BEZ NASLOVA...

Ovaj post pišem bez naslova, jer iskreno rečeno, ne znam kakav bi bio.
Jučerašnja depresivno-kišna subota, kako je počela, tako je i završila. Odjednom, kako to već biva, obitelj se našla u teškoj situaciji. A najteže situacije su uvijek vezane za - bolest.
Sestra mi je završila u bolnici, na hitnoj, pa na odjelu. Onako, na prvu ruku - dijagnoza me skoro srušila s nogu. Tumor grlića maternice, oko 3 cm. Kroz glavu mi je odmah prošla pokojna mama, koja je jednostavno ignorirala sva moja zanovijetanja da odlazi na redovite kontrole - jednom godišnje. Rezultat je bio - voda do grla i operacija, zračenje i recimo - život još pet godina poslije. Život koji nimalo nije bio nalik na onaj prije i više nikada posve normalan.
Meni je to bio šok, koji me obavezao - prema obitelji, a i prema samoj sebi - da odlazim na redovite preglede, jer mi je to bilo iskustvo tuđe kože, iako to "tuđe" i nije doslovce tako.
Svi mi volimo reći - nemam vremena, ne stignem, a kad dođe voda do grla - onda nađemo vremena - silom prilika.
Prošlost od prije trinaest godina se ponavlja.
Potpuno jednaka životna priča.
Ostaje nam da čekamo detaljnije UZV preglede, krvne, internističke, da se ustanovi koliko je tumor metastazirao, kakova će biti terapija...Vjerojatno Petrova u Zagrebu, koliko sam čula...Sreća, sestrina kolegica iz gimnazije je šef odjela i to je već nešto (na žalost tako to kod nas funkcionira).
Neću vas dalje zamarati, reći ću samo da neću imati mnogo vremena za blog, iako ću ga pokušati naći, jer će mi to djelovati kao odmor i opuštanje.
Sestra živi s tatom, koji je 83, pokretan je, no sad je on ostao zatečen, a još ne zna ni punu istinu. Treba ga pripremati polagano. Moram se sad prihvatiti brige o njemu. Jedna nećakinja se porodila, druga radi u Zagrebu i dovršava faks, dolazi svakih četrnaest dana.
Mislim da je time sve rečeno. Ove dane i mjesece, biti ću između svoje kuće i obitelji, tate i Zagreba, a kasnije - tko zna.
Ja, koja sam uvijek leteća i organizirana, sve planiram, sve stignem, ma koliko truda trebalo, osjećam se zbunjena, tužna, zabrinuta, jadna, htjela bih sve odmah znati, planirati, prilagoditi, no - ne ide preko reda i to me frustrira. Treba čekati, a onda djelovati. A to čekanje me već sad ubija u pojam.
Moji - Zmaja i Pajo su uz mene i tu nema problema, ali oboje imaju svoje obaveze.
A još jedna druga stvar je na vidiku, o kojoj nisam pisala - posao mi je na vidiku, nije ništa sto posto, ali je izgledno...
Mozak mi radi sto na sat.
No, nisam nikad kukala, pa neću ni sad, nije mi prvi puta. I dosad sam izlazila - "na konju", pa ću nadam se i sad. Jer - uzdaj se -u se i u svoje kljuse, deviza mi je otkad znam za sebe.
Sad samo ostaje da pričekamo, organiziramo se, što neće biti lako - pružimo podršku seki, jer to je jedna vrsta terapije. Ona sad mora zaboraviti na sve i okrenuti se sebi.
Dosta je - izjadala sam se i neću više.
Ovdje kad naletim, znam gdje ću vas - ponaosob naći i bit ćete mi podrška virtualnom riječi.
Nadam se, kao i dosad.
Šaljem vam pusu svima i čitamo se
Vaša Fanny