PONOVO BEZ

Još jučer sam se nekako primirila, počela pozitivnije razmišljati.
Čekali smo ponedjeljak, obavljanje detaljnijih pregleda. Srećom, sve je išlo na hitno, tako da su nalazi papa- testa i biopsije već stigli do pet popodne.
Kako su posjete dozvoljene neprekidno, osim u doba vizite, uvijek je netko od nas tamo. A u to vrijeme smo se baš našli svi, dvije nećakinje i ja.
Seka se dobro osjećala još jučer, danas je pomalo hodala, čak smo je špotali radi toga. Ima apetit, pa smo, se i mi odmah boje osjećali. No bilo je to kratko. Taj zračak svijetla i nade, ugasio se.
Sutra ćemo znati kompletno stanje, tj. terapiju koja predstoji.
Ukratko, nema operacije, samo zračenje.
Bilo mi je to dovoljno. Već sam jučer na netu malo detaljnije čitala o fazama i načinu liječenja. A i prisjetila se slučajeva od prije, dok je mama bila operirana na Institutu.
Pokušavam izmoći snage i pozitive u sebi, no ne mogu. Nisam se više ni vraćala k njoj nakon razgovora s liječnikom. Nisam mogla.
Što planirati, što reći, kako se ponašati... pokušavam biti jaka i hrabra. Pobjegla sam kući i tamo si dala oduška, sama. Ne znam što mi je teže - pogledati nju ili kćeri. Daša, koja je mnogo jača i nikad ne pokazuje svoje tugu, jednostavno se izgubila. Nije tip koji će emocije istresti plačem, pa joj je još teže.
Tata još ništa ne zna i pojma nemam kako ćemo mu to reći. Prije nekoliko mjeseci brat, a sad ovo...
Nisam pametna, a osjećam da je na meni da pronađem način kako.
I postavljam si pitanje - zašto je tako dugo čekala, najavila se na pregled prije nekoliko mjeseci i nije išla, iako to vjerojatno ne bi promijenilo stvari. No, sada o tome ne vrijedi razmišljati.
Čujemo se i ostavite mi kakav pametan savjet, jer jednostavno se ne osjećam sposobnom da ga sama pronađem.
Molim vas, drage blogerice - pronađite vremena za taj jedan pregled godišnje, ne nalazite razloge, izgubite i cijeli dan na čekanje u ambulantama. Obavezni ste pronaći taj jedan dan u godini - prvenstveno radi sebe a i onih koji vas vole - vaših najbližih.
Čitamo se...