PONOĆNA RAZMIŠLJANJA

Dragi moji, osjećam se iscijeđenom poput stare krpe.
Tri kile manje od nedjelje, osjećam po hlačama. Nemam vremena ni za obroke, a kad uhvatim - nemam apetita. A kad krene - onda krene. Neki dan sam zebla s Dašom na propuhu ispred odjela, jer su zaključali vrata zbog vizite, a jakna mi ostala u bolničkoj sobi. Išle smo po kavu i onda smo je pile ispred bolnice, gdje nas je brijao vjetrić. Nisam odmah osjetila, ali drugi dan...Uz to sve Zmaju već nekoliko dana boljucka zub. Hvala bogu, danas je bila kod zubara. U petak ide u Imotski - na turnir i ostaje do nedjelje.
Seka ima apetit, papa mi dobro, to me raduje, iako sam sinoć skoro pukla. Obično tada dođem, jer je ujutro na pretragama, a poslijepodne dolazi starija kćer u posjetu. Uvečer se strknem s Dašom, koja kasno poslijepodne dođe iz Zagreba. Dočekala me, baš je stigla u društvu dečka.
Donijela sam seki topao burek, jer je bolnička hrana nije toliko slaba, koliko bezukusna. Tako se razveselila tom bureku, da je ustala i primila se posla. Koliko sam bila sretna zbog toga, toliko me to tako rastužilo. No mislim da je razlog i u tome što sad ima vremena da jede normalne obroke. Jer posljednjih mjeseci jurcala je i nije se imala vremena pošteno najesti. Čak i previše. Po nekoliko puta dnevno trčala je kćeri i penjala se na treći kat. Nedugo sam joj rekla da pretjeruje i da malo smanji tu svoju hiperaktivnost, no mama kao mama (kao, ja ne pretjerujem ponekad).
Pretrage svaki dan, sve moguće - CT, UZV, krvni markeri. Nalazi loši. Danas sam razgovarala s doktoricom. Nije išla u detalje, ali vidjela sam na njoj. Tako do ponedjeljka, a onda ćemo znati konačnu terapiju. Sama se sebi divim kako to uspijem sakrivati dok sam s njom, čak se i smijem od srca. I ona je vesela, danas se našminkala i cijeli dan provela u trenirci, ne u spavaćici...
No, danas mi je nekako cijeli dan na pameti - tata.
On je tip čovjeka, kojemu se ne može ništa sakriti, a ne možemo ni sakrivati dugo, a i ne smijemo. Pomalo postaje svjestan, utihnuo je - ništa puno ne pita, ali osjeća. Predobro ga poznajem.
Život ga nije mazio - prošao je svašta, mogao bi roman napisati. Osobnu tragediju sa nepunih sedamnaest - izgubio je oca, poslije nekoliko mjeseci ostao invalid, bez noge. Unatoč tome nikad se nije predavao. Nakon rata, primio se posla i škole, za devet godina stekao obrazovanje, koje je zbog rata propuštao. Uz svojih dvoje djece i obitelj - postavio je na noge moju tetku (maminu sestru), s njima je živjela i moja baka (po mami). Radio je cijeli život i iza sebe ima zadovoljstvo - da je nešto stvorio. Za općedruštvenu korist, ne za sebe. Cijena je bila - brojni klipovi pod nogama, noževi u leđa od ljudi koji su gledali samo svoju korist, pa ih je njegov jezik uvijek pogađao "u sridu", dva infarkta, čirevi na želucu, moždani udar...
Nikad se nije predavao, odvalio je svakome što ga ide, uglavnom na vlastitu štetu. Bilo je dana kad nije ni pošteno jeo, ni spavao, nervirao se, danas je bio ovdje - sutra jurio po nekoliko stotina kilometara dalje, znao je u danu propješačiti po desetak kilometara - uz trasu, iako bi netko drugi na njegovu mjestu sjedio u uredu. Bila sam još mala, ali sjećam se...
Nakon moždanog udara, sa sedamdeset godina, stao je na noge za mjesec dana. Još i danas ustaje u sedam ujutro, ima jutarnji obred brijanja - kao da ide na posao. Stalno se vrti i popravlja - popravljeno, planira kao da je u dvadesetima...
Ponekad osjećam da sam svoj entuzijazam i tu neiscrpnu energiju naslijedila od njega. I što sam starija, prepoznajem u sebi njegove karakterne osobine. Srećom, od mame sam naslijedila opuštenost, pa znam kada treba stati na kočnicu i udahnuti.
No, bojim se za njega, prije par mjeseci pokopao je sina, ova sekina bolest će ga dotući, tim više što živi s njime. Danas mi je rekao - k vragu, bilo bi normalno da sam ja tamo...
Razmišljam ovih dana o svemu tome, pogotovo kad dođe večer, a ne mogu zaspati.
Život je nepravedan, ništa novo. Nisam vjernica, ne bojim se kazne, jer smatram da se ljudi moraju držati deset Božjih zapovijedi zato - što ih osjećaju dijelom sebe, kao prirodne i normalne životne zakone, bez obzira na vjeru, pogotovo na crkvu kao instituciju. Pa ako tako žive, ne moraju se bojati. Vjerujem da se dobro vraća dobrim, pa me zato zbunjuje sve ovo.
I sada, umjesto da legnem i pokušavam zaspati, pametujem.
Toliko bih voljela da umjesto ovoga - opisujem neku smiješnu situaciju - da vas nasmijem.
Nadam se još uvijek, da ću se probuditi i da se sve ovo ne događa. No jutro me podsjeti. A onda krenem i ne stajem do uvečer.
I nadam se još uvijek da će se čudo dogoditi. Moram vjerovati u to.
Pozdravljam vas