OTIŠLI SU...

Što ti je život...
Prije nekoliko dana veselja puna kuća, a već nekoliko dana poslije, osjećam tugu, s razlogom.
U istom danu otišla su dva divna čovjeka, koja sam upoznala još kao dijete, iako sam tek kasnije shvatila njihovu punu ljudsku vrijednost i veličinu.
Jedan je moj sugrađanin, bivši atletičar, po struci veterinar. S mojim roditeljima se poznavao godinama, a dolazio je često Rexovom gazdi u posjetu. Susretali smo se i na cesti, jer se uglavnom vozio svojim ponijem.
Mislim da nisam smirenijeg i odmjerenijeg čovjeka upoznala. Tihog glasa, s njim si mogao razgovarati o svemu, opće znanje bilo mu je veće nego što se na prvi pogled moglo zaključiti, kultura ophođenja - jednostavno prirođena i na žalost takovih ljudi je sve manje. Nakon vremena provedenog u njegovu društvu, jednostavno sam se osjećala nekako - preporođenom. Kao da je neka nevidljiva pozitiva i smirenost prešla na mene...
Drugi čovjek je poznat i širem krugu - akademik Ivan Supek. Neću govoriti o profesionalnoj strani njegove osobe, jer to se manje-više zna.
Upoznala sam ga još kao dijete. On je za mene jednostavno bio - stric Ivo. Kako sam bivala starija, bila sam svjesnija njegove veličine, uglavnom kao čovjeka. Njegova supruga je osoba koja je uvijek stajala uz njega, uz obitelj, kuću, djecu. Odrekla se svoje profesije i potpuno posvetila obitelji.
Unatoč mogućnostima, ostali su skromni, odgojili su troje divne djece, materijalne vrijednosti i gomilanja ih nikad nisu privlačila.
Na mene je uvijek utisak ostavljao njihov životni prostor. Predivan antikni namještaj, koji je teta Zdenka naslijedila od roditelja, zidovi puni originalnih ulja, pastela, akvarela, crteža. Iznad svega obožavao je klasičnu glazbu, imao istančan i urođen smisao za umjetnost i estetiku.
Kad su počeli nicati ovi - "naši" tajkuni, koji su zgrabili priliku i sredstva, počeli uređivati dvorce i životne prostore, posjećivati opere i kazališta, operni bal u Beču - mnogo puta sam se sjetila Supeka. Jer, on je bogom dano - imao "ono", što svi ovi nisu, on je "to" nosio u sebi, a ovi drugi su "to" pokušali kupiti novcem, naravno bezuspješno.
Nikad se nije isticao i "gurao". Kritizirao je loše pojave u bivšem sistemu, poslije i u lijepoj našoj, a iznad svega - bio je čovjek sa socijalnim osjećajem i veliki humanist.
Ono što povezuje velike ljude i stvarne intelektualce je njihova beskrajna jednostavnost u ponašanju, ophođenju, nenametljivosti... U komunikaciji s ljudima nema nametanja superiornosti, riječnik im je razumljiv prosječnom čovjeku, raspravljaju parlamentarno, suprostavljajući svoje stavove argumentima, a ne nadvikivanjem, cinizmom i vrijeđanjem - jer za to nemaju potrebe.
I otišao je skromno kako je i živio, u najužem krugu obitelji - prema vlastitoj želji, izbjegavši govorancije i promoviranja nekih koji bi to iskoristili u izbornoj godini.
Uvijek ću se rado sjećati tih divnih ljudi i biti ponosna što sam ih upoznala.
Laka im zemlja...