjeti mnogo, dala si je truda.
Bože dragi - što se to dijete voli pakirati. Već dvije godine nemam brige s njenim pakiranjem, stvarima za trening, opremom. Moje je samo da ih stavim u perilicu i poslije speglam (i to ponekad radi sama, iako još ima dvije lijeve), no neka se uči.
Cijeli četvrtak poslijepodne - velika torbetina je stajala nasred sobe. Neke stvari je natrpala, kao i obično bespotrebno (npr. šampon za kosu i još jedan za tuširanje), pa toaletne stvari, pa odjeću za toplo i hladno, pa opremu, pa pidžamu i ručnike za turnir i veliki za kupanje, pa mali za lice...
Pa ruksak s klopom samo za put i za prigristi kad glad uhvati.
Kad sam ju vidjela među djecom (išlo ih sedmero - pet cura i dva dečka), bilo mi je drago što je tako vesela. Mladost je ipak mladost i svaka tuga prođe brzo. Pa trener Pajo - dobroćudna gromada od čovjeka, koji im je svima kao tata - sa svojim širokim osmijehom, uvijek spreman za šalu, ali odgovoran i savjestan (na žalost, nisu svi). Otišli su, natrpani torbama, puni elana i sretni.
Sad čekam kod kuće prve rezultate. I držim fige...
Seku smo jučer dovezli iz bolnice. Nakon Uskrsa ide u Zagreb, na operaciju i zračenje.
Ona se inače dobro osjeća i normalno se kreće, iako sam joj rekla - da to ne znači da se odmah s vrata primi posla.
Daša je kod kuće preko vikenda, tako da sam ja slobodna, pa sad imam vremena. Odlučila sam ga posvetiti sebi i svom zakonitom Paji. Imamo lonac sarme, pa ćemo poslijepodne gukati - kak taubeka dva.
Još prije tri dana smo odlučili ostaviti pušenje, nakon što popušimo zalihu duhana koji je pri kraju (inače sami slažemo cigarete od Virovitičke virginije). Al' u svemu ovom, prolaziti apstinencijsku krizu - lakše reći nego učiniti (dobar izgovor).
Sinoć je bilo za dvije cigarete i - amen.
No, ja sam jutos prva počela. Bio mi je preuzak bračni krevet, smetalo mi je Pajino koljeno, disanje u nos i još što šta...
Brus - smetala mi je pomisao što ću ustati, znati da mi je pospremljena kuća, gotova klopa - sjesti za stol, prirediti cappucinno i - ne imati što zapaliti.
Pajo je skužio o čemu se radi, jadan, sjeo u auto i otišao po duhan.
Toliko o karakteru tj. odlukama. A interesantno - kad ga nema i kad je na putu, onda pušim malo - samo uz kavu i tu i tamo koju. On također.
Za kraj, zamolit ću vas za jednu kolektivnu i pojedinačnu blogersku uslugu.
Stavit' ću nekoliko Zmajinih fotki - s frizurom kakvu ima danas i s kratkom kosom. Pa osmotrite i dajte svoje mišljenje - koja joj bolje stoji...
Unaprijed hvala....

Zmaja se maloprije javila iz Imotskog - osvojila je zlato...

Duga

Kratka

komentiraj (26) * ispiši * #

srijeda

ožujak

2007

PONOĆNA RAZMIŠLJANJA

Dragi moji, osjećam se iscijeđenom poput stare krpe.
Tri kile manje od nedjelje, osjećam po hlačama. Nemam vremena ni za obroke, a kad uhvatim - nemam apetita. A kad krene - onda krene. Neki dan sam zebla s Dašom na propuhu ispred odjela, jer su zaključali vrata zbog vizite, a jakna mi ostala u bolničkoj sobi. Išle smo po kavu i onda smo je pile ispred bolnice, gdje nas je brijao vjetrić. Nisam odmah osjetila, ali drugi dan...Uz to sve Zmaju već nekoliko dana boljucka zub. Hvala bogu, danas je bila kod zubara. U petak ide u Imotski - na turnir i ostaje do nedjelje.
Seka ima apetit, papa mi dobro, to me raduje, iako sam sinoć skoro pukla. Obično tada dođem, jer je ujutro na pretragama, a poslijepodne dolazi starija kćer u posjetu. Uvečer se strknem s Dašom, koja kasno poslijepodne dođe iz Zagreba. Dočekala me, baš je stigla u društvu dečka.
Donijela sam seki topao burek, jer je bolnička hrana nije toliko slaba, koliko bezukusna. Tako se razveselila tom bureku, da je ustala i primila se posla. Koliko sam bila sretna zbog toga, toliko me to tako rastužilo. No mislim da je razlog i u tome što sad ima vremena da jede normalne obroke. Jer posljednjih mjeseci jurcala je i nije se imala vremena pošteno najesti. Čak i previše. Po nekoliko puta dnevno trčala je kćeri i penjala se na treći kat. Nedugo sam joj rekla da pretjeruje i da malo smanji tu svoju hiperaktivnost, no mama kao mama (kao, ja ne pretjerujem ponekad).
Pretrage svaki dan, sve moguće - CT, UZV, krvni markeri. Nalazi loši. Danas sam razgovarala s doktoricom. Nije išla u detalje, ali vidjela sam na njoj. Tako do ponedjeljka, a onda ćemo znati konačnu terapiju. Sama se sebi divim kako to uspijem sakrivati dok sam s njom, čak se i smijem od srca. I ona je vesela, danas se našminkala i cijeli dan provela u trenirci, ne u spavaćici...
No, danas mi je nekako cijeli dan na pameti - tata.
On je tip čovjeka, kojemu se ne može ništa sakriti, a ne možemo ni sakrivati dugo, a i ne smijemo. Pomalo postaje svjestan, utihnuo je - ništa puno ne pita, ali osjeća. Predobro ga poznajem.
Život ga nije mazio - prošao je svašta, mogao bi roman napisati. Osobnu tragediju sa nepunih sedamnaest - izgubio je oca, poslije nekoliko mjeseci ostao invalid, bez noge. Unatoč tome nikad se nije predavao. Nakon rata, primio se posla i škole, za devet godina stekao obrazovanje, koje je zbog rata propuštao. Uz svojih dvoje djece i obitelj - postavio je na noge moju tetku (maminu sestru), s njima je živjela i moja baka (po mami). Radio je cijeli život i iza sebe ima zadovoljstvo - da je nešto stvorio. Za općedruštvenu korist, ne za sebe. Cijena je bila - brojni klipovi pod nogama, noževi u leđa od ljudi koji su gledali samo svoju korist, pa ih je njegov jezik uvijek pogađao "u sridu", dva infarkta, čirevi na želucu, moždani udar...
Nikad se nije predavao, odvalio je svakome što ga ide, uglavnom na vlastitu štetu. Bilo je dana kad nije ni pošteno jeo, ni spavao, nervirao se, danas je bio ovdje - sutra jurio po nekoliko stotina kilometara dalje, znao je u danu propješačiti po desetak kilometara - uz trasu, iako bi netko drugi na njegovu mjestu sjedio u uredu. Bila sam još mala, ali sjećam se...
Nakon moždanog udara, sa sedamdeset godina, stao je na noge za mjesec dana. Još i danas ustaje u sedam ujutro, ima jutarnji obred brijanja - kao da ide na posao. Stalno se vrti i popravlja - popravljeno, planira kao da je u dvadesetima...
Ponekad osjećam da sam svoj entuzijazam i tu neiscrpnu energiju naslijedila od njega. I što sam starija, prepoznajem u sebi njegove karakterne osobine. Srećom, od mame sam naslijedila opuštenost, pa znam kada treba stati na kočnicu i udahnuti.
No, bojim se za njega, prije par mjeseci pokopao je sina, ova sekina bolest će ga dotući, tim više što živi s njime. Danas mi je rekao - k vragu, bilo bi normalno da sam ja tamo...
Razmišljam ovih dana o svemu tome, pogotovo kad dođe večer, a ne mogu zaspati.
Život je nepravedan, ništa novo. Nisam vjernica, ne bojim se kazne, jer smatram da se ljudi moraju držati deset Božjih zapovijedi zato - što ih osjećaju dijelom sebe, kao prirodne i normalne životne zakone, bez obzira na vjeru, pogotovo na crkvu kao instituciju. Pa ako tako žive, ne moraju se bojati. Vjerujem da se dobro vraća dobrim, pa me zato zbunjuje sve ovo.
I sada, umjesto da legnem i pokušavam zaspati, pametujem.
Toliko bih voljela da umjesto ovoga - opisujem neku smiješnu situaciju - da vas nasmijem.
Nadam se još uvijek, da ću se probuditi i da se sve ovo ne događa. No jutro me podsjeti. A onda krenem i ne stajem do uvečer.
I nadam se još uvijek da će se čudo dogoditi. Moram vjerovati u to.
Pozdravljam vas

komentiraj (23) * ispiši * #

ponedjeljak

ožujak

2007

PONOVO BEZ

Još jučer sam se nekako primirila, počela pozitivnije razmišljati.
Čekali smo ponedjeljak, obavljanje detaljnijih pregleda. Srećom, sve je išlo na hitno, tako da su nalazi papa- testa i biopsije već stigli do pet popodne.
Kako su posjete dozvoljene neprekidno, osim u doba vizite, uvijek je netko od nas tamo. A u to vrijeme smo se baš našli svi, dvije nećakinje i ja.
Seka se dobro osjećala još jučer, danas je pomalo hodala, čak smo je špotali radi toga. Ima apetit, pa smo, se i mi odmah boje osjećali. No bilo je to kratko. Taj zračak svijetla i nade, ugasio se.
Sutra ćemo znati kompletno stanje, tj. terapiju koja predstoji.
Ukratko, nema operacije, samo zračenje.
Bilo mi je to dovoljno. Već sam jučer na netu malo detaljnije čitala o fazama i načinu liječenja. A i prisjetila se slučajeva od prije, dok je mama bila operirana na Institutu.
Pokušavam izmoći snage i pozitive u sebi, no ne mogu. Nisam se više ni vraćala k njoj nakon razgovora s liječnikom. Nisam mogla.
Što planirati, što reći, kako se ponašati... pokušavam biti jaka i hrabra. Pobjegla sam kući i tamo si dala oduška, sama. Ne znam što mi je teže - pogledati nju ili kćeri. Daša, koja je mnogo jača i nikad ne pokazuje svoje tugu, jednostavno se izgubila. Nije tip koji će emocije istresti plačem, pa joj je još teže.
Tata još ništa ne zna i pojma nemam kako ćemo mu to reći. Prije nekoliko mjeseci brat, a sad ovo...
Nisam pametna, a osjećam da je na meni da pronađem način kako.
I postavljam si pitanje - zašto je tako dugo čekala, najavila se na pregled prije nekoliko mjeseci i nije išla, iako to vjerojatno ne bi promijenilo stvari. No, sada o tome ne vrijedi razmišljati.
Čujemo se i ostavite mi kakav pametan savjet, jer jednostavno se ne osjećam sposobnom da ga sama pronađem.
Molim vas, drage blogerice - pronađite vremena za taj jedan pregled godišnje, ne nalazite razloge, izgubite i cijeli dan na čekanje u ambulantama. Obavezni ste pronaći taj jedan dan u godini - prvenstveno radi sebe a i onih koji vas vole - vaših najbližih.
Čitamo se...

komentiraj (29) * ispiši * #

nedjelja

ožujak

2007

BEZ NASLOVA...

Ovaj post pišem bez naslova, jer iskreno rečeno, ne znam kakav bi bio.
Jučerašnja depresivno-kišna subota, kako je počela, tako je i završila. Odjednom, kako to već biva, obitelj se našla u teškoj situaciji. A najteže situacije su uvijek vezane za - bolest.
Sestra mi je završila u bolnici, na hitnoj, pa na odjelu. Onako, na prvu ruku - dijagnoza me skoro srušila s nogu. Tumor grlića maternice, oko 3 cm. Kroz glavu mi je odmah prošla pokojna mama, koja je jednostavno ignorirala sva moja zanovijetanja da odlazi na redovite kontrole - jednom godišnje. Rezultat je bio - voda do grla i operacija, zračenje i recimo - život još pet godina poslije. Život koji nimalo nije bio nalik na onaj prije i više nikada posve normalan.
Meni je to bio šok, koji me obavezao - prema obitelji, a i prema samoj sebi - da odlazim na redovite preglede, jer mi je to bilo iskustvo tuđe kože, iako to "tuđe" i nije doslovce tako.
Svi mi volimo reći - nemam vremena, ne stignem, a kad dođe voda do grla - onda nađemo vremena - silom prilika.
Prošlost od prije trinaest godina se ponavlja.
Potpuno jednaka životna priča.
Ostaje nam da čekamo detaljnije UZV preglede, krvne, internističke, da se ustanovi koliko je tumor metastazirao, kakova će biti terapija...Vjerojatno Petrova u Zagrebu, koliko sam čula...Sreća, sestrina kolegica iz gimnazije je šef odjela i to je već nešto (na žalost tako to kod nas funkcionira).
Neću vas dalje zamarati, reći ću samo da neću imati mnogo vremena za blog, iako ću ga pokušati naći, jer će mi to djelovati kao odmor i opuštanje.
Sestra živi s tatom, koji je 83, pokretan je, no sad je on ostao zatečen, a još ne zna ni punu istinu. Treba ga pripremati polagano. Moram se sad prihvatiti brige o njemu. Jedna nećakinja se porodila, druga radi u Zagrebu i dovršava faks, dolazi svakih četrnaest dana.
Mislim da je time sve rečeno. Ove dane i mjesece, biti ću između svoje kuće i obitelji, tate i Zagreba, a kasnije - tko zna.
Ja, koja sam uvijek leteća i organizirana, sve planiram, sve stignem, ma koliko truda trebalo, osjećam se zbunjena, tužna, zabrinuta, jadna, htjela bih sve odmah znati, planirati, prilagoditi, no - ne ide preko reda i to me frustrira. Treba čekati, a onda djelovati. A to čekanje me već sad ubija u pojam.
Moji - Zmaja i Pajo su uz mene i tu nema problema, ali oboje imaju svoje obaveze.
A još jedna druga stvar je na vidiku, o kojoj nisam pisala - posao mi je na vidiku, nije ništa sto posto, ali je izgledno...
Mozak mi radi sto na sat.
No, nisam nikad kukala, pa neću ni sad, nije mi prvi puta. I dosad sam izlazila - "na konju", pa ću nadam se i sad. Jer - uzdaj se -u se i u svoje kljuse, deviza mi je otkad znam za sebe.
Sad samo ostaje da pričekamo, organiziramo se, što neće biti lako - pružimo podršku seki, jer to je jedna vrsta terapije. Ona sad mora zaboraviti na sve i okrenuti se sebi.
Dosta je - izjadala sam se i neću više.
Ovdje kad naletim, znam gdje ću vas - ponaosob naći i bit ćete mi podrška virtualnom riječi.
Nadam se, kao i dosad.
Šaljem vam pusu svima i čitamo se
Vaša Fanny

komentiraj (15) * ispiši * #

subota

ožujak

2007

BUVLJA PIJACA

Svoje zgode i nezgode sam opisala.
I to da sam obišla buvljak na kraju ulice. Tamo ima svega - od igle do lokomotive.
Opet sam tržila za sitnu lovu, uzela nekoliko stvari i pogađala se.
A onda se dala na čišćenje. Posao za smirenje živaca.
Molim ocjenu!

Kad sam već kod starih, dobrih stvari - za kraj - Harry Belafonte, pjevač, glumac, borac za ljudska prava i humanitarac - "Scarlet Ribbons"

komentiraj (9) * ispiši * #

četvrtak

ožujak

2007

STVARNO BIJESNA

Od jutra, pardon, od sinoć je krenulo...
Zmaja bila u utorak u Zagrebu na radnom izletu sa školom. Razrednica im zaprijetila, poučena prošlogodišnjim radnim izletom (kad su se cure nalile votkom, prošvercanom u bocama sokića), da na ovom izletu nema - alkohola, cigareta i seksa... Zmaja došla sva frapirana s tom prijetnjom. Kako mene više ništa ne može iznenaditi (ipak sam ja NNNI generacija), ja sam samo pitala - "a što je rekla za rock'n'roll?"
Zmaja blenula u mene (ta današnja generacija ima tolikih rupa u znanju), pa sam joj morala objašnjavati što sam time mislila.
I krenula djeca put metropole, od svih dana - baš taj dan našao padati snijeg. Prvo su bili u Cinestaru, gledali film "Oliver Twist". Mali provincijalci su taj dan morali rano ustati (u 6.00), pa su se prejedali u zagrijanom autobusu i što se drugo moglo očekivati - pozaspali su u udobnim sjedalima kina. Neki su čak i hrkali, a ostatak je tamanio kokice, a poslije su se njima i gađali (kad su napunili guzice). Mali Denis, taj dečko je inteligentni deran, razredni klaun - koji se pravi luđi nego što u stvari je, gledao je video-porniće na mobitelu...
Pa tehnički muzej. Ajde, tamo ih navodno vodio kustos-za*ebant, koji ih nije previše zamarao s pričom (skužio ih od prve), pa im je bilo zabavno. Od rudnika u muzeju, djeca napravila "kuću straha"...
Na kraju ih je vozač "utovarivao" u autobus - na pola prometnice, pa su preskakivali preko lokvi i pored jurećih automobila...
Na kraju "radnog" izleta - Mc Donalds... To je ono što su svi jedva čekali.
Zmaja kao općepoznata izjelica - naručila hrpu svega i kad je dobila cheesburger, veli - kad sam vidjela taj mali komadićak, najradije bih im ga u glavu bacila...
Kao šećer na kraju - došla s glavoboljom, mučninom i bolovima u želucu. Kako je meni fast food sa specijalitetima od mljevenog mesa - sinonim za salmonelu i trovanje želuca, bilo mi je odmah dosta.
No, stvar se smirila, nakon kamilice...
Jučer mi je jedina svijetla točka u danu bio - koncert nagrađenih učenika Glazbene škole. I na njemu kao najveća zvijezda naša - Luda Marta.
Kao što sam već nekoliko puta spomenula, Martina je godinu dana starija od Zmaje, ide u prvi matematičke gimnazije i inače ide sa Zmajom preko ljeta na plivače. Osim ostalih talenata, Marta izuzetno dobro pjeva - repertoar: Janis Joplin, Celine Dion, Whitney Houston, Mariah Carey... No odlučila je upisati glazbenu, u dvije godine završila - osnovnu glazbenu i sad ide prvu godinu srednje - solo pjevanje. U te tri godine, Marta napreduje naočigled. Prije dva tjedna je na regionalnom natjecanju učenika glazbenih škola, u jakoj konkurenciji osvojila - prvo mjesto, sa 98 bodova - od mogućih 100. Sad joj predstoji državno u Dubrovniku. Prošli tjedan je prošla u natjecanju Lion's Cluba i ide dalje u Rijeku...
I ja, ne budi lijena, ponijela kameru i snimala Martu, prvu točku na karticu, a drugu na DV kasetu.
Jer jedino s kartice mogu uploadati na you tube.
Marta odradila posao na visini, sa osmijehom na licu, odradila kolorature, dobila aplauz...
I ja sretna, brže kući da s vama podijelim radost trenutka, a ono neće i neće. Uploadanje traje - sat vremena (!!), stane na 97% i prekine se samo...
Ne moram vam ni reći da sam rušila sve svece. Još je k tome Zmaju navečer ponovno uhvatio želudac, pa smo kuhali čajek... Smirilo se tek nakon gutljaja komovice (!!), koji je maloj zagorki teško pao, ali kad se mora, mora se...
Sva pod stresom, legla sam i smirila se - gledajući film "Taxman" s fantastičnim Pantolianom, na OBN-u.
A onda ujutro, opet sve po starom - ponovno neuspjelo uploadanje, a onda totalni promašaj od dana.
Prvo šišanje (jedino s čim sam zadovoljna)...
Krenula sam kupiti boju za printer - i to crnu. U prvom dućanu - ima svih, osim crne (prošli put sam trebala sve osim crne, a oni samo crnu imali), idem dalje...Dođem pred Kvark, primim za kvaku, al ne'š ti, u nos me - ubode cjeduljka s nažvrljanim "vraćam se za 15 minuta". Sreća, blizu moj omiljeni dućan sa sportskim krpicama za bagatelu. Potrošim ja tu malo novaca i idem - nazat. Akademska četvrt moga trgovca još nije završila...Ajmo dalje...U slijedećem nema zamjenske boje, nego original...u slijedećem imaju zamjensku, ali skuplju od one originalne iz predhodnog...no nemaju crne.
Odatle sam išla ravno kući, dok mi se iz ušiju pušilo...usput sam na buvljaku na vrhu ulice kupila par stvarčica od mjedi...
Doma se smirila, popivši espresicu, a onda novo iznenađenje. Prije no što sam išla - stavila sam prati bijeli veš. Zalutala tamo i jedna Pajina crna frotirasta čarapa... sve postalo otužno sivo- plavo.
Na kraju došao red na muljanje ručka na brzinu - na naglo. Na naglo sam se i opekla na vruću tavu.
Kad sam već mislila da je gotovo - nazvao Nosonja da se dođe po njega kod nećakinje...pa ga Pajo dopeljao k meni. Pa sam slušala njegove monolog-komentare na zasjedanje Sabora, komentare na nadolazeću sudsku trakavicu sa Zagi-manom, komentare na tjeralicu za Kadijevićem i Amere, komentare na zubara koji ne zna svoj posao - pa mu sad klepeće donja zubna proteza, na neuljudne trgovce po dućanima... Normalno - slušni aparat je ostavio kod kuće...
I tako...to je (valjda) sve za danas...

Marta

komentiraj (29) * ispiši * #

ponedjeljak

ožujak

2007

MODA...

Žensko sam, a nikad se nisam dotakla priče o odjeći i cipelama, kozmetici, izgledu i ovisnosti, manjoj ili većoj - o modi.
Normalno je da sam odjeću i vanjski izgled drugačije doživljavala kao mlada djevojka, nego sad kao "polovnjača".
Nema te osobe (ženske), kojoj je svejedno kako izgleda i kako se oblači, različito je samo - da li to doživljavamo kao normalno ili smo time opsjednuti.
Nekad sam bila luda za cipelama i općenito obućom i to držeći se one da - torba, remen, cipela i rukavica mora biti - ako ne iste boje, onda bar nekako međusobno usklađena. Isto tako - ruž na usnama i lak na noktima.
Iz hrpe trenutno "in" odjeće i obuće, birala sam ono što mi pristaje figuri i ono u čemu se osjećam - ugodno. Normalno da su određene faze, kad sam robovala modi, ostavile traga na zdravlju (nošenje štikle i svilenih čarapa po cičoj zimi). Sa osamnaest godine, nosila sam pete od najmanje deset centimetara, elegantne suknje i haljine, od kojih sam većinu sama šivala. Kad sam otišla u Zagreb studirati, istog trena sam praktičnost predpostavila svemu ostalom. Odjednom sam "ugazila" u tople krznene čizme i futrane jakne. Doduše, dobila sam u nekoliko mjeseci petnaestak kilograma, što zbog stresa u novoj okolini, koji je uzrokovao apetit strašnih razmjera. Tako da većinu garderobe nisam ni mogla obući, a mojih 75 kg - teško da bi štikla mogla podnijeti. Nosila sam traperice i široke veste koje su mi pokrivale nabujale bokove i guzu.
To je za mene bila novost, jer sam oduvijek bila žgoljava. Trajalo je skoro dvije godine, a onda sam rekla - dosta, počela se intenzivno baviti sportom i vježbom. Nisam gladovala i držala dijetu, samo sam bila uporna i nisam popuštala. A rezultat je bio - da su kile stalno padale. Nakon dvije godine, bila sam na granici anoreksije, sa 52 kg. Nastao je novi problem - kako dobiti koju kilu.
No, srećom stanje se popravilo i došla sam k sebi. Uskoro sam počela raditi, pa je i to utjecalo na mene.
Moj modni stil postao je nešto opušteniji, iako sam voljela nositi klasične stvari.
Ono što posebno volim - naročito ljeti, nešto što je nosivo za sva vremena i sve prilike je - mornarski stil i mnogo bijele. Imam dva kostima od lanenog platna, kombinacije - suknja, hlače, bermude i duge hlače u tamnoplavoj i bijeloj varijanti. Pružaju bezbroj mogućnosti u kombinaciji sa majicama, bluzicama i košuljama. Ako želim sportski - obujem bijele platnene tenisice ili koledžice, nosim bijeli pleteni ceker, ako želim djelovati elegantnije - bijelu ili zagasiti zlatnu salonku ili sandale, s pripadajućom torbom.
Uz to volim i safari boje. Nekoliko hlača i suknji boje pijeska do maslinaste i boje zemlje, sakoe, haljine...balerinke istih boja, cipele od prirodne boje kože. Kombinacija koliko voliš...
Ponekad, naročito ljeti napravim iskorak u intenzivne boje...
Kako sam picajzla za urednost, tako i odjeća i obuća mora biti uredna i stoga mi traje godinama. Neke stvari nikad nisam oprala u perilici i zato su tako dugovječne.
Crno - ne volim, osim kad baš moram. Kompenziram s tamnoplavim ili tamnosmeđim.
Uza sve to - obožavam traperice i trenirke.
Kod kuće volim biti udobno i čisto obučena, ne volim hodati zaflekana i u razvučenim majicama, jer bi se tako - loše osjećala.
Šminka...nikad puder ni u kojem obliku, samo - olovka za oči, maskara povremeno, malo rumenila i blijedi ruž ili sjajilo. Ponekad malo više i intenzivnijih boja ljeti. Parfemi - diskretni i lagani, sviježi i nikad sladunjavi.
Lakove za nokte... obožavam i volim se igrati s njima. Mnogi misle da je za to potrebno mnogo vremena i truda, no meni nije, ja to obavim jednom do dva puta tjedno, ali redovito, pa kraće traje.
Frizura...nekad sam nosila dugu kosu, bila je valovita i gusta. Nosila sam one divne romantične frizure - pletenicu na stranu, pundže na sve mile načine, konjski rep...
A onda mi je jednog dana puknulo, pa sam ošišala kosu do ramena. Tada sam ustanovila da je to - ni vrit, ni mimo i ošišala se na - Jamie Lee Curtis,"Riba zvana Wanda" frizuru. Tako je ostalo do danas, s povremenim "čupavim" lookom.
Nakit... iako volim bižuteriju, čak je imam dosta baš u tim bojama zemlje, skoro nikad je ne nosim. Viseće naušnice - stavim i - skinem. Ne volim žuto zlato, samo bijelo, diskretno i neupadljivo uz obavezni - sat, za njima sam luda. Imam ih mnogo - skupljih, jeftinijih, manjih, većih... (znam na koga ste sad pomislili, zloće jedne)
Današnja moda... od hlača s golim pupkom do onih vještičjih cipela i čizama špičoka - katastrofa.
Minica...na mladoj curi je sve lijepo, jer je mladost sama po sebi lijepa, ali ona minica do guze, mora da je jako neudobna. Nikad nisam probala, no predpostavljam. I mislim da je mnogo intrigantnije ono što se nazire ispod odjeće, a ne ono što strši - u nos.
Plastična kirurgija...tko voli nek izvoli, hvala ja ne bih... Da bi imala što "popravljati", nije da ne bi, ali neka bude kako je majka priroda dala. I klempavo uho i veći nos i male cice, nikad mi to nije smetalo.
Šoping...tko ga ne voli, stvarno se bolje osjećaš nakon njega, no više volim kupovati za druge, nego za sebe. A ima i stvari koje se kupe, a nikad ne obuku...
I na kraju, mislim da je najženstvenija moda bila u - pedesetima...Doba Grace Kelly, Ave Gardner, Liz Taylor...znao si da je žena - žena. Vidjelo se sve i ništa...
Tema baš nije "muška", ali možda se iznenadim.
A da čujem sad vas - blogeri moji...

Dinah Washington - "Mad about the boy"

komentiraj (27) * ispiši * #

petak

ožujak

2007

LIMENI LJUBIMCI

Koliko smo vezani za stvari koje nam služe kao uporabne vrijednosti? Ili ih prihvačamo zdravo za gotovo, koristimo ih i promijenimo kad dotraju ili otkažu poslušnost.
Jedna od tih stvari su - limeni ljubimci.
Prvi automobil mojih roditelja, bio je, a što drugo nego - Fićo. Pa zatim petrolej zeleni s bijelim krovom - Fiat 1300, koji je već bio - prava "zvijer".
Tata je radio takav posao, da je morao stizati na vrijeme, stotinama kilometara daleko, a kako se uzdao najviše - u se i u svoje kljuse, imao je uvijek pouzdani automobil. Najviše je držao do održavanja motora i sigurnosti. Manje je sitničario oko pranja i glancanja, no u našem autu se držalo do higijene i urednosti, osim u iznimnim situacijama. Nakon "miletrećenta", došla su još dvije Alfe - jedna nas je služila 10 godina, druga 13. S time da je drugu posljednjih godina vozio više Pajo, nego on - dok mu u škare nije uletio pijani vozač. Iako je izbjegao direktni sudar, ipak je dobio postrance i auto je otišao - u povijest (tata još čuva sjedišta u podrumu, uredno prekrivena najlonom, jer - nikad se ne zna).
On sam, je svoju šezdesetogodišnju vozačku karijeru prekinuo s Renaultom 4, koji je održavao nježnije i pažljivije od svih do tada. Na kraju je izletio sa sporedne na glavnu i napravio totalku bez povreda, ali "četvorka" je otišla na groblje (gume se još čuvaju u podrumu, uredno pokrivene)...A tata je obećao sucu za prekršaje, da se više neće švercati bez vozačke (što je zadnju godinu i činio).
Kad sam upoznala Paju - počeli su moji susreti s limenim igračkama, svih marki i boja...
Počelo je sa zelenim Opelom Mantom, davne '85.
U slobodno vrijeme upotpunjavao je naš kućni budžet sa kupovinom automobila koji su udareni ili u kvaru, zreli za farbanje... Pa bi ih uredio, dotjerao, očistio (ponekad im je bilo dovoljno samo pošteno pranje i čišćenje i - sinuli bi) - te prodao.
U tom periodu nisam se ni mogla emotivno vezati, jer su prekratko bili s nama. Prošao je tako - Audi, Mini Morris, BMW, Golf, Buba, Ford, Mercedes, Alfa, Citroen, Peugeot, Volvo, nekoliko Četvorki i dva kombija...
A i naši odlasci na sajam u Jakuševcu i neponovljivi doživljaji vezani uz kupnju-prodaju, priča su za sebe. No, nikad nije bilo dosadno. U živom sjećanju mi je događaj - kad je pomahnitali frajer naganjao cigića po Jakuševcu, sa šrafcigerom, jer mu je prodao truli auto, sav zakrpan kitom i sviježe ofarban, pa mu se pri zapinjanju za stupčić odvalilo pola šasije. Pa brojni biseri koji su gubili tisuće maraka u onim brzopoteznim igrama s kuglicom - ispod kutije šibica. Jednom su nam otkazale četkice na elektropokretaču, pa nam se auto palio - na guranac. Pajo ga je namjeravao prodati, što mu je i uspjelo, za samo pola sata, s tim da ga je sam - kupac gurao.
Nakon 90-ih, biznis je zamro, zbog poznatih okolnosti.
Onda je Pajo otvorio taksi-obrt, '95-e.
To je bila posebna priča... U početku je dobro išlo, negdje do početka 2000-te. A onda stisla besparica, ljudi su sve manje koristili usluge taksija, vozio je sve više na veresiju, stigli su taksi-kombiji, koji su prevažali za cijenu autobusne karte... No u tih osam godina, imao je brojna iskustva - vozio je manijake, psihijatrijske slučajeve, pijance, odbjegle žene, ljubomorne žene, ljubavnice, ugledne odvjetnike (koji mu poslije nisu platili), zaglavio u snijegu, blatu, proveo po čitave noći na - 20 i dane na +35..., dok sam ja isto to vrijeme provodila kod kuće ili na poslu, nikad mirna i spokojna.
U tih osam godina, prošla su tri automobila - Mercedes 240 D, BMW 324 D i Volvo 244 D.
Od njih Mečka mi je bila - najdraža, BMW - najelegantniji, a Volvo - najsigurniji za sve vremenske uvjete.
Posljednji, koji je i danas kod nas je - Mercedes 230 E. Dočepali smo ga se po nevjerojatno smiješnoj cijeni, da ne biste vjerovali, u salonu automobila, gdje ga je prvi (i jedini) vlasnik mijenjao po sistemu staro-za novo. Uz to smo tek kasnije saznali da je unutra ugrađen motor petnaestak godina noviji, što ga na cesti pretvara u "zvijer". Pajo ga povremeno "ispuše" od posljedica gradske vožnje, kad prilika dopušta. Ali i toga je sve manje, jer otkako su presretači na autocesti, a kazne previsoke, nije vrijedno rizika. Ove godine postaje oldtimer. Elegantan je i pouzdan, nikad nije bilo -da nije upalio ili da je zakazao na cesti.
Moj tata još i danas, u garaži čuva terenca oldtimera, originalnog ruskog Gaza, koji je stariji od mene, a nekad smo ga koristili za vinograd, prevažanje grožđa, cementa, drva i za izlete u kojekakve nedođije s pesom ili jednostavno za landranja po "šumama i gorama". Još uvijek je u super stanju, odjavljen, tata ga tek povremeno glanca, napumpa gume, upali...Ima lim poput tenka, unutrašnjost mu je gruba i nedotjerana, ali originalna. Pali na - 25 i ima odlično grijanje. Dolaze kupci i nude mu - malo love, puno love, a on ga - ne da.
Inače što se mene osobno tiće, automobil koji je za mene, a i Paju, nedosanjani san je srebrnosivi Jaguar, kožnih sjedala, star barem petnaestak godina, iz one klasične serije. Krajnji domet elegancije, kvalitete, udobnosti i dugotrajnosti. No vjerojatno će i ostati samo san, no nikad ne reci nikad...
Na kraju nekoliko primjeraka naših ljubimaca, koji su mi dostupni na fotkama.

Alfa Romeo - Giulietta 1.6

Renault 4, s kojim smo od Korčule do Bj putovali dva dana
zbog smeća u rezervaru

Kombi u koji nas se jednom nakrcalo dvadesetak :)))

Naš je bio ovaj kabrio lijevo, a ovaj desno
je bio za fotkanje

Buba

Prvi taksi - najdraži

Drugi - najelegantniji

Treći - najsigurniji

Ruski Gaz - lijevo

Sadašnji ljubimac

Nedosanjani...

komentiraj (22) * ispiši * #

utorak

ožujak

2007

NAJDRAŽA NEĆAKINJA

Možda nije fer da izdvajam nekoga od mojih četvero nećaka, ali jednostavno, ne mogu si pomoći. Dva bratova sina i sestrina starija kćer, rođeni su jedan drugome do uha, a ja sam tada bila deset godina. Ali ovo četvrto derle, došlo je neplanski, kad sam bila dvadeset, pa sam je doživjela nekako zrelija i po prvi puta sam razmišljala o mogućnosti da i sama imam dijete.
Osvojila me odmah - onako sićušna i crnokosa, kosih očiju. Nikad nije plakala, bila je beba malih zahtjeva... Do devetog mjeseca, hranila se samo majčinim mlijekom (i to na jednu cicu), vjerovali ili ne.
Kad sam upoznala Paju, motala se stalno oko nas, vodeći brigu da li smo se taj dan vidjeli ili ne. Kad sam se udala i preselila, stotinu metara dalje, svakodnevno nas je zabavljala svojim prisustvom. Živa, vesela, interesantna, ali nikad nedokazana, puna energije... Kako je svugdje zujala s nama, nije nam se žurilo s vlastitim djetetom (!!)
Kad sam joj rekla da ću roditi bebu, ostala je nekako zatečena. Ništa nije rekla, ali znala sam što je muči. Zagrlila sam je i objasnila, da će u mom srcu uvijek zauzimati "posebno" mjesto.
Onda je došla Zmaja, nikad nisam osjetila ljubomoru kod nje, pomagala mi je oko djeteta, naročito kao psihološka podrška. Tata Pajo je samo mjesec i pol nakon Zmajina rođenja, otišao raditi u Njemačku. Dok je bio na ratištu, firma u kojoj je radio - bila je privatizirana i tko god nije bio blizu kazanu, ostao je bez posla.
U to vrijeme bila sam dobro "zdrmana" svime pomalo - postporođajnom depresijom, njegovim odlaskom i novom odgovornošću oko djeteta. Tu je moja Daša bila - divna potpora, sa svojih deset godina. Provodila je vrijeme s nama, dolazila k meni nakon škole i zadaća, često prespavala, šetala s nama...
Bilo mi je to tada potrebno, jer sam se ponekad osjećala - nemirnom i usamljenom. Zmaja je uglavnom jela i spavala, bila je tada premala da "komunicira", a ja sam toliko željela nečije društvo...
Pajo nam se vratio za šest mjeseci i ponovo smo bili svi zajedno. Odlučio je da nema te sile koja će ga natjerati da ponovno ode van i bude bez obitelji.
Daša je odrastala i uvijek bila blizu nas, postala je srednjoškolka, pa studentica...
Kroz cijelo to razdoblje, prolazila je sve probleme odrastanja - nekako s lakoćom (ili se to meni samo čini), bez ekscesa, ispada i napada...
Izrasla je u lijepu, visoku djevojku, s umjetničkom crtom, sama izrađuje nakit, sluša dobru, kvalitetnu glazbu, ima svoj stil oblačenja, frizure, svoju osobnost (što je jednom Nosonja prokomentirao - jest dobra, ali je malo mokrom krpom udarena)...
Danas sa 23, pred njom još jedan ispit i diplomski...uglavnom je u Zagrebu, živi sa dečkom koji već dvije godine radi, sad pomalo radi i sama...
No biti će uvijek (ne mogu si pomoći) - moja mala, najdraža nećakinja, živih, crnih očiju, sa jamicama na obrazima, koja je bila uz mene kad mi je bilo potrebno, moja mala prijateljica...
Zmaja kako odrasta, sve više u njoj na trenutke vidim sličnost s Dašom, uza to - mala tinejdžerica je oduševljena Dašinim stilom oblačenja i trudi se u svojim vlastitim lutanjima i traženju identiteta, da bude u svemu na nju nalik...
Drago mi je, što u njoj ima uzor...

Moja najdraža djeveruša...

Dašin treći rođendan...

Zmajina dadilja...

Snajka lijevo, sa nastupa s folklorom "Golub"...

Crvene termo čarape i - opančići...

Sa svojim nećakom...

komentiraj (25) * ispiši * #

petak

ožujak

2007

ŠAŠAVI PETAK (KUDA PLOVI OVAJ SVIJET???)

Kao prvo, da vam se svima zahvalim na komentarima u vezi predhodnog posta, no nisu me iznenadili. Svjesna sam časti i sreće, da sam poznavala velikog i divnog čovjeka, koji je zaslužan i za ime koje nosim, jer me od samog (teškog) dolaska na svijet i brojnih peripetija oko toga, oduvijek smatrao - borcem.
Danas mi je dan počeo loše. Ustala sam na lijevu nogu, od pogleda kroz prozor odmah mi je bilo dosta, pa sam se poželjela vratiti u - krevet. Ali vraga, previše sam toga isplanirala za današnje dopodne, pa sam se, nakon kave - junački uhvatila posla. Kad radim, ne volim tišinu. Pa zato - upalih TV...A iz njega zavrištali događaji...
- Zagi-man se nije pojavio na današnjoj raspravi. Posve ga razumijem i kako reče jučer u "Otvorenom" Ferdinand Jukić - tko bi se lud i pojavio. A k tome, "mr.8%" (baš mi se svidio taj nadimak), nije ni primio sudski poziv (!!) za koji je najvjerojatnije znao i prije nego mu je poslan, pa dao petama vjetra. Sad me baš zanima kako će se odvijati daljnja procedura i kakovim će nas biserima ova sudska sapunica zabavljati u slijedećim mjesecima. No u jedno sam sigurna - lovici ni vrag neće ući u trag, a kamo li osigurati njeno vraćanje...
- Pajkan prostrijelio nogu građanki u zgradi policije. Znam da se živom čovjeku svašta može dogoditi, ali ovo mi baš i nije bistro. Jer - zbog čega je dotični s pištoljem klatio (van futrole) unutar zgrade, među ljudima??? A da mu je bio uredno zataknut u futrolu, u najgorem slučaju bi upucao sebe - u nogu. I sad ono najvažnije - može li takav policajac i dalje raditi na tom radnom mjestu...
- Najveći svjetski demokrata i borac protiv terorizma - G.W. Bush, stiže u posjet Brazilu. 'Bem ti državnika, koji kad negdje stiže službeno - izaziva val prosvjeda, protesta i spaljivanje lutke sa svojim likom...Zakopaj se demokrato - deset metara pod zemlju...
Ima toga još, ali mislim da je i ovo za jedan dan - dovoljno.
A onda mi stigla Zmaja iz škole.
Kao i uvijek - puna novosti.
Nije bilo nastavnice iz matematike, pa su imali zamjenu. A zamjena je bila u liku nastavnika - zbunjatora, koji prvo i osnovno - nikako ne predaje svoj predmet. Autoritet mu je na dnu-dna, pa su ga djeca cijelo vrijeme gađala (!!) papirnatim avionima, kuglicama papira, na što je on komentirao - da ima, oči na leđima (badava mu i ona dva naprijed i ona dva na leđima).
Inače, taj lik ima jednu čudnu, pedagošku naviku - sjedi za stolom, zamišljeno kopa nos i polagano među prstima mijesi iskopani materijal, oblikuje kuglice i - gađa svoje učenike (!!). Zato se Zmaja danas iz druge klupe - premjestila u treću - za svaki slučaj. Osim toga dotični, baš i nema redovite higijenske navike, pa se i zbog toga djeca odmiču iz prvih redova. Kad sam tu priču prvi puta čula, nisam vjerovala da sam je - uistinu čula. Ništa me više ne može iznenaditi, ali uvijek se dogodi poneka iznimka.
Uz to, spomenut ću bivšu nastavnicu iz vjeronauka, koja kad je na nastavi - kao da i nije (nitko je ne doživljava), toliko je djeca izbace iz takta, da je već nekoliko puta - vrišteći i plačući - završila kod ravnatelja. I više ne radi u školi...
Inače, na zamjene im obično dolazi jedna nastavnica matematike, koja je u vrijeme rata doselila iz BiH. Uz to, susjeda nam je u ulici - četvrta kuća. Zmaja je obožava, a i ja također.
Žena govori dijalektom svog kraja, visoka je i vitka, markantnog držanja. Njen način ophođenja je direktan, neuvijen i jasan. Nema muljanja, kaže u lice što misli, nema poklanjanja ocjena, ali nije ni strah i trepet. A najvažnije je, da i onom posljednjem koji ne kuži predmet, jednostavno "nalije" u glavu. Ona je jedina osoba, pred kojom ja - brbljavica, ostajem bez teksta. Toliko uživam u njenom dijalektu i osobnosti da mi se jednostavno ne da - prekidati je.
I kao biser na kraju, Zmaju mi na pješačkom prijelazu kod škole, skoro "pokupio" trener najmlađe grupe klinaca u njenom Taekwondo klubu. Pri tome se slatko nasmijao iz auta, valjda zato što se dijete uplašilo i odskočilo. O tom liku ću napisati poseban post, jer ga stvarno zaslužuje.
Toliko frustriran i umišljen balavac, koji načinom i pristupom uopće ne zaslužuje da nekoga nešto - uči, pogotovo ne djecu od 5 do 8 godina. I pitam se samo kuda su i naši borilački sportovi došli, kad takav tip opstane u sportu koji ne trpi agresivce, barem njegov kodeks brani pristup takovim mentalnim sklopovima...
To bi bilo sve za danas, uz to što ovaj post pišem po drugi puta, jer mi je nepoznata blog-neman "pojela" tekst. A kako čujem, slijedi nam neki remont preko vikenda, pa ako se ne čujemo preko komentara - doviđenja do ponedjeljka...

Za kraj malo - Vangelisa, koji mi je obično pratnja
kod velikog spremanja ili pak - trbušnjaka i istezanja

komentiraj (24) * ispiši * #

srijeda

ožujak

2007

OTIŠLI SU...

Što ti je život...
Prije nekoliko dana veselja puna kuća, a već nekoliko dana poslije, osjećam tugu, s razlogom.
U istom danu otišla su dva divna čovjeka, koja sam upoznala još kao dijete, iako sam tek kasnije shvatila njihovu punu ljudsku vrijednost i veličinu.
Jedan je moj sugrađanin, bivši atletičar, po struci veterinar. S mojim roditeljima se poznavao godinama, a dolazio je često Rexovom gazdi u posjetu. Susretali smo se i na cesti, jer se uglavnom vozio svojim ponijem.
Mislim da nisam smirenijeg i odmjerenijeg čovjeka upoznala. Tihog glasa, s njim si mogao razgovarati o svemu, opće znanje bilo mu je veće nego što se na prvi pogled moglo zaključiti, kultura ophođenja - jednostavno prirođena i na žalost takovih ljudi je sve manje. Nakon vremena provedenog u njegovu društvu, jednostavno sam se osjećala nekako - preporođenom. Kao da je neka nevidljiva pozitiva i smirenost prešla na mene...
Drugi čovjek je poznat i širem krugu - akademik Ivan Supek. Neću govoriti o profesionalnoj strani njegove osobe, jer to se manje-više zna.
Upoznala sam ga još kao dijete. On je za mene jednostavno bio - stric Ivo. Kako sam bivala starija, bila sam svjesnija njegove veličine, uglavnom kao čovjeka. Njegova supruga je osoba koja je uvijek stajala uz njega, uz obitelj, kuću, djecu. Odrekla se svoje profesije i potpuno posvetila obitelji.
Unatoč mogućnostima, ostali su skromni, odgojili su troje divne djece, materijalne vrijednosti i gomilanja ih nikad nisu privlačila.
Na mene je uvijek utisak ostavljao njihov životni prostor. Predivan antikni namještaj, koji je teta Zdenka naslijedila od roditelja, zidovi puni originalnih ulja, pastela, akvarela, crteža. Iznad svega obožavao je klasičnu glazbu, imao istančan i urođen smisao za umjetnost i estetiku.
Kad su počeli nicati ovi - "naši" tajkuni, koji su zgrabili priliku i sredstva, počeli uređivati dvorce i životne prostore, posjećivati opere i kazališta, operni bal u Beču - mnogo puta sam se sjetila Supeka. Jer, on je bogom dano - imao "ono", što svi ovi nisu, on je "to" nosio u sebi, a ovi drugi su "to" pokušali kupiti novcem, naravno bezuspješno.
Nikad se nije isticao i "gurao". Kritizirao je loše pojave u bivšem sistemu, poslije i u lijepoj našoj, a iznad svega - bio je čovjek sa socijalnim osjećajem i veliki humanist.
Ono što povezuje velike ljude i stvarne intelektualce je njihova beskrajna jednostavnost u ponašanju, ophođenju, nenametljivosti... U komunikaciji s ljudima nema nametanja superiornosti, riječnik im je razumljiv prosječnom čovjeku, raspravljaju parlamentarno, suprostavljajući svoje stavove argumentima, a ne nadvikivanjem, cinizmom i vrijeđanjem - jer za to nemaju potrebe.
I otišao je skromno kako je i živio, u najužem krugu obitelji - prema vlastitoj želji, izbjegavši govorancije i promoviranja nekih koji bi to iskoristili u izbornoj godini.
Uvijek ću se rado sjećati tih divnih ljudi i biti ponosna što sam ih upoznala.
Laka im zemlja...

komentiraj (27) * ispiši * #

nedjelja

ožujak

2007

PROLETJELO IH ČETRNAEST...

I Zmaja konačno dočekala svoje odbrojavanje...
Za otprilike dva sata će biti - punih četrnaest.
Prisjetila sam se i trudnoće (+31 kg), brzopoteznog poroda (21.00 - 23.15 h), dojenačkih dana bez plača (osim u slučaju gladi), spavanja u enormnim količinama (i dan danas), djetinjstva bez temperatura i injekcija (osim cijepljenja) i konačno - puberteta (!!)...
Svako razdoblje nosilo je svoje, bilo je lijepo, veselo i bez nekih iskakanja od normale. Kuc-kuc u drvo - da ostane i dalje tako.
Sretan ti rođendan, mišica moja i koliko mi je drago, toliko i žao da si tako brzo odrasla...

Kronologija događanja bez popratnog teksta

komentiraj (26) * ispiši * #

četvrtak

ožujak

2007

OSTAJEMO KOD KLINACA...

S prošlim postom sam započela seriju o klincima. Pa nastavljam u istom stilu.
Večeras je tata male Tare slavio rođendan, onako samo za familiju. Zvuči intimno, no ako se uzme u obzir da ima tri sestre i jednog brata, jedna sestra četvero djece, svi drugi po jedno, pa vjenčani kum, pa nas troje - intimnost se svela da smo puhali jedni drugima za vratom. A ako se tome doda da su "sitna" djeca puzala po podu, dvoje igralo play station, ispalo je da je s Tarom - najmanje posla. Dremuckala je u svojoj fotelji, pa hipnotizirana svjetlom na plafonu - zaspala u toj sveopćoj gunguli, barem tri puta.
Zmaja je elegantno zbrisala na trening, pola sata ranije.
Svi govore u isti glas i isto vrijeme, pa se nisam htjela još i ja gurati svojim altom (cigareta mu je dala osebujan ton), tako da sam se zabavljala gledajući klince. Najzanimljiviji mi je bio klinac koji gura u usta sve što stigne. Banane je bilo po svugdje, skoro se udavio smokićem, pa je brljao rukama od čokolade po maminoj jakni. Ja sam mudro šutjela i uživala u njegovom talentu da više razmaže nego što pojede. Pa malo gazi nogom, pa u - usta. Sve upaljače je stigao degustirati. Vrhunac zabave je bio, kad je s dobro obalavljenom lizaljkom - muljao oko nosa, uha i po vratu. Poslije mu je kosa stršala na sve strane. Uz to sve, svirala je glazba koja ni izdaleka nije po mom ukusu, pa se nisam čudila da je Zmaja zbrisala.
Još mi i sad zvoni u glavi, a kad se sjetim ovog vikenda, dođe mi da pobjegnem - do ponedjeljka.
U subotu familija stiže k meni, a u nedjelju Zmajin stampedo utrčava. Odlučila je ipak slaviti kod kuće, jer se - slobodnije osjećaju.
No dobro, isplazit ću jezik do poda, a onda mir do svibnja.

Kod tetke-bake Fanny u krilu...

Ta ljepljiva stvar...

Bljak...

Tarin stariji brat Perica...